proza

Darko Crnolatac: Kolinje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Darko Crnolatac (Sisak, 1992.) odrastao je u selu Greda, okružen kajkavskim narječjem i običajima. Nakon završene srednje medicinske škole, na FFZG završava studij germanistike i fonetike za kojeg sudjeluje na nekoliko stipendija i razmjena u Njemačkoj i Hrvatskoj. Pohađao je nekoliko radionica književnog prevođenja i preveo dva književna djela za djecu i mlade s njemačkog na hrvatski jezik: Ja, Cezar i ekipa s Kapitolija i Petominutne priče (Znanje, 2022.). Trenutačno je zaposlen u knjižnici Goethe-Instituta Kroatien, a povremeno vodi radionice govorništva.



 

Kolinje 

 

Zemlja se još jednom uspjela okrenuti oko Sunca i stigla nam je još jedna zima. Sati  je 4.50, a plastika za mjerenje temperature na kuhinjskom zidu pokazuje neugodnih  minus sedam. Kako znam koliko je sati i koja je temperatura zraka, ako i dalje ležim u  krevetu s poplunom preko glave? Tata je ustao, bez alarma, prošao uz moj krevet,  ušao u kuhinju i na glas, sam sa sobom, zadovoljno zaključio: Deset minuta prije  alarma. Uhhh, minus sedam. Taman. 

Dan je kolinja, zato mu je taman. Meni - najmrskiji dan u godini. Čak gori od  dolaska popa na blagoslov kuće. Zavlačim se još dublje pod poplun, pravim se da me  njegovo zapravo nimalo tiho koračanje uz moj krevet nije probudilo i uspijevam  odspavati do sedam. 

Opet me ne budi alarm, već hihotajući bariton ispod mojeg prozora. - A je se  Miro čera pak namazal. On ti prije jedanajst sigurno ne došel! - cerio se tatin kolinje kompanjon Pero. Inače, Pero je Miri sinoć pravio društvo, ali je ionako rano morao  ustati da nahrani krave pa mu je dolazak na kolinje zapravo predstavljao svojevrsni  izlet.  

- Dojdeš, zakolješ, jebiga, malo dreka i malo krvi, zajebavaš se z dečkima,  popiješ si, pojedeš i odeš domom, ili požuriš na drugo kolinje - tako bi većina dečki s  kolinja opisalo taj mili event. 

 I dok ja još mrljam krmelje oko očiju, dečki su si popili rakijicu, a oni žedni i po  dvije. Tata uletava u kuću, pozdravlja me i taman da će mamu tražiti kavu za dečke,  ona ga prekida i viče: - Evo me, kuvana je. 

 Nisam ni prožvakao prvi zalogaj svojeg sendviča s najpoznatijim hrvatskim  parizerom, kad sam čuo prodorni vrisak nositelja titule najnesretnijeg svinjčeta 2008.  na adresi Greda 220. Dečkima signal da prasca čvrsto prime, a meni da se pomalo  spremam za izlazak. Imam još 10ak minuta, taman sam izbjegao najgori dio. 

Prepustil si najbolji dio - veli mi Pero nakon što sam se udostojio pojaviti  među hordom testosterona. 

Jesi se naspal? - očito se Miro udostojio doći prije 11 kad je stigao nabaciti  komentar koji je kod ostalih dečkiju izazvao eksplodirajući grohot.

 S Radio Banovine urlala je voditeljica kojoj je poznato da cijela Banovina  danas valjda ima kolinje pa pozdravlja sve dečke na flajšmašinama i curke kaj vredno  peču kolače, a temperatura se očito osim u kotlu zagrijavala i oko njega. 

E a kad ga je Brankec primil za stražnje noge, a ove mu se posral po 

čižmami i počel bežati, ja sam mislil da bu Brankec kol’ko se prepal na štreku odletel  - zaključio je Pero ni ne digavši pogled s noža i mesarenja. 

Je, prepal! A da ga je neki Pero možda uvatil za njušku kak spada, možda  pajcek ne bi ni razmišljal de bi pobegel - sused Brankec nije mu mogao ostati dužan. Pa ako me jednoga leta poslušaš kad ti velim kad da ga zgrabiš za noge, možda ne bi imali problema z letećim svinjami - uzvratio je Pero. 

I tako u nedogled dok se tata ne bi umiješao spominjanjem sinoćnje utakmice  koju su obojica pratili tek preko mobitela jer su bili prezauzeti naručivanjem još jedne  runde u Santa Stefanu. 

Mama izlazi i dečkima najavljuje ručak. Neki od njih se bune, neki nisu gladni,  neki bi radije preskočili ručak da prije završe, a neki se srame, ali mama se ne da.  Raspored aktivnosti na kolinju je nakon toliko godina dobro upoznala i dečke strogo  upozorava da je ne zezaju, ručak je za deset minut na stolu. 

Vrući krmenadli, zelje, žganci, jetrica i hladna piva. Sjedimo u staroj kući od  pokojne vujne, drva u staroj peći pucaju - tata veli da je to zato ke je vane baš zima,  a mi dobro grejemo nakon čega obavezno uslijedi glasni ponosni smiješak. 

Ručak je gotov, na red dolazi svinjsko salo tzv. čvarci što znači da me se kao  

najmlađeg i najmanjeg muškog sudionika ove svetkovine konačno uključuje u event.  Iduća tri sata veslo je samo moje, napuštam ga eventualno u piš pauzi. 

Evo i djeda na starom biciklu. Prestar je za hvatanje praseta, ali dovoljno  vitalan da mi namigne i veli Ajde donesi dedi jednu. Jedna je u ovom slučaju šljiva.  Tad mi je to bilo urnebesno pa bih mamu u kući skromno zamolio rakiju za dedu koju  bih poluprolivenu oprezno i ponosno donio do odredišta.  

Kak je u škole? - s neiskvarenim smiješkom pitao bi me deda i u hipu  srknuo sadržaj čašice s ilustracijom višnje. 

Dobro je, deda, malo me matematika zeza, ali ništa novo - nisam htio u  detalje, deda vjerojatno nije ni znao u koji razred idem, a kamoli da se pripremam za  neku državnu maturu. Godine i jedna svakih par sati učinili su svoje. Nisam imao  ništa protiv tih pitanja, dečki su me ostavili samog s veslom i euforičnom radijskom  voditeljicom.  

Dečki se vraćaju i testiraju smjesu za kobase koju naravno dirigira gazda  kuće, u ovom slučaju moj tata. - 2,4 % paprike vagnite, dečki!  

Dečki bi vagnuli, dali tati, tata bi podfrknutih rukava izmiješao smjesu, liznuo i  zaključio da ipak fali još ljutine - Dajte još malo, Vera voli ljuto! 

Vlado, daj još malo soli - zabrinuto je izjavio Brankec.  

Dečki! Nemojte me zezati, pa da si krevet odma kraj bunara preselim. I ovak je  dosta slano - nije se dao tata.  

Od izuzetne je važnosti da si gazda ne da reći i ne prihvati svaki prijedlog  

svojih dečki. Kredibilitet je preopasna i preškakljiva stvar da bi popustio pod  Brankecovim savjetima za smjesu ili Perinim sugestijama za idealne čvarke. 

- Vera, ja bi ti u ovo sad već metnul mleka - oprezno je Pero sugerirao mojoj  mami za čvarke. 

Ja bih se udaljio od kotla, a mama bi se kao prava gazdarica i vrsna  poznavateljica dobrog čvarka polagano podignuta nosa nagnula nad kotao i rekla: - Ne, ne, treba to još dosta. 

Znaš da kod Ive meču i luka i soli prije - pokušao se Pero izvući očito 

blesavim idejama koji bi doprinijeli jedino upropaštavanju već desetljećima starog  recepta. 

Nekoliko ispucalih crijeva za kobase i ispuštenih polupečenih čvaraka kasnije,  Pero se pomalo penje na bicikl i veli da mora doma nahraniti. Tata mu se svesrdno  sa smiješkom zahvaljuje i pozdravlja ga.  

Osam je navečer i kolinje je konačno gotovo. Iduća četiri dana tata i mama  žalit će se na bolove u leđima od tereta i šakama od nagle promjene temperature.  Nisu više dvaput šesnajst. Svejedno zadovoljno sjede za stolom u kuhinji obloženoj 

blatnim i krvavim novinskim papirom dok se u koritu natapa masna flajšmašina i puše  dugi bijeli Benston.  

- Dobro je sve prešlo - zaključuje tata.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg