proza

Anita Baradić: Definicija sreće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Anita Baradić (1987., Zadar) magistrirala je fizičku geografiju s geoekologijom u Zagrebu. Tijekom školovanja napisala je mnogo znanstvenih članaka i seminara na temu očuvanja prirode i zaštite okoliša. Iz hobija piše kratke priče i crtice. Do sada je napisala nekoliko dramskih tekstova od kojih su dva uprizorena u amaterskom kazalištu u Zadru. U Gradskoj knjižnici Zadar volonterski je vodila dramske radionice za djecu. Godinu dana je vodila dramsku radionicu na talijanskom jeziku u udruzi "Zajednica Talijana Zadar". Voli sve što je vezano za prirodu, more i životinje. Za ovu priču motivirao je njezin mačak Ljutko koji je "koautor" ove priče.



 Definicija sreće

 

“Što je za vas definicija sreće?” pitao je Fabris lijeno se izležavajući na toplom kamenu.

“Ne znam što znači riječi definicija, a kamo li sreća.” odgovorio sam mu iako znam da će se kao i uvijek narugati mom neznanju.

“To je ono kad osjetiš zadovoljstvo, kad ti ne treba ništa više od onog što trenutno imaš” rekao je Fabris promatrajući me svojim zelenim očima.

“Pa to je ono kad se najedeš i legneš na toplu zemlju ispod ružmarina” preduhitrio me Petko.

Fabris ga je samo pogledao i uzdahnuo. Nekoliko sekundi kasnije digao se sa kamena i otišao prema vrtu s ružmarinom.

“Ukrao mi je ideju!” rekao je Petko iako sam znao da je Fabris otišao jer ne podnosi Petkove ispade.

“Pusti ga, filozof!” rekao je stari Ćoro glavom okrenut prema zalazu sunca. Već mi je jednom objasnio da filozof znači netko tko puno razmišlja o smislu života i stalno postavlja pitanja. To je definitivno opisivalo Fabrisa. Nikad mi nije bilo jasno zašto je vječno nezadovoljan. Uvijek se prijeti da će otići sa Punte Radman iako ni sam ne zna gdje. Pokušao je nekoliko puta otići, ali bi se uvijek vratio nakon par dana. “Zar te ne zanima kako izgleda svijet izvan Punte?” znao me često pitati. Toliko puta sam odgovorio da mi uistinu nije važno što se nalazi izvan Punte, jer sve što mi je ikad trebalo je ovdje.

Posebno me vesele proljetne večeri kada zajedno gledamo zalazak sunca. Petku je ovo prvo proljeće. Pronašao sam ga u grmu u obližnoj šumi kad sam jedan dan išao loviti kukce. Zapravo ih ne jedem baš često, ali taj sam se dan malo udaljio jer mi je trebalo nešto “slatko” pod jezikom. Dok sam vrebao mesnatog krilatog kukca koji se odmarao na narančastom cvijetu, nešto je zašuškalo u grmlju. Naglo sam se okrenuo i ugledao malo crno klupko kako me promatra iz grma. Imao je svega nekoliko tjedana i oči su mu bile polu zatvorene. Nisam bio siguran da li me vidi pa sam se približio kako bih mu dao do znanja da pridošlice na Punti nisu poželjne. Dominirao sam svojom veličinom nad njim ali on se nije pomakao. Samo je otvarao usta kao da želi mjaukati, ali s obzirom da iz njegovih usta zvuk nije izlazio, zaključio sam da je vjerojatno ostavljen i prepušten sam sebi. Smilovao sam se nad malim bićem te ga u zubima odnio na zemlju ispod ružmarina. Od tada samo nerazdvojni. Fabrisu je trebalo dosta vremena da se navikne na njega, ali u zadnje vrijeme ga prihvaća iako znam da ga ne smatra ni pametnim ni zabavnim. Meni su Petkove fore smiješne. Nisu naročito dobro smišljene, ali s njim nikad nije dosadno. Ove zime kad nam bilo hladno prebacivao je šape preko mene. Tako smo se grijali. Velika mu je mana što mu je potrebno malo sati sna, pa mi u jutarnjim satima često stavi rep ispod nosa ne bi li me probudio. Ja volim ustati tek kada je sunce visoko jer ionako pola večeri provedemo igrajući i šetajući se po vrtu što zna biti dosta iscrpljujuće. No, najljepši mi je dio dana kada gledamo zalazak sunca. Onda smo svi četvero poslagani na plaži ispod vrta. Uskoro dolazi ljeto koje mi nije najomiljenije godišnje doba jer sam od vrućine lijen i trom. Tada veliki dio dana provedem ispod ružmarina. Na plažu ne idem jer naše mačje pozicije uzmu visoke životinje koje hodaju na dvije duge šape. Ćoro kaže da se ta bića zovu ljudi i da moramo biti oprezni s njima. Jednako kao i sa psima. Ja sam mu rekao da nisu svi ljudi zli kao ni svi psi, al Ćoro uvijek kaže da sam premlad da shvatim većinu stvari. Ćoru previše cijenim da bi mu proturiječio jer su mi on i Fabris bili jedini izvori informacija prije nego što je u moj život došao znatiželjni Petko. Ćoro je stari sivi, niski mačak s jednim okom. Rep mu je uvijek spušten. Ne znam ima li komplekse zbog visine ili zbog oka. Otkad znam za Puntu i za sebe on tako izgleda. Svake godine je sve slabiji i sve se teže penje na zidiće, ali izbjegava pričati o tome. Žilav je. Nekoliko puta sam se oprostio s njim u mislima kad ga ne bih vidio nekoliko dana, ali on bi se uvijek vratio na Puntu. Imao je hrabrosti otići do sela i raspitati se o novim tračevima. “Moraš upoznati svijet da bi ga poštovao!” česta mu je uzrečica na koju sam se navikao iako je nikad nisam do kraja shvatio. Za njega je odlazak u “svijet” bila hrana. Zaključio sam da se to odnosi na prostor izvan granica Punte. Možda ću jednom osjetiti potrebu da to istražim. To vrijeme zasigurno još nije došlo. Jako volim slušati njegove priče kad se vrati inspiriran događanjima iz kako on to naziva “sela”. Nedavno mi je rekao “Vrijeme je parenja.” Ja sam ga samo blijedo gledao, a on je dodao: “Vjerojatno će Petko uskoro otići do sela potražiti ženku.” “Zašto bi to učinio?” pitao sam ga istovremeno osjetivši kako mi srce ubrzano lupa zbog straha da bi Petko mogao otići sa Punte i možda se više ne vratiti. “Ljutko, pred godinu dana i ti si imao porive, al otkad su te uhvatiti u mrežu i stavili u kutiju, zaboravio si na naše prirodne nagone.” Pokušao sam potisnuti tu traumu. Sjećam se nekih čudnih glasova i bijelih zidova prostorije kada sam se probudio. Sve me boljelo, a strah koji sam tada osjetio nije bio ni približan najvećem strahu, strahu od napada velikog psa. Stalno su me držali u toj kutiji, želio sam pregristi rešetke kutije i grebao sam po njoj ali bilo je uzalud.

Čuo sam mjaukanje drugih mačaka ali nisam vidio ni jednu. Svatko je tada pričao svoju priču. Iako mi je bila bolna svaka kost u mome tijelu, zabranio sam sebi cmizdrenje. Slušajući druge koji su žalili za svojim domovima, poželio sam jadikovati i ja, ali znao sam da od toga ne bi bilo koristi. Po mjaucima koji su dolazili sa svih strana zaključio sam da su ostale mačke bile u kutijma ispod i iznad mene, ali i lijevo i desno od mene. “Jadni moji rođaci” pomislio sam, ali najviše od svega žalio sam za Puntom. Osjećao sam miris ružmarina koji se miješa s mirisom mora. Pomisao da više nikad neću propješačiti put od grmova ružmarina do plaže proizvela mi je bol u glavi. Pomislio sam da bi se mogla raspuknuti. Odjednom me nešto prenulo iz misli. Čovjek je uzeo moju kutiju i odnio je u nekakavu veliku prostoriju koja se kreće. Držao me sa svoje prednje dvije šape, te se svojim licem unosio u rešetke kutije. Dvojio sam da li da izvučem kanže i izbacim ih kroz rupice između rešetaka ne bi li ga ozlijedio, ali strah me paralizirao. Možda je i bolje tako jer je zvuk koji je ispuštao čovjek bio umirujući. Nešto mi je govorio na svom jeziku tako blagim tonom da sam osjetio da mi ipak ne želi zlo. Nakon nekog vremena, kutiju je spustio na tlo i već sam kroz rešetke ugledao moj poznati raj. Bila je to Punta Radman. Moja Punta. Moj dom. Miris ružmarina. Skinuo je rešetke s kutije i smatrao sam da je to bio znak da sam pušten na slobodu. Kretao sam se sporo zbog ukočenosti udova kao posljedicom provođenja dugog vremena u istom položaju u kutiji. Nisam se okretao. Ne znam koliko je dugo taj čovjek bio iza mene, ali sam od uzbuđenja zaboravio na njega. Tada sam ugledao Ćoru. Zapiljio se u mene s onim jednim okom kao da sam nekakva prikaza. Kasnije mi je ispričao da me nije bilo nekoliko dana i da se u selu priča kada te stave u kutiju i odvezu, vrate te nakon par dana ali nemaš više nagon za parenje. I zaista, nekoliko ženki je prošlo pored mene, a meni je bilo svejedno, kao da gledam u Ćoru ili Fabrisa. Fabris je imao slično iskustvo, a Ćoro mi nije htio odgovoriti na pitanje zašto on nikad nije imato takvo iskustvo. Mislim da ga je sram bilo priznati da je ionako prestar za parenje, pa je mu je svejedno. Bojao sam se da se to isto ne dogodi Petku. Nadao sam se da on osim za hranu nema drugih poriva. On je još premlad za parenje. Ćoro često ističe kako je Petko naivan i nespretan i kao takav odličan “ulov” za one s mrežom. Ćoro pokazuje ljubomoru na osebujan način. Često se izruguje zajedno s Fabrisom Petkovim forama koje doduše nisu najpametnije, ali ja znam da to radi jer smatra da je Petko razlog zahlađenja naših odnosa. Ja ne vidim razlog zašto se ne bi družili svi zajedno. Punta je dovoljno velika za svih. Fabris je puno samouvjerljivi od Ćore. Nedavno je imao okršaj sa psom na plaži. Gledajući taj prizor u glavi sam se već oprostio od Fabrisa. Pas ga je stjerao uza suhozid. Pomislio sam da nema šanse da se izvuče, ali mudro je izbjegao psa i nakon što je svojim izvarednim sposobnostima preskočio suhozid, popeo se na drvo gdje mu poraženi pas ništa nije mogao. Kasnije se hvalio da su mu ostale sve dlake na tijelu zahvaljujući brzim refleksima. Ćoro je samo dobacio: “Hvalisavac”. Pohvala, iako zaslužena, izostala je. Ćoro kaže da smo Fabris i ja braća, jer je poznavao našu majku. Slični smo fizički, sivi, elegantni sa crnim prugicama. Jedino što ja imam bijelu fleku ispod vrata. Ćoro je zove kravata, što god mu to značilo. Svaki put kad ode do sela vrati se sa proširenim vokabularom. Volim njegove priče iako se najčešće razilazimo u stavovima. Ćoro tvrdi da ljudi ne jedu istu hranu kao i mi, nego da nama daju ono što oni ne žele jesti. Uvijek priča o ljudima negativno pa mislim da je možda povrijeđen jer u mladosti imao previše povjerenja u ljude koji su ga iznevjerili. Ustvari ja jako malo znam o njegovom životu prije mene. O sebi rijetko priča. Samo je rekao da je oko izgubio u nekom davnom okršaju zbog teritorija. Možda je bilo zbog ženke, pa ne želi priznati. Zato mu je uvijek spušten rep. To je izraz nezadovoljstva. Kad ga pitam o njegovom životu prije nego smo se upoznali uvijek spusti glavu. Fabris nema problema s tim. On samo priča o sebi, naravno sve pozitivno. Do nedavno je mrzio ljude. Prefrigan kao i obično došao je do zaključka da vrtnjom oko čovjekovih nogu može dobiti kvaliteniju hranu. Kvalitetniju, valjda od kukaca. “Podigneš glavu, pogledaš čovjeka prodorno u oči, slijepiš se s njegovim nogama, blokiraš ga da ne može proći i obgliš njegove noge repom sve do njegovih koljena. Jesi shvatio? Jako je važan pogled i ako treba mjaukati, majuči jer onda se smiluje i tako dođeš do kvalitetnije hrane!” Samo sam ga gledao dok mi je objašnjavao svoju novu metodu uvlačenja pod kožu ljudima. “Nikad se nisam koristio takvim sredstvima!” rekao sam mu povlačeči se u svoje ružmarin utočište. “Onda ti jedi kukce!” odbrusio mi je Fabris i smjestio se na tepih ispred ulaznih vrata kuće. On jako voli tepihe, osobito voli izvlačiti niti iz njih. Mislio sam da to radi iz dosade, ali njegov izraz lica odaje čisti užitak dok kandžama pleše po površini tepiha. Vidio sam ga na djelu. Kako ulizivanjem dolazi do hrane. Prije je režao na ljude. Shvatio je kako na diplomatski način doći do cilja. Probao sam više puta tu ljudsku hranu. Ja mislim da Ćoro griješi kad kaže da ne jedemo isto. Jer mom omiljenom prijatelju koji hoda na dvije šape prsti mirišu na ribu kada me miluje. Često sam kod sudaranja glavom kod čovjeka osjetio ribu u blizini njegovih usta. Nekad dijelimo kauč. Tamo gdje on živi bude uvijek vruće bez obzira na godišnje doba kao ljeti u vrtu. Ćoro kaže da kad spavaš s čovjekom u istom prostoru da se onda on naziva vlasnik. To mu je rekao glavonja iz sela koji nosi ogrlicu. Kaže da je to oznaka da si “nečiji”. Ja ne bi volio nositi omču oko vrata samo da bi dokazao ostalima da me netko voli. Možda ne znam što je defnicija sreće, ali znam što je ljubav. To je osjećaj da pripadaš nekom ili nečemu. Zatvoriš oči i ništa ti više ne treba. Skoro isto kao i definicija sreće. Možda sam na tragu razmijevanja Fabrisovog pitanja. Ove jeseni i zime često je znao doći na balkon gdje smo Petko i ja provodili popodneva. Stol nas je zaklanjao od kiše i vjetra, a jastuke smo uspješno prenijeli sa sjedalica na pod. Kad ne bi hvalio sebe, Fabris je pričao o neverama. Loše vrijeme i nekakve umišljene prijetnje drugih mačaka iz sela bi bile jedine teme njegovih razgovora. “Zašto nikad nisi otišao s Punte, ono, za stalno?” pitao sam ga. “Jer jedino ovdje ima hrane.” odgovorio bi neuvjerljivo. Teško bi priznavao vlastite poraze, osobito kada bi se ticala njegovih razočaranja da u selu život nije bolji od života na Punti Radman. Čim bih dotakao tu temu, Fabris bi skočio sa balkona. Imao je siguran skok kojem sam se uvijek divio. Koliko god je samodopadan i čangrizav, drag mi je i stvarno ne bi volio da ode sa Punte. Jednog je dana nepoznati mačak napao Petka dok se jezikom čistio na zidiću. Bilo je mirno popodne, taman sam malo prilegao ispod ružmarina kada je meni nepoznati prugasti mačak zaskočio Petka s leđa. Instiktivno sam reagirao i brzim korakom došao do zidića. Srušio sam nepoznatog mačka, te uzeo Petka zubima i odnio ga na balkon. “Jesi li ozlijeđen?” pitao sam. “Dobro sam, tata, hvala ti!” Osjećao sam se tako ponosan. Ćoro kaže da nakon onog iskustva s kutijom nitko nema potrebu za potomstvom. Ja sam svoju sigurno ostvario na neki način. Toliko sam zavidio Fabrisu na njegovoj hrabrosti da sam zaboravio na svoje vrline. Izvlačio bi se da sam jednostavan karakter i da nisam za sukobe. Ali shvatio sam kad braniš svoje, razum zakaže i srce odradi dobar dio posla.

“Sunce samo što nije zašlo!” dobacio je Ćoro i lijeno se ispružio na kamen. Pitao sam se može li Ćoro jednako kao i ja uživati u duginim bojama koje ostavlja sunce neposredno prije zalaska. “Ovaj je travanj sunčan i miran, samo nam je virus donio više ljudi na Puntu nego što je uobičajeno u ovo doba godine.” nastavio je Ćoro. “Što je to virus?” pitao sam ga. Petko mi je odgovorio: “To je nekakva životinjica koja djeluje na ljude, ono da im bude slabo kao kad se mi najedemo kukaca. Glavonja iz sela kaže da su ljudi iz straha došli na plaže jer kažu da tu virusa nema. Navodno je taj virus neprijatelj ljudi, ali nama ništa ne može!”

“Bravo Petko” rekao je Ćoro podigavši se iz ležećeg položaja i dodao:” Naučio sam ga štošta dok si spavao u ružmarinu!”

“Ma daj”, rekao sam, “jučer mi je spomenuo da je vidio prekrasnu ženku duge bijele njegovane dlake s ogrlicom. Kaže da ga je promatrala sa zidića.  I da si ga nagovarao da joj priđe!”

“Ima njegovanih ženki na Punti Radman?” oglasio se Fabris koji je vraćao na plažu.

“Vidio sam da odlaziš u vrt i nakon par sekundi vraćaš se vidno frustriran.”, našalio se Ćoro Fabrisovom vječnom nezadovoljstvu i neodlučnosti.

“Čudim se da si uopće primjetio s obzirom na tvoj izoštren vid.” Ironično je dobacio Fabris po svom običaju.

“Toliko sam se najeo da moram leći na leđa!” ubacio se Petko sa svojom nepovezanom izjavom kako bi prekinuo napetost dvojice mužjaka.

“Pričali smo o bijeloj ženki!” vratio sam se temi. “To je ona što ne izlazi iz kuće!” “Lijepa je.” “Mogla bi ponekad gledati zalazak sunca s nama!”

“Ili ručati s nama ostatke ptice koju je zaskočio Fabris” ubacio se Petko vječno vraćajući se na temu hrane. Fabris je imao običaj sa mnom dijeliti plijen. Unatoč egoističnom karakteru nakon lova je bio darežljiv. Možda da bi mi dokazao da je bolji lovac od mene. Ja nikad nisam lovio ptice. Sprijateljio sam se sa jednim kosom dok ga Fabris nije zaskočio s leđa. Nakon što mi ubio prijatelja nismo danima razgovarali. Od tada mi donosi ostatke lova možda čak i zbog grižnje savjesti. Mada i dalje tvrdi da lovac i lovina ne mogu biti prijatelji.

“Samo što je ta ptica već bila mrtva!” narugao se Ćoro i namignuo s jedinim okom kojeg ima dokazajući da njegova mora biti zadnja.

“Sutra će kiša”, rekao je Fabris oglušivši se na zlobni Ćorin komentar. “Meni je svejedno”, rekao sam i dodao: “Ružmarin miriše i po kiši!” Osjetio sam val zadovoljstva u svojim plućima.

“Eto je! Našao sam je!”

“Što??” istovremeno su me pitali Ćoro, Petko i Fabris.

“Definiciju sreće, Fabris!” uzviknuo sam.

“Pa koja je?” zbunjeno će Fabris. Smireno sam legao u svoj omiljeni položaj sfinge postavljajući šape paralelno ispred sebe.

“Upravo ti je rekoh!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

vijesti

Raspisan je natječaj za zbornik ''Rukopisi 44''

Dom omladine Pančevo raspisuje 44. po redu konkurs za Zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora eks-Ju – „Rukopisi 44“. Pravo sudjelovanja imaju svi autori između 15 i 30 godina starosti koji pišu na ex-jugoslavenskim jezicima, kao i jezicima nacionalnih manjina u Republici Srbiji. Natječaj je otvoren do 21. veljače 2021. godine.

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg