poezija

Nikola Pavičić: Izbor iz poezije

Nikola Pavičić je maturant XI. gimnazije u Zagrebu. Piše poeziju i kraće prozne tekstove, a u slobodno vrijeme pjesnički zanat vježba prevodeći pjesme s engleskog i ruskog jezika. Duži niz godina sudjeluje na literarnim natječajima i smotrama, a neki od njegovih tekstova bili su i nagrađeni (najviše takvo priznanje bilo je prvo mjesto na natječaju za mlade pjesnike Goranovo proljeće 2020).

1.  Lektorima

Veliko poštovanje za vaše zvanje imam jer na

vaš se radni stȏ svakakav Schrot hrpimice baca.

Razumem ja vas, no please poslušajte i vi mene:

Zar mora biti da se svaki srbizam i turcizam briše,

a od anglizama ili latinizama odma da se pakovak tvori?

* * *

Вопрос sigurno upućen je na krivu adresu.

Tȁ vi se sami starate za čistotu jezika nam lepog,

a nema te čak niti napisan Zakon. (Bit će!

U „Gavranovom i jarebovom“ gnijezdu već se piše.)

Za teže su i veće glave ovi versi slagani:

* * *

Vama, mudracima zamotanima u cenzorske toge;

vama, ljudima besprekornog znanja i diktatorske moći;

vama je u inat i za ljutnju ova pesma spevana

na „šugavici-ekavici“ i takva će da stoji

na početku neke debitantske pesničke knjige.

* * *

No ne bojte se, samo je ova takva. Ne treba se zameriti

vašem glasovitom plebsu. No zamolit ću, ponizno,

da se greškama druge vrste pozabavite (Grešan sam, znam.

Tipfelera puno ili zapeta višak sigurno će da bude.), ali Riječi! 

mi ostavite na miru, da budu onakve kakvima sam ih zasadio u papiru.

rujan, 2022.

2.  Pjani od samoće

Gorke suze okusa su jeftine votke,

iako su to samo tužne, tužne vode.

Ne možeš se napiti od tog šnapsa,

ali stalni mamurluk od njega boli;

mamurluk ranjena srca. Srca ranjena u čami.

* * *

Ne treba stoga vlastitu tugu samu piti,

već je pomiješati sa sokom tuđe muke.

Jer naše su kapi kokteli slatki kad se opija više ljudi.

Smijati se treba i glasno i bezobrazno i prosto,

i zajedno se kesiti treba toj glupoj – ljudski glupoj – sudbini.

rujan, 2022.

3.  Bijeli Božić

Anđelak zlatni

leti oko svilene osi što visi na suhoj grani.

U borovoj sjeni,

u topivosti voštanog lika, plesali su

plamenovi; njih četiri.

* * *

Poželjeli su, možda,

u kolo pozvati i ostale bravure u sobi.

Dlanove tople pružiti

svakoj stvari što zna da gori

i snijegom pepelnim obradovati obitelj kada se vrati kući.

* * *

Veseli,

u blagdanskoj su ekstazi zaigrali što nisu htjeli;

razlijevaju se

boje čarobnih sfera i lica plastičnih anđela,

a s njima, u vrelini, nestaju i zidovi našega stana.

ožujak, 2022.

4.  Mjesečari

Na noćnom nebu sjaji mjesec.

Mjesec sjaji sramežljivo i tiho.

Sramno i tiho, ispod njegova sjaja,

sastaju se sanjari u parku.

* * *

U parku su došli sanjati.

Sanjariti su došli, ti budni sanjari.

Sanjati budno u dimu i piću.

U piću i dimu zaspati.

* * *

I zaspati i biti svjesni sna.

U snu, omamljenom i zatravljenom,

hodati po mjesečevu putu.

Mjesečari u snu žive a spavači;

* * *

Oni ne sanjaju ni u snu,

a ne sanjaju jer se sjećaju.

A kad se sjećaju, tada mjesečari počivaju

i bude se ponovno u dimu i piću.

ožujak, 2022.

5.  Rekvijem

Čovječe mali, koji gledaš u mrtvilo ljudsko;

Ne plači! I ne tuguj  u svojoj sreći.

Znaj da posljednji hropac njegov nije

ništa bitniji od prvog zapaha života tvog.

* * *

Čovječe mali, koji sjajiš životom;

Ne strahuj! I ne boj se smrti bliske.

Ima više pravde pod crnom zemljom,

nego što li je ima u zakonu i pravu;

* * *

Svatko je u humku i sluga i gospodar;

po svačijoj gnojnoj puti sitna gamad gmiže

i orgija po tjelesima hladnim, sluznim.

U slast jedu i koščate prste prosjaka

i mast što curi iz trbuha bogatunske djece.

Na iskap piju mlijeko iz sisa zakopanih rodilja

i ližu krv iz vena razvratom ispošćenih žena.

* * *

Zbratimljeno leže i zlosretnik i zlotvor.

Zajedno žive u stanovima sazdanim

za život mrtvih. U njima svaki sukob gasne,

jer svi su oni mrtvi; i vjernik i grešnik,

i aga i kmet, i moj koljač i tvoj mučenik.

S čim da se kosturi bore kad se oko njih u ljubavi

samo grle korijenje djeteline i dušikove klice?

* * *

Čovječe mali, koji ćeš postati velikim;

Raduj se! I slavi što još uvijek sâm dišeš.

Ima više slasti i užitka u življenju života

nego što ima žalosti i bola u umiranju.

* * *

Čovječe veliki, koji se na odru mrtav hladiš,

Tvoji snovi, tvoj su život; Tvoj život,

tvoji su spomenici. A tvoja smrt?

Ona je samo tvoj kraj i ništa više.

studeni, 2021.

6.  Bugarkinja

„Ubit će ih!“ – u to već ne sumnja ni'ko.

Tko ljubi rat, neka preskoči stranu,

jer u ovoj pjesmi nisu opjevane

tuđe rane, nevine krvi i obiteljski jadi.

„Ubit će ih!“ – jer i Josip i Dmitar,

gnušali su se metaka i smrti, a

cjelivali brižno, kao očevi, mir i život.

Za taj čin umjesto zlatnih kolajni i ordena,

prikvačili su im na prsa 16 olovnih, užarenih

tanadi što ispaljena su iz cijevi kroz rebra.

* * *

„Ubli su ih!“ – ne zato što Josip je Hrvat,

a Dmitar bio Srbin,

jer Josipa ubili su Hrvati,

a Dmitra ubili Srbi;

„Ubili su ih!“ – jer oglušili su se na glavnu zapovijed

  grimiznoga pira u kojem samo vrijedi:

  „Ili ubi ili umri!“

  No ostavili su nam životnu uputu,

  po višljem sudu, bitniju i topliju

  nego li ijednu drugu:

* * *

 „Mi ubijamo kao zvijeri, 

a umiremo kao ljudi.“

rujan, 2021.

7.  Dim

U nekom gradu. Kišilo je lagano, hladno. Dan je bio na umoru kao i školarke što pod pauzom trče da odmore učeničke oči u muškom društvu.

Sjedio sam u kavani K-. Pio sam čaj. Na površini šalice plivao je tanki otočić kamenca. Htjedoh da srknem do kraja piće i otpužem nazad do stana kad prekine me lik kakav se može vidjeti u ovakvim kavanama, u ovo vrijeme, u ovome gradu. Ruka joj je bila tako ljupka da joj ne zamjerih što mi je ukrala predzadnju cigaretu. Zapalila ju, ugasila šibicu i puhnula prvi dim u mom pravcu. Ne ostah dužan već i ja pripalih cigaretu, ugasih šibicu i pljunuh u nj, šeretski sa smiješkom, duhansku maglu. Naši dimovi nespretno se sapliću jedan o drugog. Naši pogledi vrebaju svaki treptaj. Mi ljubimo se bez da nam se usne dotiču. Negdje pri kraju cigarete, prišla mi je uhu, šapnula lijepo i drsko: „On va se regarder comme ca ou on va a l'appartement prendre une autre boite de cigarettes?“

Što slijedilo je dalje, o tome ne bih znao jer šteta je prava što mi se ovo zbilo na ekranu. U sitne noćne sate, gledao sam na trećem programu ovaj prizor kao zadnju scenu starog francuskog crno-bijelog ljubića pred početak reklama nakon kojih su slijedili „Šahovski komentari“ i repriza češkog art filma.

kolovoz, 2022.

8.  Z – Z

Autobus. Na liniji između Zadra i Zagreba. Topla noć. Radnim danom, kao što je utorak, autocesta je pusta s tek ponekim obiteljskim automobilom nizozemskih ili švedski auto oznaka koje čeka dugi put na sjever. Autobus također pust s putnicima zavaljenim u neudobne fotelje. A momak, star ne više od osamnaest, u majci priljubljenoj uz mišićavo tijelo, raširio noge, podbočio se i zabacio čemerni pogled. Daleko, po rudinama i gudurama što su možda skrivale nečije kosti dok ih nisu progutale ličke zvijeri.

A noć lijepa i topla; svod neba poput tamnog sukna. I zvijezde, noćne čarobnice, rasule se po nebu poput srebrnih karika momčeva ukradena lanca u rukama albanskog zlatara.

kolovoz, 2022.

9.  Jutarnji nokturno

Cvrči cvrčak, sam,

na usamljenoj travki u polju zaraslom u livadnom cvijeću.

Stvor svira trenjem udova, upalih u osunčanu, žutu vlat.

Ptica pjeva, snjom,

na tankoj grani grma. Ne poznajemo ptičji govor, omotan,

ispresjecan šumom palog lišća i cvjetova.

Samo cvrčak i ptica,

samotno pjevaju. Glasovi im se ljube, u jutru bez sjaja, u noći bez mraka.

Nema kraja seoskoj noći, dok pijevac glasom ne probudi povijeno sunce.

svibanj, 2021.

10.  Balada

Kiša je. Zatočeni smo. Ja, sestra, brat i majka

sa ocem.

* * *

Sijevnulo je. Osvijetlilo ju je u odrazu mutne vode

po kojoj plutaju ostatci ručka.

* * *

Grmnulo je. Prasak crne kože opasača udario ju je po

tjeni, oborivši uvele tulipane sa blagdanskog stola.

* * *

Utišano je. Samo grgljanje rakije i odvod  kako uvlači

vodu kroz crvenu pregaču nabijenu u pokvareni sudoper.

* * *

Sunčano je. Zatočeni smo. Ja, brat, sestra i s nama

otac.

travanj, 2020.

11.  *

U noći – u polovini ponoćnoga sata – svi su već utonuli u stanje tridesetominutne smrti; bez osjećaja i osjeta, bez svijesti i svjetlosti, samo čežnje i nagnuća. Tada mi se o tebi javlja ova impresija.

U ponoć – u bezvučju barokno bijelog mjesečevog svijetla – iznad plavkastih krivina krovova katedralnih visina, probudit će te vrućina. Siplju kapi, siplju niz tebe. Samo užarena koža, znojna lokva i tanahna plahta, prozračnija od lana, ali grije kao kadifa. U bunilu ljetnih temperatura i liptanju znoja iz sitnih pora kao otvorenih žila, učinit će ti se da ste Ti i tvoja postelja srasli i da ne znate tko je od vas plahta a tko ljudina. Tada si, zajedno s vlažnim pokrivalom, samo hrga mesa, tkanina, kosti, koža i znojno, slana voda.

U ranim jutarnjim satima – u srazu tmina i svjetla lampe s prozorja – rastat ćeš se s krevetom i izaći ćeš na ulicu, bježeći od vlažnog i nemirnog sna. I što se više cijedi vedra noć bez zvijezda a koža ti se vlažna suši, primijetit ćeš da ste jedno drugom bliži; njegova je ljepota u toj crnini manje strašna i tvoje je prištavo lice manje tužno kad je ispod žitkog, noćnog vela. Jer možda se prije gašenja uličnih svjetala otkrije tvoja tajna. I možda zajedno dočekate smećarska kola. A možda se na ćošku usnulih zgrada sastanu njegove suhe, ispucale usne i tvoja masna, rošava koža.

kolovoz, 2022.