proza

Annie Ernaux: Godine (ulomak iz romana)

Slavljena kao remek-djelo autobiografske proze, prevedena na brojne svjetske jezike, ova jedinstvena knjiga donosi priču o više od šezdeset godina Francuske, koja se od kraja rata razvija u suvremeno društvo kasnoga kapitalizma. Protkan vlastitim sjećanjima, fotografijama, povijesnim događajima, jezikom pojedina razdoblja, popularnom kulturom, radijskim i televizijskim emisijama, modama, proizvodima, željama i htijenjima generacija, roman je živo svjedočanstvo o preobrazbama jednog društva, kulture, ali i cijeloga svijeta. Ernaux nas vraća u rat u Alžiru, susrećemo Sartrea i de Beauvoir, Edith Piaf, Agnès Varda, vraćamo se u svibanj 1968., u doba manifesta za pravo na pobačaj, nuklearne prijetnje, pratimo napredak tehnologije, eksploziju konzumerizma, rast nezaposlenosti. Neizreciv protok vremena Annie Ernaux bilježi i slaže poput palimpsesta kako bi u pojedinačnu sjećanju izrazila „proživljenu dimenziju povijesti“ i pisanjem „oblikovala svoju buduću odsutnost“ rekonstruirajući ono naše, zajedničko vrijeme koje „iz davnina sipi do danas“. Tako autorica uspijeva ispisati život u sasvim novoj formi autobiografije koja je istovremeno subjektivna i neosobna, privatna i kolektivna.



 

Annie Ernaux, Godine

Prevela s francuskoga Vlatka Valentić

Naklada OceanMore, 2021.





Sve će slike nestati.


žena koja je čučnula da se u po bijela dana pomokri iza barake koja služi kao kafić na obodu ruševina u Yvetotu nakon rata pa se zadignute suknje uspravila da navuče gaćice i vratila se u kafić


suzno lice Alide Valli dok pleše s Georgesom Wilsonom u filmu Nakon duge odsutnosti


muškarac s kojim se mimoiđeš na pločniku u Padovi u ljetu 1990., kojemu su šake srasle s ramenima i automatski te podsjeti na talidomid koji su trideset godina prije propisivali trudnicama protiv mučnine, a pritom i na vic koji je poslije kružio: buduća majka plete opremu za dijete i u pravilnim se razmacima kljuka talidomidima, svaki red jedna tableta. Zgrožena joj prijateljica kaže, zar ne znaš da možeš roditi dijete bez ruku, a ona odgovara, ma znam, samo ne znam plesti rukave


Claude Piéplu na čelu legionarske postrojbe, sa zastavom u jednoj ruci dok drugom rukom vodi kozu, u nekom filmu sa sastavom Les Charlots


ona veličanstvena gospođa koja je bolovala od Alzheimerove bolesti, u kuti na cvjetiće kao i sve ostale stanarke umirovljeničkog doma, samo što se ona zagrnula plavim šalom i neumorno je grabila hodnicima, ohola držanja poput vojvotkinje Guermantes u Bulonjskoj šumi, i podsjećala je na Céleste Albaret u jednom nastupu u emisiji Bernarda Pivota


na ljetnoj kazališnoj pozornici, žena zatvorena u sanduk koji su muškarci probadali srebrnim kopljima – izišla je živa i zdrava jer je to bio mađioničarski trik pod naslovom Mučeništvo jedne žene


mumije u prnjavoj čipki koje vise na zidovima kapucinskog samostana u Palermu


lice Simone Signoret na plakatu za Thèrese Raquin


cipelica koja se okreće na postolju u prodavaonici lanca André u Ulici Le Gros-Horloge u Rouenu, a oko nje se bez prestanka vrti ista rečenica: "beba buja u obući Babybotte"


neznanac na Kolodvoru Termini u Rimu, koji je dopola spustio roletu u odjeljku prvog razreda pa je iz profila, nevidljiv iznad struka, klatio spolovilom prema mladim putnicama nalakćenima na ogradu u vlaku na peronu prekoputa


lik u kinoreklami za deterdžent za pranje posuđa Paic Vaisselle, koji je veselo razbijao prljave tanjure umjesto da ih opere. Glas u offu strogo kaže "to nije rješenje!", a tip u očaju pogleda gledatelje: "ali što je rješenje?"


plaža u Arenys de Maru pokraj željezničke pruge, hotelski gost koji je sličio Zappyju Maxu


novorođenče koje su podignuli uvis poput oderana zeca u rađaonici u Klinici Pasteur u Caudéranu, a za pola sata eto ti ga odjevena od glave do pete, spava na boku u krevetiću pokriveno do ramena, samo mu jedna ručica viri


prštav lik glumca Philippea Lemairea, muža Juliette Gréco


u televizijskoj reklami, otac koji se skriva iza novina i neuspješno pokušava ustima hvatati čokoladna zrnca Picorettes koja baca uvis po uzoru na kćerkicu


kuća sa sjenicom od loze, koja je šezdesetih godina bila hotel na broju 90 A obale Zattere u Veneciji


stotine skamenjenih lica koja su vlasti fotografirale prije deportacije u logore, na zidovima galerije u Tokijskoj palači u Parizu sredinom osamdesetih godina


zahod iznad rijeke u dvorištu iza kuće u Lillebonneu, kako voda pljuska i polako odnosi izmet pomiješan s papirom


sve sumračne slike ranih godina, s provedricama jedne ljetne nedjelje, prizori iz snova u kojima se pokojni roditelji vraćaju u život, gdje hodaš cestama za koje ne znaš gdje su


slika Scarlett O'Hare na stubama, kako vuče jenkijevskog vojnika kojeg je upravo ubila – kako trči ulicama Atlante u potrazi za liječnikom za Melanie koja je pred porođajem


Molly Bloom kako leži kraj muža i prisjeća se svoga prvog poljupca i govori da da da


Elizabeth Drummond, koju su zajedno s roditeljima ubili na cesti kraj Lursa 1952.


stvarne slike ili slike iz mašte, slike koje te prate i u san

slike trenutka okupane svjetlom koje pripada samo njima


Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni. Slika na kojima si se kao djevojčica našla među drugim bićima koja su nestala prije nego što si ti došla na svijet, kao što nama vlastita djeca kao mališani u sjećanju stoje kraj roditelja i suučenika. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni. Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića iz mašte, san i povijest.



U hipu će se poništiti tisuće riječi kojima su se imenovale stvari, lica ljudi, postupci i osjećaji, svijet se dovodio u red, srce je brže kucalo, a spolovilo se vlažilo.


slogani, grafiti na uličnim fasadama i zahodskim zidovima, poezija i prosti vicevi, naslovi


anamneza, epigon, noem, teoretski: pojmovi zapisani u bilježnicu zajedno s definicijama da ne moraš svaki put gledati u rječnik


fraze koje su drugi rabili bez razmišljanja, a ti si mislila da to nikad nećeš biti u stanju: neprijeporno je, nameće se zaključak


strašne rečenice koje je valjalo zaboraviti, otpornije od drugih baš zbog napora koji si uložila da ih potisneš: izgledaš kao ocvala kurva


što muškarci noću govore u krevetu: Radi sa mnom što god hoćeš, tvoja sam igračka


postojati znači ispijati se bez žeđi


što ste radili 11. rujna 2001.?


in illo tempore nedjeljom na misi


stari šajser, dići fertutmu, bog bogova! jesi tutlek! Zastarjeli izrazi koje slučajno ponovno čujemo i iznenada su dragocjeni kao predmeti koje smo izgubili pa ih opet našli i čudimo se kako su se oteli zaboravu


riječi koje ćeš kao gesla zauvijek povezivati s određenim osobama – s određenim mjestom na državnoj cesti broj 14, jer ih je neki putnik u autu izgovorio upravo kada ste onuda prolazili i sada više kraj tog mjesta ne možeš proći da te te iste riječi ne zaskoče kao zakopani vodoskoci u Ljetnom dvorcu Petra Velikoga koji šiknu kad stupiš na njih


primjeri iz gramatike, citati, uvrede, pjesme, rečenice koje si zapisivala u tinejdžerske bilježnice


pater Trublet je skupljao, skupljao, skupljao


slava je za ženu blještavo oplakivanje sreće


naše sjećanje prebiva izvan nas, u kišnu dahu vremena


redovnici je vrhunac živjeti kao djevica i umrijeti kao svetica


kad je bal nek jebal


za sreću je kupila prasence u srcu / na sajmu za sto groša / u nas sto groša nije cijena loša


moja je priča priča o jednoj ljubavi


možemo li štolivećati vilicom? Možemo li kakosezove djetetu staviti u bočicu?


(divan nije čovjek, ali je čovjek divan, eto ti ga na, Tigana, pozdrav s korza na Korzici, gdje je mali? Mali je u Africi, gore gore gore gore, riba ribi grize rep: igre riječima koje smo tisuću puta čuli i odavno nam nisu ni neobične ni smiješne, nego su iritantno otrcane, njima smo samo zbijali obiteljske redove i nestale su kad se bračni par raspao, no iako su bile neumjesne, nesklapne izvan bivšega klana, znale bi nam se opet naći na jeziku – nakon dugih godina odvojena života od njega u biti ništa drugo nije preostalo)


riječi za koje se čudimo da su ikad postojale, mastoc za krupan (iz Flaubertova pisma Louise Colet), pioncer za drijemati (iz pisma George Sand Flaubertu)


latinski, engleski, ruski naučen u roku od šest mjeseci radi sovjetskog ljubavnika, od kojeg je ostalo samo da svidanja, ja tebja ljublju harašo


što je brak? Kompromitantan kompromis


metafore koje su se tako izlizale da se čudiš kad ih se drugi usude upotrijebiti: šećer na kraju


o Majko pokopana izvan prvog vrta


kako se fraza "pedalirati mimo bicikla" za uzaludan trud pretvorila u "pedalirati u kupusu" za prazni hod i u "pedalirati u mlincu" za vrtnju ukrug, da bi naposljetku svi ti izrazi jednostavno zastarjeli


muške riječi koje ti nisu bile drage: svršiti, drkati


riječi koje si naučila tijekom školovanja, koje su ti pružale osjećaj da svladavaš složenost svijeta. Kad bi položila ispit, isparile bi brže nego što si ih usvojila


rečenice koje su roditelji i bake i djedovi ponavljali, koje su te živcirale, a pamtila si ih življe od njihovih lica nakon što su umrli: ne zabadaj nos u tuđe stvari


kratkovječne marke starih proizvoda, šampon Dulsol, čokolada Cardon, kava Nadi, koje bi te razgalile više od poznatih maraka kad bi ih se sjetila, poput neke prisne uspomene koja se ne da podijeliti


Ždralovi lete


Marijana moje mladosti


astrologinja gospođa Soleil još je među nama


svijet pati od nedostatka vjere u neku transcendentalnu istinu


Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničnog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekoga dalekog naraštaja.


*


Fotografija je u sepiji, ovalna, zalijepljena u korice sa zlatnim obrubom i zaštićena listom reljefna prozirna papira. Pod njom, Photo-Moderne, Ridel, Lillebonne (S. Inf.). Tel. 80. Krupno dojenče durljive donje usne i smeđe kose u velikoj kovrči navrh glave polugolo sjedi na jastuku nasred izrezbarena stola. Nejasna pozadina, vijenac stola, vezena košuljica koja se zadignula na trbuhu – djetetu ruka pokriva spolovilo – i naramenica koja je s ramena spala na debeljuškastu ručicu trebali bi podsjećati na prikaz amora ili anđelčića u slikarstvu. Sva je rodbina zacijelo primila primjerak fotografije pa je nastojala utvrditi na koga je dijete. Ovaj dokument iz obiteljskog arhiva – zacijelo iz 1941. – nužno tumačimo kao obredno uprizorenje dolaska na svijet u malograđanskom ključu.


Druga fotografija s potpisom istog fotografa – no korice su od običnijeg papira i više nema zlatnog ruba – vjerojatno namijenjena distribuciji u istom obiteljskom krugu, prikazuje djevojčicu staru otprilike četiri godine, ozbiljnu, gotovo žalosnu unatoč milu bucmastu lišcu pod kratkom kosom s razdjeljkom po sredini, pričvršćenom ukosnicama na kojima su leptiraste vrpčice. Lijeva ruka počiva na istom izrezbarenom stolu u stilu Luja XVI., vidi se cio. Izgleda utegnuto u bluzici i suknji s naramenicama koju joj sprijeda zadiže ispupčen trbuh, možda znak rahitisa (oko 1944.).


Još dvije malene fotografije cik-cak rubova, vjerojatno iz iste godine, prikazuju istu djevojčicu, ali vitkiju, u haljinici na volane i s puf-rukavima. Na prvoj se obješenjački stisnula uz goru od žene, stamena tijela u haljini na široke pruge i kose uvijene u velike kovrče. Na drugoj diže lijevu šaku, a desna joj je u ruci visoka muškarca u svijetlu sakou i hlačama na crtu, nehajna držanja. Obje su fotografije snimljene istog dana na nekome popločanom dvorištu pred zidićem ovjenčanim cvjetnom lijehom. Nad glavama je razapeto uže za sušenje rublja na kojem je ostala jedna štipaljka.


Prazničnih dana nakon rata, kad su se obroci otezali u beskraj, iz ništavila bi se pomolilo i profiliralo vrijeme koje je već počelo i roditelji kao da su zurili u nj kad bi im se pogled zamutio i zaboravili bi nam odgovoriti: vrijeme u kojem nas nije bilo i nikad nas neće biti, prijašnje vrijeme. Glasovi oko stola miješali su se i tkali su veliku pripovijest kolektivnih događaja pa ćemo tako i sami povjerovati da smo im svjedočili.

Neumorno su pripovijedali o ledenoj zimi 1942., gladi i stočnoj korabi, opskrbi i duhanu na točkice, bombardiranjima

aurori borealis koja je najavila rat

biciklima i tačkama na cestama u vrijeme povlačenja naših, opljačkanim dućanima

stradalnicima koji su kopali po ruševinama u potrazi za vlastitim novcem i fotografijama

dolasku Nijemaca – svatko bi rekao kamo točno, u koji grad – uvijek pristojnim Englezima, besramnim Amerikancima, kolaboracionistima, susjedu u pokretu otpora, djevojci X kojoj su nakon oslobođenja obrijali glavu

kako je Le Havre sravnjen sa zemljom i nije ostao kamen na kamenu, o crnom tržištu

propagandi

kako su Švabe u bijegu prešle Seinu kod Caudebeca na lipsalim konjima

seljanki koja je opako prdnula u odjeljku vlaka u kojem su sjedili Nijemci i svima koji su se ondje našli objavila: "ako im ne možemo reći, neka omirišu"

Na zajedničkom temelju gladi i straha, sve se prepričavalo u prvom licu množine i neodređenim subjektom.


Govorili su o Pétainu i slijegali ramenima, bio je prestar i već senilan kad su ga izvukli u nedostatku boljega. Oponašali su let i tutnjavu raketa V-2 koje su se obrtale u letu, glumili su negdašnju grozu i u najdramatičnijim su trenutcima tobože razmatrali a što sad da održe napetost.


Bila je to pripovijest prepuna nasilja, razaranja i žrtava, a izlagali su je sa žarom koji je s vremena na vrijeme kanda pobijalo svečano i ganuto "ne ponovilo se nikad više" i za njim tajac, poput upozorenja upućena nekoj neznanoj vlasti, grizodušja zbog užitka.


No govorili su samo o onome što su vidjeli, što se uz jelo i piće moglo ponovno proživjeti. Nisu imali dovoljno dara ni uvjerenja da bi mogli govoriti o onome za što su znali, ali nisu sami doživjeli. Pa tako ni o tome kako su židovska djeca ukrcavana u vlakove za Auschwitz, ni o truplima umrlih od gladi koja su jutrom skupljana u Varšavskom getu, ni o 10 000 stupnjeva u Hirošimi. To je stvorilo dojam koji poslije ni nastava povijesti, ni dokumentarci ni igrani filmovi neće raspršiti: da ni krematoriji ni atomska bomba ne pripadaju istom dobu kao maslac s crnog tržišta, uzbune i silasci u podrum.

Za usporedbu su vukli paralele s prethodnim ratom, Velikim ratom iz 1914. u kojem se – za razliku od ovoga – pobjeda izvojevala u krvi i slavi, muškim ratom o kojem su žene za stolom slušale pune poštovanja. Govorili su o bitkama u dolini Aisne i za Verdun, o žrtvama bojnih otrova, zvonima 11. studenoga 1918. Nabrajali su sela kamo se nije vratio nijedan sin koji je otišao na bojište. Vojnike u blatu rovova uspoređivali su sa zarobljenicima iz 1940., koji su pet godina proveli na suhome i toplome da im na glavu nije pala nijedna bomba. Prepirali su se tko je bio veći junak i tko je imao manje sreće.


Vraćali su se u vremena kada ni sami još nisu došli na svijet, na Krimski rat i Francusko-pruski rat 1870. i kako su Parižani jeli štakore.


U minulim vremenima iz priča bilo je samo ratova i gladi.


Za kraj bi zapjevali O bijelo vince i Pariški cvijet i urlali tekst pripjeva plava bijela crvena naša je domovina, u zaglušnom zboru. Krilili su ruke i smijali se, i ovo smo popili Švabama.


Djeca nisu slušala, brže-bolje pobjegla bi od stola čim bi im se dopustilo, da iskoriste prazničnu opću popustljivost i upuste se u zabranjene igre, skaču po krevetima i ljuljaju se naglavačke. No sve su pamtila. U usporedbi s čudesnim vremenom čije epizode – poraz i povlačenje, zbjeg, okupaciju, iskrcavanje, pobjedu – još dugo neće znati točno poredati, bezimeno doba u kojem će rasti bit će im sumorno. Žalila su što još nisu došla na svijet, ili su bila novorođenčad, kad je valjalo masovno uzeti put pod noge i ciganski spavati u slami. Trajno će žaliti za tim neproživljenim vremenom. Tuđa će sjećanja u njima raspirivati potajnu nostalgiju za dobom koje su za dlaku propustila i nadu da će ga jednog dana ipak doživjeti.



Od raskošne epopeje preostali su samo sivi i nijemi tragovi bunkera usječenih u litice, nepregledne gomile krša u gradovima. Iz ruševina su se pomaljali hrđavi predmeti, iskrivljene olupine željeznih okvira kreveta. Stradali trgovci dućane su otvarali u privremenim barakama na obodu ruševina. Granate previđene u razminiranju dječarcima bi u igri eksplodirale u krilu. Novine su upozoravale: ne dirajte streljivo! Liječnici su vadili krajnike djeci osjetljiva grla, a mališani bi se iz anestezije eterom budili u vrisci; tjerali bi ih da piju kipuće mlijeko. Na izblijedjelim plakatima general de Gaulle pod vojničkom je šiltericom iz poluprofila gledao u daljinu. Nedjeljom popodne igrali smo čovječe, ne ljuti se i kartali smo mistigri.

Mahnitost koja je nastupila nakon oslobođenja jenjala je. Sada su ljudi mislili samo na izlaske i svijet je bio pun žudnji koje je trebalo istog časa utoliti. Sve što bi se pojavilo prvi put nakon rata izazvalo bi navalu: banane, srećke Državne lutrije, vatromet. Cijele četvrti, od bake koju pridržavaju kćeri do dojenčadi u kolicima, hrlile su u zabavište, na lampionske povorke, u cirkus Bouglione gdje bi ih rulja zamalo zgazila. U molitvi i raspjevani, ljudi su masovno izišli na cestu da dočekaju kip Majke Božje Bulonjske i sutradan su ga kilometrima pratili u nastavku puta. Iskoristili bi svaku priliku, bila svjetovna ili vjerska, da budu vani i zajedno, kao da su i dalje žudjeli za kolektivnim životom. Nedjeljom navečer, u autobusima na povratku s mora, kršni mladići u kratkim hlačama popeli bi se na krovni prtljažnik i pjevali da se sve ori. Psi su slobodno lutali i parili se nasred ulice.

No čak se i to vrijeme počelo pretakati u uspomenu na zlatne dane i ljude bi zapeklo kako su prohujali kad bi na radiju čuli Sjećam se lijepih nedjelja… Ma da, sad daleko, daleko sve je to. Sad su pak djeca žalila što su u razdoblju nakon oslobođenja bila premalena da bi ga istinski doživjela.


No rasli smo spokojno, "sretni što smo živi i znamo na čemu smo" u jeku preporuka da ne diramo nepoznate predmete i vječna kukanja zbog racionirane opskrbe, točkica za ulje i šećer, kukuruznoga kruha koji teško pada na želudac, koksa koji ne grije, Hoće li za Božić biti čokolade i pekmeza? Krenuli smo u školu s pločicama i držačima za pisaljke i prolazili kraj zemljišta gdje su raščistili ruševine i poravnali ih za obnovu. Igrali smo ide maca oko tebe, dodavanja prstena i igre u kolu i pjevali smo Vilime, zdravo, jesi li ručao, loptali smo se na zidu uz Cigančice mala, kud si putovala, ruku pod ruku išli smo gore-dolje školskim dvorištem i izvikivali tko je za skrivača. Dobili bismo svrab i uši i gušili ih pod ručnicima natopljenim losionom Marie Rose. Jedno za drugim penjali smo se u kombi za rendgensku dijagnostiku tuberkuloze i nismo skidali kapute i šalove. Na prvom smo se liječničkom pregledu smijali od srama što stojimo u gaćicama u ambulanti koju lelujav plavi plamen u posudi denaturiranog alkohola na stolu kraj medicinske sestre nije grijao. Uskoro ćemo povodom prvog Dana mladosti u bjelini od glave do pete uz klicanje mnoštva u povorci proći ulicama do trkališta gdje ćemo, između neba i mokre trave, uz drečavu glazbu iz razglasa izvesti "slet" u ozračju veličanstvene samoće.

U govorima su ponavljali da je na nama budućnost.



U bučnu višeglasju prazničnih ručkova, prije nego što bi izbile svađe i smrtne uvrede, do nas je, u prepletu s pričom o ratu, u mrvicama doprla i druga velika pripovijest, priča o početcima.

Pomaljali su se muškarci i žene koji su često nosili samo srodnički naslov, "otac", "djed", "prabaka", svedeni na karakternu crtu, smiješnu ili tragičnu dogodovštinu, španjolsku gripu, moždanu kap ili udarac konjskoga kopita, što god im je već došlo glave – kao i djeca koja nisu doživjela našu dob, četa likova koje nikad nećemo upoznati. Godinama, i ne bez muke, rasplitale su se niti srodstva dok naposljetku nismo jasno razgraničili "obje strane" obitelji i dok one koji su nam nešto po krvi nismo razlučili od onih koji nam nisu "ništa".

Obiteljska i društvena pripovijest jedno su te isto. Glasovi za stolom razgraničavali su prostore mladosti: selo i seoska dobra gdje su muškarci od pamtivijeka bili težaci, a djevojke služavke, tvornicu gdje su se svi upoznali, gdje su se družili i gdje su se vjenčali, sitnu trgovinu do koje su se vinuli oni najambiciozniji. Skicirali su priče u kojima su jedini osobni događaji bila rođenja, vjenčanja i sprovodi, gdje se putovalo samo u postrojbe u dalekim garnizonskim gradovima: živote koje je potpuno zaokupio rad koji čovjeka surovo melje, pogibli alkohola. Škola je bila mitska pozadina, kratko zlatno doba u kojem je učitelj bio surov bog oboružan željeznim ravnalom i davao im je po prstima.


Glasovi su prenosili baštinu siromaštva i oskudice koja je prethodila ratu i restrikcijama, sezali su u vajkadašnju noć "davnih dana" i nabrajali njihove užitke i jade, običaje i mudrosti. Kako je bilo:

živjeti u kući zemljana poda

nositi klompe

igrati se krpenom lutkom

prati rublje u lugu

djetetu u noćnu košulju u visini pupka ušiti džepić s češnjima češnjaka da ne dobije gliste

slušati roditelje i dobivati zaušnice, a što bi tek bilo da sam bila bezobrazna


Popisivali su neznanja, sve što je nekad bilo nepoznato i nezamislivo:

jesti crveno meso, naranče

imati socijalno osiguranje i dječji doplatak, otići u mirovinu sa šezdeset pet godina

otići na odmor


Podsjećali su na izvore ponosa:

štrajkove iz 1936., Narodnu frontu, kako radnik nekoć nije bio nitko i ništa


Kad bismo mi maleni ponovno sjeli za stol na slastice, ostali bismo slušati pikantne priče kojih se okupljeni više nisu ustručavali sada kad su se na kraju obroka opustili i zaboravili mlade uši, kao i pjesme iz mladosti naših roditelja o Parizu, o djevojkama koje su pale na niske grane, uličarkama, skitnicama s gradskih vrata: Kršnog Riđana, Lastavicu iz predgrađa, Duhan koji motaš prstima, duboko dirljive i strastvene romanse u koje bi se pjevačica sklopljenih očiju uživjela cijelim tijelom, a mamile su suze koje su se brisale krajičkom ubrusa. Nama bi pak dali da sustolnike razgalimo Snježnom zvijezdom.

Iz ruke u ruku išle su potamnjele fotografije čije su poleđine umrljali svi prsti koji su ih držali na prošlim ručkovima pa se mješavina kave i masti rasplinula u neku neodredivu boju. U ukočenim i ozbiljnim mladencima i svatovima koji su se u nekoliko redova nizali duž zida nismo prepoznavali ni vlastite roditelje ni ikoga drugoga. Ni u dojenčetu nejasna spola koje je polugolo sjedilo na jastuku nisi vidjela sebe, nego nekoga drugog, stvora koji je pripadao nekomu nijemom i nedostupnom vremenu.


Neposredno nakon rata, za stolom beskrajnih prazničnih ručkova, u jeku smijeha i uzvika, daj, za smrt uvijek ima vremena! kroz tuđe smo uspomene nalazili svoje mjesto u svijetu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg