proza

Marina Gudelj: Nedovršena (ulomak iz romana)

Marina Gudelj (Split, 1988.) diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Književnim radom bavi se oduvijek za sebe, a javno zadnjih nekoliko godina. Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, Portalu Strane i u međunarodnom časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u i na koncu nagradom Prozak (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti. Kao produkt nagrade Prozak, 2020. izlazi joj zbirka kratkih priča Fantomska bol koja iste godine ulazi u širi izbor za nagradu Fric. Vodi književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu. Živi i radi u Splitu, a svoje slobodno vrijeme provodi nepredvidljivo.

Amnezija je nesposobnost prisjećanja prošlih događaja.  Može biti potpuna ili djelomična, retrogradna, anterogradna, amnezija evokacije i tako dalje. Ja sam bila sigurna da ne bolujem ni od jedne, a Mladen se još nije bio spreman složiti. Inzistirao je na razgovoru o fiksaciji prozorom i ponavljanjem CVLT-a. 

Dao mi je i mentorski zadatak, skupljanje podataka o pacijentima koji boluju od afazije. Zadatak je zapravo bio gledanje snimki i ispunjavanje obrazaca. Afazija je poremećaj govora koji smanjuje mogućnost razumijevanja ili izražavanja. Snimke koje mi je dao Mladen uglavnom nisu sadržavale razgovore s pacijentima koji imaju problema s pronalaženjem pravih riječi. 

Poremećaji u govoru, baš kao i u pamćenju, izazivaju frustraciju. Ne samo pacijentima, nego još i više osobama koje su s njima u neposrednoj komunikaciji. Ljudima je uglavnom nejasno kako se ne možeš sjetiti ili kako možeš zaboraviti riječ povremeno. Ipak, za razliku od mog problema, afazija ima konkretan dokaz, CT fotkicu na kojoj se lijepo vidi što je pošlo po zlu. Nasuprot tomu, moj mozak ostao je tajanstven.

Tih dana u ožujku činilo mi se da je sve krenulo nabolje. Saznala sam da će stan za kojim čeznem biti slobodan za najam, ali nisam željela reći Mladenu. Očekivala sam da će me pokušati odgovoriti od toga. Stvorila sam blaženu rutinu odlaska na predavanja, pa pod prozor, na kavu s Robijem i učenja navečer. Sve sam više čitala o afaziji, naravno, u želji da kažem pred Mladenom nešto što nije očekivao. Dva do tri puta tjedno odlazila sam k njemu i izbjegavala razgovor o svojim problemima. U duhu mog novootkrivenog blaženstva, Mladen je rekao: „Nera, trebamo pauzirati.“

Osjećaj mogu najbolje opisati riječju trenutan, i to ne u nedostatku drugih riječi. Možda je to ono što naši afazijski pacijenti doživljavaju. Možda naučena riječ gubi naučeno značenje i dobiva sasvim novo. Trenutan, jer to i jest. Sasječen. Oštar. Munjevit. Istim bih riječima objasnila i ono što se dogodilo godinu dana nakon toga. Tešku automobilsku nesreću, nenadani dodir lima i zemlje i slobodan pad u bezdan. Samo me uzelo. Prošlo je kroz mene od tjemena do pete kao struja visokog napona i spržilo svaku sretnu misao koju sam ikad imala. Tek kad sam povratila dah, ispustila sam: „Našto“, pokušavajući istovremeno reći i ne i zašto.

„Zašto?“ 

„Zato što smatram da bi ti pauza sada mogla koristiti više nego terapija“, odgovorio je smireno. 

„Ja ne mislin tako. Ne možeš sam odlučivat o nečemu šta je zajedničko,“ ponovno sam gubila dah. 

„Ti si sama počela odlučivati o onome što ćeš i kako ćeš govoriti. Uzeo sam si isto pravo.“

Bijesno sam se nasmijala. 

„Nera“, nije skidao pogled s mene, a ja ga nisam planirala uzvratiti, „moj je posao primijetiti promjene u ponašanju. Da nisam uočio, smatrao bih se lošim u svom poslu.“ 

Na usnama mu je zadrhtao trzaj osmijeha, što je mene dodatno raspalilo. 

„Promjene u ponašanju? Posao! Uočiti!“ kreveljila sam se. „Kakve riječi! Ja sam, dakle, samo pacijentica, i to je sve!“ 

Zapazila sam sjenu iznenađenja na njegovu licu, ali nije odgovorio. Pustio me da u tišini hodam po uredu. Nisam namjeravala otići. Željela sam da se predomisli i kaže mi kako je pogriješio. On se sa stolice prebacio na kauč. Ja sam kao Baltazar nastavila marširati po uredu.

„Što je uzrokovalo promjenu?“ 

„Ništa.“ 

„Što prije odgovoriš, prije ćemo moći nastaviti s radom.“

„Ništa.“ 

Tišina. Minute su se vukle, od crtice do crtice, od broja do broja na njegovom zidnom satu. Prošlo je pola sata, ili sat, možda dva. Mladen je šutio na kauču, povremeno tipkao na mobitelu, odlazio na balkon pušiti, obavio nekoliko poziva na koje se cerekao. 

„Želim otići“, rekla sam. 

„U redu, čujemo se za mjesec dana.“ 

Nisam ga ni pozdravila ni pogledala. Najtiše što sam mogla, zatvorila sam vrata za sobom i izvukla se iz kuće u Krležinoj. Željela sam odgoditi povratak u stan, gdje je sva odjeća mirisala po omekšivaču za koji sam mislila da se Mladenu sviđa, i gdje bi me papirići sa zidova podsjetili kako moram nastaviti s terapijom i proniknuti u vlastitu memoriju. Zvala sam Robija, ali bio je nedostupan. U filmovima sam vidjela da nakon šokova ljudi uđu u prvi kafić i naroljaju se za šankom, pa sam odlučila pokušati. A kad se napijem, zvat ću Mladena i svašta mu izgovoriti. 

Ušla sam u prvi bar koji mi se našao na putu. Lijevom stranom tijela uprla sam o teška vrata, puna naljepnica s pivskih boca, i našla se u zadimljenom cirkusu. Isti mi se tren smračilo. U misli su mi nahrupile rečenice za koje nisam znala odakle dolaze. Je li moguće da sam ih već negdje čula pa ih sada nesvjesno reproduciram? Nije bilo vremena za pisanje. Posegnula sam za mobitelom i izgovorila ih na izmaku daha. Odmah potom sam ih preslušala, još stojeći kraj vrata, pogleda prikovana za pod. Ovo su te riječi, točno onako kako sam ih čula.

Bježeći, uletjeli smo u prvu rupu koju smo vidjeli, staru birtiju u naselju koje nismo dobro poznavali. Kad su se teška vrata zatvorila iza nas, udarili smo se smijati od olakšanja. Zid iza šanka bio je obojen zelenom bojom, a na policama s alkoholnim pićima visjeli su načičkani ukrasi, kape, šeširi, grudnjaci, igračke. Našem luđačkom smijanju pridružio se konobar. Vidjela sam da mu fali prednji zub. S vrata ženskog zahoda u nas je zurila neonska Merlinka, onakva kakvu je Warhol naslikao. 

Podigla sam pogled i uočila zeleni zid iza šanka. Igračke, grudnjaci i šeširi doista su visjeli sa svih polica. Približio mi se konobar da upita jesam li dobro. Naravno da mu je falio zub, jedinica gore, s lijeve strane. Bojala sam se pogledati prema zahodu, ali znatiželja je bila brža. Pogledom sam samo načas obuhvatila čitav prostor i očima uhvatila jarku žutu i uznemirujuću pastelnu ružičastu negdje u kutu. Istrčala sam van i stala povraćati. 

Konobar je dojurio za mnom, nudeći mi salvete i čašu vode. Čučnuo je do mene na tlo ispred kafića i pitao može li koga pozvati. Nisam bila u stanju odgovoriti. Grabila sam zrak golemim zalogajima, ali nisam ga mogla poslati dalje od grla. Konobar je nestao i vratio se sa škartocem i rekao mi da u njega dišem.. Htjela sam se odmah vratiti Mladenu. Nije me više bilo briga za zaljubljenost, željela sam samo da strah koji sam osjećala prestane. 

Konobar me uhvatio pod pazuhe i naslonio na sebe. Do Mladenova ureda nije prestajao govoriti. „Ne brini, svakomu se dogodi, ali tribaš kontrolirati tlak. Tako živimo, prebrzo, nemamo vrimena za zdravlje“, a ja sam bezglasno kimala, u mislima još ugušena onim nenadanim rečenicama. 

Pred vratima kuće na broju 17 upitala sam ga otkad radi u onom kafiću. 

„Od prošle godine“, rekao je. 

Zahvalila sam mu i odvukla se stubama do Mladenova ureda. 

Ako se i iznenadio što me ponovno vidi, nije to pokazao. Dapače, potrčao mi je ususret i pomogao mi sjesti. Pustila sam mu snimku i objasnila što se dogodilo. Kad sam završila, čekala sam njegov odgovor. Nije ga nudio, pa sam upitala: „Što mi je? Što misliš?“

„Nemam pojma.“ 

Tada sam shvatila da ništa više nisam ni očekivala.

„Mislim da prvo moraš nešto pojesti. Ja sam ionako planirao izaći na ručak. Ostani tu i pričekaj dok nam ja nešto ne donesem.“ 

„Mladene“, zazvala sam ga u strahu da će svaka moja neizgovorena tajna isprovocirati zvukove u glavi. „Zatreskala sam se u tebe.“ 

Lice mu je obuzelo nešto vragolasto. Nasmijao se, rekao: „OK“, a potom nestao iz ureda. 

Ono što se iduće dogodilo, ispričao mi je on. Kad se vratio s ručkom, ja sam već spavala. Probudila sam se tek idućeg jutra kad je došao na posao. Rezervni ključ s porukom ostavio mi je na radnome stolu, no očito mi nije trebao. Nakon kave iza paravana na balkonu i nekoliko cigareta što ih je ispušio, odvezao me doma. Na ono o mojoj zatreskanosti nabacio je: „Nisi moj tip.“

***

Nedugo nakon situacije s glasovima u kafiću, Mladen mi je u ruke dao knjigu H. G. Wellsa i rekao mi da pročitam priču Vrata u zidu. Ukratko, priča govori o Lionelu Wallaceu koji svom prijatelju povjerava tajnu o vratima u zidu, na koja je prvi put naišao kao dječak. Kako pripovjedač navodi, Wallace je već pri prvom pogledu na vrata osjetio neobičnu privlačnost i želju da pronikne u njihovu tajnu. Wallace je otvorio vrata i ušao, a zanimljivo je da se detaljno sjeća svega što je prethodilo ulasku. Vrt iza vrata bio je bajkovit i pratio ga je osjećaj lakoće, rješenja. Iza vrata Wallace je našao sve što mu je u tom mladom životnom trenutku nedostajalo. Uskoro se pojavila mrka, hladnokrvna žena koja mu je pokazala čudesnu knjigu punu stranica koje su prikazivale stvarnost: ljude u gužvi na ulici i slično. Dječak Lionel gladno je listao knjigu i želio dalje sve dok ga jedna stranica nije izbacila ponovno na sivu londonsku ulicu. Silina tuge koja ga je tada pogodila, a koju je Mladen želio da zapamtim, bila je neopisiva. 

Sjećanje na vrata u zidu i vrt iza njih nastavilo je progoniti Lionela Wallacea cijeli život. Često je o vrtu sanjao, ali nikada se nije vratio potražiti vrata. Ipak, još su mu se nekoliko puta ukazala. Jednom na putu u školu, kad je prema vratima poveo školske delinkvente i ispao lažljivac, potom na putu za Oxford kad je, kao  student pun potencijala, išao po stipendiju, zatim na putu na sastanak sa ženom u koju je bio zaljubljen. Nikad nije zastao da uđe. Bio je sve zatrpaniji poslom i karijera mu je dosezala vrhunac, ali život mu se učinio tegobnim i nezanimljivim, a životne nagrade jeftinima. Sve što je pokušavao, postizao je, ali je i dalje vječno čeznuo za vratima. Zakleo se, ako mu se opet ukažu, da će ući. Prilika mu se pružila još tri puta. Sva tri puta bio je spriječen, jednom očevom bolesničkom posteljom, druga dva puta poslovima ministarstva na čije je čelo trebao zasjesti. Taj zadnji put, kad je trebao obaviti važan razgovor da bi postao ministar, prošao je pokraj vrata i otad noćima luta, katkad čak glasno jecajući zbog vrta koji se krije iza vrata u zidu. 

Priča završava obaviješću da su Wallaceovo tijelo pronašli  jednog jutra u dubokom iskopu za cijev. Naime, u tijeku su bili radovi na željeznici i prokop je bio zaštićen daščanom ogradom u kojoj su bila izrezana mala vrata za radnike, kroz koja je Lionel Wallace te noći zakoračio. 

„Naravno, tu je ono uobičajeno tumačenje priče, put koji nismo odabrali“, rekao je Mladen kad sam mu vratila knjigu. „Ipak, ja bih da prokomentiramo neke druge aspekte.“ 

„Fiksacija vratima?“ dočekala sam. 

„Drago mi je da se slažemo“, namignuo je. 

Nisam odgovarala. 

„Wallace ima vrata, ti imaš prozor. I ti i on svoja ste vrata, odnosno prozor, ugledali u dječjoj dobi. I ti i on bili ste usamljena djeca, željna čudesnog rješenja.“

„Wallace je lik iz priče“, presjekla sam. 

„Da, jest“, nastavio je Mladen, „ali dopusti mi. Možda je na kraju Wallace pisao o psihološkom problemu, a ne o alegoriji za ono što je moglo biti, a nije. Pogledaj to ovako: djetinja imaginacija usamljena dječaka i želja za bijegom od stvarnosti koja u nama stvara sigurnost da je tamo, iza vrata, nešto naše. Kasnije su to halucinacije čovjeka pod stresom, uvijek pritisnutog nekom obvezom. Podsvijest koja se otvara na javi i spašava ga od užasne količine stresa. Vrata su mu privlačna kao neko nepoznato-poznato i umirujuće. Težnja za vratima prikaz je zasićenja svakodnevicom, znak da nam vanjski uspjeh ne proizvodi zadovoljstvo kakvo smo priželjkivali. 

Tebi je tvoja memorija nepoznanica, želja da u nju pronikneš možda se, odnosno, vrlo vjerojatno, se manifestira kao opsesija prozorom.“

„Ti si stvarno jebeni školski primjer psihologa“, rekla sam. 

„Da! Zato si me onoliko dugo tražila“, odvratio je. 

Morala sam se nasmijati. U bilježnicu sam zapisala neke misli o priči, pa sam je nakratko prelistala prije nego što sam rekla: „OK, ali jednako tako, bez ikakvog, ikakvog konačnog rješenja, radilo se o mojoj ili tvojoj teoriji, možemo vrata gledati kao ono što predstavlja spas, spas, odgovore na pitanja, proniknuće u tajnu. Samo da je bio dovoljno uporan...“ 

„Na kraju je pao u jamu“ , kazao je Mladen. „Tamo su ga vrata odvela, u smrt.“ 

„Na kraju, da, kad je već poludio. A poludio je jer nije slijedio ono što mu je očito bilo važnije. Eto, neka sekund vrata ipak budu metafora – sve propuštene prilike jer je stvarnost uvik ispadala važnija. Ali na kraju on žali, žali, žali za vratima.“ 

Mladen glasno ispuše zrak. „Zapravo, iznenadio bih se da si Vrata u zidu doživjela ikako drugačije. Hoćeš reći da bi za prozorom žalila do smrti ili po cijenu smrti?“

Kimnula sam. 

„Recimo, da otkriješ tajnu prozora, što onda?“

Nisam odgovarala. 

„Što ako tajna bude kao u priči – samo jama, rupa u koju ćeš propasti, i ništa više?“ 

Grlo mi se stisnulo, ali ipak sam rekla: „Što ako ne bude?“

„Točno, što ako ne bude“, ponovio je Mladen. „Što ako prozor vodi do još jednog prozora? Nera, kada ćeš onda prestati?“

Pognula sam glavu i izdahnula u svoja koljena. 

Fotografija: Saša Burić/Cropix