proza

Boris Mirko: Slijepi dani; Život

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Boris Mirko (Makarska, 1995.) bavi se amaterskim pisanjem, no do prije koju godinu nije slao radove nigdje. Prije tri godine u studentskom časopisu "Split Mind" izašle su mu dvije pjesme. Prošle godine priča "Ciklus" je ušla u širi izbor natječaja "Sedmica & Kritična masa".



 

Slijepi dani

 

Pričalo se da mjesecima nije izašao iz kuće. Da je razvio neku čudnu alergiju i da mu sunčeva svjetlost šteti. Kada bi mu sreli majku na tržnici, uvijek bi je pitali za sina. Ona je bila dražesna žena, puna tuge u srcu, ali uvijek s osmijehom na licu. Osmijeh one vrste koji kao da čuva tvrđavu samoće, pazeći da se kule ne raspadnu i sve ono što je zatočeno unutra da ne pobjegne. Uvijek je nosila šarenu maramu oko glave, ispranu i pohabanu, s kojom mu je brisala krv taj dan. Prolazila bi tiho ulicama, skrivajući lice, kako bi je što manje ljudi zaustavilo. Umorno bi im odgovarala da je sve u redu i da joj se čini da mu je svakim danom sve bolje. Ritual odlaska na tržnicu joj je davao svrhu, neku vrstu ishrane kojom bi zatrpavala bezdan koji se svakog dana sve više i više širio u njoj. Rastuživala su je i živcirala pitanja koja u svojoj srži nisu bila dobronamjerna. Sve te maske koje ljudi nose kada pitaju kako je on i je li mu bolje, sve izgledaju kao da dolaze od istog komada gline. Kao da ih je izradila ljudska znatiželja prožeta osjećajem zahvalnosti u skoro 8 milijardi primjeraka za svakodnevno korištenje. Mučne zahvalnosti koja se raduje na sav glas. Svima koji bi je pitali bi rekla da je dobio neku rijetku bolest i da ne smije van. Pokušala je dovoljno puta ponoviti tu laž kako bi i ona sama povjerovala u nju, kako bi je učinila stvarnom. Sama kupovina namirnica je bila dim u očima koji bi joj zaklonio trule misli i nemilosrdni osjećaj krivice. 

Njen muž naporno radi na polju svaki dan u službi obitelji koja je posjedovala većinu zemlje u okolici. Dolazio bi kasno navečer i odlazio rano, ostavljajući novac koji je teško zaradio. Kada je bio u kući, obraćao se samo njoj. Njega kao da nije vidio, kao da je gledao u beskrajnu crnu noć koja mu je odgovarala samo krivnjom. Ona bi se dizala u pet sati ujutro kako bi mužu napravila doručak i skuhala kavu prije svjetla i prije zore. U mraku dana podizala bi temelje njihovog malog kućanstva, pazeći da sve bude kako treba. Nakon doručka za muža, morala je sinu napraviti poseban obrok s mekanom i zdravom hranom koju nije teško probaviti. Njen sin, otkako se to dogodilo, samo jede mekanu, gotovo kašastu hranu, a neke dane odbija i jesti. Odbija piti, odbija gledati, odbio bi i disati da se može prisiliti. Dani su joj prolazili tmurno i nečujno. Šetnje u kupovinu su joj bile jedini odmor od beznađa kuće, ali i one su bile zagađene neiskrenim pitanjima i ružnim pogledima. Ona taj dan nikada neće zaboraviti. Urezao joj se duboko u stanice mozga, postao dio nje na nekakav perverzni način, čineći se kao da je oduvijek tu. 

Jednog dana joj je u posjetu došla sestra koju nije vidjela nekoliko godina. Ona se nije puno promijenila i činilo se da joj život u velegradu dobro pristaje. U njenom je pogledu prepoznala sažaljenje koje vidi i u pogledima ljudi na ulici. Nije se često gledala u ogledalo jer nije mogla podnijeti izraz lica koji je gleda s druge strane, pa se zato i zapustila. Gdje je nekad bila gusta crna kosa, sad je stajala slamnata izlika za kosu kojoj je falilo brige i ljubavi. Kao i njoj samoj. Jedan pogled na neravne i kratke nokte, umorne i krotke od rada, davao je naslutiti kako su joj samo hladna voda i siva prašina preparati za manikuru. Sestrini su bili lijepi i glatki, nevini od umora.

 U otrcanoj prastaroj odjeći djelovala je kao prosjakinja koja je na poziv ljubazne, lijepo obučene žene, došla u njenu kuću. Jedino što je razbijalo tu iluziju je sama kuća. Kuća je djelovala kao neka ironična posveta asketizmu gdje ukućani nemaju drugog izbora nego živjeti u nekoliko tužnih kvadrata, pa se ta lijepo obučena žena u nju nije nikako uklapala. Nije puno sestri ispričala o sebi, već joj je tiho govorila o sinu lažući joj o njegovoj navodnoj bolesti. Također joj je objasnila da više ne skida tu staru maramu s glave. Slušala je sestru kako naklapa o svom životu u velikom gradu, o mužu koji se brine o njoj i njihovom idiličnom životu koji je njoj zvučao nedohvatljivo i daleko. 

Kad su se pozdravile, zahvalila je na posjeti i rekla da ne mora dolaziti neko vrijeme. Kao što nije i dosad. 

Nije ni pustila suzu u znak tuge, već je krenula spremati večeru.

Da je bar onaj dan smogla snage i skuhala taj pišljivi obrok, odvojila tih pola sata posla što su mogli promijeniti sve.

Taj dan se jedva i za doručak dignula. Već u pet sati ju je vrućica tresla, a ruke su joj bile poput želatine dok je stavljala kuhati kavu. On nije ništa primijetio, već je odsutno grizao peciva i zurio u još praznu šalicu. Kad je došlo vrijeme ručka nije se mogla pomaknuti iz kreveta. Valovi hladnoće su se izmjenjivali s vrućicom koja joj je izjedala snagu. Tržnica i namirnice su morale pričekati. 

Probudila se kad je ušao u kuću. Smrdio je na znoj i alkohol, a oči su mu bile poput crvenih, zloćudnih krijesnica, natekle i mutne. Kad ju je vidio u krevetu, pobjesnio je. Počeo je bacati stvari po kući i vikati. Svašta joj je izgovorio i vjerojatno bi stalo na tome da dječak nije počeo braniti svoju majku. U naletu bijesa, njen muž je nasrnuo na njihovog sina i divljački ga počeo udarati. Toliko ga je izudarao da je u jednom trenu bespomoćno pao na tlo, pokrivajući prašnjavi pod suzama i krvlju. A ona je pala u crnu rupu, bezdan u koji je propadala sve dublje i dublje, u vlažne podrume svoje svijesti. Ležala je i gledala kako njihov sin prima udarac za udarcem, tiho plačući.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Kada je završio, njen muž je sjeo u naslonjač i krenuo skidati cipele. Znoj mu se slijevao niz obraze dok je polako skidao čarape i ostavljao ih na hrpi s prljavim vešom. Zavalio se u naslonjač i upalio televiziju. Ona je otišla do sina koji je bio u besvijesti i krenula mu šaputati na uho neke lijepe priče pune nade i spokoja. Položila ga je na krevet, presvukla ga iz krvave odjeće i plakala do kasno u noć. Naizmjence je brisala svoje suze i njegovu krv sa starom maramom koju je našla kraj kreveta. Nije joj dopustio da ga odvede kod doktora, već joj je naredio da se brine za njega kako god zna i umije. Koliko god je htjela otići policiji ili u bolnicu, strah i nemoć su joj kolali venama, tvoreći masnu nakupinu poslušnosti. S druge strane, nije skuhala večeru. Ipak je bila njezina krivica što se to dogodilo.

I tako je i bilo, majka se brinula za sina nadajući se da će se oporaviti. S vremenom je razvio strah od izlaska iz kuće, te je postepeno prestao i govoriti. Hranio se kad je htio, što je bilo rijetko. Postao je sjena u kutu kuće koji je jedino majka posjećivala. Njen muž je i dalje radio od jutra do mraka i donosio novac na stol. Njeni odlasci u kupovinu namirnica su bili jedini bijeg od stvarnosti, a njena marama plašt koji je štiti od tuđih pogleda, istine i  krivnje.





Život

 

Dobar je onaj koji ne prosi za život, koji se bori za ono što mu pripada. Tako su me učili cijeli život. Da je borba jedino pravo koje imamo. I koje zaslužujemo. Kad sam u sedmom razredu osnovne škole Mateju iz 7.c razbio glavu kamenom, rekao sam da je to zaslužio jer se nije borio kako treba, zbog čega je i izgubio. Jadni Matej. Dijete se htjelo zafrkavati, ali nije znalo kako sam ja odgojen. Roditelji su mi došli u školu taj dan, a cijeli razred je šutio kad su me odvodili. Otac me je znao gledati očima u kojima je kipjelo more, modra rupa s krunom od bijele pjene. Taj pogled je značio što god da sam napravio, nisam napravio dovoljno dobro. Majka je plakala tiho dok smo šetali do kuće, a otac je gledao naprijed. Ja sam znao što misli. Misli da sam slab jer sam upotrijebio kamen.

Danas kad klečim u ovom vinogradu, Matej iz 7.c mi pada na pamet. Pada mi na pamet kako sam uzeo najbliži veliki kamen i zamahnuo prema njegovoj glavi. Nije se ni stigao izmaknuti, krv je već šikljala. Pogodio sam ga malo poviše čela, otvorivši tako veliku ranu. Zastao sam i ispustio kamen iz ruku. Matej je plakao na tlu, a zvuci oko nas pretvorili su se u nejasne šumove. Čuo sam glasove djece i odraslih pomiješane u kakofoniju prestrašenih uzvika. Ja nisam bio prestrašen, znao sam da mu neće biti ništa. Iz prisjećanja me prenuo glas: “Linčino, amo na posal, nije ovo za svakoga, oćeš radit ili nećeš, briga mene. Samo da posal ne pati”, povikao je Bruno, nadzornik vinograda. Podigao sam se iz klečećeg položaja i nastavio obrezivati mladice vinove loze. Oko mene se prostiralo stotine i stotine kvadratnih metara razgranatih mreža vinove loze. Sunce je bilo visoko, a mladicama nije bilo kraja. U ovom dijelu vinograda radilo nas je troje, ja i još dvije djevojke. Svi smo nosili iste kombinezone isprano zelene boje koji su pri dnu imali mrežice za ventilaciju. Ispod njih se obično nosilo što manje odjeće kako se radnik ne bi pregrijao. Vidio sam kako je jedan mladić kolabirao prije nekoliko dana, srušio se na pod i zakolutao očima. Nadzornik Bruno dotrčao je do njega s vodom i ledom, a nekoliko radnika ga je podiglo u sjedeći položaj. Mislim da je to bila greška, ne znam zašto su ga podigli u sjedeći položaj, ali nisam se htio miješati. Znao sam da mu neće biti ništa. Ponekad, kad bi mi baš bilo dosadno, znao sam odrezanim grančicama gađati te dvije djevojke i onda se brzo sakriti da me ne vide. Znale su da sam to ja i dopuštale su mi to. Ponekad su se pravile da traže tko ih gađa, a ja sam se smijao u sebi poput malog djeteta. Takva infantilna igra mi je pričinjavala zadovoljstvo, naročito jer nije imala jasnoga cilja. Dobro, sviđala mi se jedna od njih, ali zbog kombinezona i šilterice nisam uvijek uspio raspoznati točno koja pa sam ih gađao obje. To me podsjetilo na još jedan događaj iz djetinjstva koji sam dugo nosio sa sobom. U osmom razredu osnovne škole sviđala mi se cura iz razreda, Laura. Nije bila nešto pretjerano lijepa sad kad se sjetim, ali kao dijete imaš drugačije poglede na ljepotu. Sviđalo mi se kako oštri olovke i onda baca ostatke prijateljici u kosu smijući se na glas. Sviđala mi se ta opuštenost i bezbrižnost. Ja to sebi nisam smio dopustiti. Rijetko sam se smijao u školi, ali to tada nitko nije primjećivao. Igrao sam se s prijateljima, bez smijeha. Ali kad bi Lauru gledao, osjetio bih da volim to što je gledam. Da mi to prija. Nekoliko puta me je uhvatila kako buljim u nju nakon čega bi me pogodila gumicom u glavu. Jednom sam je nadmudrio. Kupio sam istu gumicu kakvu je imala i spremio je u svoju pernicu. Nakon što me uhvatila kako buljim u nju, ponovno me pokušala pogoditi gumicom. Projektil je bio precizan i pogodila me u desnu ruku. Bio sam spreman. Brzo sam zamijenio gumice, onu koju je ona bacila stavio sam u džep, a novu sam ostavio na stolu. Nakon sata je bez riječi došla i pokupila gumicu koju sam joj podvalio. Opet sam sanjario, po drugi put danas, kad mi se iza leđa pojavila sjena nadzornika Bruna.

“Opet zabušavaš, a radi tebe san već dva puta obilazia”, reče to s poprilično oštrim tonom.

“Nisam, nešto sam se zamislio”

“Jebe mi se šta si, ako se radi, radi se, nemaš šta gledat u zrak ka tele u šarena vrata”

“Dobro”, dodao sam pomirbeno.

Još smo se neko vrijeme gledali prije nego što se okrenuo i otišao. Nisam znao što da mu kažem pa sam rekao istinu. Isto tako sam zatomio osjećaje koji su u meni gorjeli. Pa sam rekao istinu. U djetinjstvu majka je uvijek zahtijevala da govorim istinu. Meni je to teško padalo jer sam volio lagati. Volio sam izmišljati i praviti se da stvari nisu onakve kakve jesu. Slušao sam je i pokušao govoriti istinu dok mi je to odgovaralo, a kad bih zapravo nešto htio, lagao sam da to dobijem. Bilo je lakše i prirodnije. S vremenom sam počeo zazirati od istine. S laganjem sam uvijek bio na svom terenu iskoristivši tako svaku situaciju u vlastitu korist. U tinejdžerskim godinama često nisam mogao pratiti što lažem i kome. Kad promislim o tome, možda je majku to i otjeralo u grob. A možda je to bio i moj otac. Osjetio sam umor u rukama i nogama pa sam odlučio predahnuti. Izašao sam iz svog rajona i krenuo prema vanjskom zahodu. Putem sam sreo jednu od one dvije djevojke, ali ne onu koja mi se sviđa. Blijedo sam je pogledao, a ona mi je uzvratila pogledom punim praznine. Ionako me nije briga za nju. Ispred zahoda sam dograbio bocu vode i sjeo. Kapljice znoja su mi upadale u usta, a kombinezon je počeo poprimati miris ustajalosti i rada. U taj trenutak došao je nadzornik Bruno.

“Opet sidiš, opet sidiš, a reka san ti nema odmaranja”

“ Samo sam na wc otišao”, rekao sam pomirbenim tonom.

“Boli me kurac šta si reka, slušat ćeš šta ti ja kažen, i kako. Ić ćeš pišat kad ja rečen, je li jasno!?”

Digao sam se na noge i stao licem u lice tom čovjeku koji je vikao. Bio je nešto niži od mene, širokih ramena i gustih crnih brkova. Kose gotovo pa da nije imao, ostalo je samo par sijedih na stražnjem dijelu glave. Iz usta mu je smrdjelo na pivo, a oči su mu bile krvave. Rujansko sunce je bilo visoko i jako, a zrak je bio gust i težak. Zajebani uvjeti. Sunce je vladalo nad plavim nebom obasjavajući čitav obzor zasljepljujućim žutilom. Kao da se bori protiv nadolazeće zime. Stisnuo sam jače kamen koji sam podigao s tla i pogledao nadzornika Bruna u oči. Nisam znao hoće li mu biti išta.

 

 

 

 

 

 

 



o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg