proza

Šima Majić: U svijetu slomljenih suncobrana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Šima Majić (Imotski, 1992.) živi u Kongori kod Tomislavgrada. Po struci je magistrica hrvatskog jezika i književnosti. Objavila je dvije zbirke pjesama: Potkožni sjever i Melankolija igra badmiton, kao i poeziju i prozu u književnim časopisima, antologijama i zbornicima; neki od njih su: Asymptote, Eurolitkrant, Strane, Stih u mreži, Astronaut, Motrišta, Čovjek Časopis… Dobitnica je nagrada Zdravko Pucak i Anka Topić. Pjesme su joj prevedene na engleski i francuski jezik. Radi kao nastavnica i školska knjižničarka u osnovnoj školi u Tomislavgradu.

U svijetu slomljenih suncobrana

Sumraci civilizacija piju stvarnosne likere. Drame su likovi jedne drugima. Kao Alise izmučene čudima u svijetu sladoleda i slomljenih suncobrana. Provlačim život kroz filtere naziva memory. Stavljam ruke na ogradu koja je čitavu noć upijala Mjesec. Stoljeće zrije u nova voća, čije plodove tantalovski kušam. Stropoštava se u njegovim košpicama paradoksalna tagedija introvertnosti. Kao bademi koje kupujem za dvije i dvadeset pet u tužnom centru. Sto grama, molim. I jedan ekstra plavi blok leda koji ću ugraditi u sebe. Naime, sanjala sam priče meke poput jastuka čija mekoća ubija. Izmaglicu koju ne bi odagnalo ni 12665 kava. Zar se ljudi ponašaju nesposobni otključati neke osnovne stvari? Postoji previše objekata koji sliče na balkone na koje bi se mogli instalirati zvučnici koji bi ukazali na takve stvari. Ili mali mikrofoni rapršeni svuda.

***

Mravi sa susjednog drveta prave sjene po mojoj nozi. Bumbar plovi svojim krilima kroz dane kasnog proljeća. Razloge za odsutnost iznosimo iz sebe. Da bar postanu neprimjetni kao vječnost himalajske soli s istekom roka trajanja na Midsommar. Sladoledi više ne postoje, gube se pri užarenom kontaktu stvarnosti. Na meniju uma su vrhunske delicije. Postojala su bića. Nasmrt snena. Razdirala ih je tuga. Tu uvijek ima mladosti i zamora. Posebna kategorija je onaj  pri pisanju životopisa. Nadmašio je sam sebe, svodi se na najradije bih da me nema jednako kao što me svuda ima, da letim kao pelud po zraku, da time počinju i završavaju priče. Da oko nas raste bilje, opako bajkovito, koje tijekom cvjetanja miriše na med. Muškarci i žene nose papirnata odijela prikladna za ispisivanja medicinskih pripravaka za ublažavanje depresije, za ublažavanje stvarnosti. Njihova izrazito preplanula tijela indikator su toga koliko je Sunce promijenilo svoju ćud. Podivljalo je, promijenilo boju, oblik, a nadasve značenje za pseudoživot na Zemlji. Na sve manje toga mu imamo snage zahvaliti dok noćima često kolektivno sanjamo. Bliži se kraj svijeta.

***

Biti tisuću metara bliže veličanstvenoj predstavi koju nam nebo prostire na svod. Tisuću metara, treptaj u svemirskom smislu. Postoji jezero koje izgleda kao planinsko oko. Ima taj oblik i boje. Unutar njega, na rubovima se nakupila santa koja se gubi u dubinu zagasitih boja, zelenkastih i modrih. 

Upravo ta prisutnost sante formira eliptični oblik oka. Led zauzima veći dio površine, a oko manji. Boje u njemu prelijevaju se kao dani jedan u drugi. Kao dubine i visine u nama. U kutu oka, na mjestu gdje se nalazi suzna žlijezda izrasta jedan grm. Grane mu nisu obrasle trnjem. Opravdava li to dovoljno smjelu usporedbu sa suzom? Tko je to noćima isplakivao jezera po proplancima blidinjskih zima? Očima koje su mogući ostatci ledenog doba. Kome su to vile oduzele kontrolu nad tijelom i nad mislima? Utapala su se jezera jedna u drugima. Topili su se snjegovi i topit će opet. Nema ničega tužnoga u tome sve dok je slutnje da našeg divnog Sunca neće ni biti za određen broj milijardi godina.

***

Agnes Varda priča o tome kako u svakome od nas postoje unutarnji krajolici i kako ćemo zavirimo li u nju pronaći plaže. Što se tiče mene, to bi mogla biti jezera. Nad njima lete ptice čija krila su spojena na valove visoke frekvencije. No začas pregori instalacija. Ne lome mi se riječi nad zgarištima. Mjesec lipanj je, zaklani limun. U koktelima od bazge, metvice i ruma i Verlaineov šešir bi se utopio. Ubijaju me ljetni blagdani, padam lagano kao posječena trava. Depresivni i alergični dani nižu se svojim bjesnomučnim tokom. Raspukla sam se sred njih kao zrela breskva po kojoj se nakupio mraz unutarnjih krajolika. Bačena s nadmorske visine od dvije tisuće metara. U okrilje ideja gdje zasjeda okrugli stol, gdje cvijeće živi u plastičnim vazama. Njena zrelost nas je mimoišla kao meteor. Pijemo jutarnju kavu kao da o tome ovisi poredak povijesti. Čistimo tijelo sirupom od bazge. 

Bajke su opasna stvar. Kritička svijest je jedan od indikatora njihovog otrova. Kalkulator opsega gluposti i zla. Pojedinima, jezik je smrskan u aparatu za prosječnost, nema mu spasa. Menta i spirulina obitavale su u kafićima u kojima se ljudi prividno upoznaju i sudjelovale u tome da jedan bude pretočen u knjižaru. U mračnim kupalištima odigravaju se omiljene drame, ne na izljevalištima krvi. Ukupna ljudska svijest po jednom i drugom pliva s mišićima na napuhavanje. Izgleda da se još ima snage za bal vampira. Dok snažni ženski glasovi nadvisuju obronke planina.

Fotografija: Šima Majić