poezija

Ljiljana Tadić-Adžamić: Izbor iz poezije

Ljiljana Tadić-Adžamić (1978.) završila je studij jezika i književnosti. Objavila zbirke pjesama ''Sve moje boje'' i ''Palimpsest dvadesetih'', kritike i prikaze ''Šumovi povijesti'', ''Tumačenjem do teksta'', zbirku priča ''Muškarci uglavnom vole žene'' te magistarsku disertaciju ''Kulturalno pamćenje u prozi Ivana Lovrenovića''. Suradnica je u brojnim časopisima. Živi u Frankfurtu na Majni.

KRAĐA
 

Uništit će me način na koji se sjećam

svih vatri izgorenih u bezizlazu ljubavi

s njim

koji nikada nije bio naškraban papir sa smislom

njegove oči sahranile su me tisuću puta

i uvijek sam se pitala

kako tako lijep organ može oljuštiti prošlost

kao kuharica bananu za desert

bez imalo slabosti i obzira

Tvoji su rođendani ručak i seks sa tuđom ženom

koju zoveš svojom

ona pravi sjajne kolače

ima termin kod frizera i 

uspješno komunicira s tvojom okolinom

ona uskače besramno u moju

u moju pjesmu

i osjeća se 

nedužna 

odomaćeno

u bašti tvojih đula

praveći fotografiju kojom će lukavim naborom

svojih lukavih manira ljepotice

lukavo istisnuti svu spermu i ljubav i žeđ iz tebe

i meni neće ostati ništa

čak ni uzglavlje po kojem bi eventualno

popadale moje iluzije i plač s njim

Uništit će me tvoj odlazak 

zamisli

još sam dugo izgarala na prečicama naših poljubaca

umotanih u smiješne naušnice koje smo jednom poklonili tvojoj majci

ona ih nikada nije nosila 

jer nisu bile od prave

spremačice kolača i iste vjere

jer su vjere na našim bosanskim abecedama

osnovni motiv za sretnu obitelj

Sve potonje vatre si mi ukrao

ne stideći se ni Prometeja ni sebe

i sve moje Jelene kojih nekako nema

ušle su u blatnjave čizme kasnoga proljeća

ne bi li od sreće zaplakale

što ti još jednom mogu priznati

da nismo matori sresti se tamo

gdje ljubav ukopava zaljubljene 

NIŠTA

Sve bi trebalo otkazati

internetske veze i ugovore

liječničke termine

putovanja

šetnje kraj rijeka koje donose uvijek nove

alegorijske priče

koje su gatare s talentom pogađanja vješto 

proglasile bitnim

ukinuti treba i pozive s 

s bližnjih obala svih naših neuspjeha

snopove sijena u kojima su naša grljenja ostala

i travu iznad neba

prva pubertetska milovanja

i sva kasnija uzvriskivanja

i familijarna okupljanja

nesretna njegova i njena opijanja

izlete na neka nova predivna mjesta

jer sva su naša divljenja u sjenama sjećanja ostala

tamo im nada već usahlom rukom k nama mahnula

sve bi to trebalo ukinuti

i samo jedno verificirati

miris ukoričenih knjiga 

i patnju ljudsku u njima

i bol i žgaravicu tog toplog crijeva

čija su davna čeznuća pod noćnom lampom istetovirana

da ih se katkad jedna usamljena duša

s nestrpljenjem patnika preda  

IZAĐI

iz moje utrobe udovice

prođi kroz moje tijelo

ovlaš šamarajući ponos

i stid i rodstvo i kugu i ine osobine

jer nijedan me osmijeh neće izbaviti

od strašnih zubi te muške požude

ona se nesnosno gura

u rupe jednokratnog zadovoljstva

izađi 

o nebesa 

izađi bez prestanka

pjesma te moja ogadila

futuru nevinih očijuž

i jedna igra slobodnih papira

sad ti se požalila

kroz noć

kroz kišu 

kroz ništa