proza

Dalen Belić: Seksajmo se u ponoć

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dalen Belić (1997.) je mladi pazinski autor. Do sada je objavljivan u regionalnim zbirkama science fiction, fantasy ili horror tematike. Njegove kratke priče mogu se naći u istrakonskim zbirkama ''Apokalipsa laži'' i ''Zrnca spoznaje'', u zbirkama u sklopu manifestacije Festival Fantastične Književnosti ''Priče o manjinama'', ''Priče o Pazinu'' i ''Priče o sjedinjenju'' te na raznim web portalima. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim Perspektivama 2017. godine sa pričom ''Paket jaja i jedno kiselo vrhnje'' i prvo mjesto 2018. i 2019. godine s pričama ''Tko rano rani, golub na grani'' i ''Jedan, Dva, Tri i Četiri''. Također je i jedan od dobitnika nagrade Chrysalis, priznanja za nove obećavajuće autore koje dodjeljuje Europsko udruženje za znanstvenu fantastiku (ESFS). Studira anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Seksajmo se u ponoć

Frendov nono je umro prije tri tjedna. Ili dva, ne sjećam se više. Nisam došao na sprovod.

Jučer me zvao na pljugu u stan, tamo gore na Viškovu. Frend, ne nono. Zamolio me da dođem autom. Njegov nećak brzo ima rođendan pa mu je želio kupiti monster truck na daljinski. Pitao me mogu li ga odbaciti do ZTC-a. Stari moj, nema problema – objasnio sam mu.

Nije bio neki dobar frend. Znamo se od osnovne. Izlazili smo na ista mjesta i družili se s istim ljudima. Smatrao sam ga dosadnim, na trenutke i napornim. Mladi intelektualac koji nikada neće moći ostvariti svoj puni potencijal, uglavnom zbog raznih društvenih i financijskih prilika, ali i zbog samog sebe, svojih sumnji, demona i bušica. Bilo je tu i raznih bezobzirnih ispada. Volio se izbit navečer, poslije faksa. Onda bi postao dosadan i počeo srat. Uglavnom o tome kako je kršćanstvo zlo i kako je u Jugi bilo bolje. Nikome se nisu slušala njegova pijana predavanja. Jednom sam mu rekao da nema Boga i da je Juga kurac, sve je kurac. Nije me čuo, nikad ne čuje nikog poslije devet i pol´. Sprdali smo ga i bacali sarkastične komentare njemu pred nos, a on bi samo nastavljao dalje. Sljedećeg me jutra savjest pekla, jer znali smo biti bezobrazni, ali on se ničeg nije sjećao.

Jednom smo bili kod njegovog noneta u konobi, na rakiji. Sedmi ili osmi razred. Išli smo poslije škole. Njegov je nono radio u Istraplastici, još za vrijeme Juge. Radio je tamo desetak godina prije nego je ušetao u prazan lift. Navika. Deset je godina koristio taj lift svaki Božji dan. Nije ni primijetio znak. Odmah su zvali hitnu i odvezli ga u Lovran – tamo svi idu kada se opako sjebu. Djed je već u hitnoj znao da će biti sretan ako ikada prohoda jer nije osjećao noge.

U Lovranu je proveo šest mjeseci. Od onda hoda sa štakama. Zašarafili su mu dva vijka od čelika u kičmu. Jedan je puknuo pa ga drži za uspomenu, drugi je još zabijen unutra. Ima tetovirano sidro s kompasom na desnoj podlaktici i rijetko izlazi iz kuće. Sjedi u svom kutku u blagovaonici, čita osmrtnice u Glasu Istre ili prati sjednice sabora i viče kako su svi budale.

Nas je tog puta posjeo za stol i dao svakom svoj bićerin. Sjedili smo nasuprot njemu, na drvenim klupama, za ogromnim smeđim stolom od mahagonija. Iznad kamina držali su uokvirenu sliku Jospia Broza. Frend mi je potajice ispričao, dok je nono tražio pravu bocu u ormaru, kako navečer, prije nego se ode istuširati, nono skine cipele i maše desnim stopalom po zraku. Mrtvo bi stopalo mlataralo na sve strane kao da nema kosti, a nono se cerekao kao manijak.

Sjećam se da su se crkvena zvona čula glasno. Nije bilo podne, a zvoni samo u podne i kada mrtve spremaju pod zemlju. Frend je upitao tko je umro.

- A ma, ja nisan. - nasmijao se nono, nazdravio i ispio čašicu u jednom gutljaju. Slijedili smo ga. Popili smo još dvije prije nego je nona uletjela u konobu. Nono je bićerine sakrio u džep, a bocu gurnuo ispod majice. Pitala ga je ako zna tko je umro. Odgovorio je da on nije. Nona se nije nasmijala na njegovu foru. Pitala ga je zašto govori takve ružne stvari, a on je samo mahnuo rukom.

Mene je pitala kako mi je u školi i jesam li čuo za onog dečka koji je umro od sepse. Puno se o tome pričalo na televiziji i pisalo u novinama. Nona je rekla kako je to strašno, da ona ne bi mogla preživjeti da se to njenom unuku desi, da ne želi ni razmišljati o tome. Nono je potiho rekao da je to nešto najbolje što se tom dečku desilo u životu. Zahvalio sam se na gostoprimstvu i otišao se izrigati u parkić pa u pekaru po komad pizze, da neutralizira smrad rakije. Stara je mislila da sam bolestan jer sam otišao spavati čim sam došao doma. Glava me ubijala, a ona je vikala na mene i rekla mi da sam glup.

- Zašto ideš vani bez kape kad znaš da imaš problema sa sinusima?

- Zaboravio sam kapu.

- Kad si glup!

Autom mi je do Viškova trebalo manje od deset minuta. Iznenadio sam se kad mi je frend otvorio vrata. Izgledao je umornije nego inače. Otišli smo zapaliti u kupaonicu jer je gazdi brat umro od raka pluća – dvije kutije cigareta dnevno je pušio, nedjeljama čak i po tri – pa je pušenje u bilo kojoj prostoriji u stanu bilo strogo zabranjeno. Kupaona je bila mala, s prljavim umivaonikom, radijatorom i tuš kabinom s plavim zastorom od najlona. Frend je unutra postavio tri stolice. Pločice na podu bile su zelene boje, prekrivene prašinom i vlatima kose. Ispod umivaonika ima iskorištenih štapića za uši, a na stolici u sredini čekala je oprana pepeljara. Nagurao je mokri ručnik ispod vrata, uključio ventilator i zapalio.

Bilo je teško započeti razgovor. Nisam želio pričati o faksu, vremenu ili muzici. Znam da smo i jedan i drugi u govnima što se tiče faksa, vrijeme je u Rijeci uvijek depresivno, a neki noviji album još nisam uspio preslušati ove godine, isto kao ni on. Želio sam pričati nešto smisleno. Zato smo obojica i šutjeli, jer smisao ne postoji. Popušili smo do kraja, on je pepeljaru ispraznio u školjci i ostavio ventilator uključenim.

U autu je na radiju svirala neugodna tišina. Pet je sati i ljudi su završili s poslom, studenti lutaju Korzom. Na semaforu svijetli zeleno, a svi stoje na mjestu. Potpuna blokada prometa. Do ZTC-a nikad nismo ni došli.

- Kurčina!

- Molim?

- Jebem ti život prokleti, ne opet. - brzo sam parkirao auto sa strane, na busnu stanicu kod Žabice.

- Šta je bilo?

- A rekao mi je stari da se ne idem voziti okolo kad je gužva. Budalo retardirana! Stoko naduvana!

- Koji kurac?

- Upalila mi se lampica za temperaturu.

- Znači?

- Znači da ne mogu upalit auto dok se motor ne ohladi.

- Znači, kad možemo opet krenut?

- Minimalno dvadeset minuta.

- Kurčina.

- Jeste.

Frend je izvadio duhan i popratnu opremu pa krenuo motati cigaretu. Ja sam u međuvremenu gledao nekog pijanca kako tetura po ulici. Ljudi su se već izdaleka postavljali tako da ne nalete na njega. Kada su ga prolazili glave su okretali prema cesti, na suprotnu stranu, i mirno se prošetali kraj njega. Ljudi koji su pijancu igrom slučaja dolazili iza leđa, produžili su na drugu stranu ulice ili su ga zaobišli u luku odgovarajuće širine. Penzioneri, babe i tinejdžerke u ovećem luku, a pankeri  i kolege pijanci u znatno manjem.

Ja nisam skidao pogled s njega, a on mene nije šljivio pet posto. Zaustavio se ispred rasvjetnog stupa i odmjerio ga od glave do pete. Od jeftine žarulje, preko ruzinavog stupa, sve do zapišanog postolja. Položio je dlanove na hladno željezo nježno i prijateljski. Treptaj kasnije, podignuo je dlanove, još nježnije, ali brže, kao da mu rastanak nije teško pao, i odgegao se u noć.

 - Mislio sam da se ne smije pušiti u autu. - frend mi je poklonio cigaretu i krenuo motati jednu za sebe.

- Pa ne bi se smjelo.

- Rekao si starom da pušiš? I još te pustio da pušiš u autu?

- Ne-ne. Nema Boga. Izvukao bi pojas iz hlača i izbičevao me kao što su onomad rimski vojnici izbičevali Krista Isusa.

- Pa zašto onda pušiš u njegovom autu?

- Ne znam koji kurac više da radim sa sobom. - pripalio sam cigaretu i spustio prozor do kraja.

- Kako spuštaš suvozačev prozor?

- Ne smije se spuštat suvozačev prozor.

- Zašto?

- Guma se izvlači van. Poslije je više ne mogu vratiti unutra.

- Aha. - otvorio je vrata i tresao pepeo na asfalt. Neka pjesma je svirala, ne mogu se točno sjetiti koja, ali čula se samo na prednjem lijevom zvučniku i znam da nije bila normalna.

- Kako ti je nona? - upitao me.

- Bolje. Ne ide više na kave koliko je znala prije i brže se umara, ali vratila se. Prošlog tjedna sam je vozio na kontrolu. Samo nas dvoje u autu i ona me pita hoće li preživjeti dovoljno dugo da vidi moju nevjestu. Nisam joj imao srca reći da se ne namjeravam udati narednih petnaest godina.

- Ha-ha, znači ništa djeca?

- Kakva djeca stari moj. Završit ću faks, napisat taj jedan jebeni roman, ubit se s trideset i tri i u oporuci zamoliti gradsku upravu da izgrade novi kružni tok i nazovu ga prema meni.

Frend se smijao. To mi je godilo.

- Ako ikada budem imao djecu, dobiti ću sina i zvati će se Miroslav. Po Miroslavu Krleži. Ako ne napiše roman, jebat ću mu majku. Možda mu priznam i kakvu kratku priču.

Čopor buseva protutnjao je pored auta i vidio sam frenda kako se smije, ali nisam čuo smijeh. Pepeo cigareta razletio se po unutrašnjosti. Sive pahulje lijepile su se na navlaku za volan, na frendovu lijevu nogavicu i sjedala. Ne bude dobro kada stari osjeti smrad dima. Hladno je i trebalo bi zatvoriti prozor. Povukao sam još jedan dim.

Oko nas vozači se zlobe jedni drugima. Krvavih očiju kruže jednosmjernim ulicama, išću osvetu i zahtijevaju pravdu. Neki izrod im je oduzeo prednost ili se ubacio ispred njih. Uz urlik sirena oni na sva četiri kotača jašu u boj. Žene i djeca, starci i prometni znakovi pred njima bježe u brda. Ako uključiš žmigavce onda ti se drugi vozači rugaju na velikom odmoru. Naprave meme od tebe, vidjeli su te kako daješ lijevi žmigavac u kružnom toku i nakon toga ne budeš našao curu više nikad. Ne može ih ukrotiti nikakav semafor. Plaštevi matadora oduvijek su bili žute boje, Žabica je naša korida, a ja sam samo još jedna loša verzija Hemingwaya. Ernest za hipstere.

- Znaš, - počne frend - prije pet godina, znači zadnji put kada je ovdje padao snijeg, moji su se starci odlučili prošetati po Korzu. Ja sam ostao doma, gledat televiziju. I gledao sam televiziju dok nisam primijetio da je stara ostavila cigarete na stolu. Uzeo sam jednu, obukao skafander, navukao kapu i izašao na balkon. Ispod mene, na ulici, neki su se klinci grudali. Prvi, možda drugi osnovne. Baš im je bila završila nastava. Jedan je klinac pogodio neku zabundanu curicu ravno u facu. Ravno u nos, u jedini nezabundani dio. Ova je pala na pod, krv joj je tekla iz nosa, ljepila joj se za usta i bradu i kosu. Plakala je i nitko nije znao kako reagirati, a ovaj koji ju je pogodio dignuo je ruke u zrak i vikao: Seksajmo se u ponoć! Seksajmo se u ponoć! Nitko nije znao kako reagirati. Meni se kašljalo od cigarete pa sam je bacio dolje i vratio se unutra. Boljela me glava.

- Zašto mi ovo pričaš?

- Ne znam. - izjavio je bez osjećaja - Sve je to kurac. Nema značenja, nema smisla, nema Boga. Ne možeš više definirati ništa, samo lutamo izgubljeni. Postmodernistički kaos. Život je prolazan, smrt je konačna, jebeš značenje, nema Boga.

Ove zadnje četiri izgovorio je u jednom dahu.

- Jebeno.

- Nema Boga! - frend je otvorio vrata i vikao na prolaznike - Nema Boga! Nema Boga!

Prolaznici nisu bili šokirani. Možda nije prvi put da neki jadni student urla nihilističke krilatice na njih. Poglede su usmjerili na drugu stranu, prema izlogu Automat Kluba Admiral, i mirno se prošetali pored nas.

- Prestani srat - upalio sam auto i lampica za povišenu temperaturu više nije svijetlila. Iza mene nije bilo nikoga. Prebacio sam u prvu i proletio kroz žuto. - Do ZTC-a?

- Ne. Predomislio sam se. Vozi na groblje.

- Na groblje?

- Tako je.

- A monster truck?

- Jebiga. Kupit ću mu čokoladu sutra ujutro. Veliku.

Završili smo na groblju i smjestili se ispod dva crna i masna oblaka na nebu plavom kao traper-jakna. Gledali smo u svijetla svih tih silnih nebodera i uličica kao što je Norman Bates gledao u Marion u Psihu. Ispod svjetala nebodera na stotine mračnih križeva i crvenih lampiona. Bura prijeti batinama, no plamenovi znaju da pametniji popušta. Izmrvio sam marihuanu na ekran mobitela i smotao jednu.

 - Imaš upaljač? - kopao sam po džepovima.

 - Ne.

 - Onda će bit u autu.

 - Čekaj. - reče frend - Prati me.

Šetali smo se među krizantemama, tenisice su nam škripale od šljunka na stazicama. Znao sam ispred čijeg ćemo groba stati. Frend je ispružio ruku i ja sam mu predao pljugu. On se sagnuo iznad lampiona, zaštitio plamičak dlanovima i zapalio smotuljak koji je visio s njegovih usana. Dignuo se, uzeo nekoliko dimova pa vratio meni.

- Ča ja smrdin? - čuo se glas.

Obojica smo se okrenuli i skamenili kad smo ugledali njegovog noneta u teškom tamnom kaputu i radničkim čizmama, s crnom fedorom. Vrat i usne zaštitio si je debelim šalom koji je davio njegov duboki glas. Desnom se rukom naslanjao na štaku, lijevu nije držao u džepu.

- Mene ne znaš ponudit?

Došetao sam se do njega i dao mu pljugu.

- Ča je, ragači? Ni van valjda kakova mačka pojila zajike? - nasmijao se i svakom dao jedan dio vijka - Nabavite si kičme, mladići. - povukao je par dimova, ugasio pljugu o petu lijeve cipele i bacio je iza ramena - Ne rabi van to. Ča ne bi bilo bolje da gremo na rakijicu?

Zatim je iz majice izvukao polu-praznu bocu i tri čašice. Posjeo nas je za svoj grob i dao svakom svoj bićerin. Nazdravili smo i ispili u jednom gutljaju.

- Dobra. - frend je protresao glavom.

- Nego ča da je dobra kad je domaća. - starac je već točio novu rundu.

- Ča povidaš, nono? 

- A nič novega.

- Lipo.

- Je. - nono je kimao glavom - Živili, mladići.

- Živili.

Nono je rakiju iz čaše izlio u sebe i ustao s vlastitog groba. Njegov unuk mu je dodao štaku, bocu i prazne bićerine. 

- Ne rabiš to dizat. Ja ne gren s vama.

Frend je spustio sve natrag na mramor.

- Reči noni da mi je lipo i da još ne rabi dolazit.

- Ću.

- I da niste slučajno zgubili one vide.

- Nećemo. - odgovorili smo u glas.

- Benj. - rekao je nono - Dio. 

Pozdravili smo se i krenuli natrag prema autu. Meni je nono stisnuo ruku, a unuka je zagrlio. Frend se nakon desetak koraka okrenuo, ali noneta i rakije više nije bilo. Frend je jače stisnuo šaku u džepu, a ja svoj dio vijka nisam želio dirati. 

Ponoć je već odavno bila prošla, ali nitko nije seksao.