proza

Vida Terze: Kiselo srce

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vida Terze (Zagreb, 2003.) studentica je prve godine na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu od svoje četvrte godine. Njena kratka priča ''Pet minuta'' prošle je godine dobila drugu nagradu na Natjecanju za kratku priču o Domovinskom ratu. S istom je pričom sudjelovala na državnoj smotri literarnog, dramskog-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo.

Kiselo srce

U bolnici, na spomen EEG-a, mladić u modroj vesti podigne ruku i prstom pokaže na staklena vrata njoj s desna. 

Neko vrijeme slijedi puste hodnike – bijeli zidovi na žućkastom svjetlu, zeleni pod od linoleuma, prošaran plavim iglicama. Natpisi na vratima, crni i masivni na bijelim papirima. Dermatologija, venerologija, psihološka medicina, psihološka traumatologija. Božićne dekoracije koje još nitko nije maknuo – žgoljava božićna drvca, sivkasti djedovi mrazi krezubih osmijeha. Ljudi sjede na metalnim sjedalima pognutih glava, zamotani u napuhnute zimske jakne. Poput modrih oteklina na bijeloj koži zidova. 

Najzad nađe sobu broj sedamdeset i pet, kako joj je rekla žena na telefonu kad je prije par dana nazvala bolnicu. Čekaonica ispred sobe tiha je i prazna. Neko vrijeme sjedi na sjedalu, čekajući da je pozovu, osjećajući se glupo. Ustane i pokuca na vrata. 

„Oprostite, imam dogovoreno danas u podne za EEG.”

Žena koja sjedi za stolom okrene se. 

„Uđi, dušo, čekala sam te.”

Marina uđe, zatvori vrata. 

Soba je razmjerno mala – jedan stol s kompjuterom, par stolica i zeleni bolnički krevet. Toplo podnevno sunce kupa sobu u žućkasto bijelom svjetlu poput mlijeka na šećeru. Žena je starija, s kratkom narančastom kosom i promuklim glasom.

Marina izvadi komad papira iz torbe i zdravstvenu iskaznicu. 

„Evo, rekli su mi da donesem iskaznicu i nalaz od psihijatra kojim se traži EEG.”

„Samo ovo mi treba”, reče žena grabeći nalaz iz njene ruke, „ti samo sjedni. Stavi kaput na vješalicu.”

Ona učini kako joj je rečeno. Sklopi ruke u krilu. Svjetlo joj se lovi za trepavice u žućkastom pljusku u kojem svaki čas bljesne plava točka, crvena, ljubičasta. 

Ne želi gledati u doktoricu dok joj čita nalaz, zapisuje ime i dijagnozu, kao da piše osmrtnicu. Ognjeni sram i neugoda rascvjeta joj se u obrazima. 

Zna što tamo piše. Mentalna nestabilnost. Bolest u obitelji. Mentalni slom prije par mjeseci. 

Događaj kojeg se sjeća u komadima, rijetkim trenucima kad bi se magla digla i odjednom bi postala svjesna, poput blještavih iskra u tami. Kad je uhvatila svoj pogled u odrazu čaše na kuhinjskom stolu, okružena obiteljskim prijateljima na rođendanu svog oca. Nasmiješena sredovječna lica okružena oko rođendanske torte koju je njena majka postavila na stol – ali nešto je bilo krivo, nešto poremećeno u bijelom kuhinjskom svjetlu, nešto bolesno u mirisu njene majke koja je stajala pored nje – mirisu deterdženta i cigareta. Spazila je svoj pogled u čaši, svoje raširene zjenice. Spustila je pogled na svoje ruke i vidjela ih je, žućkasto ružičastu kožu dlanova, ali to nisu bile njene ruke i to nije bila njena krv i odjednom je osjećala kako nestaje, kako se rasplinjuje u zraku. I više je nije bilo.

Druga iskra. Leži u krevetu pokrivena dekom preko glave, kao da se tako štiti od svijeta oko sebe. Nazubljenog, nateklog mraka koji diše i trepće. I zuri u nju. 

Roditelji su joj prepustili svoju sobu, bio je to prvi put od rođenja da je spavala sama, naviknuvši se na život sa braćom i sestrama. Ostavili su je da se odmara, spavali u boravku. 

I to je tako boli, da njena majka ne spava zbog nje, da se svi brinu, zovu doktore i bolnice, kuhaju joj njena najdraža jela. A ona ih ne može pogledati u lice. Kao da joj se srce ukiselilo. 

U mračnoj, tihoj sobi na trenutak ju zapljusne hladan val koji odnese sav krvavi strah i ostane samo tuga, oštra i ledena poput sige, poput stijene, nešto prapovijesno i vječno, zakopano u njenom prsnom košu. A ona vrišti. 

Tupi udarci na vratima. Lopta sijede kose proviri u ordinaciju s plosnatim, zamotanim paketom u rukama. 

„Dostavljam poklon za Vas jer ste tako dobri”, kaže i odloži paket – očito čokoladu – na njen stol. 

Doktorica stavi dlanove na jagodične kosti. „Ma nemojte, molim Vas”, uzvikne. 

Starica se umiljato nasmiješi. „Vi zaslužujete sto poklona, tako ste mi pomogli.”

„Ne, ne, rekli smo, samo jedan oče naš.”

„Ah, to sigurno, to sigurno!”

Neko vrijeme se samo gledaju, smiješeći se, a onda starica izađe i zatvori vrata. 

„Bože, što ću ja s njom”, doktorica kaže, puna ljubavi. Marina postane svjesna panorame Jeruzalema razvučene na zidu uz stol, križa u kutu. Uokvirena pjesma na zidu, Večernji susret.

Isuse, dođoh Ti reći,
kako me u grlu guši,
od isplakanih suza
kako me boli u duši.

Bože moj, pomisli. 

Doktorica sjedne za stol, ponovo uzme nalaz u ruke. „Znači, uzimaš mirzaten?”

Marina pročisti grlo. „Ne, promijenila mi je psihijatrica lijekove. Sad uzimam kvetiapin... i moditen.”

Sram se u njoj zapetlja u vreli čvor kad doktorica na spomen lijeka spremno kimne glavom. Moditen, antipsihotik. 

Neko vrijeme ju ispituje podatke poput datuma rođenja, adrese prebivališta, a onda ustane. 

„Ovo ti je prvi EEG?”

Ona kimne glavom. 

„Dobro, postupak nije bolan, nije invazivan, samo ćeš ležati na ovom krevetu petnaestak minuta”, reče i prstom pokaže na bolnički ležaj okrenut prema prozoru. 

Doktorica uzme kapu s elektrodama koja visi pored vrata i navuče ju preko njene glave. Pričvrsti joj bradu povezom. 

Marina nastavi čitati pjesmu na zidu. 

Dođoh ti šaptat
kako mi križ izrani rame
i kako ga teško nosim
jer je pretežak za me.

Mora biti lijepo, pomisli, imati neku utjehu.

Doktorica joj premaže čelo alkoholom, pričvrsti još dvije elektrode tik ispod korijena njene kose. 

„Hajde, dušo, na krevet.”

Marina se uspe plastičnim stepenicama i prebaci se na ležaj, osjećajući se loše što tenisicama gazi po spužvi. 

Legne se na leđa, sklopi ruke na trbuhu. 

„Eto, tako, sad samo diši”, kaže doktorica, sjedajući za kompjuter. Aparat na koje su pričvršćene elektrode stane zadovoljno pištati – spori, duboki tonovi. 

Ona udahne na nos, izdahne na usta. I dalje vidi uokvirenu pjesmu nasuprot kreveta. 

Dođoh ti se tužit
u suton ovog dana,
jer me odviše boli
i peče ova rana.

Suton ovog dana, pomisli. 

I odjednom vidi to pred sobom, pepelno crvena svjetlost koja tone u visoku travu, miris blata i zime, srebrni zvuk žuboreće vode, kao da neki stvor sjedi duboko u zemlji i sva se voda slijeva u njegovo veliko, suho grlo. Sve što bi je prije uznemirivalo, ali sada, na lijekovima koji su se omotali oko njenih misli poput hladnog obloga, samo je rastužuje.

Njene promrzle ruke, koje se lijepe za upravljače bicikla. Točka smeđe u sivoj, kosa njene prijateljice dok se spušta nizbrdicom do nje. Isti sitni zubi, isti upali obrazi, ali nešto je krivo. Zavinutost Dorine usne, kao da se upravo sjetila neke šale. Ali njoj nije do smijeha. 

Kleknuh da ti se jadam,
al me zbuni tvoje raspelo,
Žižak ti osvijetli lice,
raspeto, presveto tijelo.

Dorino tijelo. Kad je bila djevojčica – sitno i zategnuto, njeno tijelo dok su klečale na igralištu i jele cvijeće s livade, njihovi zeleni zubi u razjapljenim osmijesima, njihove mekane ruke dok su kopale žirove i ubijale mrave, njeno toplo tijelo u zagrljaju. 

Tijelo koje je sada kruto i nezrelo, točka njenog pupka koja proviruje između njene majice i hlača, poput rupe u njenoj utrobi. Tijelo za kojim je nekad žudila, a sada visi o niti njenog vrata.

Njene ruke koje se sada tresu dok drže upravljače – dugačke, mršave ruke, kratki, žuti nokti, krvave zanoktice. Krvave poput njene staklovine. 

„Što si uzela?” pitala ju je Marina dok su sjedile pored potoka u kojem se gasilo zimsko sunce. Njihovi bicikli u travi pored njih. 

Ali Dora je odmahnula je glavom, kao da poriče njihovo prijateljstvo, sve godine između njih. A Marina je okrenula glavu na drugu stranu. Zagledala se u protok ledene vode ispod svojih tenisica. 

I što da kaže, što da napravi? Nakon svih mjeseca gledajući ju s druge strane učionice kako se trese, zavlači riječi, trlja lice. Trpki, biljni miris njenih prstiju. 

Nema se više što za reći. 

Ali pričale su. Sporo i otežalo, dok se Dora nije počela tresti – prvo samo ruke, a zatim cijelo tijelo. Dala joj je svoju jaknu, ali nije pomoglo, samo se njihala u travi. 

„Tresu ti se očne jabučice”, rekla je Marina u čuđenju, poput djeteta. 

Njena prijateljica prstima je pritisnula oči i kriknula. Nesretan, dječji krik na livadi, pod zalazećim suncem. 

Stala si je dirati lice. Oprezni, spori pokreti, raširenih očiju. Kao da joj krv bubri i cvjeta ispod kože. 

„Nikad...”, Dora promrmlja, stisnutog glasa. „Nikad nije bilo ovako.”

Marina se prepadne. 

Dora ju gleda kao da ju prvi put vidi. Prebaci se na leđa, tresući se, zamotana u njenu jaknu. Zjenice su joj raširene poput mjeseca koji polako izlazi iznad njih. 

Marina stane kopati po jakni. Nađe papirnatu vrećicu s kvetiapinom koju su joj dali u bolnici, da ne mora trčati u ljekarnu. Zamisli se. Antipsihotici suzbijaju tripove, kvetiapin se uzima za spavanje. Može je opustiti, ali što ako zaspi i više se ne probudi? Uopće ne zna ni što je uzela. 

Suze joj se sliju na mjesečini. Nikada se u životu nije osjećala tako usamljeno, gledajući tijelo svoje prijateljice kako se polu-svjesno migolji u travi. Ako ovo gledaš, Bože, pomislila je. Ako ovo gledaš. 

U sobi sedamdeset i pet, specijaliziranoj za EEG test, pročita sljedeću kiticu pjesme.

U suzama, izmučen,
izboden, raspet i sam,
o Bože, što da se tužim,
pa mene je pred Tobom sram.

Istrese tabletu na dlan, prljav od blata. Drugom rukom posegne za Dorinim usnama. Ali ona se otima, zamahujući glavom u histeriji.

Uhvati ju za vilicu, pritisne čeljusnu kost. Desnom rukom zarije ruku među njene usne, držeći pilulu u prstima. 

„Progutaj, glupačo”, protisne. 

Njena slina stane joj curiti niz dlan. Njene oči, izbijajući iz njene lubanje, pogledaju je. Osjeti krajeve njenih usna kako se bodu u osmijeh. 

Ognjeni, nasilni bijes zatreperi joj u srcu. „Gutaj.”

I ona proguta, stežući jezikom Marinine prste, kašljući u mraku. 

Nakon nekog vremena se smiri. Prestane se tresti i ostane ležati u travi, blijeda i nepomična poput kipa. 

Sunce zađe nad obzorom, još se tek rijetka sivkasta svjetlost skuplja uz tlo. Zvijezde počnu izlaziti nad njima, bijele točke na crnom platnu. 

„Moraš mi pomoći”, progovori Dora, još uvijek ležeći u travi. Glas joj je najednom čist i miran. 

Marina se trgne. „Molim?”

„Ovdje je potok. Moraš me uzeti, držati me ispod vode. I onda moraš otići. Izgledat će kao nesreća.”

Zgrozi se do kostiju. Ne vidi joj lice. „Ne.”

Njena prijateljica sjedne, okrene se prema njoj. Sva zbunjenost u njenim očima je nestala. „Moraš to napraviti. Ništa drugo neće pomoći.”

„Jesi ti normalna? 

Dora ustane, krene prema potoku. Ona je zgrabi, privije k sebi. Njeno tijelo hladno je i tvrdo u njenim rukama. 

 „Molim te”, prošapće njena prijateljica. „Molim te.”

Ona ju samo drži, podlakticom pritisnutom na njeni grkljan. Drži je dok joj se tijelo ne opusti u njenim rukama, dok ne stane plakati u njeno rame. Dok se mrak ne spusti na zemlju.

Probodene noge i ruke,
probodeno je srce Tvoje,
Kako je tuga Tvoja teška
i sitne boli moje.

Kako je to tada boljelo. Duboka, zrela bol u njenim prsima. Bol poput zagrljaja, poput istine.

Aparat nastavi sporo pištati. 

„U redu, dušo, sada zatvori oči”, čuje glas doktorice. 

Marina ju posluša. U mraku svojeg uma, pomisli: Probodeno je srce tvoje.

Kako je to bio zadnji put da je razgovarala s Dorom, pogledala je u oči. Kako je, što god je bilo između njih, tog dana umrlo, probodeno čistom oštricom života.

„Sad će početi bljeskati svjetlo. Ti se samo opusti.”

I stvarno, ispod svojih sklopljenih kapaka odjednom vidi crvene šare koje joj stanu treperiti pred očima. Crvene vrpce, umrvljene u crnilu. 

Crvene vrpce, crvena staklovina, crveno srce, probodeno.

Mrak. 

Crveni križ, crvene rane. 

Mrak.

Crvena tuga. 

Mrak.

Crvena bol. 

Duboko u njoj. 

Krajnjim dijelom mozga sneno postane svjesna mahnitog pištanja aparata i doktoričinih povika. 

…

Sljedeći put kad njena svijest frcne poput iskre u mraku, leži na krevetu. 

Noć je. Srebrne zrake mjesečine love se u zavjesama i obasjavaju njeno usnulo lice.

Kad pogleda oko sebe spazi da je okružena svojim stvarima, ali soba nije njena. Ukrašena je dječjim dekoracijama – zečevima i psima, komično velikih očiju i isplaženih jezika. Natpis na vratima: Soba dvadeset i tri, dnevna bolnica.

Spazi figuru u kutu – ispružene ruke i noge, obješena glava, crna figura u obliku križa. 

Udahne, izdahne. Od pomisli da Bog postoji, protrne od užasa.