proza

Marin Pelaić: Agonija; Zdravica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Marin Pelaić (1987., Split) završio je dvopredmetni studij engleskog jezika i povijesti. Na književnim natječajima sudjeluje od 2014. godine. Osvojio je prvo mjesto na natječaju za kratku priču Knjižnica grada Zagreba u ''Noći knjige 2016.'', pobjedio je na natječajima ''Mjesto radnje: Makarska 2015.'' i ''Kaštelanske štorije 2017.''; druga mjesta na natječajima ''Priča se (p)o gradu: Trogir'' 2016. te 2019. i na međunarodnom natječaju za kratku priču ''Joan Flora'' 2016.; treća mjesta na natječaju za najbolju kratku priču – satiru ''Slavko Kolar'' 2014. te međunarodnom natječaju časopisa Avlija. Njegova priča ''Siva i žuta'', objavljena u zbirci ''Istrakon 2017.'', odabrana je kao jedna od predstavnica Hrvatske u specijalnom engleskom izdanju časopisa Parsek za Worldcon 2017. Njegov tekst ''Molim vas, sjednite'' je izveden na Danima Ogranka mladih Hrvatskog društva dramskih umjetnika 2017. u kazalištu Gavella u režiji Tene Orečić Tonković.



 

AGONIJA

 

Ne znam kako sam završio na leđima.

Možda je bio vjetar (od ranog je jutra zaista jako puhao); možda sam, nepažnjom, udario o nešto – neku granu, neki stup, očešao neki automobil; možda me netko namjerno odalamio jer sam mu smetao ili je mislio da ću mu smetati. Previše možda o kojima treba razbijati glavu, a ja trenutno nemam vremena za to, niti bi dostizanje rješenja ove zagonetke ikako pomoglo izlasku iz situacije u kojoj se sada nalazim. Na leđima sam. To je jedino što trebam znati, kao što je jedino o čemu moram misliti to kako se maknuti iz ove pozicije.

Lamatam. Svim raspoloživim udovima, na refule – gore-dolje, gore-dolje; ujednačeno pa onda „raštimano“, panično, kako kojeg pokrenem. Ne pomaže. Niti malo. Ta me pomisao ubija jednako kao što će me ubiti ostanem li na leđima; lamatam, gubim energiju, a ne pomičem se ni milimetra.

Svijet je čudan ovako naopačke. Mislim, čudan je svakako, ali ovako baš nekako posebno. Ma ustvari, nije čudan, samo ga nikad nisam takvog sagledao. Nebo je nad nama stalno, ali ga u većini slučajeva ne doživljavamo; bacimo pogled tu i tamo, kad treba ocijeniti vrijeme ili kad nam ono samo nečim privuče pažnju – drugim riječima, kad nešto ne štima, kad je po nečemu posebno, drugačije. Što kad je ovako, kao sad, obično? Može li nebo uopće biti obično ili smo ga naučili uzimati zdravo za gotovo?

Lamatam. Upirem. Opet ništa. Ne mogu reći da gubim nadu, ali glavom mi je prostrujala misao kako ću, ako ništa, umrijeti gledajući nebo. Makar bilo ovakvo, kao danas. Nekako obično.

Sunce jača. U početku ga nisam doživljavao, ali vjetar je razmaknuo oblake i sve ga intenzivnije osjećam na sebi. Bilo je ugodno, toplo; sad već prži i dodatno me iscrpljuje. Još uvijek se nisam pomaknuo ni milimetra, nada hlapi i što je čvršće pokušavam stisnuti da ostane, to više uzmiče. Beznađe je živo blato – kad upadneš, gotovo je, makar se pokušavao iskoprcati.

Čudo! Na nogama sam! Ne znam kako – nisam sam ustao (mislim da nikad ne bih mogao sam ustati!); nešto ili netko me pogurao, povukao, okrenuo, ne znam kako se izraziti, nije ni bitno. Na nogama sam!

Ali, tako umoran… Na rubu snaga.

Pokušavam otići, skočiti, odletjeti, napustiti ovo mjesto – ne mogu. Ne mogu… Nisam više na leđima, stojim; no, moji su pokreti tako spori, moji koraci tako mali da na trenutke ne znam krećem li se uopće. Pogled mi je zamagljen, bol struji po cijelome tijelu, imam vrtoglavicu; loše mi je, jedva dišem – zrak kao da samo smeta i konstantno ga je malo. Volio bih sada biti negdje u mekanome, negdje gdje pripadam, u društvu nekoga kao ja. Ma, može i sam, samo da sam negdje gdje mi duša pripada i uživa – okružen drvećem, lišćem, travkama, cvijećem! Bogovi, je li previše da jedan smrtnik želi samo biti među drvećem i cvijećem?!

Krećem se, ipak se krećem! Ta činjenica budi nadu; sreća pa nisam odustao, tek sad shvaćam da se krećem – sporo, bolno, jedva… Ali uspijevam, nekako uspijevam!

Preda mnom je zid. Veliki, sivi, betonski zid. Tek sad vidim koliki je. Nemam snage okrenuti se i pogledati na drugu stranu; nije ni važno, kad ne mogu, nije važno, neću se time zamarati, tu sam gdje jesam i tu ne želim biti i zato moram ići naprijed, naprijed i naprijed, koliko god sporo i teško bilo kretati se, ali naprijed.

Nevjerojatno koliko zvukova na svijetu ima, tek sad kad se trudim ne čuti nijednog čujem ih na tisuće – izmiješane, nabacane, u disharmoniji – samo doprinose mojoj muci. No, završit će, vjerujem da hoće, mada je svaki korak skup i plaćam ga u boli i nijemim krikovima, ali to je jedini način da se spasim, da preživim. Uh, kako bi mi sad pasao pogled na nebo, na umirujuće plavetnilo – ne želim skončati gledajući ružan zid, ne želim ne želim, ne želim! Ne tako!

Stigao sam do njega. Ima li igdje malo vode? Samo kapljica, doslovce. Nema, znam da nema, tj. ima, ali iza zida, iza zida ima svega, i vode i života, samo se moram popeti i s njega otisnuti prema tamo!

Jao, kako je strm! Jao, kako visok!

Ali moram uza nj, nema druge! Da me barem samo malo manje cijelo tijelo boli! Imam osjećaj da mi leđa gore! Ne, ne smijem jadikovati, ne smijem, pomičem se, verem se; sporo, ali se pomičem i grabim. Popet ću se, popet ću se, moram iskoristiti ovaj nalet snage i ne gledati cilj, trebam gledati korak ispred sebe, digni nogu – spusti nogu, diiiiig-ni nooo-gu (taaa-ko, taaa-ko!) – spuuuuus-ti nooo-gu – taaaaaaa-ko! Vjetar pjeva, sunce grije, oblaci plešu, čeka me cvijeće, čeka me radost, uspjet ću, znam da hoću, moram! Premoren sam. Kao da na sebi imam privezan blok cigli. Samo… Ne… Smijem… Odus… Tati… Samo… Ne… Smijem… Naaap…. Raaa… Viiiii… Tiiiii… Kriiiiiviiiii… Kooorrr-

Što… Što je bilo?! Ja, ja… Ne… Nije valjda, ne, ne može biti, nije mo- Na… Na…

Opet! Opet sam na leđima!

Zašto?! Zašto ne mogu vrištati – zašto ne mogu plakati – od boli, od bijesa, od muke, od jada?! Zaplakati ili zapjevati barem jedan jedini put, olakšati sebi muke?! Lamatam, opet lamatam, koliko mogu, ali znam, mada se još borim i borit ću se dok budem mogao, u dubini sebe znam da je gotovo. Lamatam, i makar gledam nebo, ali ne želim gledati nebo, ne u mukama – zašto bogovi makar ne budu toliko milostivi pa pošalju nekog diva da me njegovo stopalo zgnječi tu na betonskom tlu, daleko od doma i mog mirisnog cvijeća, tamo, tamo bih rado napustio ovaj svijet, ne ovdje, na betonu ispred velikog, ružnog zida iste boje. Lamatam, neću moći još dugo, moja posljednja nada je čudo, ali ne više čudo kao ono otprije, meni sad treba veliko, najveće čudo, a ni ona manja se ne događaju svaki dan, a kamoli velika, a ja bih makar malo, ne treba veliko da se spasim, makar malo, malo čudo da me toliko ne boli, da me toliko ne…

Gubim vid. Ili pada noć. No, osjećam da mi je tijelo užareno; to mora biti sunce, a ako je sunce, onda je dan. Ne mogu se micati. Ni najmanje. Nema nade. Ni u život, a ni brza smrt nakon ovolike muke više ne znači puno. E, da se barem mogu sjetiti kako cvijeće miriše. Toliko sam puta bio u blizini svakakvog cvijeća, nauživao se mirisa, a sad ne mogu prizvati ni jedan. I misli su mi zbrkane i ne uspijevam niti sklopljenih očiju umrijeti s cvijetom pred očima, samo sivilo koje prerasta u crnilo i bol koja ostaje bol i sve, sve postaje bolno…

                                                           *          *          *

Dječak priđe i vrškom tenisice gurne kukca na podu. Srušio se prije gotovo pola sata na njegov balkon (valjda od vjetra), pao na leđa, koprcao se da se preokrene. Metlom ga je blago okrenuo, a on se, na izmaku snaga, krenuo penjati uz balkon. Kratko se penjao, pao na leđa i uginuo.

Dječak se približi, dvama prstima ga pokupi s tla i prebaci preko balkona.  

           

 

ZDRAVICA

 

Dvojica muškaraca su, oslanjajući se jedan na drugog, doteturali do vrata birtije. Masno otisnute brojke koje su označavale radno vrijeme su, baš kao i veliki natpis ZATVORENO, jasno davali do znanja da žedne mušterije u ovaj sitan sat – a bilo je oko tri ujutro – vrata ne mogu otvoriti. Samo poljubiti.

No, dvojica koja su se pred njih u pratnji mjesečine dogegala nisu sebe smatrali običnim mušterijama, baš kao što ni natpis koji je svjedočio o radnom vremenu nisu percipirali kao obavijest; više kao podlogu za šaku kojom se lupa po staklu dozivajući gazdu.

„Baćo!“ vikne udarajući po vratima Joso, krupniji od dvojice.

„Znamo das' unutri!“ doda Žepo, čovjek nešto manje istaknutog stomaka od Jose, ali i s ponešto više dlaka na glavi.

„Otvaraj!“ poviče Joso pa još jednom udari šakom. Ušutjeli su da vide hoće li njihove riječi proizvesti željeni učinak, a zatim se pobjedonosno pogledali kad su se s druge strane čuli užurbani koraci, šuškanje ključeva te okretanje brave. Proćelava vlasnikova glava provirila je kroz odškrinuta vrata.

„Šta oćete?! Radimo do jedan!“

„Baćo, mi smo“, reče Joso, umiljat poput janjeta. „Da popijemo svak' po još koju i iđemo kući.“

„Pa kud sad?!“ upita Baćo šapćući. „Jutros m'je bila insupekcija. Platijo san deset tisuća kuna globe. Oću jope'?!“

Josu to nije obeshrabrilo: „Ako su bili jutros, sigurno neće jope' sutra. Ne tuče grom dvaputa u koprive!“

„Josi se rodijo unuk popodne“, ubaci se Žepo blagoglagoljivo, „pijemo otka' se mali rodijo i taman nam fali još onizi' zadnjih tri-četir za nazdravit.“

„Mali će se zvat ki i ja“, reče Joso, „a kad buden za koji dan okren'jo janje i tebe ću se Baćo sitit. Ajde, pust' da nazdravimo i iđemo lipo svi skupa kući. Ajde, Baćo, bud' čov'k ka i ćaća ti šta je bijo pokoj mu vječni nauživa se raja nebeskega!“

„Ovo šta smo sad ođe govor'li“, reče Žepo, „za oto vrime smo mogli već pop't i bit gotovi.“

Žepina vremenska racionalizacija često bi razoružala ugostitelje prilikom razgovora o fleksibilnosti radnog vremena, no, vrata Baćinog komadića raja otvorila je činjenica što je bio dirnut posthumnim željama za pokojnog oca, kao i komparacijom po kojoj mu je bio ravan.

„Ajd'“, reče. „Samo dikoja čašica i fajrunt.“

Ušli su tapšajući ga i potvrđujući mu već izrečenu tezu da je „pravi čov'k“, a Baći zaigra srce – zaboravio je na inspekciju i nostalgično se prisjetio kako ga je pokojni otac mlatio na dnevnoj bazi i kako je upravo to bio recept koji ga je učinio moralnom vertikalom ili narodski rečeno – ljudinom.

Joso i Žepo su se smjestili za stol po sredini poluzamračene birtije.

„Dadni nam po dvi loze“, reče Joso.

„Dadni odma' bocu!“ podvuče solomonski Žepo. „Štaš se vrćet gor-dol, lipo dones' odma pa s' miran!“

Baćo donese za stol bocu i tri čašice te natoči. Svatko uzme po jednu. I dalje stojeći, Baćo reče: „Nazdravjamo prvo pristolonaslidniku!“

„Za maloga Josu!“ reče Žepo svečano.

Tri se čašice susretnu u zraku, a nakon što učiniše čin-čin-čin, bile su ispijene naiskap.

„Ou pičku mater'nu, šta e dobra!“ zavapi Žepo.

„Lij još!“ zapovijedi Joso.

Baćo s nogu nalije svima po još jednu.

„Sad za ćaću!“ reče Joso.

 „Čekaj“, zbunjeno će Žepo. „Čijega?“

„Moga, Gospe t'!“ pomalo uvrijeđeno reče Baćo.

„Mol'n?!“ skoči sad i Joso. „Ma šta za tvoga ćaću?!“

„Zdrav'ca“, reče Baćo.

„Zdrav'ca je za Josina sina, nesrićo“, pojasni Žepo.

„A šta onda reče – za ćaću?!“ upita Baćo.

„Zato šta je moj sin ćaća ditetu šta se rod'lo i zašta i jesmo sad ođe!“

„A-ha! Tako rec'!“ reče Baćo. „Ajde, živijo!“

Tri čašice opet kucnu jedna od drugu, a tekućine iz njih nestane. Baćo iz džepa izvuče snop ključeva: „Ovi vel'ki je za zahod ako kome bude tribalo poć' pišat. Ja iđen račune rješavat za šank, da ne bane opet insupekcija, jebenti državu da ti jeben.“

Baćo se udalji praćen izrazima razumijevanja i utjehe.

Joso se nagne nad stol: „Šta misliš“, reče tiho, „ko mu je zva insupekciju?“

Žepo udari u smijeh, što je Baću navelo da dotrči natrag i opet napomene da moraju biti tiši.

Joso natoči sebi i Žepi po još jednu.

„Pili smo za maloga i sina mi“, reče, „valjalo b' i za nas štagod jez'ka smočit!“

Bez riječi, Žepo podigne čašicu u zrak. „Živijo m'!“ reče. „Tis' men' ki brat!“

„I ti men'! Živijo!“ reče Joso te obojica ispiju lozu.

„Ja b' sad pridložijo“, reče Žepo, „da iduća bude za župnika. Kako je nikidan na misi sažejo političku sitavaciju u zemlji, milina bila za čut!“

„A jelde?“ upita Joso. „Jebaji ga, nisan čujo, izaša san odma nakon pričesti, mora san požur't do kladion'ce, Bundesliga je već počinjala. Za župnika!“

„Za župnika!“

Joso još jednom natoči obojici.

„E, sad neka nazdravimo mojin poslovnin investicijan! Moran ti se pohval't, moj Žepo, kupijo san onu gorika zemju!“

„O-ho! Koju točno?“ upita Žepo pa podigne čašicu u zrak.

Joso je slijedio njegov primjer. „Gorika, ponad šume“, reče. „Ajd', živijo!“

„Ček, ček“, zaustavi Žepo zdravicu, mada su ruke s prstima pritisnutima o staklo čašica već stajale u zraku i kao zapete puške čekale da se sudare u novi čin-čin. „Koje šume?“

„Da koje!“ začudi se Joso. „Pa jedna je šuma naša ođe.“

„E, al' di to ponad?“ upita Žepo. „Su koje strane?“

„Južno.“

„Tamo prema Radića kuća?“

„E!“ zagrmi Joso. „Do tamo vođa oni puteljak.“

„Oni šta iđe uz septičku jamu?“

„E, oti!“

„Znači, ako dobro 'vatan, to je tamo kod Prčivice-“

„Kod Prčivice desno!“ završi rečenicu Joso u naletu euforije. „Jedno dvista metar'.“

„Čekaj“, reče Žepo dok mu je lice poprimalo nijansu ciklame, „od kogan s'ti kupijo otu zemju?“

Čaše su i dalje, u zraku, čekale da se susretnu, a loza u njima da bude ispijena.

„O' vlasnika“, reče Joso. „Pregovaralo se, bilo malo povuc'-potegni, al' tako to iđe, i sam znadeš.“

„A ko je vlasnik, to te ja pitam, sretan ne bijo!“

„Mato Šimunov.“

„Mato Šimunov, jelde?“ upita oštro Žepo.

„Žepo, ned'lje ti svete, šta je, štas' žestiš?“

„Reci, Joso – jel' to oni Mato Šimunov šta ima starijega brata Đuru?“

„Je.“

„I taj brat Đuro je oženijo, ima i deset lita, malu Ivonu Sračić?“

„Ja mislin da je“, reče Joso.

„Vidiš, kume, baba te Ivone, žene od Đure, je Manda Grč rojena Zakoprk – toj Mandi je ćaća isti ćaća ki i ćaća moje babe Kat'ce pa su Mandina ćer Jel'ca i Katičin sin Vjeran prvi rodijaci!“

„Razumin“, reče Joso, „onda ste mala Ivona i ti niki rod?“

„E, nije niki, kume moj, nega smo mi dica prvog rodijaka i prve rod'ce, razumiš? Ivona i Đuro nemaju dice – ona će brzo dvajstidevet lit', kojega đavla čeka ne znan nit' me briga, ali dice nemaju. Ona je jedin'ca, a ostali rodijaci su rod'ce – oće reć, jedini muški rodijaci smo joj ja i Borko, a ki šta znadeš, Borka je Bog kad se rodijo malo mokron krpon po glavi udarijo pa nije ispa baš sav svoj.“

„Zašto ti to meni sve divaniš, Žepo, misto da nazdravimo ki gospoda?“

„Zato šta, ako uzmemo ovo sve uobzir, ota zemja – pripada men'!“

U sljedećih nekoliko trenutaka čuli su se samo udarci Baćinog kažiprsta po tipkama velikog kalkulatora.

„Oće reć“, ispravi se Žepo, „sad je Đure Šimunova, ali kako san ti reka, on nema dice, a prvi rod i naslidnik onda po kijehrarhiji san ja.“

„Stan'!“ reče Joso. „Zemja nije Đurina, ni sad nit' je bila, nego o' drugoga brata, Mate! Ja san od njega je i kupijo!“

„Kako njegova, n' ti Iruda“, Žepo će, „kad je Mato mlađiji brat, a Đuro stariji?!“

„Ne znan, bi' će da je ćaća ostavijo mlađeme! Men' je pokaza sve ispravne papire!“

„Krivotvorijo ih, ned'lje ne dočeka! A i ti s', Joso, naivac! Dis' to vidijo da čov'k ostavlja mlađeme sinu?! Zajebo te, Joso, ka i Đuru, al' nećete vas dva i mene. Na mojoj si se zemji namirijo ziđat!“

„Sram te bilo!“ zaurla Joso. „Mene optuž't da san na tuđeme – Žepo, ako je i o' tebe, prev'še je! Ja san čitav vik štono se znamo zanemariva šta je tvojiman u krvi slagat i privarit!“

„Štono reče?!“

„Eto to! Zna se kako t' je pokojni did Stipan doša do one zemje di je posli prošla cesta državna.“

„Sime ti se zatrlo, crni Joso! Das' mi drugoga didu, Petra, okleveta, pab' i prigorijo! Ali, Stipana, a bijo duša o'čov'ka!“

Čašicu kojom je kanio nazdraviti, Žepo iskoristi kao hladno oružje i baci na Josu, koji nije bio dovoljno brz da se izmakne, ali je bio dovoljno brz da uzvrati na isti način. Potom prevrne stol i dograbi Žepu za kragnu. Dvojica se strovale na pod.

„Insupekciju ćete m' navuć zavrat!“ zavapi Baćo dok je Joso ležao na Žepi stišćući prste oko njegova vrata. Žepino lice je od ciklame dobilo nijansu kardinalsko crvene. No, jednom rukom je napipao nožić u džepu farmerki, isukao ga i zabio Josi među kralješke. Joso vrisne.

„Pička van se ogadila!“ drekne Baćo, nestane za šank pa se onda pojavi s puškom kojom je, prema lokalnoj legendi, njegov ćaća na vječna lovišta poslao jednog brata i dva medvjeda. Međutim, Baćo je znao da nije dostojan pucati iz nje, pa je okrene i kundakom razvali Žepu po licu. Jednom. Dvaput. Triput. Žepino lice pretvorilo se u kašu, a Josine urlike utišala je krv koja mu je ispunila usta. Ispljunuo ju je hropcem. Dva su kuma ležala mrtva.

„Reka san – tišina!“ reče Baćo ljutito i vrati se za šank. „Dođe l' sjutra insupekcija“, promrmlja, „i vidi da nisan izda račun za ovu lozu – najeba san ki žuti!“

 

                                                                                                                       

 

 

         

 

 

                                                                           

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg