Bojan Krištofić (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac. Godine 2012. magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, a likovne kritike, osvrte i prikaze je objavljivao u većini relevantnih specijaliziranih medija u Hrvatskoj i regiji: u tisku, na internetu, radiju i televiziji. Svoje radove u polju dizajna i vizualnih umjetnosti izlagao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi, a bavio se i istraživačkim te kustoskim radom. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost. Nagradu Postscriptum za književnost na društvenim mrežama primio je 2017., a nagrađeni rukopis je kao prva knjiga Makroorganizmi objavljen 2018. (Jesenski&Turk). Objavio je i dva samizdata: U međuvremenu; u (sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, 2017.) i The Bicycle Chronicles (prijevod na engleski: Vinko Zgaga, 2018.). Pjesme je dosad objavljivao u časopisu Tema i na FB-blogovima Odvalimo SE poezijom, Poezija na štrikove te Čovjek-časopis. Koautor je emisije Radio Borba Mreže antifašistkinja Zagreba na Radiju Student. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Honorarno radi kao voditelj programa Galerije AŽ na jugoistočnom rubu Zagreba.
STRANO TIJELO
― izbor iz rukopisa za natječaj Na vrh jezika 2020.
Kralježnica
Pucketa. Svakim danom sve više. Ipak, njeno pucanje povremeno je ugodno. Skoro škakljivo.
Jedan pucanj ima vrijednost kratkog spoja u protoku elektriciteta duž seoskih dalekovoda.
Jedan pucanj, jedna mrtva ptica, jedan spaljeni toranj između neba i zemlje.
U takvim trenucima, baka je nekoć govorila: lezi i pusti da ti cijelim tijelom prođu mravi.
Od tjemena do gležnjeva, preko zapešća. Neka te zapeku, nek' te samo malo lome. Tako je i ona jednom spontano legla, priljubivši kralježnicu uz pod, onda kada je noću hladnije nego vani.
Poput prave vladarice, povela je sa sobom sve mrave.
Nakon iskre ― odsustvo skoro svakog zvuka. Osjete se samo vibracija svijanja i dobro poznati zvižduci, sinovi bure. Zašto je onda toliko tiho? Pa, cikade su za danas završile. Možda i zauvijek.
Sad se kičma raslojava, razdvaja na kost i misao.
Tvoje su misli ostale bez zaštitnice. I ti bez njih. Kako bi se posve oslobodile, potrebno je koristiti škarice za nokte ― samo na prstima koji popunjavaju rupe. U kralješcima. Uzbuđuje te kad stručak prstiju prolazi kroz tvoje leđne matice, posebno ako ne znaš čiji su. Nokti su ključni. Oni zavijaju.
Kosa
Pada. I pada.
Dok postupno sva ne ispadne.
Lubanja opstaje, poput važne zgrade
koju vlasti paralelno rastavljaju,
dio po dio, i dotle sastavljaju,
da bi iskorijenile bršljan
jednom za svagda.
Korijenje vlasi seže duboko,
zato je toliko teško
potpisati predaju. Moglo bi se čak reći
da kosa izvire iz misli, dakle
ako nema rasta, nema ni sjećanja
i obrnuto. U svakom slučaju gubiš.
Jednoga dana, djed je rekao:
"Hajde sa mnom u šumu, idemo pronaći
posljednji šaržer,
ako se sjetim gdje sam ga zakopao.
Baka mora začiniti ručak."
On nije imao kosu, ni nogu,
ni najbolji probavni trakt,
ali je posjedovao prikladne produžetke,
čijim je vještim rukovanjem usporavao
jalovost tijela, sumrak ideja
i zalazak potreba.
Najprije pucanjem, naravno ― odjekivalo je
kuhinjom, posteljom, zemljom. Neprekidno.
A susjedi su vjerovali da negdje vani
gori, gori, gori.
Padne ti to na pamet kada
vidiš kako se taksisti noću dosađuju
na službenom stajalištu, dok im opušci među usnama
gore, gore, gore;
vlakna plavog papira za motanje
raspadaju se kao pramenovi
ili možda rastu unatrag,
kao trava, ne mareći
za poželjan smjer, ona naivno
nastavlja i poslije požara
Čelo
Zemlja je okrugla, ali svršava u zupcima pile.
Presjeci su zaobljeni, s bezbroj godova,
no smanjuju se postupnim rezanjem jabučice,
molitvom poraženima u revolucijama mjeseca.
Prepilivši sve, djed je podignuo batrljak
i zapečatio kuću ostatkom sjemena.
Tvoj ožiljak iznad desnog oka je naslijeđen,
mada su mu trebala desetljeća da sazrije,
pretvori se u brazdu koja nije izabrana,
ali samo te po njoj prepoznaju,
inače si ponoćni lavež psa mješanca,
zatvoreno poduzeće predgrađa,
stranica crtanog romana istrgnutog da zamota
bocu domaće šljivovice,
štake sačuvane iz obiteljskih razloga,
za zdravice ritmičkim udaranjem
u strano tijelo.
Tvoje čelo je zapadna polutka
planete koju je s leđa obgrlio ekvinocij,
ipak, u kanjonima bora ljeto i dalje ne zalazi
(beskonačna putovanja krema su protiv razlika između gradova).
Nema ti druge: zimske gume stare Lade Nive
pohrani duboko u djedovoj radioni,
iskopanoj iz sitnog dijela zemlje
što ga nazivaš svojim;
spusti kocke s oltara, nagazi papučicu za gas
i ureži kotačima u čelo riječi iz prepisane zadaće:
"Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema"
Oči
crveni se kukuruzište
urod lome nepozvani
zasjeda je postavljena
žiteljima pravokutnika
oči pokopanih ostat će
otvorene sve do žetve
tko prvi zgrabi plodove
sklopit će opasnu pogodbu
Nos
Od vrha do dna nema lakšeg putokaza.
Umiranje je kretanje jedino naprijed,
a zrelost dijete saveza s kružnicama.
Sijeda beba s prstima sraslim u turbine,
goničima vremena prema gorenju plastike.
Slijedi pravo svoj nos i zamisli da je ponos
plavi uteg marke Elan nestao u selidbama,
prtljaga puberteta dobra za dugi gubitak.
Kiseli miris sintetičke lomače privlači
organizme spremne za novi režim prehrane.
Žele jesti kosti, traže tvoja rebra i zglobove
i morat ćeš im dati barem jedan zalogaj,
mijenjati crnu nogu za misao o oporom
starenju u naručju čula, u punoj vlasti nosa,
dok ne izgore svi izvori koji će te odvraćati
od ideje noge kao noge, ruke kao ruke,
kurca kao kurca, stranog tijela među
plastičnim igračkama u dječjoj sobi;
budi oprezan: nečujan u odlasku poput njih
u prvom posjetu, pa kad si im već dao nogu,
zavrni im noseve, spriječi ih da dalje njuše
u potrazi za svježim tragovima duše
Pupak
probiti tunele, odvojiti cjevovode,
dati srebru da teče niz oluke kostura
istopiti mostove, raskinuti sporazume
o nenapadanju između dvoličnih tkiva
taliti prozore, mijesiti pločnike,
stisnuti grad u crnu rupu tijela
ovo su pravci i svi do jednog su pravi:
proviri u ništa, provjeri magnetska polja
iščupaj vrpce zbog kojih ne izranjaš
Jezik
Uredna fraza: nije znao držati jezik za zubima,
u njegovom slučaju nije bila puka etiketa.
Naprotiv, toliko je držao do sposobnosti govora
da bi se lako odrekao drugih dijelova tijela,
samo kako bi ju zauvijek zadržao za sebe.
Zaista, bilo je moguće da od njega za života
ostane samo glava. Na primjer,
nakon kataklizme, dok se još tjednima krio,
uljez u nozi nije mu dao mira: "Progovorit ćeš
iznova jasno", zaprijetio je, "jedino ako me pustiš
sam da s tvojom nogom odem u veliki svijet,
pa onda pričaj koliko te volja: pitaj kako,
pitaj zašto, pitaj zbog čega odrasle s kravatama
i debelim naočalama, koji tvoju braću po krevetima
šalju čas na oštru, čas na glatku stranu. Svoje pravo
da zaurlaš kad je i žena u crnom postavila pitanje,
pošteno si platio lijevom nogom, a svaki idući krik
otvorit će mjesto i za desnu, i prednju, i stražnju,
sve dok tvoj glas ne postane poput radio stanice
u daljini ― neuništiv, no ipak nejasan, istodobno
prodoran i nedostižan. Želiš li da bude tako?
Želiš li da svi znaju tvoj jezik
ili mirno govoriti mraku?"
Usne
"Zavjetna djevica je gorućim usnama dotakla moje,
suhe i tanke, spalivši isluženu ljetnu kožu",
bilo je prvo što joj je jutros rekao.
"Naš poljubac, naočigled svih skrivenih za zavjesama,
odjednom im je pokazao čega se olako odriču".
"Samo san!", odvratila je, "kao moje pucanje
iz vatrenog oružja po praznom supermarketu,
rešetanje zaliha za bijeg, koje odgađa nepovratno."
Imala je pravo, ne bi morala nikog ubiti, tek se osvetiti
stvarima, prosipati brašno da otkrije svoje tragove.
Ionako je zaželjela poslati zadnju političku poruku
za života, okončati sve na svijetu, što još sagorijeva.
Poput njih dvoje na glavnom gradskom trgu,
zakašnjeli pokušaj dodira s božanstvom.
Preostaje drijemati. Utopiti nedjelju u punoj kadi.
Ostaviti joj tijelo vlastima, neoborivi corpus delicti.
Pobjeći zbog pustolovine, tek da ih pompozno pronađu.
Oduvijek čekaju kušnje dostojne njihove mladosti.
Opasne četvrti su puste. Mreže se sve više stežu.
U gradove ulaze divlje svinje i slonovi.
Površina napokon miruje. Podzemlje uvijek vrije.
Klanovi se sastaju radi podjele plijena
bez borbe. Nema više potrebe
za prolijevanjem krvi,
žedne usne dovoljno usmrćuju.
Prsti
Rodila si stup od soli.
Dok ste odlazili, osvrćući se,
svakim pogledom je sve više
razbacivao i svoje potomstvo:
sedmero na slijepe, potopljene delte,
isprepletene sa stranputicom pisma;
trinaestero na ubrzo razbucane ulice,
s pogreškama ugljika u svježim pucnjima;
dvadeset i šestero u strpljiv gorski obruč.
Postadoše ustrajni prsti, lukavi kopneni
svjetionici, kažu: u smrti smo maslačkov
tučak, za tren smo rasterećeni gustoće;
po bestidnom golom zadovoljstvu,
nasljedstvu svog našeg pružanja,
podrhtavamo i prepoznajemo se
Rebra
skidaju se
ljudi grimiznih tijela
dok jedni za drugima izlaze
na terase krovove vrhove ponore
predratnih totema principa nade
mrak bez mjeseca guši svjetlo iz utrobe
koja prvi put rađa
ružičaste vatre rastaljuju rebra
precima pohranjenim u staklo i metal
to drevni lome spolove iz rana zemljinog oklopa
iz posljednjeg klasa kumove slame
to se muškarci i žene razdvajaju
šireći sve udove
mirno u nutrine primaju pečat
upravo ugasle zvijezde
Napomena: pjesme su poredane prema vremenu pisanja,
a ne po redoslijedu u kojem bi se mogle naći u budućoj knjizi.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.