proza

Patrik Weiss: O koracima što odlaze i onima koji su već daleko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Patrik Weiss (1996., Rijeka) trenutno je student završne godine diplomskog studija kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Nema pojma kako će se nakon faksa prehranjivati. Objavljuje poeziju u raznim Internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Do sada je objavio pet knjiga poezije. (''Šutnja je zlato i ostale životne laži'' 2017., Redak, ''Purpurni oblaci'' 2018., Redak, ''Le Nouvel Etat'' 2018., Redak, ''I papiga može ponavljati'' 2018., UNSP, ''S kandžama na očima'' 2019., Redak). Životni san mu je postati bébé terrible književnosti, a isto tako zna da se to ne postaje. U suštini, onaj koji se osjeća kao apatrid s koferom punim riječi.



 

O KORACIMA ŠTO ODLAZE I ONIMA KOJI SU VEĆ DALEKO

 

Večernja magla spustila se nad ulice i kišom isprane crvene krovove na kojima su se skupljale sive kapljice kad se Maslovski uputio iz gostionice prema hotelu. Bila je kasna večer i magla nošena teškim sumornim vjetrom grebala je mlado, namršteno lice Maslovskog dok je koračao ulicom popločenom neravnim kamenim blokovima koji su nerijetko lomili kotače užurbanih kočija. Maslovski je koračao dugim, opreznim koracima pognute glave pokušavajući je sakriti unutar smeđeg, iznošenog kožnog kaputa kojeg je prije deset godina naslijedio od svojeg oca koji je poginuo tako što je posrnuvši od umora pao s perona na tračnice prilikom dolaska vlaka kojim se svakoga dana nakon posla vračao kući u propadajuće selo bez obradive zemlje koju su iscrple godine neopreznog obrađivanja zbog nemogućnosti seljaka da pod nepopustljivom stegom gospodara imanja dopuste zemlji godinu odmora. Prolazeći pokraj niskih trošnih prozora, oljuštenih i poprilično trulih, glavu i ramena obasjavala mu je svjetlost petrolejskih lampi koja je dopirala na ulicu  iz soba skrivenih iza tih istih slabašnih prozora. Ulica je bila pusta, a svjetlo koje je gušilo samoću Malovskog bilo je jedini znak života koji se mogao uočiti na pustoj ulici ispunjenoj maglom. Bio je pripit i svjetlo mu je smetalo. Posao je bio odgođen i bio je prisiljen ostati ovdje još tri dana dok završi poslove i vrati se u Ivanjdol svojoj ženi koja je već dugo bolovala od upale pluća i koja mu je neizmjerno nedostajala. Bio je nezadovoljan i razočaran što si nije mogao priuštiti da izostane s posla i ostane kući uz svoju ženu s kojom je od svoje šesnaeste godine i bez koje nije mogao zamisliti svoj život niti ikakvu sreću. Znao je odavno da je svijet pokvaren, a ona mu je bila jedina sreća za koju je znao i koju je nesebično i istinski cijenio i držao je kao dio sebe. Znao je da ne smije trošiti novce u gostionici, no zbog odgode posla i mračnog, sumornog vremena koje i najhrabrije, najmoćnije vojskovođe tjera u ludost, u ovom gradu daleko od njegova doma, Maslovskom je život postao nepodnošljiv i nije vidio drugog izlaza nego da se malo opije kako bi barem lakše mogao zaspati u iznajmljenoj prohladnoj hotelskoj sobi prepunoj stjenica koje su ga grizle od kada bi prešao prag svoje sobe. Bližio se hotelu, a misli mu je okupljalo sjećanje na dugu, crnu kosu i blijedo, milo, dobrodušno lice svoje žene. Čeznuo je za njenim milim glasom i nježnim, ali žuljavim rukama kojima bi ga grlila svaki put kad bi ulazio u kuću koja je uvijek bila ispunjena blagim, radosnim mirisom njenog tijela i parfema koji joj je kupio dok je jedne godine poslom bio u Moskvi na koji je potrošio pola zarađene plaće. Sofija. Tako se zvala. Oduvijek je bila skromna i pažljiva. Od kada je dobila na poklon parfem od muža, nikada ga nije nije našpricala u jednom danu više od dvaput, a uvijek je mirisala blago i svježe. Još od kada je bila djevojčica imala je lijepu, plahu put. Blijedu, ali seljački zdravu, no otkada se razboljela više nije izgledala sretno i svježe kao prije i svakodnevno se osjećala krivom šta više nije lijepa kao nekoć. Smatrala je da je njen muž zaslužio njenu ljepotu, pogotovo jer je oduvijek bio dobar prema njoj i svakodnevno je marljivo radio kako bi im pružio čim više i osigurao bolji život. S druge strane Maslovski se osjećao krivo zbog toga što je njegova žena i u bolesti tako požrtvovno mislila na njega i željela mu u svim prilikama udovoljiti. Govorio joj je da se ne zamara ničim osim ozdravljenjem i da će joj on biti konstantna podrška. Voljeli su se mnogo, a trenutna razdvojenost ih je jako mučila i tištila.  Dugim koracima bližio se trgu na kojem se nalazio hotel u kojem je odsjedao. Iz ulice je izišao na trg. Bio je pust, glomazan, velika čistina prekrivena teškom maglom bez ijednog svjetla koje bi nagoviještalo život i davala trgu ljudski, topliji dojam osim tmurne mase grubog, hladnog kamena kakvim se sada pričinjao Maslovskom. Stojeći nasred trga, pomalo izgubljen hitro je ogledavao i osluškivao na sve strane ne bi li uočio barem jedan tračak svjetla ili barem začuo koji zvuk, glas pomoću kojega bi razabrao gdje se točno nalazi hotel. Znao je da smijeh neće čuti na ovom pustom, hladnom mjestu. Zapravo nije se mogao sjetiti je li ikada čuo iskreni smijeh. Uvijek je nailazio na lažni smijeh, pijani smijeh, dječji smijeh ovisnosti o majčinoj toplini, ili pak smijeh ogorčenih, smijeh preplašenih koji strepe nad svojom sudbinom, smijeh bolesnih koji se pakosno smiju smrti u lice. Svega toga se naslušao Maslovski, no nije se mogao sjetiti je li ikada čuo iskreni smijeh, onaj smijeh čovjeka, onaj smijeh koji bi razlikovao čovjela od životinje, tu jedinu distinkciju između čovjeka i svega ostalog. Odavno se razočarao u razum. Vidio je suviše boli, pakosti i zlobe kao proizvode ili kako je to on nazivao - nuspojavama - razuma da bi ga držao kao distinkciju čovjeka od životinje. Više nije bio siguran što je to čovjek i je li on zaista postoji, nije znao odgovoriti na pitanje koja je njegova svrha, cilj, životni pokretač zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Sve više mu se počelo pričinjati da je čovjekov jedini motiv pakost. Želja za pakošću koja ga tjera da živi, da se hrani, da djeluje. Osjetio je tešku bol u grudima i lagano klonuo prema podu. - Oduvijek sam vjerovao u čovjeka, oduvijek sam u njemu između svih pakosti vidio dobrotu. Gdje je to sve nestalo? Može li biti istina - ako i ona uopće postoji - da u čovjeku nema dobrote, samilosti? - govorio je tužljikavim glasom. Nikada nije sumnjao u ljubav, u ljubav između Sofije i njega. Nikada nije sumnjao da ljubav može sve pobijediti i pružati nadu da je život vrijedan, no zabrinulo ga je njegovo trenutno saznanje. Nije znao kako da opravda ljubav u ovom pakosnom svijetu bez smijeha. Nije se mogao sjetiti je li se on ikada uspio iskreno nasmijati. Boljelo ga je. Više no ikada želio je vidjeti, trebao je osjetiti Sofijin topli zagrljaj. Trebao je skrovište u njenoj bezuvjetnoj ljubavi. Želio je da bude nađen, da ga ljubav spasi. Ljubav je bila njegova religija. Nikada nije vjerovao u boga i nije dijelio institucionalno crkveno vjerovanje, pogotovo od kada je čitao Durkheima i njegova funkcionalistička objašnjenja religije. Maslovski nije mnogo čitao, nije bio učen čovjek, no kako je on smatrao; imao je sreću da mu se tokom njegovog mladog života u rukama našlo par dobrih, vrlih knjiga koje su na njega i njegovo razmišljanje ostavile duboki trag. Zadihan i izgubljen povikao je glasno - Sofija! - i zatrčao se na lijevu stranu trga do prve zgrade. Kako ta kuća nije bila hotel u kojem je odsjedao, zatrčao se uz rub zgrada koje su okruživale trg kako bi našao traženi hotel. Trčao je kratko vrijeme prije negoli je stigao do ulaza, ali mu se činilo da ga cijela vječnost dijeli od topline doma u kojem ga čeka njegova jedina svjetla zvijezda koja nikada ne titra, koja ni na sekundu ne prestaje sjati. - Sofija, draga moja. - tiho je ridao. Stigavši pred ulaz hotela, vrata mu otvori portir i ravnodušnim glasom punim umora kaže - Dobra večer gospodine. - Maslovski nije odgovorio, nego naglo ušao i sjeo pored kamina na kraju slabašno osvjetljene prostorije koja je imala svrhu gostinjske sobe. Sjeo je za malu, drvenu stolicu sa lagano napuknutom trošnom nogom i stao trljati ruke blizu vatre. - Želite li nešto popiti gospodine? - nestrpljivo ga je upitala domaćica; stara debela žena, s prljavom pregačom oko pasa, masne kose i krupnih, smeđih, maljavih očiju. - Ništa zaista. - tiho odgovori Maslovski. Stara se domaćica okrene i žurnim korakom pođe prema kuhinji. Nedugo zatim; nakon što se ugrijao i malo smirio, Maslovski se uputi na prvi kat u svoju prohladnu sobu prepunu stjenica. Ušao je u sobu, bila je potpuno mračna. Magla je prekrila svaku mogućnost mjeseca da kroz prozorsko staklo osvijetli sobu, a stara domaćica je zasigurno zaboravila uliti petrolej u lampu koja se nalazila na trošnoj, pljesnivoj komodi. Svukao je svoje već dugo ne ulaštene, crne čizme i legao u uski krevet odjeven u onu istu robu koju je nosio cijeli dan. Gledao je u strop i osjećao kako ga stjenice grickaju po cijelom tijelu. Osjećao je kako ga krizu i preko robe. - Vraški jaka nemam je ta stjenica. - promrmljao je. Dugo nije mogao zaspati. Već odavno je otkucala ponoć sa starog, prašnjavog zidnog sata koji se nalazio iznad uzglavlja i konstanto prijetio Maslovskom nesigurno se njihajući na hrđavom čavlu na koji je bio obješen. Maslovski je i dalje nepomično ležao na leđima u onoj istoj pozi i sa onim istim ravnodušnim, suhim, plitkim pogledom u očima s kojim je prvotno legao. Bio je preplašen, izgubljen, žudio je za domom, no osjećao je sve veću nesigurnost kada bi se sjetio doma. Osjećao je da još uvijek zna što je to dom, što je toplina koju mu pruža Sofija u njihovoj maloj, skromnoj kući, ali srce je nekako sve više plivalo uzvodno, sve mu se više činilo da čovjek doma nema, niti imena, a ni anđela s kojim bi u malu vječnost zaplovio. Naglo je ustao, obukao čizme koje su bile naslonjene na dovratnik i izišao iz sobe. Dok se spuštao stepenicama u prizemlje zapali cigaretu, otrese šibicu i naprosto je baci u kut stepeništa. Zakašljao se. Osjećao je kako mu studen bije pluća, osjećao je neobjašnjiv nemir i slabost. Spustio se u mračno prizemlje. Vatra u kaminu bila je ugašena, no to nije tištilo niti iznenadilo Maslovskog jer je znao da su ljudi u ovom kraju veoma siromašni i da je zimi izuzetno teško skupiti drva, a još ih teže platiti. Povukao je dim cigarete i desnom rukom snažno dohvatio kvaku ulaznih vrata. Otvorio ih je žustro, stisnuo ramena i uvukao glavu u svoj kožni kaput, te zakoračio u maglu. Ispuhnuo je dim cigarete, a on se istog trenutka stopio s gustom zavjesom magle. Bilo je veoma hladno i čuo se jaki fijuk vjetra koji je dopirao iz svih smjerova. Maslovski nije znao kuda ide, niti je znao zašto je izišao na ovu ciču zimu u ovo doma noći. Osjećao je da ništa ne zna i da je sve apsolutno dopušteno i da ništa nije izvjesno. Brzim korakom krenuo je kroz maglu u njemu nepoznatom smjeru. Prošao je preko trga i ušao u ulicu koja je vodila do željezničke stanice. Hodao je, a koraci su postajali sve kraći, sve teži, činilo mu se da se jedva kreće. Odlučio se vratiti nazad u hotel. Okrenuo se i uputio natrag istim putem kojim je i došao. Vjetar je i dalje zavijao poput čopora sibirskih vukova, a Maslovskog više nema. Nema više ni realizma u književnosti, a stoga ni ove priče. Još uvijek nismo sigurni ima li realizma u stvarnosti. Tako bar prenose sa 4. zasjedanja AVNOJ-a iz New Yorka. Maslovski se nada da ćemo pronaći čovjeka. Pisac isto. Delegati također. Možda ga jednom i nađemo. Nadam se da ćemo ga pronaći kao što se svaki seljak nada da će mu baš ove godine po prvi puta jabuka uroditi plodom bez grijeha. Plodom koji bi bio dostojan čovjeka.

 


 

 

 




o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg