proza

Boris Mirko: Ciklus

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Boris Mirko (1995.) bavi se amaterskim pisanjem, no do prije koju godinu nije nikad slao radove nigdje. 2019. godine u studentskom časopisu "Split Mind" izašle su njegove dvije pjesme.



 

Ciklus

 

Oko deset sati navečer izašao sam na balkon zapaliti cigaretu. Svjetlosno zagađenje je osvjetljavalo smog nad zagrebačkim nebom, a praznim ulicama je odjekivao zvuk automobila koji ubrzavaju, radujući se zelenim svjetlima. Zimske noći tjeraju čovjeka što dalje od grada i što bliže toplom ognjištu i domu. Kao i svaku noć prije te, zurio sam u prozore susjednih zgrada ne bih li ugledao nešto zanimljivo prije spavanja, i tako izbjegao priliku da ponovim svakidašnji ritual listanja mobitela prije padanja u tanki san. Taman kad sam se spremao izgasiti cigaretu, na krovu zgrade prekoputa otvorila su se vrata i upalilo automatsko svjetlo. Izašao je čovjek, koliko sam vidio izdaleka obučen u bijelu majicu kratkih rukava, ponešto široku za njegovu građu te duge hlače nalik pidžami. Približavao se opuštenim korakom rubu zgrade gledajući naprijed. Sigurno ide nešto baciti sa zgrade, te sam pokušavao pogoditi što. U glavi sam zamišljao mnoge scenarije; da se posvađao s nekim do te mjere da je jedina moguća reakcija bila baciti mobitel sa vrha zgrade u nepovrat, možda je konačno odlučio prestati se drogirati te baca ostatke posljednje robe. Ili je možda htio probati prije spavanja kako je to pišati s vrha zgrade. Došavši do ruba, učinilo mi se da je pogledao u mom smjeru te je zatim zakoračio preko i pao. U prvoj sekundi nisam shvatio što vidim, nisam uspio percipirati ljudsko tijelo kako vijori zrakom dok mu se udovi klate u neprirodnim zamasima. U drugoj sekundi sam povikao iz sveg glasa nešto neartikulirano, iz nekog adrenalinskog očaja sam mislio da će to vratiti čovjeka na rub zgrade i ne dopustiti mu da padne. U trećoj sekundi je bilo gotovo. Od šoka sam ostao bez zraka i počelo mi se vrtjeti, kao da mi pluća vjeruju onome što su oči vidjele i reagiraju pravilno. Zgrabivši ključeve, obukao sam najbliže tenisice i potjeran nezaustavljivim lupanjem srca, pojurio sam van iz stana. Kako u zgradi nema lifta, preskakivao sam stepenice do prizemlja, cijelo vrijeme u glavi psujući i zazivajući nekog boga. Trčao sam prekoputa ceste do parkinga na koji sam zaključio da je čovjek pao i tek onda kao da pluća i srce nisu više znala što da rade. Jeziva tišina je preuzela sav prostor oko mene i zrak kao da je klizio prema gustom smogu. Ispred zgrade nije bilo nikoga i ničega, osim nekoliko parkiranih auta, obojani u žuto svjetlom gradske rasvjete. Očekivao sam krv, slomljeno tijelo kakvo bih viđao u filmovima, možda nekog prolaznika kako zove policiju i hitnu, zgrožene susjede koji su čuli pad i udarac od tlo. Umjesto toga dobio sam napadaj panike zbog tišine i nedostatka smrti. Nije mi bilo jasno kako je to moguće, jasno sam vidio kako čovjek u bijeloj majici i pidžami pada u svoju sigurnu smrt. Pretražio sam sve oko zgrade, ne našavši ništa osim pokoje mačke i razasutog smeća. Vrtio sam se oko zgrade poput pothlađenog čovjeka oko velike logorske vatre, tražeći utjehu u toplini. Nakon najkraćih 15 minuta u životu odlučio sam se vratiti u stan. Dok sam se penjao stepenicama nazad, kroz glavu mi se vrtio protekli dan, te sam se pokušavao sjetiti jesam li negdje pojeo ili popio nešto što bi mi moglo izazvati ovakvu halucinaciju. Padali su mi napamet i razni tumori koji pritiskaju neka područja u mozgu, priviđenja izazvana dosadom i slično. Dok sam po glavi vrtio razne crne scenarije po moju budućnost, sjeo sam na balkon i zapalio cigaretu. U pepeljari je stala izgorena cigareta koju sam zapalio prije događaja, kao gorki podsjetnik da sam tu stvarno bio i nešto vidio. Ponovno sam se zagledao u krov zgrade nadajući se bilo čemu. Nisam morao dugo čekati i vrata su se ponovno otvorila i automatsko svjetlo se upalilo. Iz zgrade je izašla žena a meni je srce skoro stalo. Žena obučena u kućni ogrtač se lagano približavala rubu zgrade no ovaj put sam reagirao malo bolje. Zavikao sam iz sveg glasa prema ženi, pokušavajući je dozvati. Tiha zimska noć je odzvanjala mojim povicima a žena kao da je bila u nekom dalekom svijetu gdje povici i galama ne znače ništa nikome.  Kako je imala još nekoliko metara od ruba, nastavio sam vikati i mahati rukama kao luđak, nadajući se da ću probuditi još nekog susjeda pa da podijelimo ovo ludilo skupa. Tik prije ruba žena je podigla glavu i pogledala u mom smjeru, a onda zakoračila preko. Istog trena sam otrčao iz stana, gledajući kako mi ključevi ostaju unutar brave dok sam zatvarao vrata. Adrenalin koji mi je kolao venama nije mi dopuštao da mislim o tome kako sam se zaključao izvan stana, te sam ponovno preskakivao stepenice kako bih došao do zgrade prekoputa. Na moje užasavajuće i neopisivo iznenađenje, dočekala me kruta i neprobojna tišina. Opet ništa. Ni tijela, ni krvi, ni susjeda ni ničega. Samo mačke i razasuto smeće. Pregledavši zgradu iz malo daljeg kuta, uvidio sam da im nikakav balkon ili prozor ne mogu spriječiti put u smrt, te da se po svim zakonima fizike moraju nalaziti na tlu. Teško je opisati emocije koje obuzmu tijelo nakon što svjedoči samoubojstvu, a još je teže opisati kako se čovjek osjeća nakon što shvati da rezultat samoubojstva ne postoji. Neka vrsta ljutnje i straha koja prožima tijelo, pretvarajući se u sumnju vlastite lucidnosti i zdravlja. Ljutnja koja govori da nisam normalan i da se trebam liječiti i da mi nije dobro, i strah koji govori moraš se liječiti i nije ti dobro. Sumnje u sve što jesam i što sam bio. Sumnje u Zagreb, i zimsku noć, i smog i svjetlosno zagađenje. I tako, pretvoren u čovjeka koji se pita je li poludio odlučio sam otići na vrh zgrade i provjeriti je li mogu doći na mjesto koje postoji i pronaći tragove nečega što se nije dogodilo. Kako je bilo poslije deset sati, zgrada je bila zaključana te nisam ljudima zvoniti i praviti se da sam im susjed. Srećom, na bočnoj strani zgrade postojalo je protupožarno stubište koje je išlo skroz do vrha. Put stepenicama sam proveo u razmišljanju nije li možda ovo sve jedan trik nekakvih izvođača, koji s ovim performansima vrebaju nevine promatrače iz susjednih zgrada. Prešavši popriličan broj stepenica, našao sam se na vrhu zgrade. Odmah sam probao otvoriti vrata i tako aktivirao automatsko svjetlo. Iza vrata se nalazila nepovratna tmina koja me plašila a jedini jarki izvor svjetla je bilo svjetlo na krovu. Zatvorio sam vrata i okrenuo se prema svojoj zgradi, pokušavši pronaći svoj balkon. I treći put ove noći sam se sledio, okusivši svoje srce u ustima dok sam pokušao pronaći smisao u onome što vidim. Na mom balkonu stajao je netko. U toj situaciji nisam znao što drugo pa sam se približio rubu zgrade kako bih vidio bolje osobu koja je se nalazi u mom stanu, na mom balkonu. Stranac kojeg sam ugledao imao je dugu kosu i zelenu majicu dugih rukava, te je stajao naslonjen na ogradu. Pušio je cigaretu i gledao u mom smjeru. Sjetio sam se da su mi ključevi ostali s unutarnje strane vrata te da nemam kako ući u stan. Stojim na rubu zgrade i gledam u neznanca u mom stanu i pitam se kako je pasti preko, u zaborav.

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg