proza

Valentina Mavretić: Porta Kardo; Vojni stan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Valentina Mavretić (1993., Rijeka) magistrirala je Dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše kratke priče, a za pisanje prve zbirke dobila je potporu Ministarstva kulture. Dramski tekst "Kod Peregrinovih" dobio je drugu nagradu Marin Držić. Piše i scenarije, kao i kratke radio drame izvođene na HRT-u. Kao dramaturginja radila je na brojnim predstavama te potpisuje razne dramatizacije i adaptacije. Radi kao copywriterica u kreativnoj agenciji.

PORTA KARDO

Dok je sjedio usred praznog gradilišta, Rikardu se učini da je potpuno sam na svijetu. Njegov je stolac bio malčice neudoban, ali Rikardu to nije nimalo smetalo. U svojih dvadeset godina nije imao kada uživati ili bezbrižno sjediti. Odmorit ću kad umrem, govorila je njegova majka, a isto je tako počeo i sam razmišljati. Odmorit ću, dakle, za nekih tridesetak godina, pomislio bi Rikardo, jer nije imao u planu dugo biti na ovom svijetu. Pušio je od svoje devete godine, isprva se skrivao od roditelja, a kad je ušao u tinejdžerske godine, pušio bi s njima na terasi uz kavu ili uz čašu nečeg žestokog. Jedine tri minute koje je mogao posvetiti samome sebi. Uvijek je trebao brinuti i o mlađim i starijim sestrama i braći, jednako glasnim, znatiželjnim crnookim blizancima. Svi su bili jednako visoki, pa je tako najstariji brat bio jednako visok kao najmlađa sestra. Sveukupno ih je bilo sedam, on je bio treći po redu. Majka ih je rađala svake druge godine. Tišina koja ga je sad okruživala bila mu je neobična. Premda se gradilište nalazilo usred grada, uličice koje su ga okruživale bile su većinom slijepe, ulice koje nikuda ne vode osim ako ondje ne živiš. Prazne, neprijateljske ulice.

 Jednom je tako navečer šetao kvartom i primijetio je da ga s prozora promatra sijedi muškarac u invalidskim kolicima. Iza prozorske daske virile su mu samo sive oči i vrh biserne glave. Sigurno me promatraš zbog moje boje kože, pomislio je Rikardo na svom materinjom jeziku. Latino baby, pisale bi mu djevojke na Tinderu.

Kardo, tako ga je od milja zvala njegova tadašnja djevojka, Ana. Taj mu se nadimak sve više sviđao, pogotovo zbog načina na koji bi se ona poigravala izgovorom i naglaskom. Ana i Kardo proveli su zajedno godinu dana, a posljednji dan koji su proveli zajedno bio je dan prije nego je imao prvi dan na novom poslu, na novom gradilištu. Ana ga je od samog početka veze pokušavala motivirati da upiše studij, ali njemu se problem jezika činio kao najbolji mogući izgovor.

Pronašao je posao u skladištu dućana s mješovitom robom i ondje naučio upravljati viličarom. Viličar me razumije, govorio bi Ani na engleskom jeziku. Taj mu je posao odgovarao: imao je svoj mir i što je najvažnije, nije morao razmišljati. Volio je imati rutinu i živjeti tako da zna što, kada, gdje i zašto.

Cigarete je uvijek imao pri ruci, točnije, pri struku. Oko pojasa imao je zakopčanu torbicu u kojoj je držao cigarete od duhana koje je sam svako jutro pripremao. U torbici je svakog dana bilo oko pedeset cigareta, nikad mu ih nije nedostajalo. Ruke su mu poprimile miris duhana, ali uvijek se tješio činjenicom da njegove ruke ionako ne njuši nitko osim njega samog. Svoje je ruke Kardo često promatrao. Nokti su mu bili tanki kao filter papir, a ploče nokta oble i zdepaste, šire nego što su bile duge. Preko svakog nokta kao bijele linije aviona na nebu presijecale su se paralelne bijele crte. Nedostatak vitamina, govorila bi mu Ana, Kardo, poslušaj me i pojedi barem dvije kockice ananasa. Ananas iz konzerve za njega nije bio ni sjena pravog, osunčanog ananasa, ali nikad nije imao vremena pripremiti ga za jelo. Bilo mu je jednostavnije u vrećicu koja je nosila ime po dućanu u kojem je radio utrpati nekoliko konzervi ananasa, graha, slanutka i zveckajući otići doma.

A dom je za Rikarda predstavljao malenu sobu u stanu kojeg je dijelio s cimerom, Petrom, studentom građevine. Petar je bio plahe naravi, uvijek se skrivao iza nekog komada namještaja ili iza naočala koje je nosio na licu, tih poput ribe u akvariju. On ne bi preživio jedan dan na gradilištu, pomislio je Kardo. Premda zahvalan cimeru što mu je našao ovaj posao, gradilištu mu je isprva stvaralo osjećaj kamenja u želucu. To bi ga sjetilo na epizodu iz djetinjstva, kada su iz njegove bake izvadili nekoliko kamenčića, a on je prestrašeno pomislio kako se baka pojela kamenja dok ga je čuvala tijekom igre u pješčaniku. Po svoj prilici, Rikardo je bio i ostao osoba koja sve doslovno shvaća. Zato je i na mobilnu kućicu u gradilištu napisao crnim sprejom Porta Kardo 091322444. Ako ga netko zatreba, neka nazove njega, čuvara i portira.

Nekoć je na tom mjestu, u 90-ima, cvala tvornica cipela. Ploču s nazivom tvornice posljednju su uklonili bagerom. Prvo su uklonili beskućnike koji su provodili noći u toj nekadašnjoj tvornici. Dugo je trebalo da otjeraju jednog, rekao mu je Petar. Taj se nije htio olako odreći svog komada razrušenog zida, popucalog betoniranog poda, grafiti umjetnina na pročelju. Posljednje je noći šibicom podmetnuo požar kojeg su vatrogasci gasili čitavog sljedećeg dana. Tako mu je pričao Petar.

Ponekad je Rikardo osjećao strah na gradilištu, pogotovo noću. Bojao se da će mu se iz mraka došuljati taj beskućnik i učiniti mu nešto nažao. Zato je pokraj noge od tankog plastičnog stolca držao komad kamena koji je s gornje strane bio zaobljen poput kamenja u plićaku izlizanih morskom pjenom, a s donje strane oštar poput rakovih kliješta. To mu je ulijevalo barem neku sigurnost. Znao je satima razmišljati kako je pogriješio što je klimatizirani dućan zamijenio s užarenim gradilištem, pitomi viličar s glasnim bagerom. Osim toga, vrijeme nije provodio čak ni u bageru. Nakon što su srušili zgradu, taj je nepregledni teren postao gradilište. Trenutno ga je okruživala golema rupa, koja je postajala svakog dana sve dublja i dublja. Ta će rupa jednog dana biti podzemna garaža. Rikardo se užasavao te pomisli, nije podnosio zatvorene prostore.

Kad je radio u dućanu, do skladišta je išao protupožarnim stubama, nikad liftom. Ali jedna stvar koja je ovdje bila puno, puno bolja bila je glazba. Na mobitelu je imao najdraže pjesme, a duge bijele žice slušalica spuštale su se od ušiju do prednjeg džepa u tri-četvrt hlačama isprane crne boje. Sjetio bi se tada svoje braće i sestara koji su uvijek željeli s njim slušati glazbu. Do selidbe je navikao imati samo jednu slušalicu u uhu, druga je uvijek bila rezervirana za nekog od njih. Znali su tako satima sjediti jedno pokraj drugog i slušati, slušati, slušati. Bio je uvjeren kako je na jedno uho postao nagluh.

Bez glazbe bi mu radni dan trajao puno duže od predviđenih deset sati. Biti čuvar gradilišta odgovoran je posao, psihički zamoran. Kardo nije volio niti u školi dugo sjediti, uvijek bi se vrpoljio. Jedna noga ispod stražnjice, druga lupka po uglancanom razrednom podu, sad se nagne unatrag, pa kvrcne vratom ulijevo da vidi što rade drugi razredne kolege. Kad bi dignuo ruku u zrak, profesorice i profesori bi zakolutali očima jer bi znali da mu je odlazak na toalet samo izlika za besciljno tumaranje školskom zgradom.

Na isti način sada ustane sa stolca, protegne preplanule ruke i noge i krene hodati po gradilištu. Vrijeme je subotnjeg ručka, nitko nije na ulici. Na asfaltu se prže kamenčići i otisak pseće šape. Rikardo ispod jednog drva uz ogradu ugleda mrtvu vranu kako leži kanđama okrenutim prema nebu. Njegov je posao da na gradilištu nema smeća, pa tako ni leševa. Osvrne se oko sebe i pomisli kako bi bilo nehumano da je samo baci u kantu sa smećem. Uostalom, smeće se izlijevalo preko kante poput vode. Približi se vrani i prisjeti se kako mu je ona ili netko iz njezinog jata priuštio nezaboravno jutro.

Promatrao ju je kako prilazi cesti i pažljivo iz kljuna na cestu položi orah. Potom bi se odmaknula i čekala da projuri automobil. Vruće gume od oraha napravile bi ukusnu kašu za vranu. Rikardo je sve to snimao mobitelom, kako bi jednog dana kad se vrati doma mogao pokazati sestrama i braći. Ondje gdje oni žive vrane nisu uobičajen prizor, za razliku od papiga.

Kardo primi vranu u ruku, bila je suha i teška kao vrećica oraha. Polako uđe u rupu i rukama otkopa još jednu, dublju. U nju položi vranu i zakopa je pijeskom i kamenjem. Potom se vrati na svoj radni stolac i zadovoljno se zavali. Jednog dana, kad rupa postane podzemna garaža, vrana će biti okružena automobilima, baš kao nekoć dok je bila živa.

Srećom, zahvaljujući korona virusu ima osigurano besplatno sredstvo za dezinfekciju ruku, pa ga obilno pošprica po rukama i nogama prašnjavima od pijeska. Ljepljivi ga gel ohladi iste sekunde, ali i prouzroči neugodno peckanje na sitnim ranama koje je dobio dok je kopao jamu rukama. Tako osvježen i čist, Rikardo pomisli kako je sada oprao ruke od svega. Vrana odmara, a mogao bi malo i on zaklopiti oči, dok mu u ušima odzvanja nova pjesma Ariane Grande.

VOJNI STAN

Gledala sam kroz PVC prozore duge dva metra. Ne, nema nikoga u vrtu. Malena gusjenica gmizala je po terasi. Trava je bila dugačka oko trideset centimetara. Nedavno smo uselili i još nismo stigli pokositi. Pomislila sam da mi se učinilo, ali kad sam ponovno sjela, čula sam isto šuškanje. Bosa sam izašla u vrt. Polako sam hodala po travi i iza lijevog ugla kuće odjednom ugledala muškarca kako čuči nad travom. Bio mi je okrenut stražnjicom, a onda se naglo ustao. Bio je to čovjek u pedesetim godinama, sa svijetlosmeđim brkom i mutnim smeđim sitnim očima.

«Dobar dan, gospođo, ja sam vaš susjed iz prizemlja.» Mrdao je nosom, kao glodavac, te su mu se naočale pomicale gore-dolje u sitnim pomacima. Već smo se sreli jednom, dok smo nosili kutije u novi stan. Nismo se nikada službeno upoznali.

«Došao sam po hranu za svoje zamorce. Treba mi visoka trava, znate, imam tri zamorca.» Tada sam ugledala snop istrgnutih vlati trave s korijenjem u njegovim bucmastim rukama. Svaka je travka bila jednake debljine kao njegov prst. Zamorci su zasigurno bili zadovoljni kvalitetom travki, zamišljala sam ih kako glodaju travke, domaće, nešpricane, iz njihovog vrta.

«U redu, ali morat ćemo kositi ovaj vikend, trava je stvarno jako visoka.»

On je zaškiljio i mrko me pogledao.

«Ako ćete već kositi, ostavite jedan kvadrat ovolike veličine, da imam za hranu.» Rukama je pokazao na travi kvadrat veličine tri kaveza za glodavce. Jasno, zašto ne. Pomislila sam ga pitati kako se zovu zamorci i koliko imaju godina, ali oko sebe širio je miris neprijateljske energije.

Iz tog susjednog stana u prizemlju izlazili su njih troje, obitelj glodavaca, kako smo ih zvali moj suprug i ja. Naime, nismo znali ime niti jednog od njih. Nikada nisu zajedno izlazili, uvijek jedan po jedan. Baš kao da čuvaju svoju jazbinu. Nismo čak znali ni bili sigurni je li žena koja živi s njima sinovljeva supruga.

Zato su morali imati nadimke. Gospodin Zamorac - sin, Stari pilot - otac i Zagonetna žena, supruga Gospodina Zamorca. Svake godine odvijali su se isti rituali. Košnja trave i taj kvadrat koji prkosi čistoći i urednosti trave.

Jednako se tako nije uklapao ni otac, Stari pilot. Visok devedeset godina, nizak težinom. Dok je hodao pridržavao se uz niski štap, koji je izgledao kao produžetak njegove dugačke, mršave ruke. Bistre plave oči, obrijano lice i nešto bijele kose koja je putem ostala bez korijenja. Glas puno dublji od piskutavog glasa njegova sina. Govorio je hladno i izravno. «Dobar dan!» nije bio običan pozdrav, on bi ga izgovorio na način kao da očekuje da ponoviš za njim naredbu, a ne pozdrav. Nakon bogatog životnog iskustva i letenja u JNA avionima, njegova je jedina zadaća danas bila prikupljati novce za gospođu koja čisti kuću i odlaziti u dućan po namirnice. Svakog devetog dana u mjesecu štapom bi nam pokucao po vratima i pružio rukom ispisani papirić na kojem je pisalo naše prezime, datum i iznos koji moramo platiti. S obzirom da očito nije volio odmarati popodnevima, običavao je dolaziti u trenucima vikendom, kada svi osim njega spavaju. Ako ne bismo otvorili istog trena, kucao bi tim štapom sve jače i jače, dok se to kucanje ne bi pretvorilo u lupanje. Jednom je lupao toliko glasno da sam pomislila da mu sigurno i srce tako jako lupa. Međutim, disanje mu je bilo kratko i jasno. «Pedeset kuna, molim! Otvorite kada kucam.» Ponekad sam zamišljala kako ću gospođi čistačici dati dodatnih 50 kuna da ispred njihovog ulaza pljune i ne počisti. Zamorci vole imati čist kavez, pomislila sam. Jedno smo vrijeme suprug i ja mislili da je gospođa čistačica Zagonetna žena i zato sam odustala od te ideje. Obje smo viđali toliko rijetko, da nismo znali jesu li njih dvije ista osoba ili ne. Kosa pepeljaste boje do uha, zaokružene ruke i koljena, spušteni kapci. Uvijek nasmijana i vedra, toplog «Dobar dan» čak i dok bi nas pažljivim pogledom pratila kada bismo prolazili pokraj nje po mokrom podu kojeg je upravo čistila. Nikako se nije uklapala u obitelj Glodavaca. Ni gospođa čistačica, ni supruga gospodina Zamorca – Zagonetna žena. Jer, Zagonetna žena bila je ista kao gospođa čistačica, ni po čemu drugačija. Ona nas ne bi čak ni ukorila ako bi naša kujica slučajno obilježila njihov dio vrta. Gospodin Zamorac čuo bi nas kako stojimo kod dvorišnih vrata, naglo dignuo stare rolete i propiskutao: «Pas ne smije pišati po travi koji će jesti moji zamorci!» To je isti vrt u kojeg večer dolaze divlje mačke i obavljaju nuždu, čak ulaze u njegov podrum kroz otvoren prozorčić. I ne samo divlje, već i mačke koje su nosile ogrlice sa sitnim zvoncem. A podrum gospodina Zamorca bio je zapravo podrum posvećen njegovom ocu. Uredno izložene, okružene staklom, makete aviona umjesto na nebu završile su nekoliko metara ispod zemlje. Majstor tih umjetničkih djela bio je upravo gospodin Zamorac.

Gospodin Zamorac bio je zadužen za nabavu materijala za avione i piljevinu za zamorce, a Stari Pilot za hranu za namirnice. Stari je čovjek vukao za sobom kolica za plac stepenicu po stepenicu, korak po korak. Jednako je tako sporo mlađi od njih dvojice izrađivao makete. Pitala sam se je li Stari Pilot ponosan na sina ili mu makete aviona ništa ne predstavljaju. Odgovor mi je stigao okolnim putem, preko mojeg supruga.

«Htio sam vas pitati da pokosite i moju stranu vrta. Moj sin ništa to ne zna. A moj unuk…rijetko dolazi. Pa kad stignete - pokosite i s te strane.» To su bile rečenice koje je uputio mojem suprugu. Pravili smo se da to nije čuo. Naša ošišana strana vrta počela je izgledati kao pitoma livada u usporedbi s njihovom džunglom. Bambus se istegnuo prema Suncu i otkrio svoje mnogobrojne zelene članke. Nemoguće ga je držati pod kontrolom ako više puta padne kiša na njega. A upravo se to i dogodilo tog lipnja, kiša je padala gotovo svaki drugi dan. A potom se dogodila smrt Starog Pilota o čemu nas je obavijestio njegov sin.

«Nije se probudio.», rekao je i slegnuo ramenima.

Izrazili smo mu sućut dok je gledao u tlo.

Nakon smrti Starog Pilota, raslinje je počelo još više rasti. Ponekad bi Gospodin Zamorac brao kišom opranu travu za svoje zamorce kod nas. Prozori su sada bili u istoj ravnini sa raslinjem. Sve smo rjeđe viđali Gospodina Zamorca, a sve češće smo viđali upaljeno podrumsko svjetlo. Sigurno je noćima radio nove makete. Danju je odlazio u dućan s platnenom vrećicom pod rukama, nije naslijedio očeva kolica za plac. Ono što je trebao naslijediti bilo je prikupljanje novaca za gospođu čistačicu. Međutim, došao je deveti u mjesecu, a on nije kucao na naša vrata. Približavao se kralj ljeta, a nitko mjesecima nije došao očistiti kuću. Barem smo tako mislili, dok jednog dana nisam nanjušila miris opranih podova. Potom je ušla u stan Gospodina Zamorca i zatvorila vrata za sobom. Njegova je žena, dakle, ipak gospođa čistačica.

Sreli smo ga kod kontejnera za smeće ispred zgrade.

«Znate susjed, možete pokositi i kod nas? Moj sin baš ne dolazi često…», rekao je i gurnuo vreću u kontejner za mješoviti otpad.

Iz svijetloplave prozirne dvolitrene vreće za smeće virila je maketna flota vojnih aviona.