proza

Ilija Đurović: Sampas

lija Đurović rođen je 1990. u Podgorici. Nakon gimnazije upisao je opću i komparativnu književnost. Priče piše od 2005. Svoju prvu knjigu proze, „oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“, objavio je 2014. u "Yellow Turtle Press", mladoj crnogorskoj nakladi koju sam vodi. Uslijedile su "Crne ribe" (2016.) i knjiga pjesama "Brid" (2018.), koja je dobila nagradu na festivalu u Beogradu. Od 2013. živi u Berlinu, radeći kao slobodni autor i publicist. Godine 2019. bio je sudobitnik nagrade crnogorskog pozorišta za najbolju suvremenu dramu "Uspavani". Njegov roman prvijenac, "Sampas", pojavit će se 2021. u Beogradu.

SAMPAS (odlomak)

poema puta

 Tamo, gdje vazduh mijenja boju stvari

— Huan Rulfo, Pedro Páramo

 Ada Bojana je veliki pijesak uz veliku vodu i kad zamišljam nju ne vidim nju, vidim vlažan, močvarni vazduh koji može biti bilo gdje, zbog toga je Ada voda i njeni su komarci moji i njeni i svačiji, idemo rastinjem privučeni ljuljanjem reggaea, pokušaćemo se uplažiti u ono što se roji nad pijeskom, rastafarijanci, rejveri i ostali, ajte, ajte, ne ozuvajte se, jedan od rastafarijanaca pruža nam pivo, ne pijemo pivo, pijemo rum, ima li rum, ruma nema, nije važno, s pivom u ruci idemo dalje, trijezni i nepovjerljivi, spremni da pijeskom zamažemo noseve i povjerujemo, gazimo mirno kroz rastinje nepoznatih, pred nama hoda muško tijelo i vodi nas do drugog tijela koje izgleda kao predsjedavajući šanka, rukovodilac alkohola, prvo tijelo kaže tu vas predajem, to je Pisko, pitam Piško, tijelo iza šanka kaže Pisko, sa c, pitam Pisko kao Pisco Sour, kaže tako je i iz fioke šanka izvlači na dva dijela rastavljenu srebrnu granatu šejkera, u podnožju jezika podiže se neslana voda, oko nas so i mlaka hladnoća, Pisco Sour za dvoje, prelazim pogledom preko elemenata koji će se uskoro sjediniti u unutrašnjosti kapsule, Pisko je izgledao pouzdano, ali niko nije dovoljno pouzdan dok ne napuni cijev i opali, zbog toga sam pogled skrenuo ka rulji koja je zaklonjena trskom igrala po reggeaeu, rejveri su čekali svoj red, nisam želio da Pisko osjeća pritisak, ipak pseći, njuhom i sluhom i dalje sam bio okrenut njemu, njušio sam limetu kako se cijedi, kristal šećera puca pod tučkom, pisko je izgmizao iz flaše, jaje se slomilo, led je obasjao noć i napunio čauru, Pisko je repetirao, iz slabo sklopljene granate geler alkohola pogodio me je u vrat, Pisko je pričvrstio spoj, repetirao još jednom i pronašao ritam, Pisko-samba, uhvatio sam je za ruku i zatvorio oči, u miru sam čekao Pisco Sour, samba se zaustavila, Pisko je sipao, a onda Pisko Umrije Gabo, Gabo muere, ponovio sam Gabo umrije, umrije Gabo, Pisko ostatak noći nije pisnuo, niko osim nas nije naručivao njegova pića, napravio je još nekoliko koktela bez ljubavi i povukao se u trščanu postelju, mi smo ostali za šankom, gledali smo reggae kako se gega i pravili pića, Sazerac, Gringo, El Camino, Daiquiri, bjelanci su točili sa ivica šanka dok se nismo rastočili zajedno s njima i umrli do jutra, ujutru su rojevi glavobolja zujali vazduhom, bili smo upleteni rukama i nogama, kožom, najviše mirisima, navukli smo minimum odjeće i izašli u ostatke fronta, napolju, na pijesku, u rastinju ležali su budući leševi rejvera, neki su bili goli, preko nekih je bila prebačena plahta, da smo imali vremena preko svih bismo zasuli kamenje i vlažan pijesak, lijek protiv zvijeri i komaraca, ali vremena nismo imali, ušli smo u kola i krenuli, duga, suva pravina već puna užarenih automobila sjekla je polje pred nama, utjeha Ulcinja bila je dvanaest kilometara daleko, znali smo da se nemamo čemu radovati, ali što veća udaljenost od Ade bila je već dovoljno dobra, vozili smo ka terasi hotela, pokvarenom ozvučenju iz kojeg kapaju otpaci zvukova, horizont sječe ograda sa plavim staklom, kao da mora svuda okolo nije već previše, mora dovoljno plava, soda sa limuna struže premaze pesticida i to je prvo zadovoljstvo dana, njemu se radujemo, tanki hlad čempresa, smrad sumpora, miris starih, golih žena umočenih u ljekovitu vodu miluje nas kroz otvorene prozore, još jedna krivina i parkiraćemo se u hladu terase, pokloniti se procvalom triju agava, njihovoj budućoj smrti, popeti se stepenicama do plavih stolova i plave ograde okrenute ka plavom moru, konobar prilazi sa srebrnim diskom na ruci, guta l u izvolite i spušta kafu i vodu na sto, gledamo se na trenutak pa izgovaram hvala, zvuk u njegovoj glavi ponovo se ujednačava, točkići se opet okreću, izgovara molim od slova do slova, jasno i čitavo, četvorotaktni motor svijeta nastavlja da bruji i brekće kao što je brektao do zatišja pred nepoznatim jezikom mutavih, četvoročetvrtinski takt pjesmuljka o moru nastavlja da kaplje po nama, kisjela voda lansira male, providne vatromete nad rubom čaše, žeđ polako nalazi smisao i mi sa njom uranjamo u olakšanje minerala i razmišljamo o doručku, o rejverima pokopanim u pijesku koji smo ostavili za nama, o otrovima koktela koje još nismo istisnuli iz nas i otpustili ka plavoj, mediteranskoj govnovodici, ali prije toga ćemo pojesti spržena jaja, nafilovati krvne sudove svježim holesterolom prije nego što se spustimo na stijene da okitimo lobanje i ramena oreolom sunčanice, bio joj je potreban prvi espresso, voda, hrana i još jedan espresso za prve riječi u danu, moram do toaleta značilo je da će polako ustati, namjestiti gaćice koje su se uvukle između dvije polulopte dupeta, otići sporim korakom lijevo od šanka i u mirisu asepsola mirno srati, mrzi moje misli o njenim govnima ali to me ne zaustavlja, želi da prestanem da serem i prihvatim mediteransku pjesmu kao čistu i svoju, ne uspijevam joj objasniti da spodobe stasale na sprženoj poljani, na tri rijeke razapete između planinčina i mora ne mogu biti ništa do to što jesu, spodobe iz zaleđa, da nas more nikad neće prihvatiti jer ga se plašimo, za nas je suva, pustinjskim ljetima izujedana zemlja, hladna i brza rijeka, prilagođenost pluća na disanje pokvarenog vazduha, pluća naviknuta na gutanje blatnjave smješe prašine, smoga i spržene trave, pokazali bismo se posebno dobro u dušegupki, ali ne možemo izranjati ježeve, skakati na glavu bez straha, to je protiv prirode zaleđa, iako ona želi više, želi naći u nama ono čega nema, tražimo zajedno, ponekad zajedno seremo i to je ljubavna pjesma par excellence, vraća se iz toaleta sporo, presvukla sam se, možemo dolje, otjerala je moju misao o našim govnima i vratila nas na terasu Albatrosa, spremne da se spustimo niz kozju stazu do samo za nas morem nazubljene stijene i tu plivamo goli, operemo se od proteklih noći i tuđih smrti, kako je pater familias umro može se ispričati iz mora, dok je njeno solju isprano dupe napadnuto račićima na obali, a moje potopljeno dva metra pod vodom, dostupno ribama i meduzama, umro je, naravno, sa cigaretom u ruci i to je sve što mu je bilo važno, za njim će ostati priče o ocu koji je pušio na motoru, biciklu, u bolnici, ostaće nepopušena polja duvana i žena koja će ga žaliti, dva sina koja će ga se sjećati i ništa više, proletersko dijete na svijet došlo i sa svijeta otišlo golo kao puška koja je njegovim roditeljima izborila pristojan život srednje klase, stan, kola, redovne ljetnje i zimske odmore, propuštenu mogućnost besplatnog obrazovanja i iskorištene izlete do samih rubova zemlje, ponekad i preko ruba, povratak kući sa novom modom i boljim duvanom, dovoljno za čitav život u provinciji i rušenje onoga što je od sjećanja na takav život ostalo, proletersko dijete golo kao puška koju je uspjelo da izbjegne kad je došao red na njegov rat, kad su se rubovi zemlje kojom je kao mlad putovao počeli gužvati, sužavati, da bi na kraju ostali jedva nešto veći od groba u koji su ga spustili među poznate kosti, tu bi se priča o smrti pater familijasa mogla završiti i završava se, jer je lažna, pater familias je živ i srećan se igra sa prvim i jedinim unukom, sinom njegovog prvog sina, mog brata koji živi daleko od toplog mora i zaleđa, pater familias češlja duvan i dječaku govori psovke koje još ne razumije, hvata ga za tek iždžikljalu ćunu, to je jedina slika koja je ostala u glavi nakon dva popodneva u punoj roditeljskoj kući, ali strah od smrti ostao je kao debeli mrak, nikakav pater familias, klasičan mužjak u žilavom sistemu latentnog matrijarhata, na svijet donesen da raspe sjeme i pokuša pritom da se ne oznoji previše, što bi mu skoro i pošlo za ćelavom glavom da ga prva decenija novog milenijuma nije zatekla nespremnog, na polovini životnog puta, u punoj snazi, odlučna da mu oduzme sve za šta je mislio da će mu po pravu pripadati do kraja jedinog života u koji je vjerovao, dekada koja je ćelavu glavu premazala bojama hipertenzije, zastavom pod kojom se sa rukom na suženim krvnim sudovima pjeva žuti žutuju crveni putuju, pod zastavom uvijek na pola koplja u duhu babine revolucije i prezira smrti, ruka hipertenzije na čelo je ucrtala crveni grb-upitnik na koji niko nema odgovor, ali upitnik na koji, makar spolja, crveni otac, sad već crveni đed, ne obraća pažnju, dva dana roditeljskog doma, dva dana mirisa jagoda i jagnjetine u sosu od meda dovoljno je da se nakon trećeg doručka pokupe ključevi i krene iz zaleđa ka vodi, toplom moru, zapišanom suncem koje svakog ljeta sve duže piša, ali ona ipak sjedi na oštroj stijeni i prži se albino-gušteru slična, već izranjavana sunčevim pjegama čeka nove kiklade mladeža da mirno izrone, čipka ostataka zdrave kože ponuđena nebeskom zubu da je sažvaće i ispljune u makiju, među svlakove zmija, željna tena primorske djevojčice suncu nudi neotporni, kontinentalni svlak serviran na pladnju stijenja, sa salatom od račića i morskih rajčica, usoljena i premazana uljem, meso spremno da se raspadne mlado i meko, plivača oko nas nema, stazom iznad ponekad se prevuče tijelo, muškarac uvijek upornog pogleda, oko nas u borovoj šumi hijene gule kurčeve i čekaju da ona ustane i pokaže reljef hridine na mesu, polako preskačem puževe ka komadu hlada, žuti žutuju crveni putuju, tek sa obale može se o majci, žuta mater familias, tajna želja svih nas da ona žutuje duže jer život za sjeme na svijet donijetog crvenog oca nije osposobljen za bliske smrti, majka-matematika, majka sveštenica boga Venea, avgustovskog božanstva pred kojim znojave žrtve polažu mlade mozgove, majka svih mjeseci u godini i svih godina u životu jedne porodice, tranzicione generacije socijalističke srednje klase, porodice koja samo uz pomoć matematike-majke uspijeva biti dostojanstvena olupina, nikad dokazana teorema sirotinje, majka svih naših rođendana i majskih pucanja cvjetova lipe malih i žutih kao lica Liliputanaca, majka viđeno lice boga, bol je bog majke-matice, bolom puževe kućice smrskane pod stopalom rekao sam vidiš li ih kad prođu gore ljigavi kao oguljen mango, rekla je dabogda im zmija ušara pojela kite i pljunula ih u oči, da zauvijek oslijepe i da im vječno sunce boga Prostatitisa žari kroz rupu iz koje pišaju sebi niz noge, nastavila je da žvaće smežuranu kožu zubima oguljenu sa prstiju, njena je ljubav prema svijetu magnet, jedini razlog zašto i dalje želim biti tu, otvarati roze pupoljak pičke-ljubavi, voliš li sunce, rekla je Sunce volim jedino, Sunce Sunce Sunce, ono nas grije i život daje pužu i vitkoj ribi, grožđu, kajsiji, breskvama, melanome beračima, boju travi i bubama, moždane udare trombofiličarima, puni pluća pustinji, mrvi nas kao žrvanj, oštri kljun bjeloglavog supa, grije Cres dok sup prelijeće svijet, dok jede i jebe prije nego što se vrati i zaotoči zauvijek, stari supovi vole se nad Cresom dok ne umru, dok ih ne zapljusne prejak talas i Sunce više nikad ne osuši a drugi supovi pojedu, velika nebeska sušilica, volim je i dajem joj tanku kožu, bljesnula je niskom zuba od koje meduze pod vodom oslijepe, hobotnice ispuste mastilo, ribe izgube rođena jata, njen je osmjeh jedina sreća koju je lako gledati, bez osmjeha njeno je lice lijepo, s osmjehom jedino živi, kratko i samo kad dobija ono što želi, osušićemo se i isploviti izgovorila je sunčanu rečenicu i legla na ražanj stijenja, legao sam i ja i  slušali smo kako ćirikavci zelenom zrikom usisavaju Sunce (...)