proza

Šima Majić: U svijetu slomljenih suncobrana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Šima Majić (Imotski, 1992.) živi u Kongori kod Tomislavgrada. Po struci je magistrica hrvatskog jezika i književnosti. Objavila je dvije zbirke pjesama: Potkožni sjever i Melankolija igra badmiton, kao i poeziju i prozu u književnim časopisima, antologijama i zbornicima; neki od njih su: Asymptote, Eurolitkrant, Strane, Stih u mreži, Astronaut, Motrišta, Čovjek Časopis… Dobitnica je nagrada Zdravko Pucak i Anka Topić. Pjesme su joj prevedene na engleski i francuski jezik. Radi kao nastavnica i školska knjižničarka u osnovnoj školi u Tomislavgradu.



 

U svijetu slomljenih suncobrana

 

Sumraci civilizacija piju stvarnosne likere. Drame su likovi jedne drugima. Kao Alise izmučene čudima u svijetu sladoleda i slomljenih suncobrana. Provlačim život kroz filtere naziva memory. Stavljam ruke na ogradu koja je čitavu noć upijala Mjesec. Stoljeće zrije u nova voća, čije plodove tantalovski kušam. Stropoštava se u njegovim košpicama paradoksalna tagedija introvertnosti. Kao bademi koje kupujem za dvije i dvadeset pet u tužnom centru. Sto grama, molim. I jedan ekstra plavi blok leda koji ću ugraditi u sebe. Naime, sanjala sam priče meke poput jastuka čija mekoća ubija. Izmaglicu koju ne bi odagnalo ni 12665 kava. Zar se ljudi ponašaju nesposobni otključati neke osnovne stvari? Postoji previše objekata koji sliče na balkone na koje bi se mogli instalirati zvučnici koji bi ukazali na takve stvari. Ili mali mikrofoni rapršeni svuda.

***

Mravi sa susjednog drveta prave sjene po mojoj nozi. Bumbar plovi svojim krilima kroz dane kasnog proljeća. Razloge za odsutnost iznosimo iz sebe. Da bar postanu neprimjetni kao vječnost himalajske soli s istekom roka trajanja na Midsommar. Sladoledi više ne postoje, gube se pri užarenom kontaktu stvarnosti. Na meniju uma su vrhunske delicije. Postojala su bića. Nasmrt snena. Razdirala ih je tuga. Tu uvijek ima mladosti i zamora. Posebna kategorija je onaj  pri pisanju životopisa. Nadmašio je sam sebe, svodi se na najradije bih da me nema jednako kao što me svuda ima, da letim kao pelud po zraku, da time počinju i završavaju priče. Da oko nas raste bilje, opako bajkovito, koje tijekom cvjetanja miriše na med. Muškarci i žene nose papirnata odijela prikladna za ispisivanja medicinskih pripravaka za ublažavanje depresije, za ublažavanje stvarnosti. Njihova izrazito preplanula tijela indikator su toga koliko je Sunce promijenilo svoju ćud. Podivljalo je, promijenilo boju, oblik, a nadasve značenje za pseudoživot na Zemlji. Na sve manje toga mu imamo snage zahvaliti dok noćima često kolektivno sanjamo. Bliži se kraj svijeta.

 

***

Biti tisuću metara bliže veličanstvenoj predstavi koju nam nebo prostire na svod. Tisuću metara, treptaj u svemirskom smislu. Postoji jezero koje izgleda kao planinsko oko. Ima taj oblik i boje. Unutar njega, na rubovima se nakupila santa koja se gubi u dubinu zagasitih boja, zelenkastih i modrih. 

Upravo ta prisutnost sante formira eliptični oblik oka. Led zauzima veći dio površine, a oko manji. Boje u njemu prelijevaju se kao dani jedan u drugi. Kao dubine i visine u nama. U kutu oka, na mjestu gdje se nalazi suzna žlijezda izrasta jedan grm. Grane mu nisu obrasle trnjem. Opravdava li to dovoljno smjelu usporedbu sa suzom? Tko je to noćima isplakivao jezera po proplancima blidinjskih zima? Očima koje su mogući ostatci ledenog doba. Kome su to vile oduzele kontrolu nad tijelom i nad mislima? Utapala su se jezera jedna u drugima. Topili su se snjegovi i topit će opet. Nema ničega tužnoga u tome sve dok je slutnje da našeg divnog Sunca neće ni biti za određen broj milijardi godina.

***

 

Agnes Varda priča o tome kako u svakome od nas postoje unutarnji krajolici i kako ćemo zavirimo li u nju pronaći plaže. Što se tiče mene, to bi mogla biti jezera. Nad njima lete ptice čija krila su spojena na valove visoke frekvencije. No začas pregori instalacija. Ne lome mi se riječi nad zgarištima. Mjesec lipanj je, zaklani limun. U koktelima od bazge, metvice i ruma i Verlaineov šešir bi se utopio. Ubijaju me ljetni blagdani, padam lagano kao posječena trava. Depresivni i alergični dani nižu se svojim bjesnomučnim tokom. Raspukla sam se sred njih kao zrela breskva po kojoj se nakupio mraz unutarnjih krajolika. Bačena s nadmorske visine od dvije tisuće metara. U okrilje ideja gdje zasjeda okrugli stol, gdje cvijeće živi u plastičnim vazama. Njena zrelost nas je mimoišla kao meteor. Pijemo jutarnju kavu kao da o tome ovisi poredak povijesti. Čistimo tijelo sirupom od bazge. 

Bajke su opasna stvar. Kritička svijest je jedan od indikatora njihovog otrova. Kalkulator opsega gluposti i zla. Pojedinima, jezik je smrskan u aparatu za prosječnost, nema mu spasa. Menta i spirulina obitavale su u kafićima u kojima se ljudi prividno upoznaju i sudjelovale u tome da jedan bude pretočen u knjižaru. U mračnim kupalištima odigravaju se omiljene drame, ne na izljevalištima krvi. Ukupna ljudska svijest po jednom i drugom pliva s mišićima na napuhavanje. Izgleda da se još ima snage za bal vampira. Dok snažni ženski glasovi nadvisuju obronke planina.

 

 

 

 

Fotografija: Šima Majić

 

 


 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg