proza

Ivana Bašić: Iskreno, Koka (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Bašić (Brač, 1992.) je profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Studirala je na Sveučilištu u Zadru gdje je diplomirala na temu „Kompleks tijela u odabranom proznom opusu Slavenke Drakulić“. Većina je njenih tekstova napisana na standardnom jeziku, ali dijaloge gotovo uvijek piše na mjesnom govoru (selačkoj čakavici). Njena je kratka humoristična priča na čakavici objavljena u zborniku radova „Pinka smija“ GK Kaštela i navedena je osvojila drugo mjesto na natjecanju „Književno stvaralaštvo mladih otoka Brača” (Nazorovi dani). U posljednje se vrijeme okušala i u pisanju književnih osvrta, a trenutno završava roman prvijenac „Iskreno, Koka“. Riječ je o fragmentarnom romanu čija radnja prati život njene obitelji, ali i njen vlastiti. Aktivno objavljuje kratke prozne tekstove na svojoj Facebook stranici „Riječ ili dvije” i Anna Lit književnom portalu (portal čija je primarna svrha otkrivanje ženskih imena u književnosti).



 

ULOMAK IZ NEOBJAVLJENOG ROMANA Iskreno, Koka

 

(...) Podijelila sam svijet na dva dijela. Sada mene i moje ostatke dijeli jedan kanal. Dug i  nemiran. Dijeli jedan cijeli otok i sto pedeset kilometara kopna. Dijeli jedno pismo i tisuću noći. Što je on? Nedostajanje ili zaborav? Muk ili vrisak? Ništa. Nema ga. Isto kao što nema moga oca. U godinu dana skliznula su mi dva muškarca iz ruku. Doduše, otac je prestao disati. Čisto sumnjam kako me namjerno napustio. Ali načeo me. Ovaj me Drugi, samo godinu nakon očevoga izdaha, odlučio dokrajčiti.

Drugi je vidio samo fragmentaran i izobličen dio mene, ali to mora da je moja krivica jer... sami odlučujemo koji ćemo dio sebe dati i ogoliti. Teška sam. Uistinu teška, sebi i svima oko sebe, ali nisam teška na vagi. Zgrozim se svaki put kada mi ruka poleti na rebro ili, u ležećem položaju, na zdjelicu.  Rekla bi moja Joki: „Nikad si imala iz čega prdnut, a nu sad!“ Nije da ne jedem, mislim da jednostavno samu sebe žderem. Ili se sitni Kiklop nastanio na mojoj želučanoj maramici. Danima bih sjedila s komadom papira u ruci, silovala olovku, vrtjela je pod prstima. Samovala. I ponekada mi se činilo kako se moje misli izlijevaju lijevkom na papir, često su me umarale i davile, a od Drugoga su uvijek vješto ostajale u cijevi. Više se ne sjećam promjera cijevi, ali se sjećam da su mu negdje zaglavile i da su ostale skrivene. 

Ma! Sve je to bilo slinom po katranu.

 

16. 3. 2019., KBC Zagreb (Rebro)

Izašli smo iz lifta. Sestra mi je rekla da je stari na drugome katu, ali nije mi rekla da je Rebro svojevrsni labirint, a ja se slabije snalazim u prostoru. Sreća pa se Drugi dobro snalazio, ali vidjela sam mu strah u očima. Vjerojatno se boji što će nas dočekati ili sam mu rukama zavezala čvrsti grop u želudcu samim time što sam ga natjerala da me vozi za Zagreb. Ja bih bila kraj njega da je situacija obrnuta pa sam se time i vodila. 

- Radije bi ispijao pivu na maksimirskom stadionu, nije li tako? Ali što je tu je, moraš ovo izgurati do kraja. Ovaj te čovjek neizmjerno cijeni. - pomislila sam, ali se nisam usudila izgovoriti. Doduše, u tih je par dana uspio ispiti pivu i odgledati utakmicu na Maksimiru.

Na hodniku se odvijala drama u tri čina. Prišao nam je nepoznati čovjek, na sebi je imao bolničku pidžamu.

- Pomaknite se! U onom hodniku reanimiraju jednoga čovjeka. Uđite u boravak i pričekajte.

Drugi me uhvatio za ruku i povukao u zavučenu prostoriju. Tresli su mi se čeljust, glava, noge i ruke.

- Ajme, ako je Žungul. Ne mogu. - stiskala sam mu ruku i povlačila je prema tlu, imala sam osjećaj da se urušavam, da se lomim na tisuće komadića, da ja odlazim u nepovrat, ne moj otac.

- Stani, Koka. Ne mora značiti da je stari. Polako.

Provirio je na hodnik, ali na hodniku se ništa ne događa. Čuje se samo muk. Nesnosni muk. Nazvala sam sestru, ona već mjesecima kampira na ovim hodnicima. 

- Falili smo hodnik. - spustila sam mobitel na trošni kauč.

- Reka sam ti. Prikini paničarit! Što ti je, jebote?

- Ča ča mi je? Jes' ti normalan!? Usrala san se živa. - zaderala sam se toliko glasno da me medicinska sestra koja je prolazila hodnikom poprijeko pogledala. 

Upozorili su me, više puta, kako se neće izvući. Ali stari je bio dobar pokeraš i nadigrao je medicinu više puta. Onda kada je sve izgledalo bezizlazno, stari bi izvukao asa iz rukava. I dalje tvrdim kako je bio medicinsko čudo. Smijao se i nakon petoga infarkta i nakon treće operacije. Srce je uvijek luđački udaralo, a radilo je svega dvadesetak posto. Da, osamdeset posto srca nije radilo godinama. A onih dvadeset posto bilo je ispunjeno nama. Mojom braćom, sestrom, unučadi i onom staricom. Staricom za koju se najviše bojim. Hoće li majčino srce izdržati sve ovo? Tiho sam ušla u sobu, Drugi je stajao iza mene, ruke je stavio na moja ramena i snažno ih stiskao. S desne se strane raspakiravao čovjek, stavljao je ručnike u ormar i oblačio bolničku pidžamu. Pretpostavljam da je tek stigao u bolnicu. Do njega je ležao stariji čovjek, a pogled mu je bio usmjeren na prozor. Nije obraćao pozornost na mene i Drugoga. Sam Bog zna gdje su njegove misli lutale. Možda se i on oprašta s nekim. Pogledom sam tražila staroga Žungula i iza zida sam uočila dobro poznatu ruku, bila je toliko omotana zavojima da se jedva vidjela braunila koja mu je krvnički zabodena u tijelo. U ruci je držao čačkalicu i pokušavao na nju nabosti komadić kivija, ali neuspješno jer mu se ruka tresla. 

- Ej, Tajo!

- Kokice! Došli ste. Daj mi ruku da se podignem.

Koliko sam samo puta, nakon toga posjeta, podigla ovog umorno tijelo? Koliko sam puta spustila na jastuk umornu glavu? Tada nisam ni slutila što me još čeka. Tada je u meni još uvijek tinjao sitni plamen optimizma. Ali mislim da sam, u dubini ovoga bića, znala kako je došao kraj. Tiho nam kuca na vrata i odvodi ga u nepovrat. I ne samo njega. Odnosi i dio mene. Lice mu je blijedo i sasušeno. Kosa mu više nije sijeda, sada je snježno bijela. Izgleda kao starac od devedeset godina, a ne kao čovjek koji je tek zakoračio u šezdesete. Ruke su mu izobličene, tanje od mojih. A trbuh... trbuh izgleda kao da će svaki trenutak eksplodirati i kao da će se sva nakupljena voda raspršiti po podu ove bolničke sobe. I osloboditi ga. Spojen je na aparat i ne može iz kreveta. Sjeo je pokraj mene, a nogavica pidžame podigla se sasvim dovoljno da mu vidim onaj ožiljak. Ožiljak od posljednje operacije. One kada su mu vadili žile iz noge i presađivali ih u srce. Takav ima i na grudima. Čarape su mu mokre jer prokleta vodurina izbija na kožu. U organizmu mu se nakupilo skoro četrdeset litara vode. Četrdeset!

- Pumpaj, jebem mu sve. Pumpaj! – pomislila sam. Prokleti organ.

Stajali smo, činilo se satima, nepomično pored kreveta, a Drugi više nije mogao izdržati. Ustao je iz stolice i odlučio prošetati, a stari je iskoristio trenutak, pogledao me i tiho prozborio:

- Gotovo je, Koka.

- Ni, Ta! Ne govor mi to. Nemoj.

- Je, Kokice. Ovi put je gotovo. 

Nisam razmišljala o očevom oproštaju, pogled mi je zaparao maleni listić papira koji mu je virio iz džepa pidžame. Ruka mi je mahinalno poletjela prema džepu, a papirić...

- Tiket! Stvarno, Ta? Ma ko ti slaže parove na kladionici kad se ne možeš pomaknit? Ča je tebi?

- Ima ode jedna cura šta riba, dođe i pođe pa san je zamolija da mi udre dva – tri para. - nasmijao se.

- Da vo vidi mater, rokni bi je moždani. Ti u bolnici uspiješ nać nikoga ko će ti odigrat, a samo ča ne ostaneš na boti. Ja vo ne mogu skonsumat. U greb ćeš i mene poslat. 

Kakva groteska od jebenoga života. 

Sjećam se ljeta kada sam se prvi put zaljubila. Majka je okretala šnicele na tavi, a stari je sjedio u boravku.

- 661, 662, 663... vrti li ga, vrti! - cerekala sam se za stolom.

- Vrti, vrti! Po cile noći bada daljinski. - dobacila je majka i bijesno zabacila drvenjaču preko stola.

- Majko, to mu je jedina distrakcija u danu. Zašto ga ne pustiš?

- Zato jer meni uzima iz džepa, đava ga nosa! Oću ja čistit cilo lito da on ubacuje u oni prokleti aparat u „Perivoju“? Jebe se meni ako baci četrdeset kuna na karte, ali ova kladionica... Ubila bi' ga. 

Meni je bilo smiješno kako po cijele noći sjedi budan i okreće brojeve na teletekstu. Smiješno mi je jer sam bila beba kada su ostali bez svega. Jedino što je ostalo, kao podsjetnik na bolja vremena, jest mjedena pločica koja je visjela na vratima zadarskoga stana. Kaže majka kako je to bio trosoban stan na Voštarnici i kako im je jedino ostala tablica s prezimenom. Meni je smiješno jer ja nisam doživjela gubitak zemljišta, kamatare na vratima ni više tisuća eura vrijednoga bračkog kamena. Nisam doživjela ni pozive u gluho doba noći, niti sam ga vidjela razvaljenoga od umora na podu mesnice jer prijašnju noć nije spavao već je zabacivao karte preko stola. I smiješna mi je njegova briškula jer ne pamtim vrijeme kada je ta karta koštala zdravlja moju majku i sestru. Ali pamtim jednu ljetnu večer u Bolu. Uvijek mi je bio na usluzi kada sam trebala prijevoz do Bola. Tamo je bila moja prva ljubav, Đi. Redovito me navečer vozio u Bol i u ranim jutarnjim satima dolazio po mene. Ja bih danas svojem djetetu „dala dvi priko čunke“ da me zatraži ono što sam ja od njega inzistirala. Na zvoniku je tuklo tri sata ujutro, sjedila sam na bolskoj pumpi i okrenula kućni broj. Nitko se nije javljao. Čak ni majka. Uznemirila me pomisao da se sam vraćao onom krivudavom cestom i da je negdje sletio u jarak. Uvijek se javlja na telefon i uvijek je budan. Nakon šest poziva, primijetila sam poznato auto u daljini. Približila sam se crvenom Cliju, a on je spavao na suvozačkome mjestu.

- Aloooo! Jesi ti normalan? Kako si zna kad ću doma?

- Krenija san ja malo ranije pa san prilega dok se ne odlučiš ić ća. 

- Prilega si? - stisnutih sam zuba upitala.

- Bija san malo ode u điru.

Đi se smijao. 

- Di ste bili u điru, barba Žungule? - cerekao se.

- Ma tu malo.

- Da niste bili do „Maloga raja“? 

- Nisan, nisan. 

- Ča je tamo?! – graknula sam

- Ah, Kokice. Znamo barba Žungul i ja, ali ti nećemo reć. - namignuo mi je zavodnički dok je stari još uvijek trljao oči.

Đi je dijete u tijelu razbijača i ne zna sakriti istinu. Ušla sam u auto i uputila mu bijesni pogled. Znao je kako ću ga dolaskom kući nazvati da provjerim što je toliko smiješno u „Malom raju“. 

- Koka, Boga ti! Bi je čovik malo do kasina. Pust ga na miru.

- MOLIN?! Ajme, ubit će ga mater. Nadan se da je prispavala. 

Prespavala je ona i tu noć i mnoge druge. Ili se pravila da spava. Mislim da se pretvarala da je dobro svaku zoru kada je dolazio kući, a na kartaškome stolu ostavljao hranu koju je trebala pripremiti sutra za ručak. Pretvarala se da je dobro i onda kada je s Mikadom klao janjce u Nagorincu i dobio prvi infarkt. Pretvarala se i onda kada je znala da će četvero djece ostati bez oca. Uvijek se pretvarala i skupljala sve u utrobi. Čak i onda kada je u četrdesetima saznala da nosi četvrto dijete, a nema novaca za paket pelena. Ali nemojte zaboraviti... ovisnost o kocki ili patološko kockanje prihvaćeno je kao psihički poremećaj 1980. godine. I svrstana je u poremećaj kontrole nagona. To je nesposobnost suzdržavanja. I to ne čini moga oca lošim čovjekom, čini ga bolesnim čovjekom. Nosio je „manjkamenat”, isto kao što ga ja nosim, a nosiš ga i ti. Bilo je van njegove kontrole, a ono što je van naše kontrole vrijedno je oprosta. Bile su potrebne godine i godine kako bi moja majka preuzela konac u svoje ruke. I moja majka i moja sestra. 

Na Rebru je odjednom postalo mračno. Okrenula sam se prema gospodi koja su dijelila sobu s mojim ocem.

- Hoćete da vam donesem kavu? Idem do „Mlinara“, donit ću tati i sebi.

- Može, curo. Koliko vam ova mala ima godina? - upitao je gospodin koji je cijelo popodne slušao stari radio i buljio tupo kroz prozor.

- Ima dvadeset i šest, ovo vam je profesorica. Lina je i još piše diplomski, ali sredit će ona to prije nego ja odapnem.

Hvalisavac obični. Otišla sam po kave i ukrala deset minuta da izbacim iz sebe ono što se u sobi nakupilo. Bilo je trenutaka kada sam željela da mirno spava i da ne osjeća kako mu nedostaje zraka u plućima. I redovito sam se pitala zašto ga samo nije pogodio šesti infarkt. Nama bi bilo teže, ali se on ne bi mučio. Što mu vrluda glavom kada ostane sam? Boji li se? 

Držao je nespretno kavu u ruci i zaplakao. U sebi sam se molila da se nešto dogodi, bilo što... samo da na trenutak umiri ovaj očaj u njemu. Gospodin koji je tek pristigao u bolnicu prekinuo je mučnu scenu. 

- Ja se ispričavam, ali meni su dali klistir. Moram na wc.

Samo nekoliko minuta nakon što je napustio sobu i ušao u toalet, začuo se simfonijski orkestar. Otac i ja smo se pogledali i, u onom beznađu i boli, naprosto „zacenuli” od smijeha. Prdež me spasio. Nakon petnaest minuta prdeža popraćenog smijehom, otac se okrenuo prema zamišljenom čovjeku koji je glasno puštao radio i upitao ga:

- Šta vi govorite o našem premijeru? Jeste li vi Plenkovićev igrač?

Uh, u redu je, sada sam petnaest kilograma lakša. Još uvijek ima volje raspravljati o Sanaderu i Plenkoviću. Još uvijek ima volje pokrenuti nepotrebnu debatu. Popodne je odjednom postalo bučno jer sam se našla u prostoriji s dvojicom radikalnih desničara i jednim radikalnim ljevičarom. Moja najgora noćna mora. Oduvijek sam bježala od grandioznog romantiziranja i politike, ali ovaj mi je put godilo gledati Žungula kako se raspravlja i mlatara rukama. Da sam mogla, upalila bih mu i Thompsona. 

 

19. 4. 2019., Selca

Danas sam mu izrezala mesni doručak na kockice, ležao je na kauču u boravku. Dok čujem lopticu na maski za kisik, dobro je. Diše. Spustila sam se na pod i dala mu komadić omiljene hrane. Znam da ne bi smio jesti masno, ali mu ne mogu uskratiti keks ili šunku pred smrt. Jednostavno ne mogu. Braunila je još uvijek na mjestu i još mu uvijek kroz nju mogu ubrizgati normabel. Doktor mi je rekao kako ga normabelom ubijam, ali on očito ne zna kako ovom čovjeku očajnički treba san. Povremeno sam, u nadi da će se Drugi pojaviti na vratima i pomoći nam, provjeravala mobitel. Ali...ne može se tek tako doći na otok. Nije li? Hm, kako li je ono Marinković napisao... „Plačemo zbog fiktivnih nesreća, a idiot se smije zbiljskim smrtima”.

- Oćeš vode? - spustila sam se na jedno koljeno i tiho ga upitala.

- Daj!

Vratila sam se s čašom vode do kauča i primijetila kako nije progutao mesni doručak. Ne može gutati. Omotala sam dva prsta mokrim zavojem i očistila mu usnu šupljinu. 

-Kokice, ajde mi upali televiziju.

-Oću, Ta! Ča biš gleda?

-Okreni mi na teletekst.

Uporno je pokušavao pritisnuti tri brojke. 661. Ali mu ne ide. 

Okrenula sam teletekst na rezultate ili bar mislim da su to bili rezultati. Đi kaže da su na broju 661 utakmice u tijeku. Ne znam. Oči su mu zamagljene, kao da se nakupila bijela sluz u njima i neprirodno su velike. Nos se okoštao i izgubio krumpirasti oblik. Sada ide u „špic“, a Iskra me upozorila kako se ljudima pred smrt nos okoštava. Stalno sam mu promatrala nos ispod maske. Zanimljivo, ovaj mi je stari oporučno ostavio katastrofalne krvne žile i veliki nos. Često bih promatrala svoj odraz u ogledalu, tu mučnu sliku, slijepljeni obrazi, ključne kosti kao modni detalj, a nos... što sam mršavija, to je veći. 

Nasmijao mi se.

-Zovi brata i reci mu da ide u „Perivoj“. - prvi je put ovoga mjeseca bio ushićen.

-Zašto?

- Zovi ga da digne pare i da materi. 

Odigrao je posljednji listić u životu i dobio na kladionici. Tri je dana neprestano ponavljao bratu da otiđe po novce u lokalni kafić. Možda nam je želio financijski potpomoći isplatiti vlastitu sahranu. Ali da, dragi moji Selčani, Žungul je zadnji odigrani tiket rasturio.

 

 

26. 4. 2019., Selca

I gledala san u oni progadur, namo je zna izvirit non kjukon od nosa i gledat je ko sedi u dvoru. Ni mi da mira nigdi. Nake dosade i prdencuje od čovika, a opeta kal bi se sad vratila u nika boja vrimena... niko osin matere i oca ne može toliko u životu skonsumat! Niko! Gledala bi sestru, no čangrizavo i bisno ča izleti iz nje, to je pokupila od njega. Sad ni čangrizava, sad ne pušća nu njegovu pidžamu, hlenca i govori kako vonja na nje. A ja? Ja san ga uvik vraćivala u vrime kad je fata mater, kad se zagleda u nje i govori je da san izrigana ona. Tote se zajeba, može bit da iman ništo materine naravi, ali vu kjuku mi niko ne može ukrest. Kjuka je njegova. Njegove su i oči, posebno kad jih izbejin, znaš... no kad san bisna ka beštija. Zajapurin se pa blejen ka nenormalna. 

Mogla san tako na ure gledat progadur i mirinu, gledat stari vrtal i ni komad kamena ča ga mater ni dala kalat pa se sad svi koji oćedu ulist u kuću udredu u glavu obo nje. Njegovu katridu u kužini. Njegovu stranu posteje. Staru kavacelu. Otvorila bi kantunal pa privrćala slike. A u ušima mi Lola Beltran!

Pero mis ojos se mueren
Sin mirar tus ojos
Y mi cariño, con la aurora
Te vuelve a esperar

Ya agarraste por tu cuenta
Las parrandas
Paloma negra, paloma negra
¿Dónde, dónde estarás?

 

Ča san? Nisan ništa drugo nego „Llorona”.

Na crkvi su udarila dva sata u noći. Otključala sam mobitel i otvorila WhatsApp, poslala sam Drugome poruku. Pisalo je: „Ostavi me, ostavi me moj Žungul. Gotovo je.”

 

Iskreno, Koka

 



 

Fotografija: Ivana Bašić

 



proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg