proza

Lovro Brlobuš: Priče

Lovro Brlobuš (1993., Zagreb) studira povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. U slobodno vrijeme voli pisati, čitati i svirati gitaru.

ZAMKE UMJETNOSTI

Jednoga se dana gospodin N. probudio kao drugi čovjek. Preko noći je zamrzio umjetnost. U tren oka, zidovi njegova doma postali su bijeli i prazni. Njihovu nanovo otkrivenu čistoću više nisu oskvrnjivali portreti, pejzaži i fotografije. Knjige su nestale sa stalaže, dok je namještaj bio sveden na puku svrhu.

Gospodin N. brižno je odsjekao svaku naznaku dekoracije na krevetu, ormarima i stolicama. Ubrzo je došao do zaključka kako takav ogoljeli namještaj može predstavljati nekakav umjetnički hir koji zagovara jednostavnost. Nije mu preostalo ništa drugo nego da ga rasiječe na komadiće. Nakon izvjesnog vremena uvjerio je samoga sebe kako svaki predmet može biti protumačen kao plod umjetnosti. Vođen tako snažnom idejom, u svojem razbijačkom pohodu nije postavio nikakva ograničenja, naumivši uništiti sve što se nalazi u kući. Misao o arhitekturi i, shodno tomu, rušenju cijele kuće bila je, dakako, prisutna u umu gospodina N., no taj je zadatak valjalo izvršiti tek nakon što se obračuna s hrpom umjetnina unutar svog doma.

Pri razbijanju predmeta koristio je sjekiru. To ga je isprva strašno mučilo, tim više što je drška sjekire bila majstorski izrezbarena i neprestano mu nabijala na nos kako u rukama drži izvanredni ručni rad. Morilo ga je to što je primoran koristiti umjetničko djelo kako bi uništio druga umjetnička djela, no pronašavši opravdanje u izreci „klin se klinom izbija“ samouvjereno je nastavio s poslom.

Kada su napokon gotovo svi predmeti bili lišeni prepoznatljivog oblika, mahnitom ih je brzinom pobacao u kante, a sve ono što nije u njih stalo odložio je na uličnom prostoru ispred svoje kuće. Taman što je to napravio, počeo ga je gristi strah kako uništeni komadi mogu poslužiti kao materijal kakvom slobodoumnom umjetniku kojem kopanje po smeću ne predstavlja prepreku. Gospodin N. nije nikako mogao to dopustiti, a rizik je bio prevelik, jer toga se dana nije odvozio otpad. Ne bi li se osigurao, preselio je kante i sav taj kup iza ograde, u vlastito dvorište.

- Sutra ću sve to zapaliti ili negdje zakopati - rekao je samome sebi odlučivši odahnuti, odložiti posao za sljedeći dan i pronaći mir u snu.

Penjući se stepenicama, izmoreno je maštao o toplom krevetu. Kada je ušao u praznu spavaću sobu gorko je zacvilio, a potom se utješio time što u njegovoj kući, koju je uskoro trebalo nekako uništiti, više nema niti jednog predmeta. Međutim, grdno se varao. Tražeći u polumraku najpogodnije mjesto za počinak, nagazio je na sjekiru, poskliznuo se i pao kroz prozor u dvorište. Pao je točno u jednu od kanti za smeće i na licu mjesta umro. Njegov nesretan kraj fotoaparatom je zabilježio neki tobožnji umjetnik u prolazu.

ZGODA

Jedan slikar slika sat bez kazaljki i potom ga poklanja susjedu. Ovaj odlazi kući i vješa sliku na zid. Sljedećeg jutra slikar mu dolazi u posjetu “da provjeri kako radi sat”. Susjed se smije i prima ga u kuću. Sjedaju za stol i piju kavu. Nakon pola sata, susjed govori slikaru kako kasni na posao. Slikar mu na to odgovara kako vrijeme ne postoji. Dok se susjed tome smije i sprema za van, slikar ucrtava kazaljke na sat. Susjed to ne primjećuje i njih dvojica izlaze na ulicu svaki svojim putem. Navečer, susjed dolazi kući i primjećuje kazaljke na slici. Ne sviđa mu se ta promjena pa zove slikara. Ovaj se javlja, dolazi kod susjeda i uvjerava ga kako nije nacrtao kazaljke. Susjed se smije i govori mu kako želi novu sliku. Slikar odlazi kući i radi na novom satu bez kazaljki. Ujutro dolazi kod susjeda “da zamijeni satove”. Susjed se smije i prima ga u kuću. Dok piju kavu, slikar mu pokazuje najnoviju sliku. Susjedu se sviđa nova slika sata i on joj u šali ucrtava kazaljke.

UDARNIK

(posvećeno kuji Medenoj)

Moj pas je pravi udarnik, a to kažem zato što bi se svaki student ili zidar posramio kada bi vidio njegove radne podvige! On je podigao jedno cijelo leglo pasa i odgojio ih u bratstvu i slozi. Potom je othranio petoro seoskih mačaka i iz njih napravio čestita bića koja bezrazložno ne grizu i ne uništavaju pokućstvo. Taj je pas obišao dva arheološka terena i tamo nadgledavao radove, ali ne pomažući, svjestan kako je prošlost grobnica za napredan um. Taj je pas otjerao bezbroj drugih pasa koji su ugrožavali okrug, kažem okrug, jer on nije kulak koji brine samo za svoje imanje. Dobar dio svoga života proveo je i u takmičenju s brzim autima, trudeći se dokazati kako i čovjek i mašina mogu biti nadvladani! Nadalje, taj pas nije podlegao volji gospodara i nije se mirio sa situacijom kada je u dvorište dospjela udomljena doga, prepoznavši buržuja u držanju i njegovu protu-ekonomičnost u veličini i potrebi za hranom. On nema pedigre, rođen je na cesti od bezimene majke, mješanac, dakle pravo dijete dijalektike! To što se odbija kretati kada je na vodilici samo je još jedan dokaz njegove osviještenosti, dok se, s druge strane, na ulici snalazi mnogo bolje od ostalih drugova-ljudi. Ako se odluči slijediti me do dućana, uvijek ostaje ispred ulaza kako se ne bi zarazio kapitalizmom. Sada, pod stare dane, on neprekidno laje, ljut na nepoduzetnost i pohlepu u čovječjem srcu, a jedino je blag prema djeci, prema mladome naraštaju kojeg oboružava ljubavlju kako bi njome slomio kočnicu sveopće sreće!