proza

Kristina Tešija: Nevus jagode

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Kristina Tešija (Solin, 1988.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Splitu, a dodatno se educirala u polju rada s mladima te sudjelovala, organizirala i provodila različite neformalne edukacije iz područja kulture, umjetnosti, ljudskih prava i medija. Jedna je od suosnivačica platforme Culture Hub Croatia koja djeluje od 2017., a od ljeta 2021. upravlja kreativnim hub-om Prostor u Splitu. Radi kao nezavisna kazališna kritičarka i novinarka u kulturi (gledam.org, kritikaz, kazaliste.hr, kulturpunkt, Theatralia / Hrvatski radio) i radijska urednica i novinarka (KLFM).



 

čekaonice 

Otac i majka godinama prepričavaju taj događaj; sjedimo na aerodromu, još jedno putovanje je pred nama. Novi doktori, nova začuđena lica, nova odmahivanja glavom. U brigama koje zuje oko njihovih glava, nesvjesni užurbanosti kojom su okruženi, ne primjećuju da u jednom trenutku proklizim kroz naslon stolca na pod. 

Ne sjećam se ordinacija ni čekaonica, prepoznajem ih tek u prepričavanjima starijih od sebe. Neki doktor doziva medicinsku sestru dok držim jednog od svoja dva vječna suputnika za ruku. Kaže Šteta, da je muško, brkovi i brada bi sve to lijepo prekrili. 

U prvi razred osnovne škole krećem naoružana samopouzdanjem. Moj je svijet satkan od odraslih lica koja me uvjeravaju kako ću biti “glavna” i “neću dati na sebe”. Već prvog tjedna plačem na školskom hodniku, a otac odvlači najglasnijeg dječaka s kojim potom sklapa pakt. Ti ćeš je čuvati, ona nije dovoljno snažna. Imam novog prijatelja u klupi, suputnika na kratkim putovanjima do i od škole, nekoga tko me zove nakon nastave da mu još jednom ponovim što je ono učiteljica zadala za domaću zadaću. 

Prva, trošna klupa. Tamno zelenilo školske ploče prošarano tragovima vode i krede. Siti i sretni, čekamo autoritet. Unosi mi se u lice, kovrčava kosa pada joj preko čela. Pogledaj se, izgledaš kao da te krava sažvakala. 

Prije par dana počela sam s izmišljanjem, nestalo je zabavnih priča iz vlastitog života, a glad za pažnjom ne jenjava. Šetamo u grupi, ja pričam o čovjeku koji nam dolazi u stan, izmišljam rečenice kojima nam se obraća, ubacujem magiju u očitu laž, ali one mi vjeruju. Smiju se, prate me do zgrade, ne puštaju da pobjegnem od laži u koje sam se svjesno ubacila.

 

sanus 

Zadar, stražnje sjedište automobila. Pamtim samo kruženje po jednom od kvartova i moj usklik kada ugledam tablu s nazivom poliklinike. 

Brzina kojom se sve odvija ne ostavlja mi vremena za pripremu. Na pragu smo onoga što smo godinama čekali i tražili. Upute jasno kažu “ne jesti ništa nakon ponoći”. U susjednom supermarketu kupujem čokoladicu Lion koju neću okusiti nikada više nakon te večeri. 

Prolazimo kroz čekaonicu, ulazimo u ordinaciju. Očekujem priču, pitanja, šalu. Nešto ljepljivo i žućkasto završava na mom licu. Prvi ubod injekcije u obraz me paralizira, nagla tjelesnost me uplaši, ne uspijevam reći da sam se predomislila. 

Uvjerena sam da cijeli postupak mogu bojkotirati na najjednostavniji mogući način: neću zaspati. Skidam odjeću, prekrivam se grubom, papirnatom plahtom. Razgovaram s anesteziologinjom, pratim upute, čvrsta u tajnoj odluci da nema spavanja. Brojim unatrag od deset do jedan dok zurim u grozd svjetala nad licem. Već na broju sedam uočavam duplanje, zatresem glavom i nastavljam s brojanjem. 

Budi me osjećaj podizanja želuca čiji sadržaj izbacujem u metalni bubreg prije nego uspijem odlijepiti kapke i ugledati svjetlo. 

U krevetu do moga leži osoba skrivena bijelim paravanom. Mama zatrese glavom i mijenja temu kada krenem s pitanjima. Kasnije, dok listam stripove, upoznajem Danijelu, djevojku kojoj je agregat pojeo većinu kože s tijela. 

U sobi ne postoji nijedna reflektirajuća površina, moja pitanja i zahtjeve nitko ne čuje. Pronalazim džepno ogledalce i požalim čim ga stavim ispred lica.

Brat sramežljivo proviruje, uplakan je i preplašen. Tješim ga, pokazujem mu oštre končiće koji vire iz lica i upozoravam ga ne smiš me nasmijavat, sve će popucat. Kasnije ga tjeram, dodirujem lice i očekujem krv. 

Oštra bol širi se glavom, ulazi kroz uho koje ne smijem dotaknuti. Vlaga natapa jastuk, u prostoriji hitne pomoći ležim na tvrdom, kožnom krevetu dok se purpurne vate množe na metalnim kolicima pokraj moje glave. 

Nisam dobila kolektivni posjet ni simboličan poklon; pri povratku na nastavu, donosim par novčanica kao prilog za buket - razredni poklon učenici koja je uklonila madež. 

Naučila sam; svaki put traje sve kraće, buđenje me sve manje zbunjuje, trudim se svim silama zaboraviti igle i sukrvicu. 

Ne vidim nikakvu promjenu, ovo su besmisleni potezi, mučenje. 

Pucketanje pri dodiru škarica i kirurškog konca. Napravljen je od mačjih iznutrica, govori mi majka. Kasnije, godinama lice uzaludno mažem kremom od puževe sline. 

Prošlo je previše godina, navikla sam sebe na sebe. Roditelji pokreću bolnu temu. Moja soba je ljubičasta i u njoj ne uspijevam zaspati. 

Uspavljujem se suzama, lakše je pretrpjeti nego objašnjavati. U meni se nastanio neki crni osjećaj i znam da srljam u pogrešku. 

Ordinacija je preseljena na zadarsku periferiju, nešto je groteskno u hladnoj, staklenoj zgradi okruženoj kamenjarom i spaljenom travom.

Zvuk kidanja kože od mišića, hladni kirurški čelik oslonjen o obraz, crvene točkice krvi na gazi koja mi prekriva lice. Suze mi se slijevaju u uši, tek nakon desetak minuta uspijevam ispustiti glas. 

Ispijam sok od naranče pomiješan s tekućinom protiv bolova. Svaki kamenčić na putu rezultira pulsiranjem u licu. Kasnije, danima preživljavam na tankim čokoladicama, jedinoj hrani koju uspijevam ugurati u usta. 

Dva dana su se pretvorila u dva tjedna, dva tjedna su se pretvorila u dva mjeseca. Sada ćemo to sve lijepo izvaditi, govori sijedi doktor, a ja briznem u nekontrolirani plač. 

Mogla si još koji dan ostati doma, meni bi bilo neugodno takva doći u školu.

 

split 

Crtkara neka lica po marginama skripte koja se raširila na posljednjoj klupi u vlažnoj učionici. U jednom trenutku gura papire u mom smjeru, dodirne mi dlan i pokaže na moje lice iscrtano plavom kemijskom olovkom. Lijeva linija lica je valovita, zaigrana, kao da je ruka u jednom trenutku odlučila ispričati istinu koje sam ionako stalno svjesna. 

U ofucanom ruksaku nosim rokovnik prepunjen nastavnim lekcijama. Iako sam klupu zamijenila katedrom, i dalje očekujem da netko posegne za argumentom lica. 

Linoleum i cijevi centralnog grijanja. Narančaste sjedalice. Ordinacija nalikuje hodniku, s prozorom na najudaljenijem zidu, i medicinskom sestrom strateški pozicioniranom pokraj vrata, poput granične kontrole. 

Ja ovo ne želim, ja ovo radim zbog drugih. 

Bez naočala sam slijepa, nezaštićena. Ne mogu iščitati lica, škiljim dok mi obraze razvlače hladni prsti. Prostorija se ispunjava studentima, ja ne uspijevam odgovoriti što želim i što očekujem. Stežu me neke ruke oko vrata. 

Uzmi ogledalo i pogledaj se. Onda se vrati, kad shvatiš što želiš. 

Nemoj trepnuti, nemoj trepnuti. Izgovaram nešto, rastvaram naočale i nabijam ih na nos. Na odlasku, čekaonicu ispunjavaju riječi Moraš biti svjesna da nikad nećeš izgledati normalno. 

Crtam oči, prepun ih je rokovnik. Mačje, zmijske, prijete.

 

 

 
 
 
 
 
 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg