proza

Ivana Caktaš: Pusti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom ''Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji''. Volontirala je u književnoj udruzi ''Ludens'' tijekom studija i sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događanjima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa ''Školu za crtanje i slikanje'' pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

Pusti

43. dan

Nisam shvaćao kao dijete što znači suosjećanje. Odrasli bi mi mudro odgovarali da je to „ono“ kada staviš sebe u tuđu kožu. Zamišljao sam kako ulazim u tuđe glave. Bio sam malen i uskočio bih u usta te bio netko drugi. Nisam znao mogu li me oni otkriti i kako to učiniti u stvarnom životu. Izgledalo je lakše ući u odraslu osobu, nego djecu moje uzrasti. Govorili su mi da gledam previše „crtića“ i objašnjavali mi iznova. Kada sam napokon shvatio, postao sam opsjednut. Suosjećao sam s majkom, s bakom, sa psom, s leptirom, s mrtvacima, sa serijskim ubojicama, sa žrtvama, s diktatorima, sa stolom i s atomima od kojih je stol sastavljen. Htio sam razumjeti sve. Navika mi je i danas ostala, ali u malo drugačijem obliku. Danas volim zamišljati da sam nešto ili netko drugi. Često zamišljam sebe kao kukca. Postavljam sebi pitanja da vidim tko sam. Razmnožavam li se spolno ili bespolno? Oplođujem li mirujući, u letu ili dok hodam. Shvaćam li da stvaram nove vrste ili samo imam potrebu? Što ako se zaljubim u ženku koja se razmnožava bez kopulacije? Je li to uopće moguće? Jesam li za poligamiju ili ipak želim živjeti u odanosti kao termit? Volio bih biti termit i da ljudi mogu biti odani kao termiti, ali ljudi ih ipak truju žive. Ubrzo sam shvatio da sam nesposoban izraziti svoje mišljenje, zato što suosjećam sa svima i onda nitko nije kriv. Moje „nastranosti“ nisu nikada zanimale druge ljude, dapače, smatrali bi me besposlenim i osjetljivim. Shvatio sam da ljudi žale moju empatiju, ali nisam shvaćao kako, ako ne mogu staviti se u moju kožu.

- Ma Roberte, razumijem ja tebe. - rekli bi oni koji me ne razumiju.

I sada mi je tako. Dok kolege vuku jednu cigaretu za drugom, samo stojim i gledam ih.

- Što je Roberte? Još uvijek ne pušiš? – kaže jedan od njih i vuče dim iz filtera sa svojim žutim i masnim prstima.

- Ne pušim, već mi je 43. dan. - uzvratim mu i odem dalje.

58. dan

Probudila me poruka u sedam sati ujutro. Pisalo je samo „danas je najtužniji dan“. Nadi je umrla majka. Sahrana je bila organizirana za uži dio obitelji. Svi su nosili maske i držali razmak, a šibao je nemili pljusak. Zvali su mnogi ljudi da izraze sućut, a željeli su i doći nepozvani. Znate, ovdje su sahrane senzacije. Morate se doći družiti i vidjeti kako ste ipak ispred nekog. Možete čuti bakice kako komentiraju: „hehe imam 58 godina, a ona umrla s 50, a jadna li je.“ Koliko nariču, vesele se jednako toliko. Brinuo sam se za Nadu, ali tješilo me to što joj se suze neće vidjeti od kiše. Javila mi se kasnije i rekla da sutra pijemo. Nisam znao što reći.

59. dan

- Eto, sad sam doživjela sve. Cijeli život bojala sam se te glupe smrti i eto je, došla je, prokleta bila. – kaže Nada i ispije čašu pelina.

- Pa da, događa se to ljudima… - kažem i odmah mi prekine misao.

- ZNAŠ! Osjećala sam se uvijek kao da nešto propuštam. Svi imaju nekog umrlog osim mene. Svi znaju taj osjećaj, a ja nemam POJMA! Frustriralo me to i kako uopće ne mogu pojmiti osjećaj, a ni pomoći nekome, ako prolazi tu životnu fazu. Često me to podsjećalo na pubertet. Kada sve curice dobiju prvu mjesečnicu, osim tebe. Ne želiš je, ali želiš što prije saznat taj osjećaj. Moraš bit spremna. Spremna na sve. Uvijek spremna. Snažna i visokog držanja. U oba slučaja prolije se krv.

- I kakav je osjećaj?

- Osjećam samo da ću poludjeti.

- Ma nećeš poludjeti, što ti je?

- Naravno da hoću. Svaki dan je isti. Sutra ću biti razočarana, to je obaveza, barem jednom dnevno to osjećam u karanteni. Obično razočaranje počne oko pet popodne i traje do kraja dana. Ponekad se razočaram u sebe što me tako lako razočarati i onda budem pod stresom. Tada je već šest sati, a to je vrijeme za popiti kavu s majkom u vrtu. Zaboravila sam da više nemam majku. Ne mogu.

Okrenula je glavu i nastala je neugodna tišina. Znao sam da skriva suze i da ne želi pustiti ni jecaj. Bila je previše ponosna i tvrdoglava da bi ikome dopustila da uoči njene ljudske slabosti. Ona je iznad toga, ali ipak sam prekinuo šutnju.

- Nado, pomoći ću ti kako god umijem. Zašto ne bi ostala večeras ovdje spavati? Ne djeluje mi kao dobra ideja da budeš sama kući.

- Dobra ti je ideja. Zašto stalno nosiš notes sa sobom? Koje su to sad fore?

Posramio sam se malo i instinktivno sakrio notes, a ipak bio sam sretan što ona pristaje na ideju.

- Kada sam nervozan ili želim zapaliti, vodim bilješke u njemu. Služi kao dnevnik ili samo zapišem neku misao. Zaboravim na želje, potrebe i navike. Znam, zvuči glupo, ali pomaže mi.

62. dan

Prolazio sam ulicom u kojoj odvijaju se građevinski radovi. Gledao sam kroz šipke i vidio samo hrpu odrona, a zvukove strojeva nadjačavao je glasni i isprekidani lavež psa. Kada sam bolje pogledao, shvatio sam da stoji jedan komad zemlje, koji strši van te rupetine. Stajao je na njemu zavezan pas kao da je na tronu s kojeg laje na sve oko sebe. Zabrinuto sam tražio ljude da sklone psa s gradilišta. Kako ga nitko ne primjećuje? Zašto radovi još traju? Zašto kopaju oko živog psa koji ne može pobjeći. Njegov vlasnik je bio tu. Rekao mi je da ne brinem ni za što, jer nitko neće otkopati prebivalište njegovog psa. Dao im je dopuštenje da rade, ali da ne diraju kuću psa. Kao što vidite, postigli su kompromis. Bio sam sretan kada sam shvatio da je to samo san.

63. dan

- Imam ti i ja čudne snove. Skoro svaki mjesec imam isti san. Sanjam da kupim zmiju za kućnog ljubimca, iako ih se bojim. To je valjda neki pokušaj izlaženja iz komfor zone. Divim se zmiji iz daljine, ali ne prilazim joj. Trebam je nahraniti, ali odgađam svakim danom, ipak one mogu dugo bez hrane. Budu uglavnom varijacije, nekad je ne nahranim, nekad zaboravim na vodu, nekad uopće ne čistim terarij, ali uvijek shvatim što činim kad dođe do samrti. Tada trčim po trgovačkim centrima, tražim neku hranu, stvaraju se stepeništa bez kraja i nekada uspijem čak, a nekada ne. Ako uspijem nahraniti je, ona odmah postane kao nova.

- Jesi ikada saznala što to znači?

- Ne trebaš biti prepametan, Roberte. Pretpostavljam da se odnosi na moje odgađanje obaveza i stres oko tog. -  kaže mi i puhne dim cigarete u moje lice.

- Ajde, ako već moraš pušiti u mom stanu, onda ne trebaš baš i puhati u mene.

- Aha, nedostaje ti znači?

- Što te briga, nedostaje li mi ili ne. Radi se o nekom bontonu i kulturi ili čistoj pristojnosti prema prijatelju kojem je stalo.

- No, dobro. Ozbiljno te pitam, nedostaje li ti, barem malo?

- Nedostaje mi i previše. U početku sam bio tako motiviran i ponosan, bilo je drugačije, trebao sam dokazati si da to mogu. Sada je grozno, prošla je ovisnička faza, prošla je borba. Prošlo je „nabrijavanje“, sad osjećam samo nervozu i želim zapaliti uz piće u miru.

- Pa zapali. Daj, što će ti biti od jedne?

- Neću, Nado. Obećao sam si.

66. dan

Danas sam čuo priču o psu koji voli igrati se sa svojom sjenom. Trči za njom, lovi je, laje na nju i skače po njoj. Bio sam istinski sretan i smijao se gledajući tog psa. Rekao sam vlasnici psa da je baš simpatično. Ispričala mi je kako to radi cijeli život, a navika je krenula iz doma zlostavljača. Živio je zavezan u sitnoj kamenoj kućici iz koje je jedino mogao vidjeti povremeni procjep svjetla i sjene na njemu. Više nisam bio sretan i ovo nije bio san.

68. dan

Nitko nema posla, karantena traje predugo, ljudi umiru, Amerika je na rubu građanskog rata i meni nedostaju cigarete. Ovaj put odlučio sam suosjećati samo sa žrtvama. Odrastam i odlučio sam paziti s kim suosjećam. To me dovelo do depresije i želje da karantena nikad ne završi, a počela mi se gaditi većina ljudi. Jedino što me činilo sretnim je činjenica da još nisam popustio cigaretama, a i Nada nekada. Ona je neobična osoba, nedavno joj je umrla majka, a trenutno drami jer nema dovoljno „lajkova“ na Instagramu.

- PA NIJE U REDU! Sedamnaest sati sam radila taj portret! Ej, unijela sam krv i znoj u taj rad i odličan je. Što sam trebala?! Našminkat se i fotkati se polugola kraj njega, onda bih dobila 200 lajkova. Mrzim ljude. SAMO 26 LAJKOVA. Nikoga više nije briga za bilo što, sve je selfie kultura, daj to lice, daj to tijelo, što je drugo bitno? Vidim da nikoga nije briga i da pravih prijatelja nemam. Nitko više ne cijeni rad, nitko više ne cijeni trud, ovo je užas.

- Daj se smiri. Koga briga za te lajkove, ako znaš da dobro radiš. Boli te briga za njihov PR, budi svoja.

- Oho, gospodine Cosmopolitan, nisam te prepoznala. Imaš li još neki savjet? Kako posteći prirodan ten možda?!

- Vidiš li ti koliko ironično ovo ispada. Pola života ideš okolo i citiraš Ionesca kao Boga. Ne želiš pitati ljude kako su ili im reći dobar dan, zato što su to konstrukti i klišeji, ali kad su lajkovi i komentari u pitanju, onda je smak svijeta. Trebaš pustiti to.

- ZNAŠ LI TI ŠTO JE IRONIČNO?! Cijeli si sretan što ne pušiš i prsiš se tu od ponosa, a nervozan si. Znaš li zašto?

- O čemu ti pričaš?

- O tebi, velikom nepušaču. Moralistu koji vodi sređen život.

- Hvala! Nisam nikakav moralist, a trudim se raditi na sebi i svom svjetonazoru. Nisam nikakav zločinac.

- A, pa nisi ni nepušač.

- Da, kad mi stalno pušeš dim za vratom, onda i nisam.

- Ozbiljno ti govorim, Roberte.

- Ma što ti govoriš?!

- Sjedi i smiri se. Ako hoćeš može i zapaliti, zato što ti je sada svejedno.

- Hoćeš reći što misliš više? Nemam cijelu noć za tvoju gluposti.

- Istina, noću imaš druge obaveze.

- Što bi to sada trebalo značiti?

- Po noći mjesečariš. Pušiš po noći, zato si i nervozan. Nisi nikada prestao.

- Ti se šališ.

- Smrtno sam ozbiljna.

- Sada, trebao bih ti vjerovati da po noći pušim. Ti si skrenula s uma. Ti stvarno nisi normalna i ne mogu uopće više slušati ovo. – odgovaram potpuno izbezumljen i odlazim do malog šanka po bocu konjaka, a ona me povlači i odmah demonstrira.

- Snimila sam te. Daj, pogledaj.

Nada pokazuje video isječak i na njemu zbilja jesam ja. Hodam u svojoj pidžami i vadim cigarete iz ladice. Iste cigarete koje sam ostavio, ako ikada budem imao preveliku krizu.

- Ti meni tek sada govoriš za ovo? I to iz bijesa? Zato što mislim da vrijediš više od Instagram gluposti?

- Mislila sam ti reći, ali ipak nisam. Ne znam, nije bilo prikladnog trenutka.

- Znaš za što je ovaj trenutak prikladan?

- Za što?

- Za odlazak iz mog stana.

- No, smiri se.

- Odlazi.

- Daj, Roberte, što sam ti ja sad kriva?

- Odlazi iz mog stana.

- Nakon svega, je li? Nisam ni popila piće do kraja.

- Odlazi ili odlazim ja.

- Neću se maknuti.

- Imaš muda to reći? Pustila si me da mučim se kao riba na suhom dok ti s podsmijehom možeš gledati moj poraz. Zašto? Da bi mi mogla kasnije puhnuti dim u lice? Je li?! EVO, sad imaš taj užitak, bila si u pravu, a ja nisam.

- Roberte, znaš da ne mislim tako…

- Ne znam ja što ti misliš.

- Nisam ti htjela reći, ali istovremeno znam da moram. Ne mogu te pustiti da stojiš tu i nadaš se kako si sređen čovjek, a iznutra umireš. Oduvijek sam mrzila priču o Pandorinoj kutiji, jer na kraju nada ostaje zatočena, kao da je to nešto loše. Najgore je imati nadu, stalno misliti da možeš nešto promijeniti ili da će se nešto samo promijeniti, ali to je glupo. Treba pustiti sve nade, zato si i toliko ljut sada. U životu se treba boriti, a ne nadati se.

- E, pa znaš što Nado. Cijeli život mi govore „bori se“, a sad tek to radim. Borim se protiv svih vas što ste mi mozak ispili, protiv svih vas što mislite da znate što je najpametnije za mene. Trebam li se nadati ili biti beznadan, trebam li suosjećati ili biti hladan. Kako, molim te, ti znaš što bih trebao, a ne znaš što bi sa sobom. Vjeruj mi kada ti kažem da je nekada najbolja borba odlazak. Odlazak od vaših dominantnih ličnosti, besmislenih natjecanja i apsurdnih nadmetanja. Zato se ljudi ovdje guraju na sahrane, svađaju oko komada zemlje ili brojeva lajkova na Instagramu. Zato ste takvi kakvi ste, jer ste od rođenja naučeni da B O R I T E SE, nije bitno za što, samo bori se, inače si osjetljiv. Našem društvu ne treba osjetljivost, ne treba empatija, ne treba promišljanje i zabrinutost. Trebate nam samo vi da nam puhnete dim u lice i kažete kako stvari stoje! E pa, uživaj sada, meni je ovog dosta. – rekao sam joj u potpunom bijesu i otišao, a čim sam zakoračio van stana, znao sam da nikada neću vratiti se. Nije pokušala ići za mnom ili uvjeriti me u nešto drugačije, ostala je ukopana na tom mjestu i više nismo razgovarali.

Shvatio sam da držim se svega. Držao sam se Nade, držao sam se kutije cigareta, držao sam se ovog dnevnika, držao sam se glupih misli i nepotrebnih suosjećanja. Otišao sam i pustio sve. Ostala je samo moja sjena koju sam gledao kao običan pas. Volio bih da ta sjena može biti zaigrana ili vesela, ali bila je statična, iscrpljena i ništavna. Nisam osjećao ništa, bio sam u potpunosti pust, prazan iznutra i to je očito jedini način za živjeti mirno. Ovo nije nikakva metafora, ovo je stvarnost.