proza

Ljiljana Logar: Život u doba kodova

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ljiljana Logar (Koprivnica, 1988.) diplomirala je fonetiku i hrvatski jezik na FFZG. Pisanjem se počinje aktivnije baviti za vrijeme studija. Kraće vrijeme predaje hrvatski jezik u školi, nakon čega se prebacuje u korporativne vode. Ne objavljuje puno, dosad je sudjelovala na natječaju KGZ-a za kratku priču gdje je osvojila prvo mjesto. Kod pisanja je zanimaju usputne, svakodnevne teme, pri čemu putovanja koristi kao stabilan motiv i pozornicu za generiranje univerzalnih ljudskih preokupacija.





ŽIVOT U DOBA KODOVA

 

Od učmalih se gradova bježi nadomak tridesetima i staje tek dobrano nakon što se prijeđu granice. Probrano i planski slaže se nužno u kofere trećerazredna sjaja i primjerene kvalitete, ostavljajući iza sebe toksično: jeftinu kozmetiku, preteške ljude i dijagnoze u nastajanju. Možda pokoju ljubav za koju se kasnije uspostavi da je više proizvod dosade, a manje prst sudbine. Luksuz je, zaista, zgrabiti tu kartu za plan B. Voziti se dugo, satima, kombirajući putem buseve i opcije povratka. Ali nema vraćanja jednom kad se ta vrata otvore. Odlasci su ujedno sve što je krivo i ono što nas drži na životu.

 

Lagala bih kad bih rekla da je u kofer stalo sve što me činilo cijelom. 

 

DOLAZAK U PORTUGAL 

 

Brazilka koju upoznajem na putu SMS-om mi šalje pozitivnu energiju i javlja da je stigla na svoje odredište. Putovala je iz Maroka gdje je učila francuski i upoznala Boga. Prepričava mi svoje iskustvo: naći ćeš Boga tek kad zavoliš sebe, tek ćeš tada i druge znati voljeti. Ne zaboravi, tako se nalazi Bog, rekla je, i uvijek stavljaj kremu za sunčanje, makar bilo oblačno. 

 

Ja i dalje zaboravljam.

 

LISABONSKI KOLODVOR BROJ TRI, SETE RIOS, PORTUGAL

(rush hour)

 

Svakog jutra polubudni ljudi na gradskim peronima praćeni su intenzivnim mirisom kave obližnjih kafića. Uzima se kava i pastel de nata. Ekstremno je sladak, a dovoljno mali da se na njega zaboravi. Nitko ovdje ne brine o šećeru u krvi. Ispijanje kave ovdje je drugačije, funkcionalno umjesto strateški, s više šećera i manje razgovora. 

 

LJETO 2019, LISABON

 

Razuzdane debele strankinje voze se na električnim romobilima s plišanim jednorozima koji im vire iz ruksaka. Jednorozi su te sezone popularni, svake je godine nešto drugo. Godinu prije bile su ružičaste ptice. Sljedeće godine nosit će se bolničke maske. 

 

NACIONALNE MANJINE U PORTUGALU

 

Ukrajinci i Rusi druga su najveća manjina u Portugalu. Ovdje obično obavljaju NKV poslove, kao i mi, uostalom. Kad hodam ulicom, nerijetko čujem dobacivanja na ruskom. Nešto je na meni istočnoeuropsko, lice ili držanje. To me nerijetko raspizdi. Moj dečko ne razumije zašto se pjenim, pa ruske djevojke su najljepše. 

Pri useljenju u novi stan dobivam novu cimericu i generalno čišćenje stana. Žena koja nam pomaže s čišćenjem Ukrajinka je, živi ovdje 20 godina i obraća mi se na ruskom jer joj je, čini se, moja nova cimerica objasnila da sam iz Moldavije. Automatizirano govorim da sam iz Hrvatske; nije čula za Hrvatsku, ali zna za Jugoslaviju. Simpatična je i izgleda kao jedna od mojih tetki s tatine strane: plava natapirana kosa, jako našminkane oči, usko pripijena odjeća i nekoliko kila viška. Radimo na iskrivljavanju našeg već iskrivljenog portugalskog, tretiramo se kao "jednu od naših". Nudim joj da mi se pridruži pri ručku dok ona briše prašinu s gornjih ormarića, ali ona uz osmijeh odbija. Već je jela.

 

TEŠKO JE ISPRAVNO MRZITI

 

Problem s pokvarenim ljudima je što su svi jednom bili djeca. Kad mi ukradu stvari, ja ne znam koga da krivim pa plačem. 

 

POSJET PRIJATELJICE IZ MOLDAVIJE

 

U posjet mi dolazi prijateljica iz Moldavije koju sam upoznala na studiju u Poljskoj. Ne sviđa joj se glavni grad, previše bijede, govori mi. Natalia je školovana mlada žena koja vjeruje da se ženin najveći uspjeh ogleda u tome za koga će se udati. Svađamo se uglavnom oko toga. Feminizam je jedno, a realnost drugo, kaže i možda je u pravu. Moldavija, odakle dolazi, najsiromašnija je zemlja (istočne) Europe, ali ja to, kaže mi, ne razumijem. Njezin novi dečko iz Švicarske je i o njemu ne znam ništa drugo osim da je švicarski bogat. Kuha joj kavu i peče patku s narančom. I prošli je bio obećavajući, renomirani umjetnik. Elitni fotograf koji cijeni umjetnost i pokoju čašu previše. Vodio ju je na svoje izložbe u London i povremeno tukao. Planiranu svadbu prekinuo je tek predbračni ugovora. Pokušavam je utješiti, ali na sve što kažem reagira napadom. Možda je u pravu. Sad je sretna, ponavlja i smije se glasno ukočenih očiju. Nakon prvorođenog sina prestaje se javljati.

 

PAUZE ZA RUČAK

 

Pauze za ručak i ulice petkom navečer krcate su ljudima u odijelima. Izlaze na ulice identično uniformirani kao školski đaci, pa jedu i piju, luduju. Svakog petka navečer slave završetak tjedna. Ostaju do ure zatvaranja i potom ponovno nestaju, budeći se tek u pauzama za ručak i sljedećeg petka uvečer.

 

O  POBJEDNICIMA

 

Neki, doduše, zarađuju od kockanja. Čovjek kojeg sam jednom upoznala živi od igranja pokera. Studirao je 7 godina na 4 različita fakulteta, nije završio ni jedan. Sad igra poker s granicama i uglavnom u srednjoj klasi. Na taj način zarađuje na početnicima. 85 posto je vještina, 15 posto sreća. Ponekad izgubi zbog sreće. Njegov brat završio je pravo i radi kao odvjetnik. Prije je svirao u punk bendu, sada je oženjen i ima dvoje djece. Njegov je posao uglavnom ispunjavanje papira. Ne zna pisati, pa mu on često pomaže. Dok piše papire, često pije pivo i puši travu. Ne zna se tko je pobijedio.

 

ALGARVE, PORTUGAL

Proljeće provodim na jugu biciklom se vozeći poljima naranči. Naranče dozrijevaju unatoč zatvorenim granicama, ali o tome se šuti. Svoj curriculum vitae ostavljam praznim. Po povratku u grad dobivam certifikat kao dokaz da život ide dalje, kao da je život samo jedan.

Bitno je samo, kažu, skenirati kôd.

 

 

 

 

Fotografija: Ljiljana Logar

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg