poezija

Mirko Božić: Trajekt u šumi (izbor)

Mirko Božić (Mostar, 1982.) diplomirao je anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Objavio je tri zbirke pjesama: Jedrim kroz buru (2001.), Bijele noći (2004.), Mrlje na njenim rukama (2012.), Trajekt u šumi (2021.), roman Kristalno zvono (2017.) te monografiju Mostar iza kulisa (2017.). Objavljivan je u brojnim časopisima i antologijama te preveden na deset jezika. Gostovao je u književnoj rezidenciji Marko Marulić, CEI-jevom rezidencijalnom programu te festivalima u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nagrada A.B. Šimić, Vilenica i Zdravko Pucak. Piše književnu kritiku za portal Moderna Vremena te časopise Tema, Behar i Književnu Republiku. Osnivač je međunarodnog književnog festivala Poligon u Mostaru.

***

Kao dva vagona u mimoilasku 

Na terminalima sljepoočnica

S prtljagom punom bescarinske nesanice

Kazaljke su poludjele, povampireni itinereri

Pacijent ne pokazuje nepravilnosti u zrcalnim slikama

Ispisanim šarenim krivuljama na papiru

Koji izlazi iz stroja u ordinaciji na kojem je posložen

Niz pljesnivih plastičnih igračaka

Za suspregnuti tremor

Kod subjekta podvrgnutog analizi

U njihovim očima ni dana ni noći

***

Strah stiže ujutro

Jezik razrovan zubima

Desni krvare u umivaonik

Pokušavam rekonstruirati događaje noći

No za laži mraka ne postoji poligraf

Moja koža poput znojne jastučnice

Tijesna poput Batmanova kostima

Ona nosi bijelu kutu i opet će mi reći

Da sam njen najzanimljiviji pacijent

Moja usta su šnicla punjena karijesom

Moja najbolja knjiga moja je anamneza

Tijelo u veličanstvenoj nezgrapnosti

Poput trajekta u šumi

***

Sjećanje plivaćih kožica među prstima

Sluti me na vodozemce i gmazove

Odakle sam došao i kamo ću se vratiti

Među gluha stabla i slijepu svjetlost lišća

Tamu trulih kora i oštrog korijenja

Sve je u meni, tijelo je spremnik snova

Radijalno simetrični mehanizam

Ako dovoljno dugo zumiram tvoje oči

Nešto ću osjetiti, možda će zaiskriti

Vrtoglavica nikad nije izgledala

Tako privlačno u drugim očima

Srce se ipak još nije pretvorilo

U atavizam

***

Ljubav kao beskonačna konvulzija

Kojoj se prepuštaš jer misliš

Da sreća izgleda upravo tako

Iako je tek rezultat

Komplicirane fiziološke jednadžbe

U kojoj je srce samo zajednički nazivnik

A naša tijela nepoznanice

Rješenja koja tek trebaju biti požaljena

***

Unatrag se probudim

Utrnule potkožne zmije

Proviruju kao vrisak

Ispod očiju titraju stakleni mravinjaci

Pjesme se ipak ne pišu noću

***

Ono što buja u labirintu kapilara

Unutar pučine postraničnih komora

U kojima beskomasno plutaju ribokradice

I traže svoj plijen duboko u sivoj tvari

Kao što suze traže moje bjeloočnice

Došli smo do tunela na kraju svjetlosti

Tek sada počinje

***

Kad bih bio Krist

Ovo tijelo bilo bi Juda

***

Zarezi među bjelinama

Na glatkoj površini papira

Sve ono što sam ti

Odlućio prešutjeti

Zarezi na koži

U džepovima kriju

Skorenu krv koja

Se osušila poput 

 Neobrađene zemlje

Pod ljetnim vrelinama

***

Kada se ponovno upiram

Zar je to sve i da li je dovoljno

Zagrlit ćeš me i reći

Da je sve što trebam već tu

Pijesak od stakla, nježnost lapisa

Prašnjave kanile pune 

Moje trule krvi koja

Još uvijek nije odustala

Od ovog nevjernog tijela

Zar je to sve pitam se

Što ćr mi reći sljedeći put

Zar je to sve pitam se

A ruke mi skvrčene 

Kao divlji tulipani

Što mirišu još samo

Na svježe oprane

Bolničke plahte

***

Kao akvarij pun električnih riba

Bridim nemirom vode

Jednom mjesečno opržim se

O stakleno trnje koje nagriza

Paučinu u mojim plućima