proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.



 

Sat

 

 

Nema dva dana da je umro Tome, a već se čini da nikada nije ni bio živ. Njegova je jedna od onih rijetkih, sretnih smrti iza kojih ne ostane ni imovine, ni kredita, ni svađe, ni djece. Ništa osim ljušture nalik cvrčkovoj koju je pogrebnička agencija staračkog doma uredno pokopala na gradskom groblju tako da su svi troškovi stali u njegovu posljednju švicarsku penziju. Međutim, još je nešto ipak ostalo jer dvije stvari su nemoguće: prva je na ovaj svijet doći svojevoljno, a druga je s njega otići bez da nešto na njemu ostane. Za Tomom je ostao ručni sat i nešto odjeće. 

 Kad je ono što je za njim ostalo došlo na sobnu temperaturu, nazvao me je nepoznat broj. Ugodan ženski glas se ispričao na smetnji i objasnio da me zovu iz staračkog doma budući da imaju samo moje podatke jer sam jedini koji ga je posjetio u zadnje četiri godine otkako je Tome bio njihov štićenik, a Tome je umro. Nisam se najbolje snašao s tim razgovorom u devet ujutro  i prvo mi nije bilo jasno odakle im uopće moj broj. „Nazvala san na broj koji ste ostavili kad ste prošli put bili. Znate kako je to sad s obziron na situaciju...“ Odjednom mi je zamirisalo razrijeđeno sredstvo za dezinfekciju koje sam prije ulaza kroz ogromna staklena vrata razmazao po rukama  i onaj miris doma u kojem ima od svega ponešto: omekšivača, dekubitusa, gumenih rukavica, govana i čaja. „Da, da, sićan se.“ 

 „Možete li doći po njegove stvari?“ Kad me to pitala, bljesnula mi je polusatna vožnja po žegi, ali bilo mi je žao Tome. „Kad mogu doći?“ „Bilo bi lipo kada bi mogli što prije. Znate, imamo puno posla i...“ „Dobro, fala i doviđenja.“ Prekinuo sam poziv onda kad su mi njezine riječi pokrenule film u glavi gdje mrtvog Tomu odnose na nosilima, a djeca nekog još živog starčića posjedaju na taj isti krevet ugodno svjež od noći, od smrti. „Ne triba meni to u životu“- pomislio sam blago nervozan. 

 Tome je zapravo bio prijatelj mojih pokojnih roditelja, a upoznali su se negdje po odmaralištima bivše države gdje je on dolazio ljetovati, a oni su konobarili. Neženja, na ogromno čuđenje moje majke kojoj nikako nije bilo jasno kako tako dobrostojeći muškarac nema „ni kučeta ni mačeta.“ Meni kao malom nije baš bilo jasno što znači biti neženja, ali sam to nekako povezivao s tim da ću svaki put kad on dođe dobiti nešto novo. Prvo traperice koje nitko iz društva nije imao, onda i onu šuškavu trenirku, ali kruna svega bio je stari VHS uređaj i tri kazete američkih westerna koje sam pogledao toliko puta da je pravo čudo kako se s njih nije izbrisao film. Pamtim ga visokog, višeg od oca, crne zalizane kose i gustih brkova koji su tada rasli nad gotovo svakom muškom usnom. I sjećam se njegovog vedrog glasa kada bi ušao u kuću i viknuo:“Ima li živih!?“ Činilo usnom se da lijepi dani počinju i završavaju  njegovim prisustvom. Svuda smo išli zajedno, on bi ostao ljeti dva mjeseca prema kojima bi cijela godina zapravo dobivala karakter, a kada bi se kasnije nešto prepričavalo, skoro uvijek bi to bilo u stilu „sićaš li se onog lita kad je Tome...“ U međuvremnu sam ja odrastao, Tome je i dalje dolazio, a ja sam živio svojim mladenačkim životom postepeno sve udaljeniji od roditelja. Susreo bih ga samo po dolasku doma, a dolazio sam rijetko, s godinama sve rjeđe. Čudno je to kad se dogodi ta nit razdvajanja života,  koja do tada sljubljene ljude,  razmota na sasvim različite krajeve grada,  u različite živote. Oni su i dalje išli u ona ista odmarališta koja su polako starjela zajedno s njima, iste štekate, gazili u iste korake, pasli iste vidike, živjeli su gradu svojim sigurnim životom, šetali po rivi, na poznatom, a ja sam živio u betonskim kvartovima koji su bili novi, mladi i puni novih mogućnosti da se nešto dogodi po prvi put, u udovima grada, u lokalima koji su pomalo nicali i koji su, baš kao i mi mladi, postajali sve snažniji i slobodniji što je država dublje tonula u recesiju, u raskol, u svađu koja je bila na pomolu, u ono što mi nismo ni znali da se događa. Rat su vidjeli samo oni koju su ga htjeli vidjeti.

 Dogodilo se to ljeta devedeset prve kad je Tome došao posljednji put i više iz Splita nije odlazio. Bio sam na plaži s prijateljima, slavili smo nečiji rođendan, već smo svi bili napunili osamnaest i čekali smo poziv. Nismo bili najsigurniji za što. Onda mi se približio jedan od prijatelja koji je došao posljednji, susjed, i šapnuo mi da bi bilo dobro da se vratim kući. Bilo mi je smiješno uopće pomišljati na to, ali kad me uhvatio za ruku i zamolio me tiho i ozbiljno, više mi nije bilo smiješno. Želudac mi se grčio od Bačvica do Varoša. Vrućina. Neizvjesnost. Cijelim putem smo šutjeli, a kada sam u kali pred kućom vidio da na nosilima iznose nečije tijelo pokriveno lancunom, umalo sam povratio. Otac je ukočen stajao na dnu stepenica i držao se za usta, nisam vidio više nikoga osim njega, izbrisala su se sva lica, pojela ih je ljetna izmaglica i moja mlaka mučnina kad sam shvatio koga iznose. Krenuo sam prema nosilima, svijet se okretao za mnom, očevo lice se bolno ukočilo kad me vidjelo, zaustavili su me prije nego što sam stigao maknuti lancun. Možda ga i ne bih bio maknuo, možda bih se razmrvio kao zemlja na zvizdanu i rasuo u široke pukotine. Čuo sam da me netko doziva, a više od svega, zvonila je tišina, potopila je čitavu ulicu kad je vozilo izašlo iz ulice. Nema je više. Nula.

Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim kako se majka ubila. Popela se na tavan i objesila o konop za sušenje odjeće. Mislim da je time šokirala sve, i nas i sebe. Nikada mi neće biti jasno zašto, ali s godinama sam prestao biti ljut, i ostao sam tiho ogorčen, zapravo zbunjen, jer od svih ljudi koje sam poznavao, ona za mene nikada nije bila netko kome bi to palo na pamet. Sada sam velik, ali ona je kao da je i sad negdje sa strane u hladu, prije da se samo negdje zadržala, nego da je stvarno odavno otišla. Nestala. Iščeznula. Ona, moja mater, žena koja se smijala najljepše na svijetu, živjela za nas i voljela nas.

 Sve ono što je ostalo za majkom, nije ostalo za Tomom, i dok je njena smrt bila teška za troje ljudi, njegova je samo njegova i ničija. Ona kao da je otvorila čep na ogromnoj bačvi tuge koja se godinama prazni, a on kao da je bacio plosnati kamen u more koji će potonuti i smiriti se. Tiho se premjestio, žive nije dirao. Palo mi je to na pamet kada sam se parkirao pred zgradom doma i malo ostao sjediti u autu. Sunce je odmah spržilo unutrašnjost. Čekao sam, kao da ću izlaskom ugaziti u bezdan. Ni sam nisam znao zašto. Ljeto je, malo toga se zna.

 Izašao sam kad je vrućina pritisnula sljepoočnice, a asfaltna oluja užarenog zraka upregla  cvrčke u podnevnu vrisku. Grad iza leđa skvrčio se pod oblakom titranja sunčanice blijedih nebodera. Pusto je, turisti su rijetki, bolest je ozdravila grad. Na parkiralištu nije bilo mnogo automobila, a zgrada s pritvorenim prozorima i vratima usamljeno se uzdizala iz cementarom obijeljenih maslinika Kaštelanskog polja. Svaki put kada bih došao, sinulo bi mi da je zgradu doma netko počinjao i prestajao graditi barem deset puta, i da je ovo kako sad izgleda,  samo slučajnost, jedna od preobrazbi, jer bi izgledala jednako da ju je netko htio dovršiti, i da ju je htio srušiti. Nisam siguran što je točno htio.  Ali, sada su unutra starci. To je dovoljno. 

Pred ulazom me dočekao stolić s plavkastim dezinfekcijskim sredstvom i vrata oblijepljena odredbama kriznog stožera koje više nitko ni ne čita. Bilo je zaključano pa sam pokucao. Otvorila mi je žena kojoj je maska pokrivala sve osim nosa. Htio sam joj reći da je to isto kao da nosi naočale bez stakala, ali više nitko nije siguran pomažu li maske ili ne pomažu pa sam prešutio i stavio masku.  Nos je virio. Na šalteru sam se potpisao, ponovo dao podatke i pokušavao odgonetnuti s njena lica je li ona bila ta koja me zvala. Uvela me u njegovu sobu. Posteljina je već bila namještena, noćni ormarić čist i prazan, zavjese navučene, sve je mirisalo po kemikalijama, po dezinfekciji i po starcima. Vidjela je da gledam okolo pa mi je rekla da su stvari tamo u kutu, i otišla. 

 Ima stvari koje se nikada ne zaboravljaju, nisu sjećanja, u duši se stalno ponavljaju kao sati i zapravo su žive. A među njima ima stvari jednakih po snazi kojih bi se trebali jasno sjećati, ali su u svom znaku preteške i njihovo olovo propada duboko na dno, u modrinu unutarnjeg mora. Neke od njih nemoguće je više izvući, a neke je moguće samo uz žrtvu. Slabo se sjećam majčinog sprovoda, ali znam da je bilo jutro, i da je Lovrinac u čempresima zadržao tišinu stotina glasova. Nisam nikome pružao ruku, nisam mogao, otac je. Tome se ne sjećam, ali znam da je bio. Bio je rat. Bilo je sve to izvan mene, izgubljeno, nejasno, mutno, i kada su kasnije kući dolazili ljudi, nisam izlazio iz sobe. U mislima mi se kao klatno sata ljuljao konop za odjeću, s jedne strane dodirujući majku, a s druge ono nešto čemu nisam svjedočio, a snažno sam osjećao da postoji, da je bilo, a ja nisam vidio. Tik, tak, tik, tak, tik, tak...

...jedva je čujno kuckalo iz crne vreće za smeće na podu. Otvorio sam je i na odjeći našao ručni sat. Star, elegantan iz doba njegove mladosti. Otac je imao sličnog. Ne znam više gdje je. Otac je imao sličnog. Ne... bilo je to onog lita kad je ćaća ...slavija trideset peti rođendan. Tome mu je poklonio taj sat, pravi „švicarski“.  Slavili su, smijali se, majku je brzo nakon toga zaboljela glava. Rekla je da joj je naškodilo vino i povukla se u sobu. Ja sam izišao, društvo je već bilo na starom mjestu. „Mater je  naglo zabolila glava“, zašto sam se toga sad sjetio. 

 Kada sam izašao iz zgrade, u zraku je bio požar. Unutra je ugodno i hladno, smrt, a vani divlja vrućina, iskušavanje života. Ljudi se ne predaju iako je grad u izmaglici. Nisam znao gdje bih  sa satom, stavio sam ga u džep i odvezao se kući. Ceste su kovitlale automobile u potrazi za plažom. Zažmirili smo pred pandemijom. Odnijela ju je vrućina kao i sve opasnosti, u zaborav i nervozu. Nisam prestajao razmišljati o satu, a kada sam shvatio da sam parkirao auto kraj starog Hajdukovog stadiona, nadomak naše obiteljske kuće, opsovao sam Boga sebi i svemu. Došao sam tu, a nije mi bila namjera. Htio sam samo zaspati popodne pod klimom u stanu, a ne bauljati starim gradom. Ali kada sam već tu, odlučio sam otići do stare kuće. Ljudi s maskama postaju sve rjeđi. Najmanje se čuje splitski, nema to više veze s onim gradom i onom ulicom. Plava pločica kraj ulaznih vrata, sjetila me da ove godine nemam mnogo rezervacija. Iznajmio sam je kao i svi okolo. Samo je par staraca u kvartu svoje kvrgave noge odlučno zavuklo pod drvene grede, ali uskoro će i njihove kuće imati nova imena „Apartment Spalatina“, „Illyria rooms“, „Villa rustica“, „Old Varoš“, „House Marangun“... uostalom kao da više itko i zna tko su bili maranguni. U kali je bilo pusto. Mrtva tišina kao i onog dana. Lastavice nisu svijale gnijezda na apartmanima. Nekako se poklopilo da je nakon majčine smrti umrla i ulica. Rat je opustio stari grad. Kriza dvije i osme ga dotukla. Ostalo je okupljalište narkomana, prostitutki i kriminalaca, ljudi su se slegli kao kava koju stotine bjesomučno ispijaju na rivi po cijele dane. Maestral je strujio ulicom, šuškali su nečiji plastični đirani. Iz džepa sam čuo kuckanje tik, tak, tik, tak, tik, tak...

„...Di je Tome ove godine?“- pitao sam kada se srpanj već razmahao. „Neće doć“- otac je samo kratko odgovorio i vratio se novinama. Prošla je obljetnica, psorijaza na podlakticama mu se prvo pojačala, a onda splasnula, ostali su perutavi crveni plikovi. Sjedio je u potkošulji, potpuno zakriven novinama s naslovima punim imena s bojišta, ne sjećam se da sam ga jasno vidio skoro cijelu godinu. Na lijevoj ruci vidio sam mu sat. Ali ne njegov, nego Tomin, onaj s tamnom i sjajnom krokodilskom kožom koju sam dobro upamtio.  Nekako se trznuo pa šuškanjem preokretanja listova promrmljao: „Je, osta mu je. Moj se pokvarija.“  Nisam znao što da odgovorim, nisam o tome ništa ni mislio, trebao sam se sutra javiti na vojni odsjek. Došao je poziv. 

 Kad sam se sutradan vratio doma sa saznanjem da uskoro idem, i uhvatio kvaku, vrata su bila zaključana. Prvi put u devetnaest godina da su zaključana u ovo doba dana. Kucao sam. Nitko nije otvarao. Malo sam prošetao ulicom, možda je otišao u dućan,  a onda sam u blizini vidio parkiran Tomin motor. Vrata su se brzo otključavala dok sam ga gledao. „Šta zaključavaš?“- pitao sam oca koji je na vratima stajao u potkošulji i šutio. Ušao sam, a u dnevnoj sobi sjedio je Tomo. Sve je bilo zamračeno i zagušeno dimom cigareta, prepoznao sam ga po brkovima i specifičnom snažnom muškom mirisu koji je oduvijek širio oko sebe.  Nekako me sramežljivo pozdravio i kad se ustao, vidio sam da je bos u cipelama. Dlanovi su mu bili vlažni. Nismo se poljubili kao inače. Rat je, pomislim, svašta se događa. Ispričao sam im da sutra idem u kasarnu, a Tomo je nakon toga ustao i otišao telefonirati, nazvao nekoliko brojeva pa se vratio i rekao: „ Sad možeš ići“. Atmosfera se polako popravila, zaboravio sam na zaključana vrata, na čarape, na sram, i navečer  s prijateljima izašao posljednji put prije kasarne. 

 U osam ujutro sam čekao da me prozovu, bilo je puno mojih vršnjaka i starijih, nitko ništa nije znao i svi su bili spremni dati sve za Hrvatsku. Sve ono što nisu znali. Mislili smo da možemo sve, da radimo nešto ogromno, da smo besmrtni. Nakon tri mjeseca je u mom starom društvu bilo dvojica poginulih, nakon još tri mjeseca, još dvojica. Slutio sam što su bili oni Tomini telefonski pozivi, odbijao sam prihvatiti to da sam zbog njih živ, da sam živ zbog mornarice, i da su moji prijatelji raskomadani mecima tamo negdje u pički materinoj po Lici i Baniji jer su branili svoju zemlju, a ja sam čuvao našu obalu na čuvenoj krstarici. Kada bih došao kući, uvijek bih tamo nalazio oca i Tomu. Nismo pričali o majci. Zapravo, nismo pričali uopće, a meni je ponekad bilo samo do toga da prevrnem stol, zgrabim lonac i zavitlam ga kroz prozor. Radio je gorio danonoćno, no otkako je utihnuo Glavašević, nije se čulo više ništa, slušalo se, ali se nije čulo, jer što se iza toga uopće ima čuti, što se još može dogoditi?

 Barba Miloša, našeg profesora fizike u gimnaziji, našeg susjeda, netko je prije tri dana u portunu prebio na mrtvo ime. Toliko su ga batinali da su mu izbili oko iz glave. Sin mu je bez noge ležao na Križinima, odbila ju je mina negdje oko Drniša. Tada sam po prvi put čuo da je on Srbin rodom iz Knina. Nikako mi nije bilo jasno zašto su ga napali, a što sam se više pitao, to sam nalazio na manje odgovora, susjedi su me sumnjičavo gledali pa čak i upozoravali da se ostavim ćoravog posla. Na kraju sam saznao da su to učinili  isti ljudi koji su sa mnom sjedili u srednjoškolskim klupama i to me survalo do kraja. 

 Profesora sam nakon toga ponekad vidio na tržnici, ali uvijek bi mi nekako nastojao izmaknuti, a kada sam ga jednom pretekao i viknuo za njim: „Profesore, Miloš!“, ukočio se, noge su mu zadrhtale i kada se okrenuo, vidio sam u njegovom mutnom staklenom oku sliku mladića u vojnoj odori, sliku sebe kakav se nikada nisam vidio, u oku straha, u mrtvom staklu, kao da me netko uronio u tijelo neznanca.“ Zaminili ste me s nekin, ja se zoven Ivo“- prošaptao je što je tiše mogao i krenuo naprijed, a ja na prvu nisam shvatio i krenuo prema njemu pa mu ruku stavio na rame. Ispala mu je vrećica. „Sićate li me se, vaš učenik“- rekao sam mu podižući vrećicu s poda. Dok sam se pridizao, šapnuo mi je: „ Nemoj me, molin te zvat Miloš, zoven se Ivo. Jurić.“ I ode. Nestao je u drugom imenu i prezimenu, u bezličnom imenu i još bezličnijem prezimenu, samo da ga ostave na miru, samo da umre na miru ma u kojoj god državi. Sin mu je kući, oštećena mu je kralježnica, teško uči hodati, ako uopće prohoda. U trenutku mi se zgadilo sve. Nisam više mogao razlučiti na koga sve treba pucati, tko je sve kriv, tko je napravio da sve bude ovako, gdje su ti ljudi, gdje su ljudi s odmarališta, gdje je moje djetinjstvo, gdje je sljepilo ili istina koja je nekada bila. U što smo se rasuli, u moju mrtvu mater, u psorijatičnog oca koji je izgubio posao, u poginule prijatelje, u prebijenog profesora, u grad prevrnut naopako po kojem nisu padale bombe, u kojem je neka nedužna obitelj ubijena pred kantama za smeće u Žrnovnici, a krivci su nestali, nema ih, nema ih ni sada, trideset godina nakon svega. Grad je isti, vrućina je ista, i stranci su pokupovali sve restorane, kuće, čitave ulice,  još se priča o ratu, još se priča o stvarima o kojima se ništa ne zna, a svi sve znaju. Učinilo mi se da je sat stao, izvadim ga iz džepa. Ne, još kuca, ali neću ga navijati, neka se sam zaustavi, vrijeme je da stane tik, tak, tik, tak, tik, tak...

Prolazio sam pijacom, kraj mjesta gdje sam nekoć susreo „Ivu“, kraj velikog stabla na koje su se pribadale osmrtnice. Ugledao sam i Tominu. Nije pisalo ništa osim da je preminuo nakon kratke i teške bolesti. Nekoliko staraca čitalo je zajedno sa mnom, banci su bili prazni, prodavala se samo bižuterija. Gledao sam mu sliku, bila je iz mladosti, onakav kakvog se sjećam. Činilo mi se da se približava, da je izašao iz slike i da mi želi pružiti ruku, a onda je netko do mene ogorčeno rekao: „Jel ovo oni?“ „Koji?“ „Oni, znaš, šta su pričali za njega da voli muške.“ „Čini mi se da je.“ Stablo je zašumjelo, Tomo je bio vrlo blizu, skoro da mi je pružio ruku, a onda me pokrila vrućina, mrak, glavobolja, majka, konop, sprovod, psorijaza, zaključana vrata, čarape, sram, šutnja, rat, telefon, starački dom, sat tik, tak, tik, tak, tik, tak...

„Šjor, jeste li dobro? Dajte vode.“- netko je govorio iznad mene, mlaz svježe vode klizio mi je vratom, dolazio sam k sebi, kao probuđen iz jako dubokog ljetnog popodnevnog sna. Kada sam se ustao, nije bilo starca, nije bilo ni Tomine osmrtnice, ostale su samo puntine kojima je bila pribodena, netko ju je isparao i bacio. Sve me poklopilo odjednom. Na neke stvari čovjek nikada se ne može pripremiti, one dolaze i odlaze naglo, s njima se ne da boriti, može ih se samo prihvatiti. Ljudi su me i dalje ispitivali jesam li dobro, ali ja sam samo šutio i konačno otišao. Pred očima mi je blještio grad u padajućem suncu. Narančasta se rasula rivom, u more se moglo gledati samo daleko, u obzor. Šetao sam potpuno sam među mladićima i djevojkama, prolazio ispod štapova za slikavanje, sudarao se s tuđim ramenima i sasvim spontano krenuo prema Marjanu, topio se u tamno zelenoj mirisa po smoli. Mislim da sam se lagano smješkao, negdje je u meni bilo toplo i široko, sasvim izvan čovjeka, daleko izvan osjećaja. Došao sam do Sustipana, tamo gdje sam dolazio kao dječak kad sam htio biti sam. Nisam došao godinama, nisam došao otkada sam se odselio na drugi kraj grada. Sjeo sam na zid poviše rascvjetanih agava, more je pucalo veličinom. Izvadio sam sat iz džepa, staklo mu je napuklo. Prestao je kucati. Ljeto je bilo na vrhu pobjede. Sunčana poema. Bacio sam ga pod sebe, na škrape, pod makiju, pod groblje. Nedaleko se glasno smijala skupina zgodnih mladića i vidio sam da me jedan od njih promatra dubokim pogledom. Na pučini je netko razvio bijelo jedro. Pokrenulo se more, pokrenuo se zrak, suce je tiho tonulo. Mi smo sve što ostaje. Mi živi.

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg