proza

Ivan Katičić: Lazar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivan Katičić (Split, 1990.) ima objavljenu zbirku priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' od strane Pučkog učilište Velika Gorica.



 

 

Lazar

 

 

Ovaj godišnji odmor s mojom ženom Sarom nije bio dobra ideja. Sigurno ne dok je u ovakvom stanju. Cijelim putem šuti skvrčena na suvozačevom, sa sunčanim naočalama na glavi. Noge je podvukla pod majicu, dlakave noge već pomalo kovrčave, noge koje odavno više ne depilira, pa ni sada, usred ljeta. Ljeto joj, zapravo, više ne znači baš ništa. Ono je samo ružna uspomena. Da može, prespavala bi ga kao što medvjed prespava zimu. 

Kod kuće to uglavnom i pokušava.

Dane provodi sklupčana u krevetu, prazna pogleda. S vremena na vrijeme ustaje obaviti nuždu. Potom u sebe izlijeva litru orahovca razblaženog u malo toplog mlijeka. I to je sve, vraća se u prvobitni položaj, na madrac koji je poprimio njen oblik a bome i miris.

U okuci pretječem šleper nakrcan balvanima. Sara ni da trepne. Gazim lisicu što neoprezno pretrčava cestu. Sara i dalje ne progovara ni slova. Palim radio. Red reklama, vijesti, stanje na cesti i eto pjesme, baš ta nam je trebala, baš sada: Cirkus Kolorado, Rudijeva najdraža. Sara se u trenutku skamenjuje. Skida naočale i u mene upire onaj svoj osuđivački pogled. Drhte joj usne, potom i cijelo lice. Plače. Plače bez suza, samo grimasom, kao da je u kazalištu.

Brzo gasim imbecilne stihove iako je već debelo kasno. Sara će tulit najmanje idućih sat vremena. No dobro, ovo je ionako naš posljednji godišnji odmor.

Cesta se sužava. Serpentine nas penju sve više, babilonski, prema nebu. Ni mjesta kroz koja prolazimo, nisu ohrabrujuća. Razbojište i Gluhi Do: ne zvuče baš kao mjesta na kojima bi se čovjek poželio zaustaviti da se popiški ili pojede sendvič. Slijede Sotonići i Oltari: možda se tu bave vjerskim turizmom?

Konačno, izbijamo na položeniju trasu, potom i pred pansion u kojem ćemo boraviti idućih nekoliko dana.  Dvokatnica sa strmim, pomalo čađavim krovom kojeg kao da je liznuo plamen. Uokolo je gusta bukova šuma, gdje god seže pogled.  

Saru, koja se u međuvremenu onesvijestila, podižem u naručje i nosim prema ulazu. Iznad vrata je pribijena drvena tabla s natpisom Lazar. Naziv primjereniji pogrebnom poduzeću nego ljetnikovcu, ili je vlasnik toliko veliki obožavatelj Davida Bowiea, samim tim i jedne njegove pjesme, da jednostavno nije mogao odoljeti. Kako bilo, do recepcije dolazim teturajući pod Sarinom težinom koja, njenoj mršavosti unatoč, još uvijek nije zanemariva.

˝Dobar dan, dobrodošli!˝ 

Recepcioner nema lijevi obraz; on kao da mu je oguljen, nalikuje na pomu kojoj se skine kožica netom prije ukuhavanja u šalšu.

˝Izvolite, soba 105.˝

Recepcioner odmah prelazi na stvar i to mi se sviđa, ne postavlja suvišna pitanja. 

˝Hoćete li nam naplatiti sad ili poslije?˝ pitam.

˝Poslat ćemo vam račun na vašu kućnu adresu,˝ odgovara rezignirano.

Ovdje baš imaju povjerenja u svoje goste. Lijepo od njih.

˝Ok... Hoćete li naše osobne iskaznice da zapišete podatke?˝

Nevoljko ih uzima, kao da ga tjeram. Uzima olovčicu koju jedva uspijeva obuhvatiti svojim zdepastim prstima. Prepisuje sve Sarine podatke, a od mojih se zadovoljava tek imenom.

˝Eto, izvršeno. Možete se uputiti u vašu sobu.˝ 

Uzimam ključeve i sa Sarom na leđima, koja se u međuvremenu osvijestila ali ne i osovila na noge, penjem se na kat. 

Naša soba je manja od studentske. Vlasnika pansiona to svejedno nije spriječilo da u nju nagura tri ležaja, bračni i jednokrevetni, a nekako se mjesta našlo i za stalak za odjeću. Tu je i vonj, onaj starački, mješavina mokraće, lijekova i jeftinih slatkiša. No Saru to neće smetati, ona se, uostalom, već sklupčava na krevet uz prozor, što znači da ću ja spavati na bračnom krevetu, sâm. Prije toga - kupaonica. Ali nju ovdje nisu uspjeli ugurati.

˝Oprostite, naša soba nema zahod, iako smrdi kao da ima.˝

Opet sam na recepciji, oči u oči s Oguljenim. Uzdiše, vjerojatno odavno nije imao ovoliko posla. Saginje se i pretura pod stolom. Vadi noćnu posudu, emajliranu, pa je stavlja pred mene.

˝A tuš… Tuš je na kraju hodnika, na svakom katu,˝ dodaje skrušeno, kao da se ispričava.

Sara se na moj ulazak u sobu ni ne trzne. Nakon dugo vremena, ona spava, stvarno spava, iz nekog razloga na leđima, ruku ispruženih iza glave poput djeteta. Tiho diše. Podsjeća me na Rudija…


Taj naš sin, Rudi, kako ga je Sara maštovito nazvala, kako se valjda još jedino u Laponiji naziva sobove, najmirniji je dok spava, u doslovnom smislu te sintagme. Sara uporno tvrdi da je on još mali i da je malo živ… Tako na primjer, usred šetnje gradom, mali kao prosvijetljen, sjeda nasred trga jer mu se to čini kao savršena pista za njegov aviončić. Sara je oduševljena, sjeda do njega na kamene ploče optočene žvakama i natopljene psećom mokraćom.

˝Rudi, izvrsno si odabrao ovo mjesto! Hoćeš i da mama proba? Da?!˝

U takvim se trenucima glupiranja pristojno odmičem od njih, praveći se da ih ne poznajem.

˝Ma bravo! Izvrsno si to izveo! Pokaži tati kako to radiš!˝

Takav odgoj nazivaju danskim, iako se meni čini da je ponešto izgubio od svoje izvornosti dok je došao ovdje do nas, na Balkan.

˝Tata! Tata?! Gdje je tata otišao?˝ 

Mali, to je odmah svima bilo jasno, nije imao nikakve granice, a Sara se bome pobrinula i da nigdje na vidiku ne bude carinika. Rekao bih da je malom slatkom Rudiju bio širom prokrčen put u svijet narkomanije i kriminala.

Jedno ljeto smo, u duhu toga da Rudiju treba puno prostora za igru, iznajmili cijeli gulet.


Teretni kombi nakrcan Rudijevim igračakama i s nešto malo naše prtljage, odmah je posadi broda dao do znanja da će se ukrcaj nešto odužiti. 

˝Sva sreća da imamo tri kabine. Kabinu po osobi!˝

Nesmotreno naglas primjećujem rasipanje našeg novca.

˝Želiš li biti glavni krivac za njegove traume iz djetinjstva?!˝ Sara šapće uz neizostavno bičevanje pogledom.

Ne odgovaram joj ništa, ona ipak zna najbolje. Tek pogledom tražim ime broda, potom ga nekoliko puta izgovaram ispod glasa da ga lakše upamtim kad ga idućih nekoliko dana budem nervozno tražio po lukama među masom drugih, sličnih. Atlantia.

S nama na jedrenjaku je i posada koja se sastoji od kapetana i mornara. Kapetan je momčić od nekih dvadesetak godina, zainteresiran za ništa, pa ni za dugi bijeli Marlboro kojeg ne gasi, a čiji pepeo otresa posvuda po jedrenjaku. Tako ga ima po serviranom stolu i namještenim krevetima, na kojima je svaki ali baš svaki komad bjankarije čikan barem jednom, dok većina lancuna i stolnjaka nalikuje na mreže. Plažne napuhancije su također spržene, nemoguće ih je napumpati, a dabome da ponešto pepela završi i na našim vlasištima, kao na Čistu srijedu. Mornar je neznatno stariji, ne i ozbiljniji, ali je zato svakako korisniji, pa je ujedno još i kuhar i sobarica, a po potrebi i strojar. Radi danonoćno, bez stanke, vječito vedar i nasmijan. Njegovu sveprisutnost i nadljudsku energiju raskrinkavaju stalno trzanje donjeg dijela vilice i povremeno ušmrkavanje. Ukratko, ekipa kao stvorena za rave party, ali nikako ne za turizam i ugostiteljstvo. 

˝Oćete da vam klime rade po danu ili po noći?˝

Pita me kapetan paperjastih brčića, za divno čudo, ljubazno i uslužno.

˝Agregat zajebaje, pa vam ne može radit cilo vrime,˝ pojašnjava.

˝Što se mene tiče, ne trebate klime ni palit, ali radije pitajte gospođu, ona vam sve zna.˝


Da, tako je sve počelo. Tko bi rekao da samo jedan atom kisika manje, mijenja život zauvijek? Evo, već i sama pomisao na taj događaj stvara mi bol u prsima. Srce mi luđački lupa. Zuji mi u ušima kao da mi je pukla petarda kraj glave. 

Vidim u izmaglici ljude koji bježe posrtaju jedni preko drugih čupaju me za urlaju vrućina ogromna svjetlost i mrak plameni jezici moje oči probadaju vriskovi jecaji zovu pomoć majku psuju proklinju.

Jedva nekako dolazim do širom otvorena prozora. Na njemu je Sara. Nagnula se preko prozorske daske, baš se opasno nagnula.

˝Sara!˝

Stojim do nje, pohlepno hvatamo zrak kao dvije ribe na suhom. 

˝Jebote! Šta je ovo bilo?!˝ pitam.

Sara umjesto odgovora, povraća. Potom se spušta na pod, pored mene. 

˝Ah, dobro je, mislila sam da sam samo ja to osjetila… Opet.˝

˝Ne, stvarno se dogodilo i meni! Ne kao onda, tamo na brodu, ali…˝

˝Da, da, u redu je, znam na šta misliš... Ne moraš mi pripovjedat o tome.˝

˝Osjetio sam da mi grebu kožu. Pogledaj mi podlaktice!˝

˝Da, sad vidiš kako je meni cijelo vrijeme.˝

˝I migrena? Vrtoglavica? Gušenje?!˝

˝Da, ali ovo je prvi put da to osjećam ovako stvarno, na tijelu.˝

˝Nego kako si prije to osjećala ako ne na tijelu? Možda na odjeći?˝

˝U mislima. Svaki put kad bi zatvorila oči.˝

˝Užas.˝

˝Pa i nije baš… Navikneš se. Uostalom, tako se osjećam bliže njemu…˝

˝Rudiju?˝ 

˝Da.˝

Rudi čak nije ni bio tvoj sin, poželim joj vikati u lice, uhvatiti je i tresti dok joj se sjećanja ne razlete poput pahuljica u snježnoj kugli...

Sara teško podnosi neplodnost, puno teže od mene, jer meni je skoro pa svejedno, ne žalim za onim što nikad nisam ni imao. Međutim, meni je vjerojatno puno lakše jer znam da nije problem u meni. Da je, to bi mi bilo puno teže za prihvatiti... Kako god, htio ne htio, i na meni se prilično lomi cijela stvar; jer, ja vozikam Saru od klinike do klinike, ja slušam njene jecaje do dugo u noć, ja trpim njene promjene raspoloženja, ja prelazim šutke preko razbijenog posuđa... Svaki osobni problem u braku poprima oblik neželjenog podstanara, treći kotač, noćobdiju s feralom.

Nakon što smo konačno prihvatili činjenicu kako nema ništa ni od umjetne oplodnje, prebacujemo se logičkim slijedom na posvajanje. Bog zna da želimo posvojiti, ali birokraciji se jednostavno ne žuri predati siroče u prave ruke, dapače, stvaraju probleme i godinama nakon posvajanja. O mogućnosti da bi se biološki roditelji mogli jednog dana sjetiti zatražiti povrat doniranog djeteta, ne treba ni raspravljati.

Kako smo onda nabavili Rudija? Jednostavno. Dovoljno je dežurati nekoliko noći izareda, u mjesecu rujnu, čekati na djecu začetu u euforiji božićne i novogodišnje idile. Pred vratima Doma ostavljaju bebe kao gajbe s toplim štrucama kruha, uz malu razliku što kruh barem ima otpremnicu a ova siročad često nemaju niti ime. Za ukradeni kruh se istog jutra sazna, a za ukradenu neželjenu djecu skoro pa nikada. Znači, dovoljno je probdjeti nekoliko noći u rujnu, čovjek tada skoro pa može birati između curice ili dečkića, plačljivka ili smrdljivka.

˝Ti si bolestan! Vrati ga smjesta!˝ viče Sara dok ljuljuška bebača, našu toplu pogaču..

˝Kome da ga vratim? Majci koja ga se rješila?˝

˝Ti stvarno nisi normalan,˝ uzdiše.

Još se malo ljuti, ali već u sljedećem trenutku tepa: ˝Jel tako da je tata debil, pljavi pljavcati debil...˝

Sara je takva, običnu pizdariju će vinuti u visine stratosfere i duriti se tjednima, a preko najvećeg zločina će prijeći kao preko razbijenog stakla.

Sarin izostanak trudnoće i sumnju susjeda rješavamo preseljenjem u drugi grad. U predgrađe, kako već i priliči mladim dobrostojećim obiteljima.

Sutradan na doručku ništa ne izgleda kao u ostalim pansionima. Doručak se sastoji tek od bijele kave, kriške kruha s pekmezom i maslacem. Na pladnju su i dvije tablete, žuta i ružičasta. Sara poput mačke liže samo marmeladu, ostalo neće ni okusiti; za sljedeći put moram osoblju napomenuti da joj pekmez mažu u debljim slojevima.

Sara i ja smo ovdje najmlađi gosti. Svi ostali, onako u kućnim haljetcima i papučama, neki i s hodalicama i štakama, imaju preko šest banki.

˝Jebote, di smo ovo došli? U zatvor?!˝

˝Ti si ovo bukira, valjda si se informira prije… Zapravo, mene samo zanima hoće li i na ovom godišnjem odmoru netko umrijeti?˝

˝Govoriš to kao da sam ja kriv… Uostalom, ti si htjela da klima piči cijelu noć, meni se ne triba pokrivat dekom usred ljeta.˝

Sara me gleda s mržnjom. Vrti glavom.

˝Govno jedno… Kažeš da sam ja kriva? Jel to hoćeš reć?!˝

˝Smiri se, nitko nije kriv osim ta dva mala debila šta su donila građevinski agregat… Zapravo, nisu ni oni isključivi krivci, oni su praktički još dica, šta oni uopće znaju o ičemu…˝

˝Izgleda je kao da spava… Nisam ga htjela budit jer sam željela malo mira samo za sebe ujutro… A on… On je…˝

˝U redu je, smiri se… Nisi mogla znat…˝

˝Pucala mi je glava od boli, cili brod se vrtio, povratila sam... Trebala sam skontat šta se događa, pa bar sam ja uvik imala pet iz kemije…˝

˝Nisi se mogla sjetiti toga, u tom trenutku, u takvim okolnostima.˝

Sara plače.

˝On uopće nije disao a ja to nisam vidila, nisam mu se ni približila. Da sam ga barem poljubila, osjetila bi da nešto nije u redu…˝

Ljepim joj šamar. Potom još jedan, na drugi obraz. 

˝Saberi se!˝ vičem, ˝Već je odavno bio mrtav!˝

Ekipa šezdeset plus se okreće prema nama, znatiželjno nas promatraju. Neki okreću stolice u našem smjeru kao da smo uzbudljivi film na TV-u.

˝Nisi ti kriva. Molim te, zaboravi to… Nastavi živit jer te trebam. Trebam te, ali ne ovakvu…˝

Sara ne prestaje plakati. Odguruje stol, ustaje i teturajući odlazi na kat, u svoju sobu, u svoju udubinu.

Stolu prilazi recepcioner.

˝Je li sve u redu?˝

˝Da, da, je… Moja žena je samo malo uzrujana, nije dobro spavala.˝

˝Uznemirila je ostale korisnike. Nažalost, morat ću vas zamoliti da danas više ne izlazite iz vaše sobe. Ovim ljudima ovdje treba mir!˝

Gledam ga u čudu. On nas stvarno ovdje drži kao da smo u zatvoru… Već popodne ćemo pokupit stvari i otići kući. 

U sobi, skvrčena na svom ležaju, Sara gleda posljednji video Rudija, u jednoj uvali na Visu…


More je tirkizno, kako to već obično biva u otočnim rajevima. Ja držim Rudija da ne potone, a on mlati površinu mora kao da mu je nešto skrivilo. Kmeči i viče upomoć. Sreća da stranci ne razumiju taj očajnički poziv, odnosno, barem ga ne razumiju oni koje Rudi nije uspio otjerati svojom galamom. Možda bi na plažama trebao biti istaknut natpis da je zabranjena dječja dernjava kao što je zabranjeno šetati i kupati psa? Svakako, Rudiju je lice izobličeno od plača i mržnje prema meni.


I tako, potom se na guletu dogodilo to što se dogodilo. Svi su pričali o tom sranju, a portali i novine su tjednima pisali o razlikama između ugljikova monoksida i ugljikova dioksida, o građevinskom i nautičkom agregatu, o smrti i životu. Kad se samo sjetim da su se u početku obrušili na onog ugostitelja misleći da je Rudi umro uslijed trovanja dagnjama. Da, gazda ne ispostavlja račune i ima dosta propusta u restoranu, ali ipak nitko ne zaslužuje tako brzopletu optužbu za smrt djeteta. Svejedno su se novinari bez ikakve isprike odmah prebacili na linč posade Atlantie.  

Dok mi se u glavi vrti sjećanje o tome, naglo ga prekida šou od sinoć, točan kao dnevnik. Osjećam miris spaljenih dlaka, kao onda kada pretjerano dugo fenom sušim kosu. Potom na red dolazi spaljena odjeća. Jasno je i zašto, do mene leži osoba u pougljenjenim dronjcima. To zapravo više i nije čovjek, više nalikuje golemoj salami u mrežici, poput buđole: spaljena majica je ušla u tkivo, zaljepila se... Salama urla. Želim rukom tom stvoru začepiti usta jer ludim od buke. Dim guta leš, ali i mene.

Sara sjedi na krevetu zatvorenih očiju i, iako je prikazanje završilo, s rukama prekriženima na prsima, očito nastoji upiti još poneki trenutak. Potom liježe i već nakon nekoliko trenutaka, tiho hrče: pouzdan znak da je izliječena od nesanice.

Sutradan na doručku, Sara je dobre volje. Pjevuši. Vratio joj se apetit, pije čak i onaj bučkuriš od kave. U nekoliko minuta proždire sve sa svog tanjura. Potom i s mog. Tko joj smije reći da sam to mislio pojesti?

Sara rukom poziva Oguljenog, recepcionera.

˝Da, izvolite?˝

˝Šta vam se to dogodilo s licem, ako nije bezobrazno od mene šta vas to pitam?˝

Oguljeni zastaje, uvija obrve.

˝Gospođo, to je privatna stvar. I da, bezobrazno je to što pitate.˝

˝Smatram da zaslužujem znati šta se ovdje događa. Kao i ostali gosti ovog hotela, odnosno motela, ili šta god ovo već je.˝ 

˝Gospođo, molim vas...˝

˝Moja prijateljica je kao mala, sebi izlila kipuću juhu na vrat. Od toga ima ogroman ožiljak. Ali, vi nemate, ovo kod vas kao da je živa rana...˝

˝Sara, dosta je,˝ kažem i ustajem od stola, ˝idemo u sobu.˝

Oguljeni mi suosjećajno kima.

U sobi, Sara zamišljeno bulji kroz otvoren prozor. Dovoljno je da je lagano gurnem i s njom je gotovo. Bez obzira što smo na prvom katu, slomila bi vrat kao što se slomi glava šibice na kresivu.

˝Daj mi svoj mobitel,˝ kaže.

Želim joj reći da ima svoj, ali se brzo sjetim da ga nije upalila već nekoliko godina. Doduše, više ga ni ne može upalit, procurila mu je baterija. Pružam joj svoj, bez riječi.

˝Ovdje se nešto dogodilo, to valjda svi znaju osim mene... Da vidimo šta kaže Google.˝

Sara vjerojatno utipkava riječi poput Lazar, dom, nesreća. Znam to, jer sam to i sâm guglao tjednima prije nego što smo ovdje došli.

˝Mračna prošlost doma za starije u kojem je jučer buknuo požar. Ovako su živjele starice u domu u kojem su se sinoć dvije ugušile.. Čekaj, pa ovo je dom?! Dom za starije i nemoćne?˝ 

Umjesto odgovora, povlačim se prema vratima. Pravim se da je ne poznajem, kao onda, za vrijeme incidenta s loptom...


Sara i ja šetamo gradom. Ona je šutljiva, pomalo i nervozna nakon još jedne bezuspješne inseminacije. U toku je svjetsko prvenstvo pa mi pogled neprestano bježi na svaki TV pokraj kojeg prolazimo. Golovi padaju na sve strane, pa tako i prema meni dolijeće jedna fino felšana lopta. Refleksno je eskiviram. Saru, pak, lopta pogađa točno u lice; glava joj radi trzaj lijevo-desno kao u auto figurice. 

Smijem se dok me Sara strijelja pogledom. Potom uzima loptu i stavlja je pod pazuh. Drugom rukom premeće po svojoj torbici.

˝Teta, je li možemo dobit svoj balun?˝ pristojno pita dječak u dresu Lovrena.

Sara iz torbice izvlači turpijicu za nokte. S njom žestoko probada loptu. Lice joj je, dok to radi, hladnokrvno. Ubada na desetke puta, snažno, sada već pomalo stenjući i psujući od napora.

Ljudi se na trgu polako okupljaju i sve više mrmljaju: to je znak da se pristojno odmaknem od Sare i krenem put kafića tražiti led za njen natečeni obraz.

˝Mrzin vas! Mrzin vas dico!˝ čujem vani kako urla dok je odvode dva policajca.

   

Pakiram kofere.

˝Sara, obuci se! Vrijeme je da odemo odavde.˝

˝Ne idem.˝

˝Molim?˝

˝Ostajem ovdje. Ja ostajem, a ti ajde...˝

Sjedam do nje, na rub kreveta. Naša bedra se dodiruju, ali ja ne osjećam ništa. Kada me prestala privlačiti? Onda kad smo prestali spavati zajedno ili već puno prije? Trebao bih biti zadovoljan što je sve na kraju ispalo kako sam planirao, čak i puno više od toga, ali svejedno, sada kad je došao taj trenutak rastanka, kada se on stvarno događa, ja jednostavno ne mogu zaustaviti suze koje nadiru. Slijevaju se kao more, kao posljednjih godina, od nesreće na Atlantiji i smrti Rudija. Toliko sam puta u tih par godina plakao da bi se čovjek već ponadao da ću se naviknuti, da ću očvrsnuti, postati kora leda, ali kako se uopće naviknuti na tugu, uvijek me iznova zaskoči i slomije.

Sara me privija na prsa i tješi.

˝Ajde, ne plači. Pa dolazit ćeš mi u posjet... Jel tako da hoćeš?˝ pita s osmijehom. 

Ja ronim oceane, a ona se smije od srca prvi put nakon tri godine. Osmijeh upućen samo meni, kao nekada.

˝Ti ćeš stvarno ostat ovdje? Sad kad ti je malo bolje, kad si živnula... Nećeš se vratit sa mnom?˝

Odmahuje.

˝Neću. Ovdje mi je dobro. Ovo mjesto odiše tragedijom pa samim tim i moju čini stvarnijom.˝

U oku joj se cakli suza. Ljubim je u čelo, u slane oči i, naposljetku, u usta koja više ne zaudaraju na trulež, opet je počela prati zube.

˝Ljubavi, nadam se da ću i ja jednog dana naći svoj mir,˝ kažem tiho i izlazim iz sobe.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg