proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

 

PROVJETRAVANJE GLASNICA

Kad otpočne ljeto

Tri ću dana ići nijema po svijetu

Noć pada sve glasnije

Sve sigurnije buka podjarmljuje

Breze i vukove i bokove i visoke vrhove

Vodenog bilja

I malene ljudske uši

Otkako je otpočela zima

Često se derem

Ljudi tako odlaze

A ja tu izderanost nosim na obrazima

I kad ih nema da me takvu vide

Sve temeljitije govori tlo

Natječući se sa silinom strojeva

Što su se svuda razmilili

Odgurujući se sad silom u nebo

A ja se naprežem čuti

Bubnjići tek što mi ne popucaju

Neki nadolazeći asteroid

Ponovni poljubac zvijezde

Kad otpočne ljeto

Tri ću dana hodati otvorenih usta

Da nestane pritisak u ušima

Potom ću pjevati pjevati pjevati

 

 

 

 

OSIPANJE

U kutu hodnika premalena trenirka

Krhotina božićne kuglice i dva mrtva mrava

Redom odbačene stvari

Preko svega posuta prašina

Da se ne čini da su zaboravljene

U tom je kutu tek na tren

Zastalo vrijeme

Kroz dan na tjedan ili dva

I sama zastanem u njemu

Ramena objesim na sušilo za rublje

Čekam da se iscijedi višak

Prekriženih pokušaja pogleda

Uganutih uglova

Kasnije nemam toliko problema s disanjem

Ustajalim satovima namazana stopala

Lakše gaze kroz kolotečine

I manje bodu svi koraci ponovljeni

Zbog neke pogrešne procjene

Previše očekivanja previše oklijevanja

Premalo makar privremenog ostvarivanja

Povremeno

U kutu hodnika pospem se pepelom

Čučnem nisko iza ormarića

Ramena ostavim drugdje

I pustim da se ospe iz mene

Sve čemu pripadam

Na tren tad zastane vrijeme

Kalendar me preskoči

Manje postojim

Nakon takvih dana lakše postojim

 

 

 

NATEČENOST

Otkako manje plačem češće sam bolesna

Voda se taloži duboko

U gomoljima pluća

Kad je vlaga vani velika

Iz takvog močvarnog tla jedva uspijevam

Iskoračiti

Od napora hodanja usta mi budu

Kao preopterećena stabljika povijena unutra

Otkako manje spavam rjeđe ne sanjam

U predvečerje koljena su buktinje

Nedovoljne snage za polunoćna lutanja

A kad se smrači ne pripadaju meni

I ne mogu im narediti mirovanje

Samo se nadam

Da ću ujutro moći ustati

Otkako manje sumnjam u odredište

Orijentacija mi je preciznija

U lopaticama čaplje čvrsto usađuju zametke

Hodanja kroz snove

 

 

 

 

ČEKANJE ČOVJEKA

Stalnim odbrojavanjem vrtimo svijet

Da netko nešto ne čeka

Umrla bi mu jezgra

I kao mamuti bismo čekali

Da nas budući astronauti iskopaju

I da nam poberu tratinčice iz ušiju

Proljeće pušta korijenje

Namjerno prvo u napuštene rudnike

Laktove onih koji za nj ne mare

Otpuhujući glave maslačcima

Šutala sam lani dane

Ruke su mi bile predugačke za moje dobro

Nižući brojanice od poljskoga cvijeća

Objesila sam mnoga jutra

Na sušenje pod strehu

Plijesan je izjela skoro sve

Globalno ovlaženje

Vrućina poput skaraba izjeda meso

U kupolama glave ostaje pohlepa

Jer vlaga

Vlaga dobro podnosi krivicu

I za alergiju

I za to što je puno ljudi bez kičme

Puno je vlage

Pa bolje da visi u ormaru

Kozmodisk ionako bolje drži tijelo u hrpi

A još i stegne sve glupo nepotrebne nabore

U jutenoj vreći na tavanu leži

Strpljenje

Čeka bolje sutra

Čeka mene da budem bolje sutra

 

 

 

 

 

POTROŠNOST ČOVJEČNOSTI

Noćas ljudi hodaju po nebu

Noćas je dobar dan za čuda

Od poludivljine polugrada

Polurazrušenih cesta

Pobjegli su nogostupi

Ako odluče približiti mjesec

Ako malo bolje pogleda

Možda nas brže od najavljivanog

Sve podavi voda

Potop odozdola

I postanemo ribe

Pa ono sitno jato koje preživi polja plastike

Skrivajući se po opustjelim šumama

Nauči opet 

Da je dovoljno biti nijem

Pred prirodom

Noćas ljudi hodaju po nebu

Davno su hodali po vodi

I tu je sve pošlo po zlu

Nebo je daleko i ne razumije

Da su današnji ratovi daleko od žrtava

I da iako pola svijeta gori njima u čast

Najmanje je njima u čast

Ljudi se ubijaju iz pohlepe

Iz nemira

Iz navike

Umjesto košnica pčela uzgajaju košmare

Polja i polja noćnih mora bijelih križeva

Vide li se skroz do gore

Noćas je dobar dan za čuda

Zašto onda ne bi mjesec pao

Pa da svi hodamo po nebu

Umjesto ogrlica nosimo škrge

I napokon se sjetimo biti ljudi

 

 

 

 

 

ZGUŠNJAVANJE

Cesta se zgusnula u mrak

Oči u šake

Nemoć u riječi

Njima se šamaramo bez vidljivih posljedica

Taman i ako poslije netko od nas uvene

A to nisam uvijek ja

Šutnja crkvenih zvona teži u minus beskonačno

Ne čujemo kamo voziti

U ovom desetljeću puno je radova

I cestama se smanjuje opseg

Sve je više jednosmjernih

Sve je manje mogućnosti izbora

A biramo svake četiri godine

Biramo i češće

Samo osobne izbore puno manje ljudi plaća

Tada smo mi premijer i predsjednik

I nezadovoljno biračko tijelo

A malo je koje tijelo zadovoljno sobom

Te male pojedinačne manije i mane

Preslikane su na vrijeme

Koje ne zna što sa sobom

Pa se zgušnjava i kondenzira i tamni i pršti

A mi gorimo gorimo gorimo gorimo gorimo

Pepeo nuklearne zime oblači svijet

U tišinu za kojom smo uvijek potajno ginuli

Zgrušanih pluća

Stojimo kao kržljave ptice

Čekajući nečija krila da nas odbace u nebo

 

 

 

 

 

PLIJESAN

Ishitreno smo preuzeli

Tuđe prste pod svoje

Tuđe lišće pod noge

Tuđe lice na dug

U žurbi postati netko

Tko se neće zaustaviti na svakoj zebri

Tko neće pogledati dvaput

Nego triput i pet i sedam puta

U zrcalo prije izlaska

U žurbi postati netko

Međutim 

Noć je prožvakala stare kože

Odbacila ih među jesenas zasijanim

Bijelim lukom

Ove će ga godine biti potrebno

Skroz malo u jelu

Više će nas gristi naši zubi nego njegovi

Iako živim u ovoj glavi godinama

U uglovima još ima plijesni

I ta mjesta više peku kad se po njima kopa

I kad dođu u dodir s nagrizajućim tvarima

Kao što je češnjak

Feferoni

Neke takoreći sulude istine

(Slabo inače postojim van okvira vlastitih

Vodnjikavih vjeđa)

(O tome se ne priča)

Ne odbijam starenje zbog bora

Nego iz straha da neću znati vratiti sve

Dijelove koje sam pozajmila

Pomno prikrivajući karikiranu sigurnost koraka

Koji su davno trebali okulisti

 

 

POVLAČENJE PLIMOM

U ponekim predvečerjima

Iz prsa se razlijevaju mora

Do jutra usta popucaju

Kao da sam cijelu noć stajala na buri

I imaju okus na mokru sol

A niz leđa se danima još cijede

Riblje krljušti

Ponekad mi odgovara biti otok

Pustiti da mostovi propadnu

I da nema očekivanja

Osim da nekad dođe sutra

Ponekad mi odgovara biti hrid

Kad bi ljudi više bili ribe

Osjećali tijelom

Rjeđe bih sanjala otoke

Kad bih svaki put puštala more

Da utopi sve nadiruće glasove

Živjela bih

Vjerojatno negdje u školjci

I neko drugo dijete bi me prislanjalo na uho

I slušalo moju čežnju

I sanjalo moju vodu

 

 

 

 

 

PRED PROVALIJU

Obrišite noge

Jutro viri iz poderanih plahti

Ako tiho prođemo po danu

Možda nas ne uoči

Nikad potpuno ne ustanem iz kreveta

Jastuke sam nagurala u obraze

Da zaspem gdje god se pruži prilika

Da mi je lice uvijek mekano

Spremno da se na njemu netko odmori

I da ga bez puno posla

Uvijek mogu složiti u odgovarajuću grimasu

Obrišite noge

Posvuda ostaju komadi tuđih života

Autobusnih stanica

Automatskih odgovora

Osjećaja iz obaveze

Redom nepotrebnih nebitnih krhotina

Koje jutro voli iskoristiti

Ne bi li obojalo ostatak dana u svoju volju

Kad i upadnem u provaliju boležljivog sunca

Sklopim oči

Duboko udahnem

Ispričajte me na trenutak

Natečena dan ili godinu kasnije otvorim oči

Promuklo

Na drugim jezicima

Jutro drukčije ugriza

 

 

 

 

PODMLAĐIVANJE

Krajem kolovoza

Cestom plove jata i jata 

Svježe porušenih trupaca

Po golim poljanama ostaju ruke i kosa

Ako umjesto svojih ramena

Obučem bukove grane

I žireve objesim u oči

Hoće li u prekopanom licu izrasti vrganji

Da se gostimo i da nikne opet nova koža

Iz osjemenjenog korijenja

Mogu li tako uzgojiti novi jezik

Bez starih opeklina

I nove podlaktice

Da lakše zakriju nove obraze

Bez starih zamjerki

U zglobove sam tako pred dva ljeta

Rasadila mravinjake

Da jedu sve što ne trebam reći

Od kiseline rastu kanjoni u kapcima

U dlanovima se produbljuju vadiji

Bubri tišina

Riječi naviru u grlo kao na stratište

Sve ih više pokapam

Sve manje godina otvoreno nosim