poezija

Ana‌ ‌Božičević‌: Povratak lišća (izbor iz knjige pjesama)

Ana Božičević (1977., Zagreb) je pjesnikinja je, prevoditeljica i povremeno - pjevačica. Odrasla je na Bulevaru u Zadru, a od 1997. živi u njujorškom Brooklynu. Autorica je knjiga “Radost propusta” (Birds, LLC, 2017.), “Ustani u jesen” (Birds, LLC, 2013.), kojom je osvojila Lambda Literary Award, i “Zvijezde noćnog prometa” (Tarpaulin Sky Press, 2009.). Dobitnica je nagrade 40 ispod 40: Budućnost Feminizma Feminist Pressa i potpore američkog PEN-a / NYSCA za prijevod “Bilo je lako zapaliti sneg” Zvonka Karanovića (Phoneme Media, 2015). Antologiju prijevoda “Dan kada je umrla Lejdi Gaga: Antologija njujorške poezije 21. veka”, koju je uredila sa Željkom Mitićem, izdao je Peti Talas 2011. Magistrirala je poeziju na Hunter Collegeu. Na doktorskom studiju u CUNY Graduate Center-u proučavala je novu američku poetiku i alternativne umjetničke škole i zajednice te uređivala predavanja Diane di Prima za Lost & Found: The CUNY Poetics Document Initiative. Čitala je, predavala i nastupala u Art Baselu, Bruce High Quality Foundation Universityju, Bowery Poetry Clubu, Brooklyn Poets, San Francisco State University Poetry Centeru, Third Man Records, University of Arizona Poetry Centeru i Watermill Centeru te na Harvard Universityju, Naropa Universityju i Sorbonni. Donosimo vam izbor iz knjige ''Povratak lišća'' iz 2020. godine (HDP biblioteka poezije, Zagreb).

Neka događanja na liniji 7:18 za Penn

 

i.

 

Pokazao mi je knjigu po imenu “Otkriće Boga”. I znate što?

Skoro sam se zagrcnula nad prštavom lepezom uobraženog

        svjetla—

 

“Neki ljudi ne mogu izdržati božji glas

više od par sekundi”, rekao je. Ali mene se dojmio više

poput budnog otrnuća koje slijedi nakon dobrog šamara,

 

ili kao kad (ne da mi se to često omakne)

napišem pjesmu, pa onda otvorim prozor

 

da u svitanje propustim morski zrak.

 

Vidim jastreba kojeg gone vrapci.

 

I neću više nikad jednostavno pisati

 

jer više nikad neću osjetiti

jednostavnost još jednog krvožednog

vrapca. 

 

ii.

 

Tip s knjigom je otišao. Nad njegovim sjedalom

ostao je trokut izmaglice, poput mišjeg repa. &

 

nježno iz njega iskoračuješ ti—

 

kao dijete s Downovim sindromom niz nedjeljno stubište

prema zlatnoj blagovaoni gdje čekaju njena jaja.

 

O dirni mi čelo. Reci mi da je ne biti

moderan OK.

 

Ili pisati sranje poput: “Blic-vijesti! Na putu za jaslice

pastire sa štapovima zamijenjene za borce

pokosiše naši dečki!” Mali moj

 

poni, ovrapčeni-li-smo, O Filomele, možemo li sad

    zapjevati “oblake”

 

kao u ona doba kad je lijepo bilo doista lijepim? Molim te,

 daj zapjevaj

o pastirima:

 

“Njihova ljubav bje presavršena.” Ergo, morala je otići k vragu.

 

I bje oblo i zamamno ostati bez svega.

 

Bez zidnih tapeta, medvjedića, jutarnje zvijezde

 

i one ruže mora i ruže vjetra. Tih stvari

od kojih sam započeta. Drvenog konjića.

 

Klackalice pod mlazom svjetla. 

 

iii.

 

I uvijek zvijer ima udaljeno srce.

 

Preko sedam mora, iza dva brda ko dva jaganjca

Jedan u drugoga zagledana, na livadi glatkoj kao rubac

 moje dame, jedan vepar

 

Pâse:

 

U vepru je pas.

 

U psu zec.

 

U zecu siva golubica.

 

U golubici

 

Nakraj poezije pjesma više ne smije biti daleka

 

iv.

 

Volim dragulje. Zar i ti naprosto ne obožavaš dragulje?

(Oh sjajno, moj si tip! Ubojičice svjetlosti.)

 

I zar ne bi bilo cool da je Bloomberg predsjednik?

Ili čekaj, znam: Trump! (To bi bilo

 

fe-no-me-nal-no! Daj sad ispljuni to perje—)

Otresi s usta vrapčje tugovanje,

 

govorim ti ovo prijateljski. Još u srednjoj školi odrekla

      sam se ljubavi prema

svjetlu.

 

Onog krznastog. Svrdlalo je kroz neoprana okna

hortenzija sve do bake koja sjedi u starom šlafroku

 

na sofi zbijenoj od prašine i lista ugužvani

poljoprivredni podlistak— zar je i to bilo

 

maslo svjetlosti? A bila je poput tvari ispljunute

  na moj dlan, vrištave, svjetlucave

Pura zacakljena gubitkom—

 

OK. Vrati je onda.

Učini to za muške.

 

Kiša pada po ledu Kako mrzim dragulje.

 

I to da je neka stvar dragocjenija od drugih

 

v.

 

A zvijezde vele:

 

STVARI SE NE ČINE BAŠ IZGLEDNIM NAMA

ZLOSTAVLJANIMA FRIZURAMA REDA I ZAKONA,

   A ŠTO LI JE TEK

POŠLO PO ZLU S OBZOROM, ZAŠTO

MJESTO DA ČITAŠ KNJIGU TI ČITAŠ ĆAO ONA

 ILI ZUBNU PASTU

UTONULA U DREVNI ALMANAH

 

ANNE CARSON U RAJU NERVOZNI OČAJNI STUDENT

NJENA VINDJAKNA PRLJAVA STIŠČUĆI SJEDALO

 VLAKA

TAKO JAKO DA SMO JOJ VIDJELI BILO NA ZAPEŠĆU

  KAKO TUČE

POPUT NJENOG SRCA KOJE ODBROJAVA

 

NOĆ JE. TAJ SLON POEZIJE

 

MOGLI BI BITI NA NEVIDLJIVOJ DASCI

IZNAD MRAKA I TO BI MOGAO BITI

BLAGOSLOV, ANNE KOJA JE ONO RIJEČ

 

ZA GRANE ŠTO ISTRESAJU SVOJ SJAJ NA TVOJE

  TJEME, UVIJEK

POMISLIMO NA TO KAD VIDIMO KUTIJU.

 PROZIRNA SJENA NJENOG

VRATA, OKREĆE SE PREMA... 

 

NIŠTA ZA VOLJETI: OBLACI OBRAZA, NOĆ S OBRVAMA

 

ŠTO PROLAZI POD EUROPU

 

BOMBE. BAŠ KAO I MI, PROLAZE ZA SVJETLO

 

vi.

 

Vozila sam se vlakom, ali zapravo kad sam sklopila oči

  vidjela sam

da stojim nepokretna sred doline. Onda tip reče:

 

Možeš učiniti da dolina odjekne poput koncertne dvorane.

To je jednom pokušao Fitzcarraldo. Pa zapjevah dugo dugo

pet kratkih i jednu dugu silaznu. Glas mi se

 

povezao s raznim vrhovima što napučivahu dolinu. Bilo je

    tako slatko

da sam se razdrla poput sentimentalna oca. Ali zapravo riječ je

 

o onom istom ocu koji je udario sina. Pa sam

otvorila oči. Vlak se kretao.

Mislila sam o riječima pjesme iz doline:

 

govorila je kako dijete mora opet zapjevati. Ja sam bila to

      dijete. I u utrobi

zasićenih zvijezda bilo je dijete. A vojnici su svi bili djeca,

 neprocjenjiva.

 

Pastiri koje su poubijali bili su djeca.

Njihova je poezija bila neprocjenjiva.

Poezija vođenosti zvijezdom— a onda tip reče:

 

Samo se trebate malo opustiti

i nastaviti povezivati dolinu

 

O Marijo, lijepa li si poput raspuštenih vojski. 

 

vii.

 

Ti si bio moja stroga tajna,

a onda si me lišio svoga krzna.

Tajna je bila hetero, i bila je nehumana

 

i ono što je ostalo poslije

malo je manje od Chryslerove zgrade.

Metal i tremor.

 

Malo je vjerojatno da se sjećaš zraka

gustog i zelenog poput skakavčeva

bedra. Kad idući put ostaviš nekoga

 

u toplom smeđem blatu – pripazi na jaja

što se tamo legu. Životi, prokleti životi –

jaja će te odati,

 

konju od rezova.

 

viii.

 

Tipa je igrao anđeo.

Tebe su naizmjenice igrali duh, komad

s vlaka, jedan drugi tip kojeg sam znala, i žena

kraj koje se budim, koju pak igra lavica,

a njezinu odsutnost tama

i smrt. I nema ljepšeg načina da se to kaže.

Tama i smrt. U restoranu

ona je bila zapaljeni fokus. Mic po mic grabila sam k njoj

 poput Heraklove bravetine,

ali oh lavice ne usudih se upitati

osjećaš li i ti to isto, taj grleni miris lipa dok se ljubimo,

    & te meridijane

što se vrte i ljuljaju oko mehaničkog globusa

obješenog poput trešnje u mrklini— drugim riječima,

      osjećaš li me

  kao svoju zadnju.

Ali to je kao da pitaš snijeg je li bijelo boja:

ili rumenilo u podanku ljiljana koje šapće

tvoj sam odraz, sramim se... ili poput zahvalnosti i guski.

Guraš gusku u dvorište, hraniš je, ali i dalje

to je tek jedna iz para, ona koja ne nosi značenje. Čemu

dakle tolika ozbiljnost? Dotle me je znači moj nedostatak

    ljubavi za svjetlo

doveo. Trešnja tone u blato—

svetjelesnu zemlju, debelu poput krtice, a iz nje izniču

naše glave u iskričav oriban svibanj. Lavice moja,

slobodne smo!

Da izrastemo iz tame veprinjaka pravo u

Ne reci kamo. Zašto ne? Jer ako smo pastirice

veprećeg srca poezije, ustrijelit će nas u zoru? Ma neće,

ti glupa gusko. 

 

Jer ne možeš dotaći oblak.

A ono što želiš reći je oblak.

 

Znak svjetla na vrhu planine.

 

 

 

 

 

 

Bog je predsjednik,

ona je ruža svijeta

 

Kad dođe ono doba mjeseca

čini ti se kao da propadaš unatrag kroz «vrijeme».

 

Bog je otkačila svoju staklenu kočiju,

ona je “mrtva”.

 

A na rubovima stvari: valovitost

u oku koje tek što ne zasuzi,

 

cvrkut što se širi kičmom...

oh Bože, ta nemoguće je. (Ovdje ubaciti tužbalicu.)

 

Bog i vrijeme, kičma svijeta – zijev, bla, bla, ma...

što sam ono htjela reći jest to da

 

je teško biti kapitalist.

 

Ako je vrijeme svijeta Bog, a ona je cvrkut

ptica, zašto ja onda moram na posao?

Odgovor na to sam se piše:

 

prepuštena sebi, samo bih utonula u tlo.

Što će reći, pisala, s blatom

 

za uzglavlje. U procjepu cvrkuta

 

slučajne zakrpe 

blatnog neba. Tako je vlažno.

 

Postoje stolice što rastu u paklu.

 

Postoje stolice što rastu u paklu,

i ljudi sjede na njima, moji kolege:

osjećaj je to poput jahanja na muhari

 

osim što je nisi svjesna, ili pak

otprilike jesi kad dođe ono doba

 

mjeseca.

Tad osjetiš cvrkut, onaj blatni drhtaj.

 

Sanjaš strica kako okreće janjca na ražnju

visoko gore na zelenoj klisuri okružen sve gušćom maglom

 

a onda ga tjeraju da guta ključeve i čekiće—

 

noktima ruješ po crljenici.

A sad se probudi.

Pokaži mi taj buket!

 

Ustvari ne, ne pokazuj mi buket.

 

Ma pokaži mi buket!

Učiniš li to, neću te prokazati

 

ruži svijeta. Ona može udesiti da te on gore čuje.

Osim toga, nije riječ o klisuri, već o stolici. 

 

A ruža je Bog.

Kužiš?

Ružiš?

 

Eto, zato bi žene trebale biti predsjednik. 

 

 

 

 

 

 

 

Ustani u jesen

 

Proljeće je na Manhattanu, ali sve vrvi

od ljetnih haljina, kroz taj dašak hladnoće,

tu smrt. Za susjednim stolom mladi Britanac i vještica

 

dovijaju se kolektivnom

iscjeljenju. U ovom bi mi trenu bilo dosta

 

tek da si tu i da drhtiš kraj mene. Zar ti to više ne uspijeva?

Znaš li kako je nesretan onaj koji želi

utvaru za konja

 

kad čuje da samo živi mogu vjenčavati žive?

Ova pjesma je dosadna. Sanjala sam da je neka lezbijka

      napisala zbilja

dobru pjesmu naslovljenu Pinko i

 

probudila se u strejt strejt svijetu.

Sad posjedimo ovdje u kafiću neko vrijeme. Ustat ćemo

 

iduće jeseni, kad me više ne mogu deportirati.

A na kraju naše revolucije... Zbilja je teško reći što vidim

 

ugledam, planet?

zelenila koje ne znam ni opisati

sad tonem u san. Pred očima mi je 

 

Pinko

Našli su me kako spavam

na najvišem valu

pod dekom i sve. Izustiše mi ime

pa sam dolje proplakala—

potom stojim na pijesku

dok se ljubav povlači

tako da vidim morsko dno

sve one šarke u morskoj travi

žedne sline da se pokrenu. Rekoh Vrati se

i vratila se, kao da mi je oprostila

 

To je sve. Pinko nije čak ni bio tako dobar

ali još uvijek stignem sve promijeniti

u njemu.

 

Treba sve promijeniti.

 

 

 

 

 

 

 

 

Svaki put kad mislim da me

priroda više ne može zapanjiti,

vidim nešto ovakvo. Wow.

 

Sjećaš se osjećaja prije emotikona

Sjećaš se svih onih zvijezda na nebu?

Ja se sjećam kad sam zbilja bila sama

 

Emotikoni me podsjećaju na osjećaje

Kao što šljokice bacaju na zvijezde

A samoća miriše po druženju

 

Svaki nam emotikon budi novi stari osjećaj

Nove stare zvijezde svake godine nalaze

Lovci i nazivaju ih svojim imenima—

 

Emotikoni označuju osjećaje…

Zvijezde utjelovljuju staro svjetlo!

S mrežničnim pomakom odlaska…

 

Vrati mi se kao emotikon

Ili zvijezda

Koja ne poseže za značenjem,

 

Wow.

 

 

 

 

 

 

 

 

Zagreb 93.

 

Naš podsusjed

Zalijevao je

Betonsko dvorište

Dvaput dnevno

Religiozno

Da drži prašinu

Podalje od podrumskog

Stana dok

Na goloj ploči nije narasla

Mahovina

Mali ekosistem

Životne vode

Smijali smo mu se ali

Jedno jutro sam izašla

Na balkon nad

Dvorištem

Da popušim pljugu—

Možete si sve ovo

Predočiti? Bilo je

Ono doba

Mjeseca

I zavrtjelo mi se

U glavi

Krvareći kroz bijelu

Spavaćicu pala sam

Bez svijesti

Na par trenutaka

Probudila se s

Lokvom krvi

Oko glave

I prepona—

Ali uglavnom, susjed

Je bio taj koji me našao i

Brinuo se dok sam se

Grčila

Na njegovoj zelenoj sofi

Dok nije došla prva pomoć

Hitna je bila

Baš u susjedstvu i

Kad je sve bilo gotovo

Prošetala sam se

Tih par ulica kući

Još uvijek u onoj bijeloj

Krvavoj spavaćici

S darkerskom crnom

Kosom do pojasa

Svježi šav kraj oka

Činio je križ

Od starog ožiljka

Madeline Usher kao tinejdžerica

To sam si ja zamišljala

Hodajući kroz

Dvorišta puna

Prašnih zagrebačkih ruža

Htjela sam kontrolirati

Protok vremena

Ostaviti otvorenom dver

U paralelni svijet

Gdje su se za mene brinuli

Ono što sam

Nekako znala

Da zaslužujem

Dok su prvi avioni

Letjeli nad nama

 

Pjesmu s engleskog prevela Ana Božičević