poezija

Josip Čekolj: Rukovet noćnih putovanja

Josip Čekolj (Zabok, 1999.) prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije, a trenutno pohađa diplomski studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.) i kratke priče „S druge strane rijeke“ objavljene u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.). Kratke priče i poeziju objavljuje u regionalnim i hrvatskim zbornicima i časopisima. Ciklus pjesama „Vreme bokčije“ objavio je u časopisu „Poezija“. Sudjelovao je na književnim tribinama u Zagrebu te na festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“. U veljači 2021. izbor pjesama predstavljen mu je u emisiji „Poezija naglas“ na Trećem programu Hrvatskoga radija. Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu Revije malih književnosti, održane u Booksi, te je prvotno objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.).



 

Rukovet noćnih putovanja





(noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru)

 

noću sanjam uništene bregove, vatrom ili vodom, vrane more,

u krvavoj noći budim se u bunilu i podsjećam se da je dom još zelen,

intimnom ispovijesti samom sebi priznajem tajne zakopane u špilji iza srca,

poluglasnom šaptu iz stabla breze predajem svoje najveće strahove,

razgovoru s bogom pridajem značaj kao razgovoru s pčelom,

sa svrakama u pogrešnom gnijezdu treba postupati sporo i odgovorno,

samim nasrtajima ne postiže se ništa osim nasilja, a njega smo već previše osjetili,

sobom se nemoj previše baviti noću, to su najopasniji sati, tihi rovci među našim korijenjem,

nikako nemoj pisati pisma u tim urama, vražjim vurama, istinite riječi uvijek su ujutro pogrešne,

ne grizi se kad vranom pošalješ šuplje drvo, neukoričenu knjigu, nijemog pijevca,

mogu lagati koliko i pisati, mogu šutjeti koliko i stvarati, 

zapravo na isteku dana, osjećaj je ionako uvijek loš,

logički ispadam neuspješan stvor, neispravan proizvod,

opravdati brzoplete riječi teško je kad nitko ne sluša,

zašto se truditi kad na kraju močvare ne čeka ni jedna duga,

u košnice odlaze buduća djeca, ožalošćena ljepotom poroda,

posljednje riječi prije svjetlosti uvijek su vriskovi, plačevi, naricaljke,

vrijeme je već istrošena tema pjesništva i više nije pametno širiti joj haljinu,

toliko je dana već prošlo, dana koje nismo nikad ni pomirisali ni dodirnuli,

uzrujavam stare drvodjelce svojom šutnjom, prave mi raspelo iz ljubavi,

zbog izumrlih vrsta životinja još se nadam zagrobnom životu, 

ljudske ruke ionako su grane bez lišća,

gluposti služavke, smrti zahvalne

 

 

 

(mnogo godina kasnije)

 

mnogo puta ponovim istu riječ prije spavanja,

godina je prošla prebrzo, nestala u padu upucane divlje guske,

kasnije ćemo se dogovoriti tko je zaslužio večeru, a tko glad,

pred bogom oduvijek sam bio šutljiv, sklanjao sam se da me ne pogazi,

strojem za molitve ne može se napraviti vjernika, ni pjesnika ni sretnika,

za nekoliko naraštaja možda ponovno budemo vinske mušice,

strijeljanje nam nije ništa novo, posebno od vlastite ruke,

pukovnik je moćna riječ, postoje moćne riječi, one od kojih osjetimo trzaj u dlanu,

Aureliano postaje nepomična stijena na Jugu, onemoćao starac koji je propustio mladost,

Buendia mu je ime na bespućima elektroničkog mora, kad traži srodnike po vinu,

morao je napustiti katakombe ispunjene knjigama da otkrije život izvan listova,

sjetiti se udahnuti jutarnju svježinu kao i onda kad ruka nije znala pisati i graditi,

onog presudnog proljeća bio sam još dijete, sad sam nadrastao sve svoje mučitelje,

dalekog dječaka bez dara proroštva napustile su i ribe i sirene, kako je krojio tako je parao,

popodneva bez kave i šećera popodneva su bez prijatelja ili srodnika, tužna popodneva,

kada smo mogli rađati karamelizirana jutra, nitko nam nije rekao da smo tvornice,

ga je osobna zamjenica u genitivu, zapamti je po pitanju nema, nema ga,

otac je šaka i sjekira, gospodin s bijelom bradom na fresci, rasplakana obala,

poveo sam šumske ptice u svojem naručju na putu do grada, čuvam ih u ladici,

da me podsjete na jutra kojima pripadamo, kojima se vraćamo najkasnije smrću,

upozna jedan dječak vlastitu prazninu i više nikad se ne nasmije, takvo dijete treba izbjegavati,

led ne može postati topao ni kad ga voliš, valja iskati iskre koje možeš pretvoriti u požare


 

 

 

(budući da se očeva porodica zvala Pirrip)

 

budući dani ovise o financijskoj, psihičkoj i fizičkoj spremnosti

da se otrgnemo iz gnijezda, da zamahnemo krilima dovoljno jako da 

očeva uvjerenja, povjerenja i zavaravanja budu uznemirena kao muhe pred pljusak,

porodica se rastapa kao sladoled u srpanjsko podne, više ne zna na čemu počiva i što začinje,

zvala je mudrace i proroke da joj pojasne što joj je svrha, no stropoštala se stubama povijesti,

Pirrip porrip poropip rodopip mrmljala je sama sebi, zaboravila je svoje ime, 

a oštro kamenje kotrljalo joj se leđima i buka neizvjesnosti udarala je po ušima,

moje okrunjene ptice žive drugim životima i jedine će preživjeti promjene,

krsno ti je ime nepotreban rep, zahaklana sjena,

ime prezime mjesto rođenja mjesto boravišta,

bilo je ključno dati ti znamen, uteg prethodnih naraštaja i zemlju širokih trnina,

Philip propovijeda s križa, glava mu visi ispod nogu i ozdravljuje prokonzulove žene,

nisam brojao grijehe prolaznicima, oni su naše voljeli zapisivati i nabrajati pred oltarima,

znao sam da Phillip još obilazi pekarnice svijeta da nakupuje dovoljno kruha za sve gladne,

u košarama ih vuče i ispituje Isusa kako će nahraniti sve te koji ih čekaju,

svom neispavanom ljubičastom licu približava ekran mobitela,

djetinjem smiješku gromoglasnih nebesa daruje suzu,

jeziku deset zapovijedi dodaje prevedi,

iz stakla iskače crvenilo,

obiju ploča noćna mora, Crveno more,

riječi gutaju slanu vodu, utapaju se u pjeni luđačkih valova,

skovati ime treba iz početka, iz korijena velebnih stabla lipa, obiti bravu zelenih vrata,

nikakvo polje predaka nije potrebno, ni njihovi znakovi ni njihovi grmovi,

dulje se zadržao Phillip u jednoj birtiji na kraju svijeta i postao kockar

ili običan redovan gost na šanku, uz košare pljesnivog kruha,

jasnije su mu sad strašne rupe na dlanovima i stopalima, 

ime mu je uzalud bilo pozvano i odzvano, sad mu je zapleteno među zubima više

nego ostaci hrane, sjetio se nečeg ostavljenog poput porodice, jednostavnosti ribolova i plivanja,

Pip su ga prozvali na koncu svijeta, stari Pip, oronuli Pip, jadni Pip, budala Pip, naivčina Pip


 

 


 

(u mojim mlađim i tankoćutnijim godinama)

 

u lipnju sam izgubio baku dok je još bila živa,

mojim ranim trešnjama prošla je tuča razočarenja,

mlađim krhotinama sebe pridavao sam blagu naivnost 

i vječnu potrebu za ljubavlju, da budem iskreno voljen,

tankoćutnijim krhotinama sebe zamjerao sam neodlučnost i strah,

godinama smo se mimoilazili i tražili, uvijek smo opraštali u zamjenu za prividnu ljubav;

otac moje mame umro je kad sam imao petnaest, jedini djed kojeg sam imao, on

mi je usadio poneku vrlinu, i bezbrojne priče o komunistima i gastarbajterima, 

dao mi je i previše i premalo, svojim odlukama i postupcima dao nam je primjer, neizrečeni

savjet kako vrludati životom i više vjerovati životinjama nego ljudima, vjerovati u šah i boga;

na lažima i ugrizima pucketaju svađe i kidaju se veze, poneki krijes pojede cijelu kuću, svijet

koji se upoznaje običajima, koji se održava običajima, kavama i kolačima, novcem i zagrljajem,

u grumenu užegle boli od nepravde bukne i razbukti ljetno nebo, i više ga ništa ne može zašiti,

mislima trgamo noćne cvjetove, kidamo danje slike, odluke koje prevrćemo krckaju parketom,

često se sjetim kratkotrajnih ugodnih bljesaka, kad nismo znali da ljubav nije bezuvjetna, ipak,

vraćam se kiši na vlatima trave, mačkama u naručju, djetelini na dlanu i na koncu samom sebi







 

 

(jedan od stvoritelja svijeta)

 

jedan mrav podiže naranču,

od ljeta do ljeta naš grad stoji samotan i vruć,

stvoritelja ugljenih cesta izlili su u spomenik,

svijeta središte draška maštu, pripremi šatore i štapove,

nepregledni putovi i putevi su ispred nas, nama, djeci bez svojeg jezika

i svojeg naroda, može li rodni grad oprostiti? može li prihvatiti odmetnike?

mudri starci za nas postoje samo u knjigama, još jedno razočaranje prelaska iz djetinjstva,

Ocean se nudi kao jedina strašna sila koja upravlja svijetom, jedini bog s fotografija,

bliski divlji psi lutaju šumama pred malim selima, njuškaju naša groblja orošena bespomoćnošću,

rođak je riječ koju voliš ili ne voliš, krv na koju nisi pristao, rođak je ono što si ti mogao biti,

velikog događaja u životu zapravo i nema, ugodnije je i zanimljivije iščekivanje mrava na stazi

i poroda pastelnih boja kad se sunce nametne mraku, ostati zdrav ovdje i sada zahtjevno je, 

moćnog poretka prirode posluga smo, ali kultura nam vuče, siše i grize prste,

Tikurura piše na vratima prašume u koju spokojno ulazimo, dječje ime dječjeg jezika,

često je to jedini sustav koji priznajem, sve ostalo su krivnje i obmane,

obilazio sam kuće i hiže od kojih smo potekli zelenom krvlju, 

svoje srodnike i krvnike poštivao sam, riječju i tamjanom,

podvodno polje mulja i algi prostiralo se u snovima,

carstvo vodenjaka prijetilo je udarcima proroka,

povremeno treba okrenuti glavu i staviti slušalice,

s kauča ili od stola otići bez osjećaja krivnje, 

plitkog razgovora sadržaj zaboraviti, 

žala prapočetak ne istraživati noću,

promatrao sam nebo iznad gradova koji me ne zovu svojim,

nenapučenu planinu koja stoji između njih, prastaru i prazelenu, 

zemlju koju zovem svojom i kad mi nije oprošteno i odobreno da se vratim i ostanem








(s nepunih trinaest godina)

 

s bakljama u rukama prošli smo ranjene mostove,

nepunih devet godina dijelimo šalice, šalove, šume, šapate,

trinaest neka nas još čeka, pa još trideset i još trinaest

godina, prijatelji su sklonište od nametnutog svijeta, jedini prolaznici koje volimo,

moj je stan otvoren izgladnjelim mačkama i psima, povrijeđenim poletarcima,

brat i sestra biblijski su teška srodstva, na kraju dana možda ipak utjeha i oslonac;

Jem je volio džem od jagoda i loviti vatrene fazane, imao je kućicu na drvu i lasicu za ljubimca, 

gadno se posjekao u jednoj jesenskoj sječi stabala, pošao je lisicama da ga izliječe,

slomio je dječje snove jer je bio njihov izmišljeni prijatelj, vratio se nije,

ruku na srce, kasnije smo pronašli življe i spretnije prijatelje,

u neočekivanim obratima mladenačkih gluposti, u

laktu stabla trešnje upisao sam njihova imena






(upravo sam se vratio iz posjeta)

 

upravo je sunce svojom toplinom razbilo moj prozor,

sam se drveni okvir prestrašio bljeska i zaškripao od ljepote ljeta,

vratio sam ptice stablima i djecu igralištima, knjigu i kavu balkonu,

iz uske ulice leti zaigrano zvonce bicikla, ulicom se spuštaju glasovi djece, neumorni cvrkuti,

posjeta prijatelja čeka poslijepodne, jutra čekaju neki važni poslovi, neodgodivi i zamorni,

svojem radu dodajem listiće bosiljka, bazgine sokove i žudnju za izlaskom, 

kućevlasniku ispred garaža šaljem pozdrav, dim cigareta nadvio se nad

osamljenu pojavu njegova lica s bijelim brkovima, šutljivu

susjedu najbolje je pobjeći na vrijeme, sakriti se iza zastora ili ugla

koji će donijeti nova sjajna, lijepa lica lipanjskih ljudi, 

mi bismo najradije legli na travu i blejali u nebo,

zadati samima sebi raspored dnevnih zadataka

muke su kristolikih razmjera, ljeto je, valja ljetovati






(ovo je priča iz davnih vremena)

 

ovo je svjetlo koje označava sunčev odlazak na počivalište, 

priča se o bogovima koji vode bitku na nebu i u zemlji,

iz knjiga ćeš saznati mnogo toga, iz razgovora s različitim ljudima još i više,

davnih junaka pjesme propituj i rastavljaj, opreznije pristupaj ljudima nego životinjama,

vremena se mijenjaju i ne mijenjaju, život je jednostavan i zamršen, moje buduće nerođeno dijete







(za ranog ljeta, drveće se umirilo)

 

za naklonost

ranog mirisa

ljeta, gutljaj slane vode, brončanu kožu i porezotinu od košnje

drveće se mora pripitomiti, mora mu se tepati i gugutati, nježan dodir dlanom

umirilo bi stablu prestrašenu kožu, šapat povjerenja i odanosti

pod njegovom zelenom kupolom raširit će žute cvjetove,

plavim tragom guštera u travi vode se znatiželjna djeca,

nebom se grade bijele ceste, putnici zrakoplova

pružajući tanke ruke žele dodirnuti naše lipe,

ruke nisu dovoljne, upozoravaju mravi,

upijajući dašak vjetra svojim nožicama,

snagu šumske jagode traže naši prsti,

mlazova gitare razlijeganje sve do

sunčevih, ranih ljubavnih

zraka








 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg