proza

Marina Negotić: Bol

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Negotić (Split, 1989.) završila je studij kroatistike i portugalskog jezika i književnosti na FFZG. Nakon toga usavršavala se u Portugalu gdje je završila studij portugalskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Coimbri. Od 2015. do 2021. godine radila je u izdavačkoj kući Hena com kao lektorica i asistentica glavne urednice, a od 2018. do 2021. godine kao urednica strane proze. Lektorski potpisuje stotinjak djela, a urednički preko trideset. Završila je radionicu književnog prevođenja te dvije radionice književne kritike u Centru za kreativno pisanje, kao i radionicu književnog prevođenja pri Društvu hrvatskih književnih prevodilaca. Članica je Translaba – laboratorija za književno prevođenje. Objavljuje književne kritike u časopisu Stav. Prevodi s portugalskog i engleskog jezika književne i stručne tekstove. Vlasnica je obrta za uredničke, lektorske i prevoditeljske poslove Lovac u tekstu. Živi i radi u Zagrebu.



 

BOL

 

I

Živa sam, u pidžami sam, žalosna hrpica u prljavu krevetu. Prsne mi vena, umori se i odustane. Zavidim joj. Krv potekne ovdje i ondje, zamolim da mi promijene posteljinu. Nema vode u bolnici, kažu. Strpite se koji dan. 

Strpljiva sam. Dani se povlače kao osakaćene zmije. Čekam presudu, ne pokušavam se više uhvatiti ni za što, prepuštam se svemu što me vuče – strahu, samosažaljenju i suzama. Plačem tiho da ne smetam ostalima (ja sam i dalje ja). Pokrivam se po glavi. Puno nas je. 

Prije vizite žene sa sela peru pazuhe i namještaju pidžame. Sjede uspravno u krevetima i stide se. Kute ulaze bez kucanja, previše ih je i svi nose papir i olovku. Pitaju me kako sam i kažem dobro. Na trenutak ostanemo u tišini. Kažu: vidjet ćemo. 

Noge me i dalje grozno bole, padam i lijevo i desno i na pretrage odlazim u kolicima. Percepcija svijeta stubokom mi se mijenja i ljudi me drukčije gledaju kad sam dolje i nose me kotači. Moram biti spremna na sve. Pokušavam duboko disati; u hodnicima vonj straha i bolesti.

Jedan dan uđu u sobu i kažu: sjednite na rub kreveta i izvijte leđa kao mačka. Poslušam. Neizreciva me bol ošine u kičmi pa munjevito sklizne u nogu. Vrištim: noga! Kažu: to je normalno. Kad sve završi, vidim dugu, dugu iglu kojom su me boli i briznem u plač.

Potom četrdeset i osam sati nepomično ležim na leđima da izbjegnem drmanje tekućine u mozgu i nesnosnu glavobolju. Pokušavam jesti ležeći, ne ide mi. Slikam se mobitelom. U očima si vidim jezu. Brzo izbrišem sliku, kao da time brišem i stvarnost.

Za nekoliko dana kažu: nije to i nije to. Javim svima. Odahnemo (nismo trebali, ispostavit će se: ipak će biti to). U sobu nahrupe bijele stjenice s obližnjih stabala. Kraj je ljeta, vruće je i prozori su otvoreni. Grizu nas i sve skupa postaje nepodnošljivo. Šutimo. 

Zatim dođu pa me odvedu: doktor me naizmjenično trese strujom i bode iglama. Trpim dokle god mogu, ali ne izdržim do kraja. Jecam i tresem se. Pošalju me natrag. Pišu brzim potezima na papire: panična ataka.

Sutradan dođe psihijatar s debelim okvirima pa kaže: Normabel petica. Odbijem. Doguraju me do psihijatrije, draga žena u pedesetima kaže: možda vam je sve na psihičkoj bazi. Pitam: noge mi ne rade zbog glave? Sve je moguće, kaže.

Navečer gledamo Milijunaša i jedemo kekse. Kako je smiješan ovaj Faruk, kaže I. Nitko je ne ispravi. Alzheimer. Na krevetu pored nas J. umire, ali to tad još ne znamo.

Iz popodnevna ljepljivog drijemeža probudi me duboki svećenikov glas. Kažem: Ne, ne, ne. Možda je to nešto na televiziji? D. odmahne glavom pa kaže: nije. Došao je njoj, to je bolesničko pomazanje. 

J. jedan dan naglo ustane i opere kosu. Plješćemo, bolje je. Nadamo se čudu, ona se smiješi i svaku večer moli. Izdaja mlijeko, vani je čekaju četveromjesečna beba, još troje djece i muž. Za nekoliko dana J. umre. 

Žene dolaze i odlaze, ja ih dočekujem i ispraćam. Nada isparava kao lokvica za vrela dana, a neizvjesnost neumoljivo nagriza. Ljubomorna sam na sve koje znaju što im je i sve koje idu kući.

Dovode vrlo staru ženu iz staračkog doma. Dementna je. Kaže: ps, ps, maco. Pita me: a tko će nahraniti svinje? Kažem: ja ću, samo malo kasnije. To je smiri. Lijepa je i krhka. Ruke su joj čvrsto zavezane za metalnu ogradu kreveta. Grijeh: koristila je daljinski za krevet kao telefon i govorila: Halo?. U noći me tiho moli da je odvežem.

Živim za onih par milisekundi netom nakon buđenja kad još blaženo ne znam gdje sam. Tad se pridignem pa vidim, a stvarnost me zgrabi kao masni crni pauk.

Budim se i odlazim na spavanje mnogo puta prije negoli dođu i kažu: sutra ideš kući. Spakiram se, operem kosu, javim svima. U dogovoreno vrijeme dođu pa kažu: ipak ne ideš, spremi se za pretragu. 

Ulazim u usku, bučnu tubu. Svega mi je dosta i želim nestati. Na pola pretrage daju mi nešto u venu i usput mi poklone pogled koji odaje da je situacija vrlo loša.

Čekam i čekam. Vikend je i vrijeme tromo kaplje. Hodnici su prazni, a mi u sobi nemamo si više što reći.

U sobu smještaju rastrojenu ženu Z. s velikim tumorima i još većim agresivnim ispadima. Cijelu noć viče i pali-gasi svjetlo. Dere se: tko će sve to platiti? Ne spavamo. Govori mi: mala, donesi onaj nož. Zovemo sestru i ona joj daje „koktel“. Znamo što slijedi, ali nestrpljive smo. Za neko vrijeme krene buncanje, sve tiše i tiše, a onda konačno zaspi pred zoru.

Ujutro doručkujemo splačine. Z. ode u kupaonicu pa se vrati gola, prekrivena govnima i sa zapaljenom cigaretom u ustima. Tražim premještaj u drugu sobu.

Pozovu me u svoj ured pa kažu: ovo nije hotel. Vi želite doma? E pa to vam nije pametno. Vi ste ozbiljno bolesna. Vi imate to. 

Nešto me presiječe u trbuhu i prostorija oko mene zloguko zapleše. Ne čujem više što mi govore. Poželim demonstrativno ustati, ali noge me ne slušaju, ostanem na mjestu. Molećivo pogledam sestru, smiluje mi se. Uhvati me ispod ruku i odnese do sobe. 

U kupaonici se prolijem na pod i biram brojeve. Govorim im: ja imam to. 

Idućih par dana glava mi otiče, što od lijekova, što od ridanja. U ustima metalni okus, na prsima ružan osip. Cijelo tijelo boli na dodir, pidžama i plahta ranjavaju me, a kapljice vode pod tušem režu. Raspadam se.

Na dan odlaska ustanem u pet, spakiram se (opet), operem i ispeglam kosu, našminkam se i sjednem na rub namještena kreveta. Cimericama napišem pismo i ostavim svoje kuhalo za vodu: nek' imaju za čaj.

Čekam. Ulaze u sobu pa kažu: ajoj, pa vi ste se i namazala. Poželim vrisnuti, ali se suzdržim. Nasmiješim se, kažem da.

Vučem mali kofer po hodnicima i nesigurnim korakom izlazim iz bolnice. Noge mi vibriraju iznutra i nemam ravnotežu. Kada uđem u svoj stan, sve postane jasno. 

Pomilujem svog psa, promotrim svoj dom, pogledom prijeđem preko svih svojih stvari i znam: sve je potpuno isto, samo se u svaku poru ovoga stana, tijela i života duboko, duboko, zauvijek uvukla bol. 






II

Čitam halapljivo kao nikad u životu. Grabim svaku informaciju i slažem mozaik nove stvarnosti. Nemam filter: znanstveni članak s višestrukim izvorima stapa se s rječitim krikom žene iz Srbije s Facebooka i mlakim motivacijskim porukama s Instagrama.

Bol mi spušta teške zastore na um, tako gusto tkane da u to stanje svijesti, masno i tmasto poput nafte, ne prodire ni natruha svjetlosti. Kažu: proći će. Kažu: Izdrži. Kažu: bit će boljih i gorih dana. 

Bolji se odavde čine kao utvara. Ovdje je samotno. Mračno je od misli i vlažno je od suza. Nije prošlo već šezdeset i tri dana, zašto bi?

Netraženi savjeti i nemušte utjehe salijeću me kao muhe u kolovozu. Kažu: izbaci gluten. Kažu: vitamin D je čudo. Kažu: sve je to u glavi. Kažu: medicina je napredovala. Kažu: moglo je gore. Kažu: samo misli pozitivno. Nemam snage da podignem muhomlat od riječi i rastjeram ih da se nikad ne vrate.

Ponekad zabijem prste ispod kose i dodirujem si lubanju, pa vrištim preneražena mišlju da je moj mozak nagrizen kao stara, tanka tkanina i pun sitnih rupica. Ta mi se spoznaja gadi kao žohar, kao gvalja dlaka iz odvoda i kao otkinuta riblja glava.

Ni san ne poklanja žuđeni odmor. Kad sklopim oči, šećem crnom šumom s predimenzioniranim životinjama. Progone me golemi medvjed, divovske sove i nedobronamjerni, ogromni jelen. Uzaludno tražim skrovište, sve je protiv mene: na podu živo blato, iza mene nemani, a preda mnom zloslutna stabla svijaju grane da me ščepaju. Kad zadihana sjednem na visoki zid, policija me traži osobnu. Iz džepa vadim tucet osobnih, ja, ja, ja, sve sam to ja, ja danas, ja jučer, ja kao beba, ja u školi, ja dok sam bila zdrava, i kažem im da ne znam, jednostavno ne znam – koja je prava. 

Tražim slamku spasa u bilo kojoj vremenskoj kategoriji, vrlo pomno razmatram i prošlost i sadašnjost i budućnost. Ne nalazim što tražim. Oplakujem prijašnju sebe, sve mi nedostaje: moj život i ja kakva sam bila. Sadašnjost zaposjeda tijelo koje je tuđe, teško i tromo: pedesetak kila kostiju i mišića i barem petsto kila trnaca, bola i nemoći. Budućnost je mađioničarev šešir, a u njemu sljepoća, vrtoglavica, tremor, pa onda grčevi, nepokretnost i nijemost. Što li ću izvući?

Odlučim učiniti sve što mogu: poklanjam tijelu samo najbolju hranu, svaki dan revno vježbam, pijem puno vode i poslušno odlazim na spavanje na vrijeme. Čekam lijek, premda on, kaže internet, zapravo ne postoji. 

Boli me i duša, pa razriješim zaliječiti što mogu. Na prsima mi sjede divovske brige, vrat mi stišće neizvjesnost. Odlazim psihologinji, raspem se u pepeo i kažem: bojim se da ću biti opterećenje i da će ljudi bježati od mene. 

Jedan me dan pozovu u bolnicu pa kažu: ovako se to radi, a sad ćete to sama, svaki drugi dan, do kraja života, ako terapija bude djelotvorna. Daju mi kutiju i ja odem kući.

Cjeloživotni strah od igle brišem treptajem oka: prioriteti su prioriteti. Marljivo si zabijam igle u ruke, noge, trbuh i stražnjicu. Tijelo se buni, ne prepoznaje stranu tvar pa vrišti: oteklinama, kvrgama, krvlju i svrabom. Trpim.

Tijelo se oporavi i dâ nogama mig da opet postanu moje. Šećem tamo-amo, svugdje idem pješke, slavim koncept hodanja. Ponovno primjećujem kakav je dan, je li hladno ili toplo, pjevaju li ptice i kakvi su oblaci. Sretna sam.

Jedan dan idem ulicom i nosim topli kruh, nadomak sam svoje zgrade, na uhu mi mobitel, a u njemu prijateljica. Najednom sam na podu. U redu je, dočekala sam se na ruke, dječja ozljeda, ogrebena koljena i dlanovi. Ustajem polako, govorim u mobitel: pala sam. Na podu tražim neprijatelja zbog kojeg sam se poskliznula, no znam: nema ga. On u meni živi.

Na kontroli doktorici ispripovijedam o padu, o padovima. Ona baci papire pa kaže: vama nije dobro. Magnetna rezonanca ne laže: na mozgu svijetli oštećenje. Umjesto da kitim bor i pečem kolače, ležim u metalnom krevetu. Čekam da mi infuzija sa spasom iskapa u venu i ugasi plamen upaljene lezije kao voštanicu.

Odmotavam oporavak teško i nervozno, kao kad tražim početak selotejpa. Na ljepljivoj traci: oteklo tijelo, osip, bol na dodir, iritabilnost i depresija. To je danak koji šutke plaćam za mirno stanje u mozgu.

Koprcam se u istom moru u kojem mirno plutaju podrška i razumijevanje mojih ljudi. Nadohvat su mi ruke, trebam samo posegnuti i zaplivati prema gore, prema površini, ali izmiču mi, ne uspijevam se za njih uhvatiti.

Neke dane provedem pokrivena samoćom i suzama. Kažem: nitko me ne razumije. Kažem: nikog nije briga. Kažem: ljudi ne znaju što reći, ja sam dosada i nelagoda. 

Kažnjavam najbliže. Vičem: vi ćete biti krivi. Vičem: vi mi činite zlo. Dok otrov gusto kapa s mojih usana, valjam se u kaljuži krivnje, srama i užasa. 

Plačem jer nisu zaslužili ništa od toga. Mama nije zaslužila bolesno dijete, muž nije zaslužio nagrizenu ženu. Prijatelji nisu zaslužili teret. Poželim ih odriješiti svega, prekoravam se: ma ne spominji to više, pričaj o drugim stvarima. Podbacim. 

Još se bodem injekcijama. U svakom sam trenutku prekrivena ranama i oteklinama, ali nije mi teško: to je lijek koji me štiti i čini mi dobro. Vjerujem.

Nakon par mjeseci obistini se njegova tiha izdaja: dva nova oštećenja. Kažu: lijek je preslab za vašu bolest. Osjećam kako me guta bezdan beznađa. 

Zatvorim vrata doktoričina ureda pa vidim uplakanu djevojku koja je istim žarom jecala i prije nego sam ja ušla. Zajedno uđemo u lift. Majka je miluje po leđima, ona je neutješna, žalost je zanosi lijevo i desno. Iziđemo iz lifta, zastanem pa joj kažem: bit ćeš dobro. Kako znaš?, pita. Kažem: ja sam ti. Sjednemo pa pričamo. Govorim joj sve što bih voljela reći sebi da imam vremeplov.

Ljeto prohuja u agoniji, načičkano raznim grozdovima boli. Jesen donosi mirnije boje, olakšanje i novi lijek. On je posve drukčiji, jači i bolji, kažu. Daju mi papire da potpišem. Piše: ti i ti ljudi od ovoga su lijeka umrli tako i tako. Piše: ponekad se dogodi to i to. Piše: odgovornost je vaša.

Gutam goleme, bodljikave kugle straha i pišem svoje ime. Govorim si: samo da ne umrem. Infuzija sporo kapa, a ostali me lijekovi šareno omamljuju. Glava mi postaje sve teža, a prorez među kapcima sve uži; tonem u san. 

Probudim se i gušim se. Grlo mi se sužava, jezik mi otiče, nepce se silovito spušta prema dolje. Mahnem sestri i pokažem na grlo, ona učas skoči. Dok mi donesi injekcije, suze mi se i nosnice i ja shvaćam da mi ponestaje resursa za dotok kisika. Dvije injekcije urade svoje i ja duboko udahnem. 

1:0 za mene.

 

III

Prošla je godina, i dalje marljivo skupljam znanje kao granje za ogrjev. Daje mi sigurnost, magloviti privid kontrole. Iste te grane koje u naramku nosim postaju mi teške; gnječe me i podlo mi se zabadaju pod rebra. 

U vokabular mi podmuklo ugmižu: autoimuna, lezije, demijelinizacija, glatimer acetat, ocrelizumab, relaps, remisija i kortikosteroidi.

Budućnost pokori sadašnjost i prelije je crnom tintom. Sadašnjost, svijetla i netaknuta, ne nalazi načina da se obrani pa upija crnilo. Kažem si: ali sad ti nije ništa. Kažem: samo živi i diši. Kažem: uživaj dok je ovako. 

Prerušene brige zaposjedaju mi um. Neumorno plešu svoj đavolji ples. I kad razgovaram, i kad se smijem i kad slušam, u pozadini tiho svira strah.

Vrijeme mi postane nedokučivi neprijatelj. Sve brojim i računam, a u svakoj je jednadžbi ista nepoznanica: moja medicinska budućnost.

Tusta pomisao da sam nezahvalna i da ću žaliti za sadašnjim trenutkom pritišće mi prsi. Kažem si: tko zna koliko će mir trajati? 

Zaboravljam uživati. Pitam se: je li ovo posljednji put da vozim bicikl? Pitam se: je li ovo posljednji put da nosim visoke pete? 

Kad padne noć, pitanja odjenu ozbiljan, crni plašt. Pitam se: kako ću raditi ako izgubim ruke? Pitam se: tko će me razumjeti ako mi bolest otme riječi, slova i glas? Pitam se: je li sebično roditi? Pitam se: jesam li dovoljna? Pitam se: koje je boje sutra?

Plačem nad sudbinom svoje nerođene djece. Ne želim im majku koja je uteg. Ne znam kakva su moja djeca iz budućnosti, ali jedno je sigurno: volim ih već sad. Gladim si ravni trbuh i moja mi djeca silno nedostaju. 

Kažu: ne još. Kažu: prvo vi morate biti dobro. Kažu: vidjet ćemo za dvije godine. Brojim: ako dijete donesem s 35, kad krene u srednju, slavit ću 50. Tko će napraviti tortu? Hoću li na toj fotografiji stajati? Ili sjediti? Možda neki štap u pozadini? Ne daj Bože – ležati. 

Službena ljestvica pokazuje brojke od 0 do 10. Nula je zdrav čovjek koji, nacrtali su, igra tenis. Desetka je smrt čovjeka prikovana za krevet. Histerično plačem pri pomisli na 8, 9 i 10. Govorim mu: ako me voliš, ubit ćeš me nakon 7. Odmahuje glavom. Vičem: obećaj! Predlažem: samo mi stavi jastuk na lice i malo se strpi.

Nadljudskim snagama prstima iščeprkam nadu, odrazim se o nju pa iskočim iz duboke, crne rupe. Opet sam gore, na površini, miriše ljekovito bilje i vidim: sunčano je. 

Rastjeram sve rakove što me sitnim, ali oštrim kliještima reckaju i komadaju iznutra: loš posao, rđave ljude i skučen stan. Dišem. 

Ujutro kad otvorim oči, nestrpljivo provjeravam čime raspolažem. Noge, ruke, oči čine se u redu. Ustanem, ravnoteža je tu. Kažem: bit će dobar dan.

Učim se živjeti s bolešću-hijenom i, čini se, uspješna sam u tom. Na svakom koraku grle me čestitke i miluju pohvale. Kažu: ti si tako jaka. Kažu: ja to ne bih mogao. Kažu: Svaka čast kako se s tim nosiš. 

Zaustim da objasnim: nije to izbor, opcije su binarne – život (kakav je) ili smrt (jednoznačna je). Zaustim da kažem: ja sam gonjena antilopa sa samo jednim ciljem: (pre)živjeti. Umjesto toga čujem se kako govorim: Hvala vam.

 

 

 

Fotografija: Marina Negotić

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg