poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.



 

Koža mog oca izgleda kao površina mjeseca, a napolju pada kiša

 

Rekli su ti da šrapneli čine muškarce

nebeskim, zato si otišao u vojsku.

Usred ljeta, kad se vjetrokazi

umisle vrtuljcima, ti prekrivaš

našu kuću tišinom, zatežeš je preko napuklih

crijepova. Ništa nam se loše

neće desiti. Ne sada

kad stražariš na ivici

naših snova, čuvajući nas

od mirokradica. 

 

U dnevnoj sobi ti i ja

buđamo u mumije. Prašina se taloži

na našim kapcima, koleričnom

mahagoniju. Ako bi progovorio, 

zavezala bih kosu za kopita 

tvog glasa, pustila da me raznose 

po vrelom uglju riječi 

kojih smo se prekasno sjetili.

Pitala bih te jesi li vidio

krtičnjake u vrtu, gnijezdo stršljena

pod krovom. Pitala bih te

jesi li kojeg zarobio.

Koliko si ih ubio?

 

 

 

 

Nana 

 

Sanjam je kako ulazi

u vlastitu kuću kroz razbijen prozor

na leđima joj šumski požar

 

spušta ga nasred sobe

pored miraza stisnute vilice 

i predskazanja

 

četiri puta je žičani ofinger 

njenu utrobu izrešetao

otkucajima, četiri puta je saznala

sve što u životu treba da zna

 

nasred sobe gori

šumski požar, od čela joj

pravi plamenorez.

 

Sanjam je

kako ulazi u vlastitu kuću

koz razbijen prozor, na leđima joj 

vjerlomostvo

 

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama

ona u lonac iscijedi sol 

vlastitih bjeonjača, čuje

 

učena muška usta 

kako preživaju priče 

o Iblisu u ženi

 

priperci duž njene kičme

kriju sjemena vreline, duboko u njoj 

jedno znanje zahvata dim.

 

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću

kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto 

božje ime

 

sanjam je

kako me gleda, 

gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

 

u ruke mi predaje miraz iskri.

Gleda me. Zovem je hak.

Zovem je nur.

 

 

 

 

 

 

 

 

Matrilinearnost

 

Jednu rastoče 

na konce druga 

isplete mrežu treća zahvati.

 

Jedna na koži

zareže godine druga svine

rešetke treća istupi. 

 

Jedna pod jezik

ušuška trn druga uzgoji

grlo treća se usudi.

 

Jedna ugrize 

pesnicu u ustima druga

proguta zube. Treća pljune.

Progovori. 



 

 

 



 

Sve što su nam u snu rekle lomače

 

Živjećeš opkoljena neboždernim ustima,

znaćeš da tijelo 

 

ne smije ostavljati tragove na obrisanoj 

površini tuđih misli. 

 

Vjetar će u šipražju svirati gluhim

gudalima, ježiti

 

tvoju kožu boje oštrice

u kojoj se ogleda horizont.

 

Noću, u zapešću osjetićeš damar

mraka, tvoj strah prizivaće sjenke

 

stjerane u ćošak. Nikada

nećeš zaspati. 

 

U ljubav ulazićeš očnjacima, 

 u zebnju bez odbrane. 

 

Kad ti kažu grijeh

je otići, ići ćeš,

 

sve dok iza tebe ne ostane ništa

što bi se moglo napustiti. 

 

Sve dok iza tebe ne ostane

ništa što bi se moglo napustiti, 

 

ići ćeš, grijeh je u zebnju

ulaziti bez odbrane, 

 

kad te očnjaci stjeraju u ćošak

pred tobom će ležati oštrica horizonta,

 

njome ćeš kao gudalom

svirati po zapešću,

 

iz šipražja tvoje kože 

izrast će nebožderna usta, 

 

znaćeš, čak i obrisano tijelo

i dalje ostavlja tragove, 

 

                              živjećeš

 

 

 

 

 

 

 

 

autoportret diazepamom

 

poput šibice sačinjena sam

od beskrajnih mogućnosti, rasplamsalom kosom

ulubljujem mrak. vješta

u kretnjama oblaka, puzim nad ostacima 

iskasapljenih godina, vještičim po dnevnim boravcima

tankoćutnih ljudi. zgražanja mi kevću za petama, uzbune

vuku me za rukav, a ja

zaokupljena vremenom što se lijeno proteže

u tegli meda.

 

neke revolucije flertovale su a onda me ostavile

na seen. preosjetljiva, ljubiteljica

neizlječivih krajeva, neka nijedna

čista usta ne dragocijene moje ime. neustrašiva,

osim noću. kad pri buđenju u prozoru vidim

svjetlost sprženu u bijelu buku,

okrenem se svojoj boli i pitam 

koliko dugo. gledam je dok se izuva. 

 

potomkinja srođenih snova, deformirana

maštalica, nikakvim posebnim povodom

svom tijelu darujem ulaznu ranu

u koju se može urušiti. 

prokleta srcem

koje pumpa daktile. tu sam 

da disanjem dogorim.

 

 

 

 

 

Niko ne piše kući

 

Ovih dana klin

mrmori u grlu i ja ga zalijevam

morskom vodom. To je sve 

od vijesti. Krajolik

još uvijek je ista

umorna stvar: papir

poravnat i zgužvani puls. 

Ponekad, siđem do obale

da vidim kako talas

povlači svoju gestu.

Kako se samoproždiremo.

Kako talas ne briše ništa

osim vlastite žudnje.

 

Nekada davno, poželjela sam

vratiti se. Ali već tada je jedno nebo

ležalo svenuto u prozoru, 

i ja pošla sam tamo gdje tijelo

postaje mreža uronjena u vjetar.

Ako ikada stignem, ako ikada

zaboravim, možda će svijetom

nadrijeti oleandar, a ja

postati nešto što pluta.

 

S ljubavlju,

 

 

 

 

 

Sve što me mama nikada neće pitati

 

Je li hladno tu gdje živiš? Je li vjetrovito?

Je li istina što kažu o toj rijeci, da je strpljiva

poput jezera, da nije hirovita

kao rijeke koje znamo? Dane provodim

gledajući vijesti, misleći: šta to ja imam sa detonacijama?

Sjećaš li se Nove godine kada su prasnuli 

vatrometi a mi se sakrile pod sto?

Je li istina što kažu o psima, da se i oni

boje vatrometa? Jesmo li kao psi, 

u tom pogledu? Je li istina što kažu o toj rijeci,

da nije osvetnička i krastava kao rijeke koje znamo?

Je li grad u kojem živiš velik? Dovoljno velik

da se u njemu izgubiš? Jesi li izgubljena—posljednji put

kad sam ti pogledala u lice gdje sam te trebala tražiti?

Ko si u očima vozača koji te posmatra

dok poništavaš kartu? Ili žene koja ti se smiješi

s drugog kraja restorana? Uzvratiš li taj osmijeh?

Moja kćeri, koja si otputovala dalje

nego što mogu i zamisliti, čini li ti se nekad

dok hodaš ulicom da neko drugi

hoda iza tebe? Staneš li? Okreneš li se?

Znaš li da sam ti izrezala oblik iz tkanine

zastranjele želje? Zašto onda

da se ičega bojiš, kad nijedno mjesto nije strašnije

od onog odakle si potekla?

Hoćeš li se vraćati? Ako hoćeš,

znaš li kako spakovati dah

dovoljno dug da nadživi utapanje?

Jer ovdje su rijeke

uporne, bezdane, 

i jesi li ikada vidjela ijednu

da je uspjela pobjeći.

 

ženi koja uči moj jezik nakon što sam ja naučila njen 

 

    ovdje nema otvorenog polja   ni kuće

  sve od prozora       ovaj jezik

       soba je gdje se kleči gdje se glasom 

  sa zidova struže čađ      sve dok ti grlo 

             nije grm trnja grgut 

                        tamnog bršljena

 

kao sunce kad prodire kroz zavjese   tapkajući 

   uspavano lice na krevetu          uđi

       na prstima i spremi se     na tebe će

     sve što me ne da na tebe žandarmi

 i sirene koje bleje crveno    zašto je svaki jezik 

sahrana?    uvijek

nad našim tijelima smrskanim u mrak

brkati glagoli odmaraju svoje palice

 

       položi ruke   pravi se mrtva

kad priđu bliže poljubi me svim svetim

imenima boga

 

 

 

 

 

Oda naciji

 

sve što me ne voli si ti

stražo brstilice moga smijeha

svaka nabubrena jalovosti žulju 

na tabanima mog besanog bijega

izađi mi na megdan ili se istrijebi 

iz moje krvi dosta tvog ubistvenog 

ušća pod kožom mog zapešća 

ti neprekidni mezarju satova 

sva tvoja sunca kaplju rđu

u moje zjenice usnorezu 

uspavana opeklino dočekaj me raspećem

mog državljanstva dočekaj me životom

stesanim u zvižduk izviždi me u mraku

kao finu melodiju koju niko

neće čuti rani me u nevoljenost kezu

moje more koprivo

presovana između majčinih rebara

dođi moj duže moje ne-

oprošteno dođi

da ti ja nešto kažem.

 

 

 

 

 

Teodiceja

 

                                                   po Matiji Gubecu

 

Bog je velik, povikneš, čelom

prisluškujući pod. Napolju,

oreol mjesečine rđa odbačen pored puta 

gdje prošli su vojnici, grmljavina 

njihovih čizmi utukla je zemlju u list

bakra. Bog je velik, kažeš, i tri puta

ispereš usta. U međuvremenu, drveća

više nema. Ostala je samo šuma 

patrljaka, samo mucava vatra

u furuni, samo ti koja ponavljaš, čak i u snu:

inna nahnu nuhjil mevta. Bog je velik,

izdahneš, dok prstom pratim

kružne puteve tvoje kože, i ćutim

kako ne znam šta da radim sa ovim rukama

koje su tvoje ruke, sa ovom kućom zidanom

na klizištu nade, vjerom

beskorisnom živima. 

Oteščala od molitvi, konačno 

razumijem boga—velik je

ako pred njim budeš klečala.

 


 

 

 

 

 



proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg