poezija

Bojan Krištofić: Strano tijelo (izbor)

Bojan Krištofić (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac. Godine 2012. magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, a likovne kritike, osvrte i prikaze je objavljivao u većini relevantnih specijaliziranih medija u Hrvatskoj i regiji: u tisku, na internetu, radiju i televiziji. Svoje radove u polju dizajna i vizualnih umjetnosti izlagao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi, a bavio se i istraživačkim te kustoskim radom. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost. Nagradu Postscriptum za književnost na društvenim mrežama primio je 2017., a nagrađeni rukopis je kao prva knjiga Makroorganizmi objavljen 2018. (Jesenski&Turk). Objavio je i dva samizdata: U međuvremenu; u (sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, 2017.) i The Bicycle Chronicles (prijevod na engleski: Vinko Zgaga, 2018.). Pjesme je dosad objavljivao u časopisu Tema i na FB-blogovima Odvalimo SE poezijom, Poezija na štrikove te Čovjek-časopis. Koautor je emisije Radio Borba Mreže antifašistkinja Zagreba na Radiju Student. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Honorarno radi kao voditelj programa Galerije AŽ na jugoistočnom rubu Zagreba.

STRANO TIJELO

― izbor iz rukopisa za natječaj Na vrh jezika 2020.

Kralježnica

Pucketa. Svakim danom sve više. Ipak, njeno pucanje povremeno je ugodno. Skoro škakljivo.
Jedan pucanj ima vrijednost kratkog spoja u protoku elektriciteta duž seoskih dalekovoda.
Jedan pucanj, jedna mrtva ptica, jedan spaljeni toranj između neba i zemlje.

U takvim trenucima, baka je nekoć govorila: lezi i pusti da ti cijelim tijelom prođu mravi.
Od tjemena do gležnjeva, preko zapešća. Neka te zapeku, nek' te samo malo lome. Tako je i ona jednom spontano legla, priljubivši kralježnicu uz pod, onda kada je noću hladnije nego vani.
Poput prave vladarice, povela je sa sobom sve mrave.

Nakon iskre ― odsustvo skoro svakog zvuka. Osjete se samo vibracija svijanja i dobro poznati zvižduci, sinovi bure. Zašto je onda toliko tiho? Pa, cikade su za danas završile. Možda i zauvijek.
Sad se kičma raslojava, razdvaja na kost i misao.

Tvoje su misli ostale bez zaštitnice. I ti bez njih. Kako bi se posve oslobodile, potrebno je koristiti škarice za nokte ― samo na prstima koji popunjavaju rupe. U kralješcima. Uzbuđuje te kad stručak prstiju prolazi kroz tvoje leđne matice, posebno ako ne znaš čiji su. Nokti su ključni. Oni zavijaju.

Kosa

Pada. I pada.
Dok postupno sva ne ispadne.
Lubanja opstaje, poput važne zgrade
koju vlasti paralelno rastavljaju,
dio po dio, i dotle sastavljaju,
da bi iskorijenile bršljan
jednom za svagda.
Korijenje vlasi seže duboko,
zato je toliko teško
potpisati predaju. Moglo bi se čak reći
da kosa izvire iz misli, dakle
ako nema rasta, nema ni sjećanja
i obrnuto. U svakom slučaju gubiš.

Jednoga dana, djed je rekao:
"Hajde sa mnom u šumu, idemo pronaći
posljednji šaržer,
ako se sjetim gdje sam ga zakopao.
Baka mora začiniti ručak."
On nije imao kosu, ni nogu,
ni najbolji probavni trakt,
ali je posjedovao prikladne produžetke,
čijim je vještim rukovanjem usporavao
jalovost tijela, sumrak ideja
i zalazak potreba.
Najprije pucanjem, naravno ― odjekivalo je
kuhinjom, posteljom, zemljom. Neprekidno.
A susjedi su vjerovali da negdje vani
gori, gori, gori.

Padne ti to na pamet kada
vidiš kako se taksisti noću dosađuju
na službenom stajalištu, dok im opušci među usnama
gore, gore, gore;
vlakna plavog papira za motanje
raspadaju se kao pramenovi
ili možda rastu unatrag,
kao trava, ne mareći
za poželjan smjer, ona naivno
nastavlja i poslije požara

Čelo

Zemlja je okrugla, ali svršava u zupcima pile.
Presjeci su zaobljeni, s bezbroj godova,
no smanjuju se postupnim rezanjem jabučice,
molitvom poraženima u revolucijama mjeseca.
Prepilivši sve, djed je podignuo batrljak
i zapečatio kuću ostatkom sjemena.

Tvoj ožiljak iznad desnog oka je naslijeđen,
mada su mu trebala desetljeća da sazrije,
pretvori se u brazdu koja nije izabrana,
ali samo te po njoj prepoznaju,
inače si ponoćni lavež psa mješanca,
zatvoreno poduzeće predgrađa,
stranica crtanog romana istrgnutog da zamota
bocu domaće šljivovice,
štake sačuvane iz obiteljskih razloga,
za zdravice ritmičkim udaranjem
u strano tijelo.

Tvoje čelo je zapadna polutka
planete koju je s leđa obgrlio ekvinocij,
ipak, u kanjonima bora ljeto i dalje ne zalazi
(beskonačna putovanja krema su protiv razlika između gradova).
Nema ti druge: zimske gume stare Lade Nive
pohrani duboko u djedovoj radioni,
iskopanoj iz sitnog dijela zemlje
što ga nazivaš svojim;
spusti kocke s oltara, nagazi papučicu za gas
i ureži kotačima u čelo riječi iz prepisane zadaće:
"Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema"

Oči

crveni se kukuruzište
urod lome nepozvani

zasjeda je postavljena
žiteljima pravokutnika

oči pokopanih ostat će
otvorene sve do žetve

tko prvi zgrabi plodove
sklopit će opasnu pogodbu

Nos

Od vrha do dna nema lakšeg putokaza.
Umiranje je kretanje jedino naprijed,
a zrelost dijete saveza s kružnicama.
Sijeda beba s prstima sraslim u turbine,
goničima vremena prema gorenju plastike.
Slijedi pravo svoj nos i zamisli da je ponos
plavi uteg marke Elan nestao u selidbama,
prtljaga puberteta dobra za dugi gubitak.
Kiseli miris sintetičke lomače privlači
organizme spremne za novi režim prehrane.
Žele jesti kosti, traže tvoja rebra i zglobove
i morat ćeš im dati barem jedan zalogaj,
mijenjati crnu nogu za misao o oporom
starenju u naručju čula, u punoj vlasti nosa,
dok ne izgore svi izvori koji će te odvraćati
od ideje noge kao noge, ruke kao ruke,
kurca kao kurca, stranog tijela među
plastičnim igračkama u dječjoj sobi;
budi oprezan: nečujan u odlasku poput njih
u prvom posjetu, pa kad si im već dao nogu,
zavrni im noseve, spriječi ih da dalje njuše
u potrazi za svježim tragovima duše

Pupak

probiti tunele, odvojiti cjevovode,
dati srebru da teče niz oluke kostura

istopiti mostove, raskinuti sporazume
o nenapadanju između dvoličnih tkiva

taliti prozore, mijesiti pločnike,
stisnuti grad u crnu rupu tijela

ovo su pravci i svi do jednog su pravi:
proviri u ništa, provjeri magnetska polja
iščupaj vrpce zbog kojih ne izranjaš

Jezik

Uredna fraza: nije znao držati jezik za zubima,
u njegovom slučaju nije bila puka etiketa.
Naprotiv, toliko je držao do sposobnosti govora
da bi se lako odrekao drugih dijelova tijela,
samo kako bi ju zauvijek zadržao za sebe.
Zaista, bilo je moguće da od njega za života
ostane samo glava. Na primjer,
nakon kataklizme, dok se još tjednima krio,
uljez u nozi nije mu dao mira: "Progovorit ćeš
iznova jasno", zaprijetio je, "jedino ako me pustiš
sam da s tvojom nogom odem u veliki svijet,
pa onda pričaj koliko te volja: pitaj kako,
pitaj zašto, pitaj zbog čega odrasle s kravatama
i debelim naočalama, koji tvoju braću po krevetima
šalju čas na oštru, čas na glatku stranu. Svoje pravo
da zaurlaš kad je i žena u crnom postavila pitanje,
pošteno si platio lijevom nogom, a svaki idući krik
otvorit će mjesto i za desnu, i prednju, i stražnju,
sve dok tvoj glas ne postane poput radio stanice
u daljini ― neuništiv, no ipak nejasan, istodobno
prodoran i nedostižan. Želiš li da bude tako?
Želiš li da svi znaju tvoj jezik
ili mirno govoriti mraku?"

Usne

"Zavjetna djevica je gorućim usnama dotakla moje,
suhe i tanke, spalivši isluženu ljetnu kožu",
bilo je prvo što joj je jutros rekao.
"Naš poljubac, naočigled svih skrivenih za zavjesama,
odjednom im je pokazao čega se olako odriču".
"Samo san!", odvratila je, "kao moje pucanje
iz vatrenog oružja po praznom supermarketu,
rešetanje zaliha za bijeg, koje odgađa nepovratno."

Imala je pravo, ne bi morala nikog ubiti, tek se osvetiti
stvarima, prosipati brašno da otkrije svoje tragove.
Ionako je zaželjela poslati zadnju političku poruku
za života, okončati sve na svijetu, što još sagorijeva.
Poput njih dvoje na glavnom gradskom trgu,
zakašnjeli pokušaj dodira s božanstvom.

Preostaje drijemati. Utopiti nedjelju u punoj kadi.
Ostaviti joj tijelo vlastima, neoborivi corpus delicti.
Pobjeći zbog pustolovine, tek da ih pompozno pronađu.
Oduvijek čekaju kušnje dostojne njihove mladosti.
Opasne četvrti su puste. Mreže se sve više stežu.
U gradove ulaze divlje svinje i slonovi.
Površina napokon miruje. Podzemlje uvijek vrije.
Klanovi se sastaju radi podjele plijena
bez borbe. Nema više potrebe
za prolijevanjem krvi,
žedne usne dovoljno usmrćuju.
 

Prsti

Rodila si stup od soli.
Dok ste odlazili, osvrćući se,
svakim pogledom je sve više
razbacivao i svoje potomstvo:
sedmero na slijepe, potopljene delte,
isprepletene sa stranputicom pisma;
trinaestero na ubrzo razbucane ulice,
s pogreškama ugljika u svježim pucnjima;
dvadeset i šestero u strpljiv gorski obruč.
Postadoše ustrajni prsti, lukavi kopneni
svjetionici, kažu: u smrti smo maslačkov
tučak, za tren smo rasterećeni gustoće;
po bestidnom golom zadovoljstvu,
nasljedstvu svog našeg pružanja,
podrhtavamo i prepoznajemo se

Rebra

skidaju se
ljudi grimiznih tijela
dok jedni za drugima izlaze
na terase krovove vrhove ponore
predratnih totema principa nade
mrak bez mjeseca guši svjetlo iz utrobe
koja prvi put rađa
ružičaste vatre rastaljuju rebra
precima pohranjenim u staklo i metal
to drevni lome spolove iz rana zemljinog oklopa
iz posljednjeg klasa kumove slame
to se muškarci i žene razdvajaju
šireći sve udove
mirno u nutrine primaju pečat
upravo ugasle zvijezde

Napomena: pjesme su poredane prema vremenu pisanja,
a ne po redoslijedu u kojem bi se mogle naći u budućoj knjizi.