poezija

Biljana Gabrić: Izbor iz poezije

Biljana Gabrić (1980., Osijek) pše poeziju i prozu, korektorica je za hrvatski jezik te prevoditeljica sa engleskog jezika. Pisanjem se bavi posljednjih 14 godina, a tijekom tog razdoblja radila je i još radi kao pisac i novinar za pisane i internetske medije. Trenutno surađuje s različitim web portalima kao što su: amazonke.com, cafe.hr, stilueta.net te književni časopis Kvaka. Aktivna je na društvenim mrežama pod imenom Write Owl te vodi i uređujem vlastiti književni blog (poezija i recenzije).

***

Iza moje je kuće
Stari vrt

Nikoga u njemu
Osim leptira zalutalih
Između kozje krvi
I preslica
Šušte im krila
Na aprilskom vjetru
Pa šapuću
Što je nekad bilo
Što je bršljan otrovao
Što je zemlja pokrila
Što je korov izgnao

Iza moje je kuće
Stari vrt

Nikoga u njemu
Osim ptica samica
U grmlju šimšira i
Kaline
Kljucaju suho sjeme
Pa cvrkuću
Što je nekad bilo
Što je iz tla klijalo
Što se u grane zaplelo
Što nije suše preživjelo

Iza moje je kuće
Stari vrt

Nikoga u njemu
Samo ispod kozje krvi
I preslica
Samo ispod kaline
I šimšira
Sitni kukci opnokrilci
Raznose
Što je nekad bilo
Što je nekad ljubilo
Što je nekom vjerovalo

Što je od mene ostalo

 

 

 

 

 

***

Tog dana kad su me svi napustili
Nosila sam dušu
Svezanu u čvor utrobe

Pa spoznala kako nikad više
Neću vjerovati onako
Kako vjeruju djeca
Usnula uvijena u koprene
Majčina glasa

Tog dana kad su me zvijeri izgrizle
Nisam urlala dovoljno glasno
Da pronađem mjesto
U čoporu

Pa sam dugo bila samotnjak
Ali daleko od vučice
Što luta

Više sam sličila stablu
Na čistini
Koje svjesno daljina
Ne može dalje od svog korijenja

 

 

 

 

 

***

Tko smo mi

Ovom svijetu

Punom mraka?

 

Hajde!

Budimo iskre

Koje lete iznad krijesa

Studenog predvečerja

 

Pa kad vjetar puhne

I donese miris

Nadanja

Vinimo se daleko

U zimsko nebo

 

Nek' nas zamijene sa zvijezdama

 

 

 

 

 

 

***

Da te nema
Bila bih tužna kao vrba
Plakala bih granjem
Rahloj zemlji što u mojoj
Sjeni sniva

Da te nema
Bila bih izgubljena kao ptica
Bez jata
Nikad se iz krajeva južnih
Ne bih vratila kući

Da te nema
Bila bih nepristupačna kao planina
Zdvajala u samoći vrhova
Neumorni putnici lomili bi kosti
Na mojim vrletima

Da te nema
Bila bih sama kao Mjesec
Usred tame

Da te nema
Mrak bi ostao samo za me

 

 

 

 

 

 

***

S kišom kaplje
Noć

Slijeva se ulicama
Poput mastila
U maglici mokrog betona
Skriva se
Miris zdrobljenih češera i
Cigarete prije spavanja

Njušim tvoj trag
Poput ranjene zvijeri
Slijedim ga na koljenima
Jer te nemam u ovoj noći
Niti u onima
Koje su već davno svanule

Pod uličnom svjetiljkom
Sjene trepere
Kao golubice pred jastrebovima
Iz svake vreba tvoj pogled
Boje olujnog neba

Prazna je
Ulica

U daljini
Nebo kotrlja grmljavinu
Dok ispod mojih nogu
Teče rijeka
Od kiše i suza

Zamisli.
Još uvijek bih za tebe
U ljusci oraha oplovila svijet

No umjesto toga
Gledam kako tvoji prozori
(I tvoj lik)
Tonu u
Mrak

 

 

 

 

 

 

***

Neka osamdeseta

Otac sa osmijehom u brku

Pali tristać

Uz mnogo buke

Dok majka ispuhuje oblak

"Lara" cigareta

Prste joj grije termos boca

U kojoj kava pljuska

Kao val

Pa znam da

 

More je blizu

 

Vidim dubrovačke zidine

Preko

Slavonske ravni i

Bosanskih vrleti

Zrak miriši na melasu

Šećerne vate

Kirvajsku halvu

I pregrijanu gumu

Luft madraca

 

Neka devedeseta

Otac sa strahom u oku

Zapalili mu tristać

Uz mnogo buke

Dok majka ispuhuje oblak

Crnog dima

Prste joj grije privjesak

Savinut od vrućine

Zastava hiljadutrista

Pa znam da

 

Rat je ovdje

 

Vidim smrt iza zidina

Preko

Slavonske ravni

I bosanskih vrleti

Zrak miriši na melasu

Osušene krvi

Razvaljenih kapija

I na preklinjanja

"Nemoj mene

Samo nemoj

Molim te

Znamo se, braća smo"

 

Neka dvijetisućita

Otac sa ranom na duši

Palim mu svijeću

U tišini

Dok majka ispuhuje oblak

Potrošene mladosti

Prste joj griju unukini obrazi

Svaki od nevinosti

I dobrote

Pa znam da

 

Život niče i iz ničega

Vidim lišće maslina iza zidina

Preko

Slavonske ravni

I bosanskih vrleti

Zrak miriši na melasu

Benzina i katrana

Na novim cestama

I znoj tijela na bauštelama

I na sjećanja:

"Zastava hiljadutrista

To je bila limuzina

S njom si mogao na more

Za čas"

 

ta prva neka nas uvijek dočeka

 

 

 

 

 

 

*** 

Miriši jesen
I lišće i snovi
Pa unesu sjetu
U jantarni suton

Sunce drhti

Ta obzorje mu sprema
Još jedan uton

Nad rijekom
Magla
Uspomene lovi

 

 

 

 

 

 

***

Golubica tuguje

Nad slomljenim krilom

Stranci je sažaljivo

Na hladnom pločniku

Zaobilaze

Sirotica

Ispala je iz gnijezda

Na putu do

 

Zvijezda

 

 

 

 

 

***

Zima će, kažu

Obuci kaput

Šalom nas poveži

 

Proljeća nikad nisu vječna

 

Pogledaj samo

U našoj kući od sunca

Već dugo

 

Sniježi

 

 

 

 

 

 

***

 

Čekaj me

Mjesečeva rijeko

Ja sam stari alas

Bez sna

Barka je moja orahova ljuska

Lagana i krhka

Valove siječe

 

Samoća ima dubok gaz

 

 

 

 

 

 

***

 

Otkud ti nakon svih ovih godina

 

Nikako da se sjetim

Da te zaboravim

Pa dođeš nepozvan

I odložiš kofere

I zagriješ dlanove

I odmoriš noge putnika

Na desnoj klijetki moga srca

 

Uđi

U tvojoj krletki još pjeva

Ista mala ptica

Nahrani je i

Odlazi

 

Ispratit ću te cvrkutom

 

Valjda znadeš -

Tuga ima mnogo lica

 

 

 

 

 

 

***

 

Ima li oči mrak?

 

U kutu sobe

Stolica je prazna

Pored nje prozor

Ispred prozora

Stablo

 

Grane mu crne

U sutonu modrom

Kao kapilare nebom teku

 

Na stablu ptica

U tamu gleda

Pored nje nitko

Ispod nje

Praznina

 

Govori ptici

I ptica ju sluša

Razumije taj jezik nijem

 

Ima li oči mrak?

 

U kutu sobe

Stolica je prazna

Pored nje prozor

Ispred prozora

Ptica

 

Oči joj zrcala

Duboki zdenci

Što nemaju dna

 

U očima odraz

I stolice i sobe

U njima netko

U nekom

Praznina

 

Pitam pticu

I ptica me sluša:

 

Ima li oči mrak?

 

 

 

 

 

 

***

 

Kad svaka kuća

Nalik je na

Dom

Predaleko smo putovali

 

Pa se dogodilo

Iznenada

Kao kad se vuk

Sleti među janjad

Što mekeće zborno

U mraku

Da moj grad više nije moj

 

Uzeli su mu ulice

Pogrešno su se zvale

Spalili su mu mostove

Kad su krive rijeke ispravljali

Zgradama su iščupali ljude

I ljude iščupali jedne iz drugih

Puškama zasadili cvijeće

Riječima zasadili zablude

Pa su ćuprije postale avenije

Pa su narodnosti postale uvreda

Pa su udžbenici postali pamfleti

Pa su ideali postali okovi

Ali zvijeri nisu uspjele postati ljudi

 

Kad svaka kuća

Nalik je na dom

Previše smo vjerovali

 

Pa se dogodilo iznenada

Kao kad se lastavica

Zalijeće u staklo prozora

Da ne znamo pobjeći

Bez da prolijemo krv

 

Kad svaka kuća

Nalik je na dom

Nemaš ga više

Nitko nije na svom

Kad pripada

Svima

 

 

 

 

 

 

***

Kažeš mi:

Da te barem nisam sreo

Sada je teže umrijeti

 

U tvojim su očima

Preplašene ptice

Polete do mog lica

U meka praskozorja

Što brišu granicu

Između djela

I tijela

 

Tvoja je kosa kolijevka

Zlatni pleter

Kovrča i zavijutaka

U kojem se zibam

Onih večeri

Kad se svijet skrije

U jamice tvojih obraza

 

Tvoje je sve

Moja nit Arijadnina

Pa kad zaspim pored tebe

Svako jutro mi dođe

Prebrzo

 

Prešutjeh ti:

Da me barem nisi sreo

Sada bih sve svijetu oprostila

Osim da se od tebe oprostim

 

 

 

 

 

 

***

Jednom kad se odlučim 
Vratiti
Ostavi svjetlo da gori
Dugo 
Dugo u noć

Znaš

Lako gube put
Oni koji su se kroz život 
Tražili u drugima

 

 

 

 

 

 

***

Za neke stvari
Plaćamo cijenu
Još dugo
Nakon što otkrijemo
Da su bile
Bezvrijedne

 

 

 

 

 

 

***

 

(piščeva utjeha)

 

Sa riječju i tijelom je isto

Oboje se žrtvuje

Oboje se izlaže

Svačijem pogledu

I svačijem sudu

Oboje priznaje ono što glas

Ne umije

Oboje se povući ne može

Jednom dano

 

Na papiru ili na rukama

Uvijek ostaje zapisano

Sve što je htjelo izaći iz tebe

I u drugima živjeti

Tvojim životom

 

Pazi zato kako progovaraš

Neke su tinte

Neizbrisive

 

 

 

 

 

 

***

Zagrizla sam komad
Srpanjskog poslijepodneva
Imalo je okus prezrelih kajsija
I riječnog mulja na obali
U blizini tvoje kuće

Tvoje su oči plavi pepeo
Ljetnih rastanaka
I voljela bih da njihov pogled
Ne vežem uz gorčinu
I ružne riječi
One koje lebde
U jutarnjoj čamotinji
Još dugo nakon što negativ
Tvog tijela
Izblijedi s pamučnih čaršava

Baš si me mogao voljeti
Onako kako se voli u bajkama
I požutjelim pismima
Kad se sva ljubav svijeta
Skrije u jednoj mrlji tinte
I poljupci zapečate
Vrelim skrletom voska

Mogao si isplesti finu čipku
Dodira na mojim bedrima
Umjesto što si u njih urezao
Zemljovid modrica
Rijeka ponornica boje indiga
Nitko ih ne vidi
A teku duboko

Varljive su te ljetne tišine
Zavuku se među pamuk oblaka
Pa kriknu katkad glasom
Riječnog galeba
Onog što ga hraniš ribom
Koja je do krvi zagrizla udicu
Iz slobode mirne
Vode

 

 

 

 

 

 

***

Znaš li da svaki kraj

Ima sjaj?   

 

Najveće planine

Stvorili su

Potresi