Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
PROVJETRAVANJE GLASNICA
Kad otpočne ljeto
Tri ću dana ići nijema po svijetu
Noć pada sve glasnije
Sve sigurnije buka podjarmljuje
Breze i vukove i bokove i visoke vrhove
Vodenog bilja
I malene ljudske uši
Otkako je otpočela zima
Često se derem
Ljudi tako odlaze
A ja tu izderanost nosim na obrazima
I kad ih nema da me takvu vide
Sve temeljitije govori tlo
Natječući se sa silinom strojeva
Što su se svuda razmilili
Odgurujući se sad silom u nebo
A ja se naprežem čuti
Bubnjići tek što mi ne popucaju
Neki nadolazeći asteroid
Ponovni poljubac zvijezde
Kad otpočne ljeto
Tri ću dana hodati otvorenih usta
Da nestane pritisak u ušima
Potom ću pjevati pjevati pjevati
OSIPANJE
U kutu hodnika premalena trenirka
Krhotina božićne kuglice i dva mrtva mrava
Redom odbačene stvari
Preko svega posuta prašina
Da se ne čini da su zaboravljene
U tom je kutu tek na tren
Zastalo vrijeme
Kroz dan na tjedan ili dva
I sama zastanem u njemu
Ramena objesim na sušilo za rublje
Čekam da se iscijedi višak
Prekriženih pokušaja pogleda
Uganutih uglova
Kasnije nemam toliko problema s disanjem
Ustajalim satovima namazana stopala
Lakše gaze kroz kolotečine
I manje bodu svi koraci ponovljeni
Zbog neke pogrešne procjene
Previše očekivanja previše oklijevanja
Premalo makar privremenog ostvarivanja
Povremeno
U kutu hodnika pospem se pepelom
Čučnem nisko iza ormarića
Ramena ostavim drugdje
I pustim da se ospe iz mene
Sve čemu pripadam
Na tren tad zastane vrijeme
Kalendar me preskoči
Manje postojim
Nakon takvih dana lakše postojim
NATEČENOST
Otkako manje plačem češće sam bolesna
Voda se taloži duboko
U gomoljima pluća
Kad je vlaga vani velika
Iz takvog močvarnog tla jedva uspijevam
Iskoračiti
Od napora hodanja usta mi budu
Kao preopterećena stabljika povijena unutra
Otkako manje spavam rjeđe ne sanjam
U predvečerje koljena su buktinje
Nedovoljne snage za polunoćna lutanja
A kad se smrači ne pripadaju meni
I ne mogu im narediti mirovanje
Samo se nadam
Da ću ujutro moći ustati
Otkako manje sumnjam u odredište
Orijentacija mi je preciznija
U lopaticama čaplje čvrsto usađuju zametke
Hodanja kroz snove
ČEKANJE ČOVJEKA
Stalnim odbrojavanjem vrtimo svijet
Da netko nešto ne čeka
Umrla bi mu jezgra
I kao mamuti bismo čekali
Da nas budući astronauti iskopaju
I da nam poberu tratinčice iz ušiju
Proljeće pušta korijenje
Namjerno prvo u napuštene rudnike
Laktove onih koji za nj ne mare
Otpuhujući glave maslačcima
Šutala sam lani dane
Ruke su mi bile predugačke za moje dobro
Nižući brojanice od poljskoga cvijeća
Objesila sam mnoga jutra
Na sušenje pod strehu
Plijesan je izjela skoro sve
Globalno ovlaženje
Vrućina poput skaraba izjeda meso
U kupolama glave ostaje pohlepa
Jer vlaga
Vlaga dobro podnosi krivicu
I za alergiju
I za to što je puno ljudi bez kičme
Puno je vlage
Pa bolje da visi u ormaru
Kozmodisk ionako bolje drži tijelo u hrpi
A još i stegne sve glupo nepotrebne nabore
U jutenoj vreći na tavanu leži
Strpljenje
Čeka bolje sutra
Čeka mene da budem bolje sutra
POTROŠNOST ČOVJEČNOSTI
Noćas ljudi hodaju po nebu
Noćas je dobar dan za čuda
Od poludivljine polugrada
Polurazrušenih cesta
Pobjegli su nogostupi
Ako odluče približiti mjesec
Ako malo bolje pogleda
Možda nas brže od najavljivanog
Sve podavi voda
Potop odozdola
I postanemo ribe
Pa ono sitno jato koje preživi polja plastike
Skrivajući se po opustjelim šumama
Nauči opet
Da je dovoljno biti nijem
Pred prirodom
Noćas ljudi hodaju po nebu
Davno su hodali po vodi
I tu je sve pošlo po zlu
Nebo je daleko i ne razumije
Da su današnji ratovi daleko od žrtava
I da iako pola svijeta gori njima u čast
Najmanje je njima u čast
Ljudi se ubijaju iz pohlepe
Iz nemira
Iz navike
Umjesto košnica pčela uzgajaju košmare
Polja i polja noćnih mora bijelih križeva
Vide li se skroz do gore
Noćas je dobar dan za čuda
Zašto onda ne bi mjesec pao
Pa da svi hodamo po nebu
Umjesto ogrlica nosimo škrge
I napokon se sjetimo biti ljudi
ZGUŠNJAVANJE
Cesta se zgusnula u mrak
Oči u šake
Nemoć u riječi
Njima se šamaramo bez vidljivih posljedica
Taman i ako poslije netko od nas uvene
A to nisam uvijek ja
Šutnja crkvenih zvona teži u minus beskonačno
Ne čujemo kamo voziti
U ovom desetljeću puno je radova
I cestama se smanjuje opseg
Sve je više jednosmjernih
Sve je manje mogućnosti izbora
A biramo svake četiri godine
Biramo i češće
Samo osobne izbore puno manje ljudi plaća
Tada smo mi premijer i predsjednik
I nezadovoljno biračko tijelo
A malo je koje tijelo zadovoljno sobom
Te male pojedinačne manije i mane
Preslikane su na vrijeme
Koje ne zna što sa sobom
Pa se zgušnjava i kondenzira i tamni i pršti
A mi gorimo gorimo gorimo gorimo gorimo
Pepeo nuklearne zime oblači svijet
U tišinu za kojom smo uvijek potajno ginuli
Zgrušanih pluća
Stojimo kao kržljave ptice
Čekajući nečija krila da nas odbace u nebo
PLIJESAN
Ishitreno smo preuzeli
Tuđe prste pod svoje
Tuđe lišće pod noge
Tuđe lice na dug
U žurbi postati netko
Tko se neće zaustaviti na svakoj zebri
Tko neće pogledati dvaput
Nego triput i pet i sedam puta
U zrcalo prije izlaska
U žurbi postati netko
Međutim
Noć je prožvakala stare kože
Odbacila ih među jesenas zasijanim
Bijelim lukom
Ove će ga godine biti potrebno
Skroz malo u jelu
Više će nas gristi naši zubi nego njegovi
Iako živim u ovoj glavi godinama
U uglovima još ima plijesni
I ta mjesta više peku kad se po njima kopa
I kad dođu u dodir s nagrizajućim tvarima
Kao što je češnjak
Feferoni
Neke takoreći sulude istine
(Slabo inače postojim van okvira vlastitih
Vodnjikavih vjeđa)
(O tome se ne priča)
Ne odbijam starenje zbog bora
Nego iz straha da neću znati vratiti sve
Dijelove koje sam pozajmila
Pomno prikrivajući karikiranu sigurnost koraka
Koji su davno trebali okulisti
POVLAČENJE PLIMOM
U ponekim predvečerjima
Iz prsa se razlijevaju mora
Do jutra usta popucaju
Kao da sam cijelu noć stajala na buri
I imaju okus na mokru sol
A niz leđa se danima još cijede
Riblje krljušti
Ponekad mi odgovara biti otok
Pustiti da mostovi propadnu
I da nema očekivanja
Osim da nekad dođe sutra
Ponekad mi odgovara biti hrid
Kad bi ljudi više bili ribe
Osjećali tijelom
Rjeđe bih sanjala otoke
Kad bih svaki put puštala more
Da utopi sve nadiruće glasove
Živjela bih
Vjerojatno negdje u školjci
I neko drugo dijete bi me prislanjalo na uho
I slušalo moju čežnju
I sanjalo moju vodu
PRED PROVALIJU
Obrišite noge
Jutro viri iz poderanih plahti
Ako tiho prođemo po danu
Možda nas ne uoči
Nikad potpuno ne ustanem iz kreveta
Jastuke sam nagurala u obraze
Da zaspem gdje god se pruži prilika
Da mi je lice uvijek mekano
Spremno da se na njemu netko odmori
I da ga bez puno posla
Uvijek mogu složiti u odgovarajuću grimasu
Obrišite noge
Posvuda ostaju komadi tuđih života
Autobusnih stanica
Automatskih odgovora
Osjećaja iz obaveze
Redom nepotrebnih nebitnih krhotina
Koje jutro voli iskoristiti
Ne bi li obojalo ostatak dana u svoju volju
Kad i upadnem u provaliju boležljivog sunca
Sklopim oči
Duboko udahnem
Ispričajte me na trenutak
Natečena dan ili godinu kasnije otvorim oči
Promuklo
Na drugim jezicima
Jutro drukčije ugriza
PODMLAĐIVANJE
Krajem kolovoza
Cestom plove jata i jata
Svježe porušenih trupaca
Po golim poljanama ostaju ruke i kosa
Ako umjesto svojih ramena
Obučem bukove grane
I žireve objesim u oči
Hoće li u prekopanom licu izrasti vrganji
Da se gostimo i da nikne opet nova koža
Iz osjemenjenog korijenja
Mogu li tako uzgojiti novi jezik
Bez starih opeklina
I nove podlaktice
Da lakše zakriju nove obraze
Bez starih zamjerki
U zglobove sam tako pred dva ljeta
Rasadila mravinjake
Da jedu sve što ne trebam reći
Od kiseline rastu kanjoni u kapcima
U dlanovima se produbljuju vadiji
Bubri tišina
Riječi naviru u grlo kao na stratište
Sve ih više pokapam
Sve manje godina otvoreno nosim
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.