proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

Maksimalizam. 

(priča o tri stana, dva grada i puno predmeta)

I’ve been noticing a lot of prayers recently for people during this time  

and I commend that, but I also wanna give a prayer for stuff. There’s  

dope stuff, like material stuff, like sick apartments and watches, and  

cars, and clothes and shit that could all go away and I don’t wanna see  that stuff go away. So I’m gonna say a prayer for that stuff. Amen. 

 Don’t Look Up, 2021.    

 More is more, and less is a bore. 

 - Iris Apfel

Hoarding. 

U vrijeme dok stvari iz mog života još nemaju ime, na televiziji nastaje nova kategorija – reality  tv. Izuzev Velikog brata koji je brzo penetrirao u načine na koji će moja generacija poimati privatnost i spektakl, pojavljuju se i intruzivniji, ali i manje ekskluzivni oblici zavirivanja u  tuđe intime - televizijske emisije čiji je cilj „običnom čovjeku“ izbliza predstaviti neobičnosti  koje se skrivaju možda već i u njihovom susjedstvu. Prijepodnevni nedjeljni program  rezerviran je za opuštanje – vrtlarenje, kuhanje, uređivanje doma. Na malim ekranima prešutno  se sukobljavaju ekstremi – britanska aristokracija, old money odlučuje o oblicima uređenja  svojih sjenica, travnjaka, vrtnih jezera; kuhari amateri upoznaju sous vide i tzv. sauces mères (mother sauces) koji čine temelj francuske kuhinje; a potom, kako anglofona ponuda luta s  meke britanske konzervativnosti na američka divljanja, umjereni, odmjereni i fini bivaju  zamijenjeni rubnim fenomenima prema klasičnim formulama spektakla. 

Odred za čistoću (How Clean is Your House?) gledateljima je podario nove heroine – Aggie  MacKenzie i Kim Woodburn, dvije su ugledne kućanice čiji je cilj zapuštenima pomoći da svoj  život i dom dovedu u red. Formula je emisije sljedeća: žene ulaze u dom prljavca i potom  razmatraju težinu zadatka. Dok se probijaju kroz nered, posežu za priborom za uzimanje  uzoraka i u vakuum vrećice pakiraju materijale koji će postati dokaz da su toaleti, kuhinje,  spavaće sobe, ali i dječji kreveti patogeno leglo, infektivna tempirana bomba. Prljavac se potom  pokunjen i posramljen vraća, a zabrinute ga gospođe suočavaju s rezultatima testiranja – Dragi  gospodine Smith, znate li da smo u Vašem domu pronašle uzorak Escherichiae coli i  Salmonele? Jeste li svjesni kako je mala Mary mogla biti otrovana i kako ovi patogeni u nekim  slučajevima mogu dovesti i do … smrti?. Nakon konfrontacije, prljavac se lomi, plače, ispričava  i obećava kako će od sad sve biti drugačije: uz pomoć svojih spasiteljica njegovo će prljavo  leglo ponovo postati dom, a mala će se Mary osjećati sigurno i biti zdrava. Ekipa čistača skuplja  smeće, Kim Woodburn u svojim poznatim gumenim rukavicama s ukrasnim perjem preodgaja  prljavca i uči ga čistiti, upoznaje ga s trikovima zanata – Gospodine Smith, jeste li znali kako  je najvažnije oruđe koje možete imati u svom arsenalu ocat? Uz pomoć sode bikarbone vrlo  ćete lako ukloniti sve neugodne mirise iz svoga tepiha! Obična kuhinjska krpa i malo  deterdženta za suđe sve su što Vam je potrebno za čist tekstilni namještaj. Ne ribajte – tapkajte!  Pogledajte kako ja to radim, sve je u zglobu!. 

Emisiju, nakon što je na britanskoj televiziji dosegla neslućen uspjeh 2003., preuzima i jedna  od hrvatskih televizija. U tom trenutku imam 13 godina, idem u 7. razred i živim tipične odlike  svoje dobi. Iako nije namijenjen tinejdžerima, šou koji nas upoznaje s drugačijim formatom i životom, šokantan je, zanimljiv, zove na gledanje, poziva na mišljenja. Kao i ostali kojima sam  okružena, glasno izražavam nevjericu, šok i gađenje – fuj fuj fuj odvratno i slični usklici  socijalna su moneta kojom pokušavam dobiti licencu pripadanja. Što više oni oko mene  negoduju, iščuđuju se, sude, to sam i ja glasnija, dapače, tim više potenciram hajku i razgovor  – konsenzus je sljedeći – Odred za čistoću je odvratan, prljavci su degutantni. 

Ja sam dijete gomilanja: mama kupuje, tata skuplja, ne baca nitko. Ono o čemu ne govorim, ne  mislim, ono što nikome nikad niti pod kojim uvjetima ne pokazujem niti ne dam naslutiti,  prostor je u kojem živim. Prostor nalik, onakav ili gori od onoga što se nalazi u Odredu u  čistoću. Ja vidim (ali stvari se ne imenuju), ja znam (ali to je drugačije). Živim, živimo tamo i  jedino čime se vodim je da nitko nikada ne smije otvoriti vrata. Reality koji ulazi moj život s  ekrana ne dotiče realno u kojem živim, ogledavanje, prepoznavanje i kontakt dogodit će se  poslije – 15 godina kasnije u Oslu ležim u krevetu i tražim neki sadržaj koji od mene neće  iziskivati napor – skidam Odred za čistoću i slika se spaja. Aggie MacKenzie i Kim Woodburn  plešu ekranom, a preda mnom se slažu stari komadići: Vrijeme je maškara. Grupe dolaze, čuje se gomila, čuje se pokret. Tamo kažu: Rekav nan je  vaš peteh da imate dobar špeh, popnite se na stolicu da nan date klobasicu…Recitira se na  ulazu u kuću, a zatim domaćin uzima novčanik, toči piće, daje novac, voće, slatkiše, razgovara  se. Kruže po selu pijani, veseli, šareni, lica se ne vide, ali su bubanj i harmonika glasni, čuje ih  se prije nego što stignu u ulicu. 

Mama spušta rolete, gasi se televizija, gasi se svjetlo. Leći ću na pod, zatvoriti se u kupaonicu,  šutjeti na glas i u sebi, krišom brojati u glavi. Kada selom idu maškare, ne mičem se, ne dišem.  Sklanjam se daleko od vrata i nadam se kako ovaj put nitko neće probati dignuti škure izvana,  kako nitko neće kroz prozor gledati ima li nekoga tko bi mogao sudjelovati u tradiciji.  

To da odgovora neće biti – kada dođu maškare iz sela1 pa sela2 pa sela3 – poznato je. Kako se  mijenjaju oni koji pohode kuće, tako i dalje postoji nada, i dalje netko zvoni, a ja na podu  kupaonice skrivena u sebi bježim, zatirem tragove, živim tiše.  

Popularizacija sadržaja koji se bave prljavim, nagomilanim, skrivenim i sramnim, u opći je  vokabular uvela hoarding kao izraz za različite oblike kompulzivnog sakupljanja,  zanemarivanja, zapuštanja i ekscesivnog kolekcionarstva. Socijalna povijest bolesti potrebu za  hoardanjem vezuje uz neimaštinu, vremena oskudice, opću nestabilnost. Svjetski ratovi,  ekonomska kriza, inflacija i promjene sustava uvlače se u podsvijest deklasiranih pa oni i  njihovi potomci osiguravaju posjedovanje u drugačijoj maniri – uspostavljajući kontrolu nad strahom o manjku raspoloživih resursa, oni spremaju, skladište, čuvaju ili naprosto gomilaju  sve ono za što im njihov strah govori da bi moglo nestati. Iako hoarding postoji i u životinjskom  svijetu kao čest i neproblematičan fenomen, civilizacijski uslovi post-industrijskih društava, u  slučaju čovjeka, hoarding vide kao oblik mentalne bolesti. DSM-V tako će hoarding definirati  kao nemogućnost otpuštanja, kao stalnu akumulaciju predmeta stvarne ili percipirane  vrijednosti koja se bez intervencije treće strane (obitelji, države, zajednice) prevodi u otežalo  funkcioniranje u društvu. 

Smećad.  

Moguće je promijeniti prostor, ali navike teže. Prirodno stanje, moj mentalni habitat, prljavi je  kaos. Nakon faksa prvi put živim sama. Isprva svoj novi život prakticiram u novom ekstremu.  Bijeli linoleum u kuhinji perem tri do četiri puta tjedno, za fuge u kupaonici koristim staru  četkicu za zube, usisavam neprestano, unosim biljke. Stan je star, pun starog namještaja, ali se  površine sjaje, sve miriši na umjetnu aromu jorgovana koja se miješa s notom varikine. Mama  navraća često, ima ključ, pojavljuje se kada joj padne na pamet. Ako me nema u stanu, pere,  riba, preslaguje stvari, dodaje ukrase. Njezina nazočnost u stanu za moga odsustva i prisustva,  stvara mi vatu u plućima. Ipak, ne govorim ništa, osjećam kako i ona želi novi početak,  prisjećam se svih stanova u koje je entuzijastično ušla i potom ih na isti način zatrpala do te  mjere da je iz njih morala pobjeći. Ovako, u mom prostoru prakticira idealnu sebe – povremeno  se ukaže i gradi uređenja koja su joj do sad uvijek izmakla, a bez obaveze da živi, da održava  svakodnevno. 

Nakon nekoliko mjeseci, stan sam pretvorila u brlog. Pod više ne perem, prozore ne otvaram,  na beskrajno visokim stropovima pojavljuje se paučina. Suđe se u škafu gomila, opranu robu  zaboravljam u mašini dok se miris ustajale vlage ne uvuče u svaku poru prostora. Za sobom  ostavljam šalice polupopijene kave, vinske čaše sa slojem taloga, u frižideru puštam istrunule  salate, usmrđeno meso, posvuda su dupkom pune pepeljare. Kako umor hvata moje tijelo, a  krevet je pun prljave robe, počinjem živjeti na kauču. Danima ne dolazim kući, guraju me  dvadesetosatni dani, ali onda kada moć da apsorbiram svijet popusti, vraćam se u pećinu i u  mraku hiberniram. 

U stanu sam ostala živjeti šest godina, od čega oko tri zapravo živim u Oslu, dok me pećina  čeka da se imam gdje vratiti kada dođem u Rijeku. Prije svakog mog povratka, mama ulazi u  stan. U kuhinji ostavlja juhu s knedlicama i gulaš s njokima, za blagdane kupuje božićnu  zvijezdu, stolnjake na pahuljice ili košaricu sa šarenim jajima i ponovo uređuje, pere, skuplja  moje smeće i trudi se normalizirati stan, a da pritom u vlastitome ne može otvoriti vrata jer ju  je, kao i mene, potpuno preuzeo kaos. Zbog nemarnosti prema prostoru, postajem paranoična. Strahujem od susjeda, izbjegavam izlaziti kada je netko na hodniku, kao i nekad ranije, umanjujem se, skrivam, tiho i plitko dišem. Susjeda koja živi druga vrata od mene, jednom tjedno čisti zajednički hodnik na katu. Ona za to nije plaćena, usluge čišćenja zgrade ugovorene  su na druge načine pa ipak, ova žena, o kojoj znam da pjeva sevdah, da vodi radionice savijanja  pita i čiji kompleksni odnos s bivšim mužem nerijetko ima svoja javna uprizorenja, kontrolira  svaku mrvicu i lašti betonski pod.  

Kada sam u Rijeci, Silvija privremeno seli kod mene. Naši su afiniteti prema neredu slični,  naše baterije se jednako brzo prazne, a uz dva psa i paralelnu povijest depresivnih epizoda,  svaki višednevni suživot brzo se pretvara u higijensku katastrofu. Svaka na svom kauču  konzumira opijat po izboru, Netflix prelazi iz trilera i dokumentaraca u romantične komedije,  a prazne kutije pizze slažu se kraj ulaznih vrata. Mi se ne mičemo, ali primamo goste koji su odavno naučeni na to da se u našu malu komunu ulazi suspregnutih osuda. Ponekad kada dolazi  netko koga dugo nismo vidjele, hvata nas sram, trčimo po stanu i saniramo stanje, želimo  održati sliku funkcionalnosti, međutim svaka se pauza od čišćenja pretvara u novu sesiju  Netflixa i sve ostaje više-manje isto. Frustrirana vlastitom nemoći, Silvija mi u pola glasa kaže  Znaš šta, odustajem, nas dvije, mi nismo momčad, mi smo smećad. Termin koji je stvorila ostao  je sa Silvijom i nakon što sam se vratila u Norvešku. Tjedan koji je provela sama u mom stanu  nastavio je našu prethodno uspostavljenu praksu nepospremanja, a onda, kada je jedno jutro  kroz prozor čula razgovor u kojem se čista susjeda žali drugoj susjedi na mene, između ostalog  kako ja nikada ne čistim svoj ulaz, onaj zagrađen ogradicom i do kojega njezin energični močo  ne može doprijeti, Silvija mi je poslala poruku u kojoj prepričava situaciju i dodala Slušala sam  je kako melje i u sebi psovala. Ne brini, mi smo smećad, neki su prvoklasno smeće. 

50 nijansi bež. Ikea život. 

Kada se za mnom preselio na sjever, moj čovjek je tražio posao – da nije na crno (toga tamo  niti nema), da nije za ništa (to se događa ako nisi oprezan), da jezik nije uvjet (gestikulacija i  engleski bit će dovoljni). Privremeno zanimanje pokrpalo nam je kućni budžet i donijelo mu  grčeve u nogama, probleme s desnom petom i minus petnaest kila na vagi. Svaki put kada je  bio poslan na lokaciju koju je trebalo preseliti, krišom mi je slao slike života s kojima inače ne  bismo imali doticaja. Saznali smo tako da na kilometar od nas žive ljudi s rotirajućom garažom  koju između ostalog krasi i jedna fontana, zatim kako izgledaju unutarnje vježbaonice za  kajaking, otkrili smo koliko su u Oslu kućni bazeni česti i kako se pravilno pakiraju kuhinjski  začini što su kod preseljenja tražili naši bliskoistočni sugrađani (po principu ključ u ruke – prenesi raspored stana A s jednog kraja grada u stan B na drugom kraju grada). Iz dana u dan  on je selio mlade obitelji, propale ili u širenju procvjetale firme, samce, iznajmljivače stanova,  kućanstva sličnih i nepoznatih nam uređenja. Sitni voajerizam smatrali smo dopuštenim – kada  kulturu i grad nismo upoznavali na druge načine, uvid u zatvorene, privatne i inače nevidljive  svemire bio je dobrodošla metoda za učenje i asimilaciju. Pa ipak, iako su nam priče o starima  i usamljenima koji tjednima mrtvi leže u stanovima već odavno bile poznat dio skandinavskog  urbanog folklora, oboje smo ostali začuđeni nad time koliko su takvi slučajevi česti. Čak i u  manje morbidnim varijantama, tjedni je dio njegova nova poziva bilo potpuno pražnjenje  stanova čiji je vlasnik mrtav, a za čiju ostavštinu nitko ne pokazuje interes. U takvim  situacijama tim za preseljenje ušao bi u prostor i sve što bi se našlo u nečijoj kući ili stanu  podijelio prema materijalima i vozio direktno u reciklažna dvorišta. Sve to bilo je ničije,  nepregledano, ostavljeno u zadnjoj uporabi i sve je trebalo nestati prije nego što novi vlasnik otključa vrata. Od obudovjelih starica, stričeva, djedova, davno zastranjenih rođaka, dobili smo  jedan bežični printer uredske kvalitete, nekoliko šteka cigareta, kolekciju znački, nove tenisice,  dvadesetak vinilki u izvrsnom stanju, zvučnike, neotvorenu vreću hrane za psa i nebrojene  neiskorištene sijalice. Svakakve stvari, svakakvu robu, iz svakakvih života – potrošno, antikno,  neprocjenjivo i svakodnevno, sve je to stizalo u naš stan kada bi on završio s pakiranjem tuđih  života i s kolegama podijelio pronađeno.  

U Oslu se stanovi iznajmljuju prazni, nenamješteni – sve što pripada stanu, navodi se u ugovoru  i odgovornost je vlasnika, a kako bi uz ubiranje skupih stanarina i poneke neizbježne kvarove,  njihova obaveza bila i briga o veš mašinama, rasklimanim policama i krevetima, uvriježena je  praksa da se taksativno navedene brige u pravnom smislu svedu na minimum. Osim toga, u  pitanju je Skandinavija – carstvo praktičnog, jednostavnog, bijelog i sklopivog. Nordic design,  nordic simplicty ili pak, lykke, hygge, koselig i slične lifestyle inačice upakirane u mješavinu  časopisa o interijerima i filozofija života, prodaju se kao bestselleri u našim knjižarama. San o  skandinavskom stilu života, san o snijegu pred vratima, toploj peći i šalici vrućeg kakaa koja  se dijeli s prijateljima, pažljivo je uvijen u bež papir maloga formata – na neispisanim marginama nordic kataloga, umjesto bilješki o paleti boja, stoje podaci o platežnoj moći,  ljudskim slobodama i demokraciji, ali za razliku od života boje bijele kave koji je jednostavno  naručiti preko interneta, priča o sustavu sustavno maši balkansko tržište i tako se u svojoj  krnjoj, falšoj, pojednostavljenoj varijanti širi kroz mogućnost da se dnevni boravci i kuhinje  preslikaju i da se povijest eklektičnih brutalizama zamijeni s ivericom standardnih dimenzija,  u nekoliko boja, od bijele do boje drva, pretežno bež, po mogućnosti Ikea. 

Pristupačne cijene i čist dizajn nisu jedini elementi koji Ikein poslovni model čine uspješnim.  Skandinavski div koji izaziva obožavanje, kod svojih se kupaca profilira kao topla, poštena  tvrtka s ljudskim licem, ali pritom ih pavovljevski trenira nizom tobože nevidljivih intervencija  u proces odlučivanja. Svaka Ikea nalazi se usred ničega, što znači da se u Ikeu ne odlazi samo  u razgledavanje, dnevni je izlet potrebno opravdati punim kolicima. Svaka Ikea sastavljena je  kao labirint; da bi se došlo do planiranog seta šalica potrebno je prošetati svim potencijalnim  životima koji su izloženi, potrebno je ući u sobu, isprobati krevet, vidjeti fotelju u kontekstu  dnevne sobe, zamisliti sebe, obitelj, prijatelje, psa i sve to u već složenoj situaciji koja nije  reducirana na konstelaciju objekata nego podrazumijeva i događaj, snippet iz svakodnevnice  koji kaže gledaj, i ti možeš tako. Namještaj kupci sastavljaju sami jer se neuspjesi, zapinjanja,  uzdisanja nad piktogramima i svaki pravilno zašarafljeni element prevode u emocionalnu  reakciju: polica više nije polica, već mojih ruku djelo, polica više nije polica nego testament mojoj sposobnosti, anegdota, projekt. Biti dio Ikea obitelji znači govoriti Ikea jezik – razlikovati  Kallaxicu od Eketa, knjige složiti na Billyja, čitati ih za Strandmonom, stan ukrasiti Fëjkama koje ne treba zalijevati, Dineru s kavom staviti na Lack, otpad odvajati u Trofastu, zaspati na  Hemnesu, ne samo opremati stan, ne samo kupovati, trošiti, imati, već živjeti Ikea život. 

Prazni se stanovi u Norveškoj jednostavno pune. Uz malo strpljenja i puno fizikalije, ali ne i  mnogo novaca, ne i mnogo vremena, stvari dolaze, selektiraju se, razmještaju. Norvežani vole  u stan staviti malo, ali vole postav mijenjati često – cirkularna ekonomija funkcionira, jedva  rabljene police prelaze iz ruke u ruku drugih pa trećih vlasnika. Nakon prve kupovine  namještaju pada cijena pa uz sitne cifre, često čak i besplatno (pod uvjetom da kupac na sebe  preuzima demontažu i iznošenje), on pronalazi svog sljedećeg vlasnika. Osim Finna, aplikacije  slične našem Njuškalu, tu su i reciklažna dvorišta koja uz niz spremišta za odvajanje otpada,  imaju i dva izlagačka kontejnera – jedan za namještaj, a drugi za knjige. U reciklažno dvorište dolazi se razgledavati, birati. Miljøstasjon, Bruktstasjon nije nabacani krupni otpad, nego mali  postav dnevne ponude ormara, stolica, pijata, lampi, dječjih kolica,... a jedino što je potrebno  za uzimanje nekog izloška jest izvagati svoj odabir kako bi gradska uprava imala podatak o  tome koliko je robe našlo svoj novi život.  

Pjevušeći o Balkanu ispod glasa, centrom i bližom periferijom Osla, pješke ili u javnom  prijevozu, nosili smo različite komade namještaja da bismo ih smjestili u potkrovlje na  četvrtom katu zgrade bez lifta, u stan znakovitog broja 404. Uz pomoć malih transportnih  kolica, ali pretežito na ramenima, leđima, rukama i nogama, u kuću smo dovukli šank, veš  mašinu, šparhet, fotelju, police za knjige, radni stol, komodu i ine druge neophodne i manje  potrebne sastavnice prosječnog kućanstva. Svoj Ikea second hand život s Finna i iz reciklažnih  dvorišta, platili smo sve zajedno oko 200 eura i posložili sve kako treba – u stilu nordic  kataloga.

Bilježnica racionalnih odluka. 

Više od godinu dana kasnije saznali smo kako se prazni stan u obiteljskom vlasništvu i kako  se možemo u Rijeci preseliti na drugu lokaciju u kojoj neće više biti potrebno plaćati stanarinu.  S jedne strane, ja sam, opsjednuta prostorom i averzivna prema velikim promjenama, osjećala  kao da mi se gubi tlo pod nogama – ovaj stan de facto pripada njemu i njegovima, pa iako je  ovako postavljen kao naš to ne znači kako se u slučaju kakve značajnije svađe neću naći s  kućom stvari na cesti. Sve nekretnine koje smo prije dijelili – dakle trenutni stan u Oslu i pećinu  u Rijeci u koju se on kasnije doselio, bile su podstanarske, ali su ugovori bili na moje ime. S  druge strane, čekalo nas je preseljenje, ho-ruk, veliko čišćenje, bacanje stvari i premještanje s  jedne strane grada na drugu. On je svoj dio odradio časno; kutije su vrlo brzo upakirane u  kombi i u dvije smo ture prenašanja iznijeli gotovo sve što se imalo preseliti. Na meni je ostalo  da stan predam gazdarici i jednom zauvijek zaključam svoje post-studentsko doba i sav košmar  koji je nosilo. On se vratio u Oslo, ja sam odgađala. 

U jednoj od spakiranih kutija s papirima tražila sam uplatnice od struje i pronašla malu bilježnicu poderanih mekih korica, zaboravljeni artefakt predanosti da svoj život organiziram,  započnem na novim osnovama, ukratko, da se jednom zauvijek promijenim. Na prvoj stranici  velikim tiskanim slovima pisalo je 2015. BILJEŽNICA RACIONALNIH ODLUKA. Ondašnja  ja, po običaju je ispunila tek prvih nekoliko listova, a popisi koji su slijedili istovjetna su  preslika onoga što u sebi nose i moji današnji rokovnici: -ustajati u 6 ujutro 

 - predati XYZ na vrijeme 

 - napraviti reviziju obaveza 

 - smršaviti 10 kg… 

Javila sam se gazdarici i odlučila stvar srezati na brzinu. Za razliku od one u 2015., ovoj  sadašnjoj bili su dostupni drugi alati, financije su joj stabilnije. 

Čišćenje stana, otkrila sam, moguće je aranžirati kao i dostavu, kao i mnoge druge stvari koje  se na nekoliko poteza prstom po ekranu, za određenu svotu pojavljuju vrlo brzo, na vratima,  kako bi se maksimalno pojednostavio život onih koji nešto trebaju – hranu, namirnice, cigarete,  alkohol, frizuru, nokte ili ine druge usluge koje su suvremenom čovjeku mogu pasti na pamet.  Čišćenje tako ima svoju mobilnu aplikaciju u koju je potrebno upisati termin i željeni tretman  prostora, a potom se oni čije se usluge naručuju pojavljuju i vrlo tiho i vrlo brzo dovode stvari  u red. Prije naručivanja cijele stvari, odlučila sam se internetski informirati o iskustvima drugih  sa spornom aplikacijom. Kopanje me dovelo do članka jednog portala koji je po principu mi  smo isprobali da Vi ne biste trebali za cilj uzeo testirati kvalitetu usluge ponuđene aplikacijom. 

Članak započinje nevino – zagrebačka obitelj s malim djetetom odlučuje se preko aplikacije  angažirati čistača/icu. U aplikaciji čistači imaju naziv, bolje rečeno, oni su proizvod pa se u  vokabularu platforme za čišćenje ne govori o radnicima nego o Xerima1- Xer će doći u Vaš  prostor sa potrebnim priborom, na Vama je da se opustite. Zagrebačka obitelj zadatku pristupa  studiozno – kako bi bili sigurni u temeljitost čišćenja na crvenoj dječjoj kahlici crvenim  flomasterom rade malu mrlju koja nije uočljiva – očekivanje je, dakle, kako bi osoba, pardon,  Xer, ako je u naručenom poslu dovoljno pedantan i spomenutu mrlju trebao ukloniti bez da je  uopće primijeti, podrazumijevajući naravno kako je sve površine u stanu potrebno dobro  prebrisati. U dogovoreno vrijeme Xer, određeni gospodin Ivan, stiže na lokaciju i sa sobom  donosi kantu pribora za čišćenje. Obitelj navodi kako im aplikacija nudi mogućnost da biraju  žele li tijekom čišćenja ostati u stanu, ali kako kažu nakon što je gospodin Ivan ušao u stan,  osjetili smo kako je poželjno da napustimo prostor i pustimo ga se primi posla. Nakon otprilike  četiri sata zvoni im mobitel i gospodin Ivan im javlja kako će mu trebati još sat vremena, ali  im spomenuti sat neće naplatiti jer kasni. Naime, tijekom njihova termina, gospodin Ivan  primio je poziv iz bolnice – njegova supruga doživjela je automobilsku nesreću i nalazi se na  odjelu intenzivne njege. Gospodin Ivan poručuje obitelji: Ne brinite, posao će uskoro biti  gotov, ispričavam se, nisam stigao prije. 

Rezultati su testiranja za članak jasni – usluga koju je ponudila aplikacija dobila je 3.5/5, a u  obrazloženju stoji: iako je stan nakon posjeta gospodina Ivana vidljivo čišći, od usluge smo  očekivali više. Sve otvorene površine uistinu su prebrisane, međutim listovi biljaka, gornje  plohe polica i ormara, ostali su prašnjavi. Također, primijetili smo kako gospodin Ivan nije  očistio kvake i utikače, a naš je kahlica-test pokazao kako je skrivena crvena mrlja ostala  netaknuta. 

1 Pri čemu je ovdje X naravno zamjena za ime platforme preko koje su angažirani; stvarni naziv platforme za ovu  priču nije važan.

Odvažujem se, ugovaram Xing i Xera, u kalendar upisujem termin i plaćam uslugu. Na mejl  mi dolazi potvrda, a sitnim slovima uz jedan skriveni asterisk stoji: Xing ne uključuje generalna  čišćenja, čišćenja u svrhu preseljenja, dubinska čišćenja, čišćenje tepiha i tekstilnog  namještaja. Stisnula sam Otkaži i vratila se tradicionalnijim rješenjima. 

Svoje emocionalno zdravlje platila sam 60 kn po ženi, dakle 120 kn po satu i tako 7 sati. U stan  su ušle tri žene (dvije da rade, jedna da nadgleda), sporo razgledale prostor i krenule s radom.  Nešto ranije kada me taksi doveo na lokaciju s koje sam ih trebala odvesti u stan, osjetila sam  se posramljenom – dočekale su me starije žene, a ja sam, u svojim ranim tridesetima, prepustila  tragove nemarnosti prijašnjeg života s ključa na friško manikiranom noktu na pleća nekoga čija  koljena, leđa i ruke mnogo više zaslužuju odmor. Kada sam napustila stan i pustila ih da  izribaju, operu, prebrišu i generalno očiste moju egzistenciju, štrecalo me što me jedna od njih gledala s nepovjerenjem i na moje je nesigurne osmijehe u nastojanju da ublažim situaciju,  reagirala kamenim licem. Da ublažim što? To je prije svega pitanje klase – za njih sam ja netko  tko radi vani, možda neka razmažena kćer, možda jednostavno lijena prljavica neradnica, tako  da sva ogovaranja nad kojima sam opsesivno prebirala po odlasku, ostaju točno na tom mjestu  – kao pravo da se tijekom rada onome za koga radiš ne trebaš omiliti, da osmijeh nije plaćen.  Silvija ponekad kaže jednu, mislim etiopsku, izreku – Kada veliki gospodar ode, seljaci se duboko naklone i tiho prdnu.

Majka baja. 

Placari su jutarnja bića. U 4 ujutro ustajanje, u 5 i pol, 6 sve je već raspremljeno i na štandu.  Torbe s kotačićima, kašete, cerade, ruksaci i velike kartonske kutije skrivaju dnevni inventar. Uopćeno, placari se dijele na one koji prodaju hranu, one koji prodaju robu i na sakupljače. Za  razliku od ostalih sorti prodavača, sakupljači ne prodaju nešto što su i sami proizveli ili kupili, već ono što je netko bacio, ono što su pronašli i sve ono što je naprosto našlo put do njihova  štanda. Posvećeni svojim stalnim rutama, u kasne noćne sate pretražuju kontejnere, sortiraju  tuđi otpad i trude se među odbačenim naći upotrebljivo, ali prije svega utrživo. Njihovi pravi  kupci, oni su nalik njima – siromašni, rubni, stari. Oni koji su spremni s 5 kuna cijenu spustiti  na 3, oni kojima to što se u prodaji nalaze rabljene bijele gaće neće biti odbojno, već će i sami  pristupiti štandu i započeti pregovore.  

Dolazak na nedjeljni buvljak vrsta je lova na blago – predmeti koji me zanimaju nemaju  funkciju, nisu mi potrebni, ali bude neku vrstu žara za otkrivanjem nepredviđenog, neobičnog,  rijetkog. Među kolekcijama baterija za mobitele, značkama, radnom aparaturom i setovima  posuđa kojima nedostaju dijelovi, moje se oko pokušava fokusirati na detalje koji iskaču.  Prostor na kojemu se izlaže roba nije velik, ali su gusto naslagani štandovi nakrcani stvarima.  U kutijama se gužvaju tričarije i drangulije, šrafcigeri i dijelovi za auto, a tek će pažljivo  prebiranje iznjedriti nekakav ulov. U svojim sam istraživanjima metodična i buvljak obilazim  tri puta – prvi prolaz posvećujem grubom uvidu u situaciju, u drugom sam orijentirana na stražnji dio štanda, treći je rezerviran za detalje. Dok se guram kroz ljudstvo i pokušavam  vidjeti čim više, hvata me groznica tragača. Na jednom od štandova promatram metalik kutiju  u čiji je okvir ugrađen mali ekran iznad kojega se nalazi lampa. Pitam prodavača u što gledam,  a on se trudi razumjeti moje pitanje kroz žamor i buku teških narodnjaka. Odgovara mi 50  kuna, ja vičem a što je, što je. Nastavljajući se na melodiju pjesme koja trešti, kroz smijeh mi  kaže ne znam što je, ne znam dal radi, ali sve ima, sve što ima Majka baja.  

Kunstkammer. 

Dok je znanost još uvijek tražila svoje prave granice, šesnaestostoljetnom Europom vladaju  kunstkammeri, wunderkammeri, kunstkabinetti/ curioisty cabinets ili kabineti začudnosti. Ova  bogata preteča muzeja, izlaže, miješa, kombinira naturaliu (prirodne začudnosti) i artificialiu  (začudni artefakti koje stvara čovjek) i u takvom, nerazgraničenom, podivljalom obliku tjera  mašte promatrača na suučesništvo u kreiranju koncepta, stvaranju priče. Uloga je tih kolekcija  bila prije svega socijalna – predmeti izloženi svijetu trebali su odražavati rang, moć, kastu onih  u čijem se vlasništvu nalaze. –kammeri ili –kabinetti, ovisno o tome zauzimaju li prostoriju ili  tek izložbeni regal, usmjereni su na egzotično, daleko, rijetko, i poput vojnih medalja svjedoče  o bogatstvu, erudiciji, ljepotama osobnosti svojih vlasnika. Kunstkammeri svoju privlačnost  temelje na mogućnosti, bacanju čini na potencijalno koje izvire iz nepoznatih aspekata poznate stvarnosti. U svojoj suštini, kabinet začudnosti sastavljen od kostiju nepostojećih životinja,  školjaka, lažnih karti, skica fantastičnih bića, utjelovljenje je priče, fizički organizam jednog  mita. 

Svoju hoardersku prošlost tretiram polako i sigurno. Ona pripada meni, ali joj je mjesto u  perfektu, pisana je pasivnim glagolima i dolazi do svoje točke. Ljubav prema mnogome opstaje  kao kompromis, a trenutak neurednog stola više ne znači i njegovu vladavinu mojim životom čak ni uz povremena skliznuća. Ne više hoarder, ne prljavac, ne više skrivena u tihi podni krik  kupaonice, nego kunstkammer, maksimalista. 

Dok učim odraslo čistiti, slagati, održavati stabilno i zrelo, odlazim na placu, skupljam  drangulije, kičaste barokne okvire, nabavljam goblene. Svoj prostor pretvaram u mit. 

Marie Kondo s Netflixa mrmlja o iskri radosti, propagira minimalno, esencijalno, drago i  važno. Meni sklapaju se oči, jastuk mi preuzima glavu i šapćem: volim,... volim stvari.