proza

Alen Mikec: Plava Sava, normalna

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Alen Mikec (1997., Virovitica) studira povijest i kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njegove prozne crtice objavljene su u rubrici Ajfelov most na portalu Miljenka Jergovića. Ponekad objavi ponešto na temu filmske kritike i kritike hrvatske i regionalne alternativne muzičke scene.



 

Plava Sava, normalna

 

Nisam ni pokušao dogovoriti najavljeni susret s Petrom u posljednja tri mjeseca. Čuli smo se telefonski prvih tjedana u tekućoj godini. Najavio sam povratni poziv i susret kad za to bude vremena. Onda je sve stalo.

Petar ima staru majku s kojom živi u dvoetažnom stanu u Novom Zagrebu. Nije zajebancija, jer, kako nadležna struka tvrdi, stariji ljudi pripadaju rizičnoj skupini u društvu. Ja bih pak, u nekoj mjeri društveno aktivniji od njih dvoje zajedno, sasvim legitimno mogao utjeloviti potrebnu kariku u lančanoj reakciji prijenosa virusa od bezimenog prolaznika u liftu ili tramvaju do Petra, pa do njegove majke, koja bi, zatim, u teškim mukama, izdahnula na sinovim ili bolničarevim rukama i ja bih bio jedan od krivaca koji su potencijalno kompromitirali barem jedan život. Socijalna distanca ili fizičko rastojanje? Građanska pristojnost ili empatija prema osobi koju znam? Paranoja? Nova normalnost ili novo normalno? Nebitno, susret se nije dogodio oko tri mjeseca, između nas kao da je stajala nepremostiva udaljenost, a ne tek nekoliko mostova na rijeci Savi.

„Sad se točno vidi kakvi su. Svi su sad pokazali svoje pravo lice.“ Reče Petar pomalo ogorčeno, misleći prvenstveno na ličnosti iz javnog mnijenja.

Imao je pravo. Svakim danom bi, oni obasjani tračkom svjetlosti medijske pažnje, novim izjavama potvrđivali i otkrivali svoje pravo - ja. Od kakofonije izazvane ponavljanjem naredbi rukovodećih, često se na bojnom polju ništa čulo nije. Traje rat protiv nevidljivog neprijatelja. Neprijatelja koji će ovoj generaciji nadoknaditi manjak onoga što imaju njihovi roditelji ili djedovi i bake: onaj sjaj u očima, kad u nazočnosti potomaka pričaju o devedesetima ili davnim četrdesetima. Mora da je u tu svrhu produbljen militarni diskurs: evaluirat će se uloga svih nas i prepoznat ćemo zajedno one koji stihiji kliču kao Madriđani koji su nekada davno klicali generalu Francu i falangistima!

Sve je to vrlo važno. No sada i ovdje, podno Željezničkog mosta, ipak je sve to malo manje važno. Važnije su stvari koje su važne bile i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri…

Pivo osvježavajućim efektom sjajno nadopunjuje usta isušena od tuceta popušenih cigareta. Tako je bilo i prije, Petar nastavlja o stvarima koje su (bile i ostale) zaista važne: o tome kako mu je banka s vojskom posredničkih kompanija zbog duga sjela na račun, kako su stara i on svojedobno bili kruha gladni i kako se ne može i ne želi tome vratiti, kako nije upoznao momka od kćeri dok jedva nekako nije smislio lovu za odvesti ih na ćevape i pivo…

„Pustite me da glavnicu otplatim i odjebite, ajde. Tu me s kamatama jebete. Svaku su mi plaću skinuli. Pa ja imam četrdeset i kusur godina. Alooooooooo! Kćer od dvadeset. Studira psihologiju, pa ju puštam da na meni traži uzorke ponašanja. Ha-ha! Gle kakve rupe po cipelama imam. Gle, to ti je sve od hodanja. Ja iz obitelji hodača dolazim. Pa nije to zajebancija.“ Nastavlja Petar. Zatim objašnjava kako se gumom od bicikla krpaju đonovi cipela.

Nešto je kasnije od tih transparentnih rupa na cipelama dobio kurje oči. Istina je i da dolazi iz obitelji hodača: stari mu je pisao haiku pjesme o branju gljiva, sječi šume, hodanju i mladenačkim egzibicijama po tada neasfaltiranoj Trešnjevci…

Tako je ogorčeno govorio i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri… Vazda je takva bilo normalno. Tako će i ostati.

Čini mi se da bi čak i on obgrlio veći stupanj konformizma da za to ima prilike. Romantično je živjeti slobodnim duhom, „pušiti bez srama i ne prodati ni grama“ kako je prije znao reći, prelaziti mostove desetljećima i prešetavati se preko njih kao preko kakvih komšijskih ćuprija pred avlijom, ne mariti „za gadarije, prepucavanje i lovu bez koje se ne može“ kako je govorio njegov najdraži pjesnik (čiju mi je zgradu iz zagrebačkih dana prstom pokazao pri prvom obilasku njegova doma u novozagrebačkom naselju Siget). Poražavajuće je ne biti u mogućnosti odgovoriti na životnu krizu kada za to dođe potreba. Možda bih trebao naučiti nešto iz njegove sudbine; Petar je i više nego duplo stariji od mene. Često smo se družili i činilo se kao da je od svih uvijek bio duplo stariji. Činilo se kao da ga žudnja za mlađim društvo, mlađim ženama nikad neće proći. Iz mladih bi ljudi Petar crpio životnu energiju. Takvog je stava bio dio društva; da parazitira na mladenačkoj snazi. Istina je bila takva da je razinom nepopustljive pokretačke volje i lične mladenačke snage (kao da je opet u godinama u kojima je bio kad je išao na koncert Carlosa Santane, a važno je napomenuti da je to bilo prije osvojenog Grammya, otkad ga gotovo pa ni ne sluša) koju je bez dodatnih napora pretakao u inicijativu. Ne znam, možda je sva ta transparentnost potekla iz nekih drugih ljudi iz kojih je netom prije isisao mladost. U svakom slučaju, uspoređivao sam njegovu osobnost s onom koja je gonila Šoljanove likove kroz Istru u potragu za novim avanturama.

Odavno je prošlo podne, zaključujem po položaju sunca, točno vrijeme ne provjeravamo, vjetar udara po Savi i neprestano nam gasi pljugu. Već smo propisno napušeni, a zujim i od pive. Petru sve to dođe kao katalizator za maratonske monologe, a meni kao prilika da neometano buljim u Savu.

„Plava Sava spava“. Sjetih se stihova Bekima Sejranovića. Ma kurac je plava, čini se svaki put sve odvratnijom. Ne skidam oči s nje, a ovdje nije niti plovna, niti pitka, samo su riječni galebovi tu, na vječitoj smetlišnoj dijeti. To što ne mogu brojati lađe ovdje na obali Save je ono zbog čega se nikada u Zagrebu neću osjećati kao u metropoli nekih viših kozmopolitskih stremljenja: kao u Budimpešti ili Beogradu. I to mi savršeno odgovara.

Nije Petar imao naviku jalovo govoriti. Onako kako ljudi znaju jalovo govoriti, da priguše nesnošljivu buku tišine u društvu. Njegova stara ni prije stihije i uputstava ljudi iza staklenog zida nije mogla izlaziti iz stana u zgradi na Sigetu. Već se godinama ne može uspeti stepenicama na drugu etažu stana, prevelikog za njih dvoje. Još će tri ili pet godina plaćati suludo visoke režije, onda sele u Zagorje, tako kaže. Njegova stara nije ostavljena na milost i nemilost vodstvu nekompetentnih ljudi kao majke tako puno sinova i kćeri hrvatskih.

Petar govori, ja slušam, ponekad se gubim u sanjarenju. On puno i dobro priča, ja volim misliti da dobro slušam. Nitko ne popušta u onome što radi najbolje. Ne mogu izbiti Bekima iz glave. Zašto je tako mlad preminuo? Je li umro slobodan?

Ispričavam se Petru jer moram krenuti dalje. Svašta želim obaviti. U Studentskom Centru džabe dijele studentima upade za večerašnju kazališnu izvedbu. Razgrabit će se. Naumio sam kupiti Sejranovićev roman. Moguće je da spuste cijenu na djela nedavno preminulih autora, možda ih tada raja napokon razgrabi. Ne mogu se sjetiti boljeg načina za odati počast književniku; jer ljudi od književnosti teško namaknu za sebe i familiju egzistenciju i kad su živi, a kamoli mrtvi.

Skupom je cijenom Bekim zaslužio vječnost. Beskompromisno je servirao svoju dušu i pobude na pladnju čitatelju. Nema teksta od kojega se ja kukavički nisam odmakao i distancirao, odbijao poistovjetiti se s tim slovom na papiru, strpao riječi u tuđa, fiktivna usta. Zanimaju me isključivo čiste suprotnosti od toga. Naravno da je Bekim umro slobodan. Slobodan je i nastavio živjeti. U knjižari, za nešto manje od sto kuna. Dugo se već ne osjećam sasvim normalnim. Kao ni Petar. On tako tvrdi već mjesecima i godinama, da nije normalan rekla mu je i bivša supruga nedavno. Žao joj je što nije, tako barem kaže.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg