proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.



 

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše (ulomak)

Prevela s mađarskog Xenia Detoni

 

Vrag te odnio 

(1. priča iz knjige)

 

Da sam umro, o tome su me obavijestili tek naknadno.

Bio sam već sat vremena budan kad je k meni došao liječnik. Oniži lik s kratkom okruglom bradom, kaže mi da sam se onesvijestio na hotelskoj recepciji, ali i da sam imao sreće što je brzo stigla hitna pomoć pa su me oni reanimirali još tijekom vožnje.

„Bio je to sasvim običan incident“, rekoh doktoru, a on je u to bio spreman povjerovati. Samoubojstva su na Bliskom istoku prava rijetkost; tako ih je mali broj da o njima pišu i novine, a gospoda u kavanama takve vijesti šapatom komentiraju. 

A ja nisam lagao liječniku, to je stvarno bio incident. Jer ja već neko vrijeme jednostavno nisam bio u stanju spavati.

Čovjek će bez sna prvih četrdeset osam sati čak razmjerno lako podnijeti. Problemi počinju tek kad već prođe i sedamdeset drugi sat. Recimo, počinju mu se priviđati stvari kojih ondje uopće nema. A nakon sto dvadesetog sata više ne može razlikovati što je stvarnost, a što košmarni prizori koje mu izriga um. Živčani mu se sustav pregrijao i titra kao taljeni čelik. Ovo fizičko stanje tijela nema nikakve veze s duhom. Jer je to stanje u kojemu se već i smrt doima ugodnijom opcijom od sadašnjosti.

Alkohol uopće ne pomaže. Jer živci nastavljaju i u omamljenosti raditi po svome, sustav ne staje ni sekunde, nema tu odmora. A da stvar bude gora, moramo se suočiti i s posljedicama dehidriranosti i s demonima mamurluka. Što od četrdeset stupnjeva pri snažnoj sparini u zapuštenoj hotelskoj sobi punoj žohara i nije neka luksuzna zabava.

Odlučio sam potražiti medicinsku pomoć tek kad sam se izbezumljeno vrišteći i preskačući vozila, usput se i spotičući o njih, zaletio preko urnebesno prometne gradske četverotračne ceste ne bih li spriječio da moja žena s djetetom u naručju zakorači na kolnik. Blatobran jednog auta razderao mi je nogavicu traperica i umalo mi slomio gležanj. Jasno, supruga i sin u tom su mi trenutku bili na nekih dvije tisuće kilometara od te ceste s četiri kolničke trake.

Nakon što sam maramom koju uvijek imam uza se svezao svoj natekli gležanj, nazvao sam doktora Asima. Tada sam već bio budan pet dana u komadu. Dobri doktor u svojim pedesetima, homić i pasionirani ljubitelj opere, inače je po zanimanju ginekolog. Poznajem ga iz Hureja bara, u koji on zalazi radi mladih momaka, a ja radi piva. No doktor je za razliku od glavnoga konobara, kojega sam jednom morao i udariti jer me je počeo drpati, pravi gospodin. Puštao me je na miru jer mu je bilo jasno da me muškarci nisu nikad privlačili. Štoviše, postali smo prijatelji. Ja sam to prijateljstvo bezbroj puta iskorištavao, njemu se obraćao s baš svime što je imalo veze s doktorima. A on mi je pomagao, besplatno i drage volje, ništa ne očekujući zauzvrat. U jednom od bistrijih trenutaka, primjerice, shvatio sam da sam pofukao barem deset sudanskih kurva a da si pritom nisam navukao prezervativ. On mi je u Hureji na licu mjesta, za stolom zasranim od muha, izvadio krv i uzorak odnio u labos. I predao ga na testiranje na svoje ime, sve za slučaj da mene, ako nalaz bude pozitivan na sidu, iz ovih stopa ne nogiraju iz zemlje.

Dakle, i ovaj sam put bio uvjeren kako će dr. Asim biti najbolji medicinar za saniranje moje insomnije. Preporučio mi je terapiju Xanaxom, no strogo me upozorivši da odjedanput smijem uzeti najviše tri tablete. Koje moram popiti sat prije lijeganja na spavanje. Upalilo je. Bio je to spas u zadnji čas nakon pokore od sto šezdeset sati nespavanja, odspavati u komadu četiri-pet sati.  

Osjećao sam se k'o u raju.

Spavao sam normalno gotovo već mjesec dana kada mi je počelo ponestajati novca. A kako je egipatska vojska otvorila granični prijelaz prema Gazi, nije mi trebalo dvaput reći da smjesta krenem iz Kaira prema pograničnom pojasu. Moji urednici presretni, ta jedva su dočekali moje članke o egipatsko-palestinskom sukobu.

Krenuo sam s još nekima prema El-Arisu linijskim taksijem koji je vozio Palestinac.

Bili smo ondje za pet sati.

Uspio sam nabaviti, a koštale su me k'o svetog Petra kajgana, tri boce piva iz bara jedinoga gradskog hotela s četiri zvjezdice, zatim sam uzeo sobu u motelu Sinai Star jer sam si jedino to još mogao priuštiti. Planirao sam da ću rano leći. Uzeo sam propisane tri tablete, a onda to isplahnuo pivom. Zadnje čega se sjećam jest da prilazim recepciji naručiti buđenje.

 

U bolesničkoj sobi bilo je pet postelja. Zidovi su žućkasto svjetlucali od salitre, a smrad truleži ventilator je ravnomjerno razlagao po cijeloj sobi. Na krevetu do mojega ležao je neki tip oko tridesete, zarastao u čekinje, a s jednom nogom u gipsu do bedra.

„Ej, stranče, imaš cigarete?“ upita me hrapavim glasom.

„Imam“, rekoh i refleksno posegnuh prema džepu. Međutim, pedantno me je osoblje bolnice dok sam bio bez svijesti razodjenulo pa sad nisam imao na sebi ništa osim bolničke pidžame. S tim sam pokretom umalo iščupao kanilu iz podlaktice. Spustio sam glavu natrag na jastuk i pomno osmotrio gdje se ja to nalazim. Odmah do ulaza bio je oveći u bijelo obojen ormar. Imao sam špurius da su mi stvari upravo ondje. Lijevom sam rukom oprezno odstranio ljepljivu traku s vene i izvukao infuziju iz ruke. Okrenuo sam se na bok i spustio nogu na pod. Ustajanje je išlo vraški problematično, jako mi se vrtjelo, no skupio sam snage i polako se odgegao do ormara.

„Nije baš tolika hića, čuješ li, stranče?“ reče mi Arapin. 

„Ali i ja kanim zapaliti.“

U ormaru sam pronašao ruksak i svu svoju odjeću. Posegnuo sam u džep hlača, izvukao cigarete i upaljač, odšepesao do susjedna kreveta, ponudio čovjeku iz kutije, a i sebi stavio jednu u usta.

„Neće biti frke ako ovdje zapalimo?“

„Pusti, ovo ti je Egipat. Mi pušimo gdje stignemo. Daj vatre.“

Pušio je tako da me ni trenutka nije ispuštao iz vida.

„Prvi put u životu vidim ovako blijeda čovjeka“, reče na kraju i otrese pepeo na pod. „Što tražiš ovdje?“

„Ja sam novinar. Kanim ući u Gazu.“

„Tunelom?“

„Ne. Vojska kaže da je granica otvorena.“

„Granica je zatvorena. Onamo ćeš jedino moći nekim od tunela.“

„Ali tako mi je rečeno u Kairu.“

„Lagali su ti. Jer uvijek lažu.“

Šutjeli smo i nekoliko sekunda pušili u tišini.

„Kako ti je ime?“

„Daniel Marosh. Mađar.“ 

„Abdelsabur ibn Abdelkader ibn Abdelmoati abu Al-Asal. Slobodno me zovi Abed“, reče i opušak hitne kroz otvoren prozor.

 

Doktor mi je rekao da se mora utvrditi jesam li zbog potresa mozga zaradio trajnu traumu, tako da moram ondje ostati koji dan. A ja se začas sprijateljio s beduinom. Abed potječe iz plemena Sauarka. Sin je jednog šeika i zna iz prve ruke sve o tome kako stoje stvari u pojasu uz granicu. Živi od trgovine oružja i krijumčarenja ljudi, kao i svi drugi iz njegova plemena. Što on i ne taji. Njegov otac u Rafahu upravlja s petnaest tunela, a i on je, iako još vrlo mlad, već otac dvojice sinova. Odmah mi ponudi da će me preko jednog od tih tunela uvesti u Gazu, što sam ja ljubazno otklonio. Ne usuđujem se riskirati da me najure iz Egipta.

Priča mi o plemenu, i koliko mu je braće ležalo u državnim kazamatima bez suđenja, a i o tome kako su oni u doba revolucije udruženo napali zgradu lokalne policije ne bi li odande izvukli članove svojih obitelji. Zatim i o krhkom primirju koje vlada među plemenima i običajnom pravu, pa tako i o onome na krvnu osvetu, prema kojemu on prema njihovim zakonima nije odgovoran samo za sebe, već i za svakog člana plemena pojedinačno.

Naša čavrljanja omele bi jedino liječničke vizite, no one i nisu bile nešto prečeste. Za ta četiri dana koliko smo ondje proveli, mene je liječnik pregledao ukupno četiri puta. Tada bi mi sjeo na krevet, a ja pogledom slijedio njegovu pisaljku. Rezultate je upisivao u bijeli notes i zadovoljno nešto mumljao. Abed i ja razgovarali smo o svemu što god bi nam palo na pamet, ali jedino ne i o tome zašto smo sad u bolnici. On je izbjegavao tu temu. Od liječnika sam, hvala providnosti, dobio prašak za spavanje, tako da mi je bilo osigurano četiri sata odmora i noćnog sna. 

Međutim, noći su i unatoč tomu bile neizrecivo duge.

Betonski blokovi polako su, ali dugo i obilno rigali vrućinu, onu koju su danju upijali. Vladala je zagušljiva sparina, bez daška vjetra.

Onda mi je jedne takve noći Abed ispričao kako je slomio nogu. Već smo obojica legli, no nijedan nije mogao zaspati. Kroz otvoreni prozor ulazilo je ulično svjetlo tako da smo se dobro vidjeli. Abed se vrtio u krevetu, nikako da se primiri.

„Znaš li ti kako mi se ovo dogodilo? Reći ću ti sve ako mi obećaš da mi se nećeš smijati.“

„Obećavam.“

„E pa, dogodilo se to da ja imam i jedan kineski pištolj. Inače je to jedan vraški dobar pištolj, ali ga se ovdje zbog pijeska mora neprestano održavati, čistiti i uljiti. Uredno sam mu izvadio spremnik. Međutim, nije mi bilo ni u peti da bi mu u cijevi mogao biti još jedan metak. Ali da se sad nisi usudio zagrohotati.“

„Pravi si srećković.“

„I doktor je rekao isto, da sam Bogu mio i drag. Jer mi je zrno samo tako projurilo kroz potkoljenicu. Tako da me on nije morao čak ni operirati.“

Šutjeli smo. Onda je opet Abed razbio tišinu.

„A ti, Abu Magari, oče Mađara, kako si ti završio u bolnici?“

„Ne mogu spavati.“

„To nije razlog zbog kojega bi ljudi inače završavali u bolnici.“

„Ali ja već tri mjeseca ne mogu spavati.“

„A prije toga jesi?“

„Prije tri mjeseca bio sam drugi čovjek.“

„Pa što ti se dogodilo?“

„Napustila me je supruga, a odvela i dijete.“

„Prevarila te?“

„Mislim da jest. Da, između ostalog čak i to.“

„A što si ti tad učinio?“

„Ne znam. Vjerojatno zato i ne mogu spavati.“

„Ne govorim ja o tome. Nego kad si doznao da te ona vara.“

„Vratio sam se u Afriku.“

„A zašto je nisi ucmekao?“ upitao me je iskreno revoltiran.

„Kod nas to nije običaj.“

„Da si je upucao, sad bi barem mogao normalno spavati.“

 

Abeda je bilo sram što si je propucao nogu pa zato nije dopuštao da ga se posjećuje. Liječnik mu je četvrtog dana ujutro rekao da može kući, s tim da mu gips još tjednima mora ostati na nozi. Oko deset smo još brljali po ostatcima kasnog doručka, kad u bolničku sobu uđu dvojica klipana u kožnjacima, strašno prljavih nogu i u papučama. Abedova braća. Cere se, stanu Abedu kraj kreveta i pozdrave ga. Govore beduinskim dijalektom, ne razumijem ih ni riječ. Pomognu Abedu da ustane iz kreveta, tutnu mu u ruku štaku te mu, čim im to naredi, počnu pakirati stvari iz ormara.

Presvuče se u svoju smeđu galabiju, a onda pogleda u mene.

„Ajde, spremi se, Abu Magari, ideš s nama“, reče i naceri mi se.

„A zašto?“ uzvratih mu protupitanjem. „A uostalom, zašto ne bih?“ pomislih u sebi sekundu poslije. Već tri mjeseca brišem svaki neću iz svojeg rječnika. Ničemu ne kanim reći ne, osim za patuljke.“

„Pa nije li ti svejedno gdje ne možeš spavati?“ upita me Abed.

„Da, u krajnjoj liniji i jest.“

„Daj, spakiraj si stvari. Ideš sa mnom, fino ćemo se gostiti, a usput ću ti pokazati i pustinju.“

Dečki su se rukovali sa mnom i predstavili se, Ahmed i Mahmud. Spakirao sam se, prebacio ruksak preko ramena i krenuo s njima. Pred zgradom je bio parkiran bijeli Mitsubishi pick-up. Jedan od momaka spusti vrata teretnog prostora, skoči na plato i povuče za sobom Abeda. A ja se popeh za njim. Ondje su bile Abedu nadohvat ruke odložene tri islužene AK-47-ice. Maknem ih ustranu, posadim se uz moga beduina i rukom se uhvatim za oplatu kamioneta. Abed dlanom udari o bok vozila. Pa se za stražnjim kotačima zakovitla strahovit oblak prašine, a mi zapičimo prema Šeik Zuvajedu.

Beduin je s obitelji živio u povelikoj betonskoj građevini. Pokraj kuće nalazio se bijeli šator koji je vazda bio krcat muškim članovima plemena Sauarka. Abedov otac, iako je stanovao nekoliko kilometara dalje od sinove kuće, dolazio bi svaki dan da s plemenskim starcima ondje razmotri stvari koje se moraju odmah rješavati. A toga je bilo napretek jer nisu znali kako protumačiti građanske zakone, a napose im nije bilo jasno otkad im se i zašto zabranjuje prodavati oružje muslimanskoj braći u Pojasu Gaze. Nije bilo dana da ne dođe do sukoba s tijelima lokalne vlasti. A zbog tržišta i mušterija plemena su se gložila i međusobno.

Primili su me iznimno ljubazno. Mlađa braća još su me isto dopodne odvela pokazati mi tunele njihova plemena kod Rafaha. Ponosno su cvrkutali na prednjem sjedalu dok smo se vozili po zemljanoj cesti među uleknutim i urušenim kućama. A pod nama su se protezali tuneli. Kad smo se vratili iz Rafahe, muškarci su se upravo spremali za ručak. U šatoru je bilo sve pripremljeno za dvadeset osoba. Svi smo potom jeli bez pribora, uzimajući hranu isključivo desnom rukom. A kad smo završili, oprali bismo ruke u zajedničkoj zdjeli.

Sve do jedanaest navečer živo se družilo u šatoru. Mnogi su se, primjerice, našalili na moj račun kako bi i oni najradije uzeli za drugu suprugu Mađaricu. Međutim, nakon ponoći društvo se počelo osipati, ljudi su se polako razilazili svojim kućama. „Dođi da ti pokažem sobu“, reče mi Abed kad smo ostali nasamo. „Dobar si ti čovjek, Abu Magari, baš mi je drago što si sad ovdje kod mene. Možeš ostati koliko god ti bude drago jer meni ćeš biti jako drag gost.“

„Hvala.“

Beduin me je odveo na kat. Sve što se od namještaja nalazilo u sobi bio je krevet na koji je Abedova žena već otprije prostrla čistu plahtu.

„Sutra idemo gađati“, reče on i sa štakom pod pazuhom odšepesa od mene. Ja sam se dva sata trudio zaspati. Ležao sam u krevetu sklopljenih očiju i čekao san. Ali ga nije bilo.

Oko tri iza ponoći izbauljao sam iz kreveta. Izvrnuo sadržaj ruksaka na pod u potrazi za Xanaxima. Ali nije ih bilo, u bolnici su mi ih zaplijenili do zadnje tablete. Usput sam sasvim slučajno zamijetio pod krevetom neku staru knjigu. Bila je na njemačkome, izdanje iz 1938., djelo stanovitoga Hansa Alexandera Winklera o opsjednutosti i istjerivanju zlih duhova u Gornjem Egiptu. Na unutarnjoj strani naslovnice vlastoručna autorova posveta: „Für Abd el Radi mit Liebe. Hans Alexander, Cairo, 1938”. A ja je od muke počeh čitati. 

Knjiga je bila o sablasnom jahaču po imenu Abd El Radi. A nazvali su ga sablasnim jahačem zato što ga je opsjeo duh nekog pokojnika koji je preko njega komunicirao sa živima. Djelo nadugačko razlaže o tome kako duh zvani „Bakhit“ svezuje ljude ili ih odrješuje kletvama, ili kako iz pepela i krvi zna prizvati osvetničke plemenske duhove.

Bilo je šest ujutro kad sam knjigu pročitao od korica do korica, no moj je živčani sustav dotad već bio u plamenu. 

„Vrag te odnio“, pomislih. Sad se to čak i nije činilo lošom idejom.

 

Strojnica mi je zaštektala u ruci. U daljini, daleko iza praznih boca osvježavajućih pića koje su bile postavljene kao mete, zaprašio je pijesak.

„Ajde još jednom“, reče Abed. „I jače podmetni rame.“

Postupio sam kako je rekao i opet opalio. Oblak prašine sad je bio nešto bliži bocama.

Bili smo u podnožju Halal-planine, negdje usred pustinje. Sunce je pržilo, a meni se vrtjelo od neispavanosti.

„Nisi u stanju usredotočiti se.“

Uzeo mi je oružje iz ruke. Bio je to čehoslovački klon kalašnjikova, drveni mu se kundak ljeskao na jakom suncu.

„E pa, ne ide mi“, rekoh i otrem si čelo. Žmirkajući sam promatrao kako se beduin zagipsan do iznad koljena, nezgrapno namješta da bi zapucao. 

Dugo je ciljao, a onda povukao obarač. Ali nije ni on pogodio iz prvog pokušaja. Glasno je opsovao pa zakočio oružje.

„Očito ni meni“, reče i naceri se. „Hajmo, Abu Magari, natrag u grad baciti nešto u kljun.“

Polako smo prošetali do kamioneta. Abed je vozio sa zagipsanom nogom, a da bi mu to išlo, morao je svoje sjedalo gurnuti dokraja unatrag. Baš je nagazio, jurio s gasom do daske pokraj beduinskih sela, usporio za nijansu samo dok smo se vozili uz razvaline bivše izraelske zračne luke, iza kojih se otraga počela nazirati žičanom ogradom i drvoredom palma omeđena silueta baze MFO-ovih snaga. 

„Noćas sam nabasao na ovu knjigu“, rekoh Abedu kad sam je izvukao iz džepa hlača i stavio na stol. To je već bilo u jednoj zalogajnici u Arisu gdje smo upravo marljivo tamanili pečeno pile. „Ima u njoj i posveta“, dodadoh radi jačeg dojma. 

„E da, taj Abd el Radi bio je mojem djedu mlađi brat. A gdje si ti to zapravo pronašao?“ 

„Pod krevetom.“

„Sigurno ju je otac ostavio ondje nakon što je prespavao kod nas.“

„On zna njemački?“

„Ma kakvi.“

„Pa što mu je onda trebala?“

„U njoj ima i poneka ilustracija. On ih povremeno razgledava. Osim toga, i nema baš slika koje prikazuju mojega djeda i Abdela Radija.“ 

Šutio sam i vilicom brljao po riži.

„Volio bih posjetiti nekog šaptača duhovima“, rekoh. 

„Što će ti to?“ upita me u čudu Abed. „Zbog tvoje supruge?“

Kimnuh, da. 

„Trebao si je ucmekati i riješena stvar.“

„Ali nisam.“

„Vječna šteta.“

Šutjeli smo. Abed je košćicom čačkao zube. Onda njome pokaže prema knjizi.

„To je bilo davno. Odonda su se vremena ponešto promijenila. Danas je malo takvih sablasnih jahača šaptača duhovima kao što tamo piše. Vozimo se autima i gledamo televiziju, neki su već spojeni i na internet. Osim toga, ti i nisi beduin.“

„To je bila tek ideja.“

„Jest, ali glupa.“

I na tome smo ostali. Vratili smo se njegovoj kući. Abed je tog popodneva morao nešto obavljati, a ja napisati članak o boravku na egipatsko-izraelskoj granici, o tunelima pod Rafahom i beduinima koji njima upravljaju.

On se vratio negdje pred zalazak Sunca. Večerali smo u društvu muškaraca, a zatim me je domaćin predstavio svojim sinovima. Jedan ima dvije, drugi pet godina. On vam je Amm Magari, reče beduin mališanima. Oni se dugo nisu dali od mene, verali se po meni, potezali me za kosu. Nisu se mogli nauživati činjenice da sam plavokos.

Kako se bližilo vrijeme kad se već ide spavati, postajao sam sve napetijim. Dani su mi se stapali u kašu, što je početni simptom kronične neispavanosti, no to se još nekako i da izdržati. Osobito kad se intenzivno družiš s ljudima. Međutim, pakao počne tek kad čovjek usred noći ostane sasvim sâm.

Do jutra su mi oči bile potpuno krvave. Abed me je zatekao kako sjedim na podu i zurim u pustinjsko sunce koje se rađa iza planina.

„Neka ti bude“, reče odmahujući glavom. „Odvest ću te šaptaču duhovima.“

Pustinja je bila zasljepljujuće bijela, ultramarinsko nebo utapalo nam se pred očima u obzor. Krenuli smo u podne. 

Vozili smo se dobrih sat vremena kad Abed progovori.

„Znaš da se to plaća?“

„Znam. A ti znaš tog čovjeka?“

„Ne. Bratić mi je preporučio koga da potražimo. Ime mu je Ahmed Ustazi. Ajde reci, što bi ti zapravo htio?“

„Da je vrag odnese.“

„Imaš li nešto konkretnije na umu?“

„Baš i ne.“

„Pitat ćemo njega što predlaže.“

Ostali smo na tome. Nakon nekoliko minuta u daljini se pojavio niz koliba od palmina lišća. Kad smo stigli do njih, sva su tamošnja djeca već bila na cesti i buljila u auto. Abed naglo zakoči:

„Selamun alejkum. Gdje ćemo pronaći šator Ahmeda Ustazija?“

Začuvši ime šaptača duhovima klinci se u hipu raspršiše. A mi nastavismo prema središtu sela.

„Jesi li siguran da smo na pravome mjestu?“ upitah Abeda.

„Jesam.“

Stigli smo već do zadnjih koliba na drugom kraju sela, kad smo uočili neku staricu koja se smjestila ispred jednog od tih kućeraka. I starica nam rukom pokaza u daljinu. I doista, ondje se na neki kilometar od sela nalazio golemi smeđi šator. Kad smo mu se približili, nos mi iznenada zapahne vonj crkotina. Abed je prvi zakoračio unutra, a ja sam ga slijedio. Nisam nekoliko minuta vidio ništa, no čim mi se oko donekle naviknulo na polutamu, uspio sam dokučiti unutarnji raspored stvari u šatoru. S plastična užeta visjelo je nekoliko crknutih vjetruša raširenih krila, a oko njih su kružile muhe. Ispod tih vjetruša nalazio se trošni pisaći stol, prepun posuda i smeća. Na stolici od pruća sjedio je muškarac u ranim četrdesetima. Lice mu je bilo nezamislivo prljavo, a nedostajalo mu je i jedno oko.

„Ve alejkumu selam“, reče.

Toliko sam i ja još razabrao od beduinskog dijalekta. Prišli smo bliže stolu i Abed mu žestoko gestikulirajući odmah izloži situaciju.

I tada se taj čovjek okrene prema meni, nešto reče, no ja ga nisam razumio ni riječ.

Kaže da on ne zna za kletvu da neka nekoga vrag odnese, prevede mi Abed, a zatim doda: „Ali zna takvu da dotični nikad ne pronađe spokoj, da taj nikad do kraja života ne bude zadovoljan i ne umije više voljeti nikoga, pa ni sebe.“

„Poslužit će i ta“, rekoh.

Osjetio sam da se šator zaljuljao sa mnom, zateturao sam. Prisilio sam se da niz grlo slijem nekoliko gutljaja mlačne mineralne vode iz plastične boce.

Abed me je zabrinuto promatrao.

No šaptač duhovima opet je nešto rekao.

„Kaže da je sad na djelu najjača moguća povezanost.“

„Neka je.“

„Ali bi mu trebalo nešto što pripada tvojoj ženi. Imaš li što od nje?“

„Sina“, rekoh naslonivši se na stol. 

Abed mu je rečeno preveo.

Šaptač duhovima na to uze sa stola jedan zahrđali skalpel. I prije nego što sam shvatio što slijedi, on mi je njime već zarezao lijevu ruku uzdužno nekih pet centimetara. Bio je to duboki rez, krv je potekla odmah. Ispod smeća iščeprkao je neku plavu plastičnu plitku posudicu i povukao mi ruku nad nju, neka mi krv kaplje u nju. Zatim je u posudu usuo nešto pijeska i ptičjeg perja. Pa zapjevao.

Opet se sa mnom zaljuljao šator. Buljio sam u šaptača duhovima dok je taj sasvim nagnut nad moju ruku mrmorio nešto svoje. A dotle sam motrio vlastitu krv kako kaplje u plastičnu zdjelicu.

Onda iznenada zazvoni mobitel. Isprva se posve tiho, a onda sve jače šatorom razlegne tvornički postavljena melodija zvona Nokijina uređaja. Šaptač duhovima se uspravi, posegne u džep galabije, izvuče mobitel i počne s nekim razgovarati. Kairskim akcentom, pa sam ga savršeno razumio. Bila je riječ o autu. Šaptač duhovima prodaje svoj automobil, i sad ga zove možebitni kupac.

Razmijenim pokoji pogled s Abedom, sav u čudu. No šaptač duhovima nije se dao smesti. Nadugo stane nabrajati dobre strane auta, da su mu gume i felge u besprijekorno ispravnom stanju, nahvali akumulator koji je prije nekoliko tjedana zamijenjen novim. Kad je poklopio, uredno spremi uređaj natrag u džep.

Zatim me pogleda ravno u oči, a onda i ruku iz koje je i dalje kapalo.

„I to bi bilo to. Gotovi smo.“

Abed je prevodio, iako nije trebao. Ovo je već i meni bilo jasno. Kao što sam razumio i njegovu iduću rečenicu:

„I to vam je sto dolara.“ 

Posegnuo sam u džep kožnate jakne, uzeo zadnju stoticu i tutnuo čovjeku dolare u ruku. Pa iz tih stopa krenuo van iz šatora. A Abed za mnom. Skinuo sam maramu s vrata i omotao ruku pa tek tad sjeo u auto.

Abed je opet vozio jako brzo, začas smo napustili selo. Zagledali smo se u pustinjski krajolik koji je klizio kraj nas i u planine u daljini.

„Znaš, još je uvijek stigneš i ucmekati“, reče mi beduin nakon duge šutnje.

 



 

 

 

 

 

 



 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg