poezija

Bojan Krištofić: Strano tijelo (izbor)

Bojan Krištofić (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac. Godine 2012. magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, a likovne kritike, osvrte i prikaze je objavljivao u većini relevantnih specijaliziranih medija u Hrvatskoj i regiji: u tisku, na internetu, radiju i televiziji. Svoje radove u polju dizajna i vizualnih umjetnosti izlagao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi, a bavio se i istraživačkim te kustoskim radom. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost. Nagradu Postscriptum za književnost na društvenim mrežama primio je 2017., a nagrađeni rukopis je kao prva knjiga Makroorganizmi objavljen 2018. (Jesenski&Turk). Objavio je i dva samizdata: U međuvremenu; u (sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, 2017.) i The Bicycle Chronicles (prijevod na engleski: Vinko Zgaga, 2018.). Pjesme je dosad objavljivao u časopisu Tema i na FB-blogovima Odvalimo SE poezijom, Poezija na štrikove te Čovjek-časopis. Koautor je emisije Radio Borba Mreže antifašistkinja Zagreba na Radiju Student. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Honorarno radi kao voditelj programa Galerije AŽ na jugoistočnom rubu Zagreba.



 

STRANO TIJELO


― izbor iz rukopisa za natječaj Na vrh jezika 2020.



Kralježnica


Pucketa. Svakim danom sve više. Ipak, njeno pucanje povremeno je ugodno. Skoro škakljivo.
Jedan pucanj ima vrijednost kratkog spoja u protoku elektriciteta duž seoskih dalekovoda.
Jedan pucanj, jedna mrtva ptica, jedan spaljeni toranj između neba i zemlje.


U takvim trenucima, baka je nekoć govorila: lezi i pusti da ti cijelim tijelom prođu mravi.
Od tjemena do gležnjeva, preko zapešća. Neka te zapeku, nek' te samo malo lome. Tako je i ona jednom spontano legla, priljubivši kralježnicu uz pod, onda kada je noću hladnije nego vani.
Poput prave vladarice, povela je sa sobom sve mrave.


Nakon iskre ― odsustvo skoro svakog zvuka. Osjete se samo vibracija svijanja i dobro poznati zvižduci, sinovi bure. Zašto je onda toliko tiho? Pa, cikade su za danas završile. Možda i zauvijek.
Sad se kičma raslojava, razdvaja na kost i misao.


Tvoje su misli ostale bez zaštitnice. I ti bez njih. Kako bi se posve oslobodile, potrebno je koristiti škarice za nokte ― samo na prstima koji popunjavaju rupe. U kralješcima. Uzbuđuje te kad stručak prstiju prolazi kroz tvoje leđne matice, posebno ako ne znaš čiji su. Nokti su ključni. Oni zavijaju.



 

 

 

Kosa


Pada. I pada.
Dok postupno sva ne ispadne.
Lubanja opstaje, poput važne zgrade
koju vlasti paralelno rastavljaju,
dio po dio, i dotle sastavljaju,
da bi iskorijenile bršljan
jednom za svagda.
Korijenje vlasi seže duboko,
zato je toliko teško
potpisati predaju. Moglo bi se čak reći
da kosa izvire iz misli, dakle
ako nema rasta, nema ni sjećanja
i obrnuto. U svakom slučaju gubiš.


Jednoga dana, djed je rekao:
"Hajde sa mnom u šumu, idemo pronaći
posljednji šaržer,
ako se sjetim gdje sam ga zakopao.
Baka mora začiniti ručak."
On nije imao kosu, ni nogu,
ni najbolji probavni trakt,
ali je posjedovao prikladne produžetke,
čijim je vještim rukovanjem usporavao
jalovost tijela, sumrak ideja
i zalazak potreba.
Najprije pucanjem, naravno ― odjekivalo je
kuhinjom, posteljom, zemljom. Neprekidno.
A susjedi su vjerovali da negdje vani
gori, gori, gori.


Padne ti to na pamet kada
vidiš kako se taksisti noću dosađuju
na službenom stajalištu, dok im opušci među usnama
gore, gore, gore;
vlakna plavog papira za motanje
raspadaju se kao pramenovi
ili možda rastu unatrag,
kao trava, ne mareći
za poželjan smjer, ona naivno
nastavlja i poslije požara






Čelo


Zemlja je okrugla, ali svršava u zupcima pile.
Presjeci su zaobljeni, s bezbroj godova,
no smanjuju se postupnim rezanjem jabučice,
molitvom poraženima u revolucijama mjeseca.
Prepilivši sve, djed je podignuo batrljak
i zapečatio kuću ostatkom sjemena.


Tvoj ožiljak iznad desnog oka je naslijeđen,
mada su mu trebala desetljeća da sazrije,
pretvori se u brazdu koja nije izabrana,
ali samo te po njoj prepoznaju,
inače si ponoćni lavež psa mješanca,
zatvoreno poduzeće predgrađa,
stranica crtanog romana istrgnutog da zamota
bocu domaće šljivovice,
štake sačuvane iz obiteljskih razloga,
za zdravice ritmičkim udaranjem
u strano tijelo.


Tvoje čelo je zapadna polutka
planete koju je s leđa obgrlio ekvinocij,
ipak, u kanjonima bora ljeto i dalje ne zalazi
(beskonačna putovanja krema su protiv razlika između gradova).
Nema ti druge: zimske gume stare Lade Nive
pohrani duboko u djedovoj radioni,
iskopanoj iz sitnog dijela zemlje
što ga nazivaš svojim;
spusti kocke s oltara, nagazi papučicu za gas
i ureži kotačima u čelo riječi iz prepisane zadaće:
"Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema"





Oči


crveni se kukuruzište
urod lome nepozvani


zasjeda je postavljena
žiteljima pravokutnika


oči pokopanih ostat će
otvorene sve do žetve

tko prvi zgrabi plodove
sklopit će opasnu pogodbu



 

 

Nos


Od vrha do dna nema lakšeg putokaza.
Umiranje je kretanje jedino naprijed,
a zrelost dijete saveza s kružnicama.
Sijeda beba s prstima sraslim u turbine,
goničima vremena prema gorenju plastike.
Slijedi pravo svoj nos i zamisli da je ponos
plavi uteg marke Elan nestao u selidbama,
prtljaga puberteta dobra za dugi gubitak.
Kiseli miris sintetičke lomače privlači
organizme spremne za novi režim prehrane.
Žele jesti kosti, traže tvoja rebra i zglobove
i morat ćeš im dati barem jedan zalogaj,
mijenjati crnu nogu za misao o oporom
starenju u naručju čula, u punoj vlasti nosa,
dok ne izgore svi izvori koji će te odvraćati
od ideje noge kao noge, ruke kao ruke,
kurca kao kurca, stranog tijela među
plastičnim igračkama u dječjoj sobi;
budi oprezan: nečujan u odlasku poput njih
u prvom posjetu, pa kad si im već dao nogu,
zavrni im noseve, spriječi ih da dalje njuše
u potrazi za svježim tragovima duše


 

 

 

Pupak


probiti tunele, odvojiti cjevovode,
dati srebru da teče niz oluke kostura


istopiti mostove, raskinuti sporazume
o nenapadanju između dvoličnih tkiva


taliti prozore, mijesiti pločnike,
stisnuti grad u crnu rupu tijela


ovo su pravci i svi do jednog su pravi:
proviri u ništa, provjeri magnetska polja
iščupaj vrpce zbog kojih ne izranjaš



 

 

 

Jezik

Uredna fraza: nije znao držati jezik za zubima,
u njegovom slučaju nije bila puka etiketa.
Naprotiv, toliko je držao do sposobnosti govora
da bi se lako odrekao drugih dijelova tijela,
samo kako bi ju zauvijek zadržao za sebe.
Zaista, bilo je moguće da od njega za života
ostane samo glava. Na primjer,
nakon kataklizme, dok se još tjednima krio,
uljez u nozi nije mu dao mira: "Progovorit ćeš
iznova jasno", zaprijetio je, "jedino ako me pustiš
sam da s tvojom nogom odem u veliki svijet,
pa onda pričaj koliko te volja: pitaj kako,
pitaj zašto, pitaj zbog čega odrasle s kravatama
i debelim naočalama, koji tvoju braću po krevetima
šalju čas na oštru, čas na glatku stranu. Svoje pravo
da zaurlaš kad je i žena u crnom postavila pitanje,
pošteno si platio lijevom nogom, a svaki idući krik
otvorit će mjesto i za desnu, i prednju, i stražnju,
sve dok tvoj glas ne postane poput radio stanice
u daljini ― neuništiv, no ipak nejasan, istodobno
prodoran i nedostižan. Želiš li da bude tako?
Želiš li da svi znaju tvoj jezik
ili mirno govoriti mraku?"

 

 

 



Usne

"Zavjetna djevica je gorućim usnama dotakla moje,
suhe i tanke, spalivši isluženu ljetnu kožu",
bilo je prvo što joj je jutros rekao.
"Naš poljubac, naočigled svih skrivenih za zavjesama,
odjednom im je pokazao čega se olako odriču".
"Samo san!", odvratila je, "kao moje pucanje
iz vatrenog oružja po praznom supermarketu,
rešetanje zaliha za bijeg, koje odgađa nepovratno."

Imala je pravo, ne bi morala nikog ubiti, tek se osvetiti
stvarima, prosipati brašno da otkrije svoje tragove.
Ionako je zaželjela poslati zadnju političku poruku
za života, okončati sve na svijetu, što još sagorijeva.
Poput njih dvoje na glavnom gradskom trgu,
zakašnjeli pokušaj dodira s božanstvom.

Preostaje drijemati. Utopiti nedjelju u punoj kadi.
Ostaviti joj tijelo vlastima, neoborivi corpus delicti.
Pobjeći zbog pustolovine, tek da ih pompozno pronađu.
Oduvijek čekaju kušnje dostojne njihove mladosti.
Opasne četvrti su puste. Mreže se sve više stežu.
U gradove ulaze divlje svinje i slonovi.
Površina napokon miruje. Podzemlje uvijek vrije.
Klanovi se sastaju radi podjele plijena
bez borbe. Nema više potrebe
za prolijevanjem krvi,
žedne usne dovoljno usmrćuju.
 


 

 

Prsti

Rodila si stup od soli.
Dok ste odlazili, osvrćući se,
svakim pogledom je sve više
razbacivao i svoje potomstvo:
sedmero na slijepe, potopljene delte,
isprepletene sa stranputicom pisma;
trinaestero na ubrzo razbucane ulice,
s pogreškama ugljika u svježim pucnjima;
dvadeset i šestero u strpljiv gorski obruč.
Postadoše ustrajni prsti, lukavi kopneni
svjetionici, kažu: u smrti smo maslačkov
tučak, za tren smo rasterećeni gustoće;
po bestidnom golom zadovoljstvu,
nasljedstvu svog našeg pružanja,
podrhtavamo i prepoznajemo se

 

 



Rebra

skidaju se
ljudi grimiznih tijela
dok jedni za drugima izlaze
na terase krovove vrhove ponore
predratnih totema principa nade
mrak bez mjeseca guši svjetlo iz utrobe
koja prvi put rađa
ružičaste vatre rastaljuju rebra
precima pohranjenim u staklo i metal
to drevni lome spolove iz rana zemljinog oklopa
iz posljednjeg klasa kumove slame
to se muškarci i žene razdvajaju
šireći sve udove
mirno u nutrine primaju pečat
upravo ugasle zvijezde


 

 

Napomena: pjesme su poredane prema vremenu pisanja,
a ne po redoslijedu u kojem bi se mogle naći u budućoj knjizi.


 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg