poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.



 

MENI TREBAJU BAJKE DA NE POLUDIM

Više od nošenja maske muči me 

što ne otvaram prozor češće.

Sve rjeđe udišem svemir.

Ne podnosim kada mi se ljudi ispričavaju 

za suze 

i zahvaljuju za zagrljaj,

još manje što se zrcalim u njima; 

emocija je na margini poslana da umre.

Teška sam; pedesetak kila bilježi vaga, 

a duša tonu uništenih snova.

Sve mi je mučnije koncentrirati se na kafanske razgovore; 

na priče o svemu, 

na priče o ničemu.

Zamišljam da je čaša pješčani sat

i da vrijeme curi u moje grlo.

Još jednu rundu!

Popit ću sekunde očaja, bit ću ubojica na eks.

Zaklat ću stvarnost i roditi novo proljeće.

Trajat će četiristo godina.

Toliko je sasvim dovoljno 

da se sve galaksije svijeta iskupe

za ovu jednu otetu.

Prokurvat ću najveći strah:

obzor je tama strašnija od mraka, 

odjekuje samo nesnosna tišina.

Duša mi je razlomljena na stotinu mrtvih zvijezda, 

a um je jedini živ.

Tako ja zamišljam pakao.

 

 

 

 

 

 

 

ČAJ OD AGONIJE

Jesen je rekla;  valjda mora da je tako,

netko umre mlad i nema ga više.

Vičem umrli su

umrli su

nema ih više.

I sve nas je manje u klupi

na kojoj crna tinta polako se briše

urezana Mladost piše.

Pa stanem i gledam,

stisnem play

znam taj film.

U pauzi za suze

krenem polako.

Popijem čaj

od agonije:

srećem ih

srećem.

Nasmiješim se

životu.

I šutim

šutim

nema ih više.

 

 

 

 

 

 

 

 

NEUKALUPLJENA

Ja nemam jezik

Kada pričam miješa mi se riječki naglasak s čistim književnim koji se govorio doma 

zbog kojeg sam uvijek bila pozvana da čitam na satu

I zbog kojeg mi je jedan mamlaz u osnovnoj školi rekao da sam vukovarsko smeće 

Ja se šalim na srpski, bosanski i slavonski

Tako pijem i rakiju

Ja nemam grad

Mirišem po riječkom asfaltu, taxiju i pekarama 

Umjesto srca u meni kuca dizalica

Oči su mi tužne 

Nose u sebi tajne Dunava i onaj prešutni prkos vodotornja 

Zato me se ne može ubiti koliko god da se u mene pucalo

Ja imam ličke i bosanske gene koji jebu mater depresiji

Pa kada se sve raspada ja smotam duhan kao deda i zainatim se kao baka

Ja imam dubrovačke gene, zato me mnogi ne razumiju kada kažem da ne mrzim

Ja imam vojvođanske gene 

Zato kad sjajim, sjajim duplo jače kao sunce ljeti u ravnici 

I zbog toga kada odem mene stvarno nema, sva u maštu krenem

A sve se čini kao tu sam 

Ja mrzim biografije 

I sve granice i pripadanja

I mrzim ponekad što ne mrzim ljude 

A tako rijetko nađem čovjeka

 

 

 

 

 

 

 

 

 

LJUBAVNIJE OD OVOG NE ZNAM

Sama sam jer volim tebe

Sama sam jer te čekam

Tebe za kojeg je neizvjesno hoćeš li doći

(u ovom životu)

Moja samoća je suviše romantična da bi joj se rugali propali brakovi i veze nastale zbog straha od samog sebe

Svijet je zbog njih prepun nesretne djece

Sama sam jer čekam tebe kojeg osjećam ponekad više nego sebe

I gazim tvojim nogama

Osjećam miris jeseni u Parizu i čujem prometnu gužvu u New Yorku

Čini mi se da je biti tamo jedina realnost u koju vjerujem pa bauljam gradom usred bijela dana kao da sam pijana

A ja sam omamljena tobom, pariškim kafanama; negdje u New Yorku svira jazz

Pa se pitam jesi li tamo ili sanjamo zajedno

Sama sam, vječni dječače i pijana skitnico, jer čekam tebe

Zbog kojeg sam svakoga voljela s pola srca i kurvinski skrivala drugu polovicu

Čekam tebe kojem ne znam ime, ali znam kakav ti je pogled kada si tužan

I kako silovito moje tijelo gori pod tvojim rukama

Posljednja sam osoba koja vjeruje u takvu ljubav

Moram biti luda, ali znam da i ti mene čekaš

Da ti dođem

Da nam se umreže ludila

Da prospavamo život zajedno sanjajući samo sretne krajeve

Da od mog dodira prođe sva bol koju treperiš misleći da neće proći

Divljim poljupcima isisat ću svaku misao koja ti govori da smo rođeni u pogrešno vrijeme

Porazit ću te dobrotom i zavezati slobodom

Bit ću tvoja doživotna pretplata na sreću, a mrzit ćeš samo trenutke kada me nema

Samo ti i ja smo poslani da u životopis upišemo da je ljubav jedini posao za koji znamo

 

 

 

 

 

 

 

 

U ZAGREBU KAD NIKOG NEMA 

Ako me sretneš nekad i čudno ti zazvuči moja strašna lamentacija

Kada oči su mi divlje, a suza sprema sačekušu

To ja baš kad ne trebam talasam

Vjerojatno, uz čašu rakije, strašno ću ti biti topla, draga dok okolišam oko nekih sitničavih ideala

Ne vjeruj mi kad ti kažem da je prije bilo bolje

Ni da su dani bili življi

I da se više moglo, i da je netko htio

Sve će to biti moji davno odbrojani sati 

Sitne sekunde vriska dok nas se varalo da imamo zbog čega pasti 

I da će u mraku baš naš krik sjati 

Ako me nekad stvarno sretneš, i baš ti se učini da nema tko osim tebe da svrati 

Zakorači jednom nogom, drugu ostavi vani 

Nemoj ostati dugo ako poslije s tugom nećeš znati 

I ako ne znaš sasvim stručno, najozbiljnije što možeš u tamu odvesti bol i bez milosti odrubiti joj glavu 

Samo prokleti, ljubavlju i slobodom do destrukcije satrani umjesto na prstu u očima nose dijamante

I još nešto, sasvim sitno, moraš znati 

Ja ću umrijeti osjetljiva, i sva moja snaga bit će baš u tome


 

 

 

 

 

 

 

 

SASTAVLJENA

Ja toliko nisam voljela sebe da je umjetnost što me već odavno nisu našli ispod nekog mosta 

Razdvojenu od svijeta 

Kakva sam uostalom i bila 

Možda stvarno nije važno koliko si puta umro

Nego koliko puta si plakao od sreće što si živ 

Ja sam se tražila do zla boga neumorno u svemu tuđem 

Ali tako se samo postaje tuđinac 

Svoga srca

Ja ne volim šetnje, a hodala sam beskrajno gdje god su me vodili 

Netko da srce na dlanu ja sam ga davala na prvi pogled 

I uvijek ostala kratka za centimetar svoje duše 

Od mene nije nitko otišao, a toliko me je razdirao svaki moj odlazak

Spiskala sam sebe tako lako 

Kao budala koja cijelu plaću stavi na all in 

Ali nitko mi nije mogao ništa u kolovoško veče bačene godine na terasi hotela Continental dok je svirao jazz

Garavi momak u šarenom je umjesto pjesme ispovraćao ljubav 

Suze su besramno padale 

A zvijezde padalice bojale su u moje ime platno želja 

I po prvi put zaista nisam ništa, baš ništa poželjela

MAGIČNE RUKE

Ja ne pripadam nigdje  

I ne znam plesati kolo

Na svadbi sam jednom skoro slomila nogu u štiklama na petu višu od mog ega 

Ali zaigra mi svaki moj seljački gen kada netko zapjeva Djevojku sa čardaš nogama

Ja ne znam matematiku 

Uvijek kada sam zbrajala dobila sam minus

Ali i dalje sanjam nepremostivo

Ja ne plešem nikad, ali znam piti 

Ja kad pijem uvijek pijem iz dvije čaše

Jednu za život

Drugu za mrtve

I ništavilo u meni

Ja kada stvarno pijem

Pijem štrukani pelin

Da limun ubije svu gorčinu

Života 

Ja sam mirna tek kada vidim da su se računi ispod pepeljare skupili u knjigu 

I dok preko neželjene stolice gledam rezove na koži dok se smije neki bubnjar 

Ja mrzim laž, a stalno ti kažem da sam dobro 

Ja ne vjerujem nikome, a stalno tražim vjeru 

Ja kada te zagrlim 

Zagrlio te svemir


 

 

 

 

 

 

 

 

 

FENIKS

Ja sam najsjajnije svjetlo

Ja sam najcrnji bezdan

Ja sam zadnja cigareta na afteru

Ja nikad neću biti poražena

 

Kada umrem zvijezde padalice će orgijati

Negdje u svijetu otvorit će se boca najboljeg gina

Vino će te godine najbolje roditi

Zasjat će najveće sunce iznad Toskane

I svi će piti

 

Poljsko cvijeće najdivljije će narasti

I neka djevojčica će napraviti najljepši buket

I shvatiti da nikada neće biti kupljena materijalnim stvarima

 

Tada ću se ja ponovno roditi

 

Srest ćeš me sasvim slučajno u nekom pariškom cafeu dok pijem crno vino u podne

Ili na vrhu Montmartrea dok netko tužno svira violinu u suton 

Prepoznat ćeš me po podočnjacima i nikad ugašenoj cigari 

Prepoznat ćeš me po osmijehu

Nitko se ne smije kao ja

 

Spremi moj glasni smijeh u torbu dok nitko ne gleda 

Troši ga polako, onda kad baš ti ništa ne ide 

I ne gledaj u nebo 

Ne traži na njemu moje ruke znak 

I ne idi na groblje

I ne nosi cvijeće 

Ništa ubiti me neće

Dok postoji moga smijeha trag

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg