proza

Dina Vukelić: Fasade

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Dina Vukelić (Zagreb, 1990.) je dramaturginja je i dramatičarka. Nakon završetka studija komparativne književnosti i primijenjene lingvistike na Filozofskom fakultetu te dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti 2015., aktivno se bavi dramaturgijom i pisanjem za kazalište i radio. Ostvarila je suradnje s mnogim kazalištima (HNK u Zagrebu, HNK Ivan pl. Zajc, INK Pula, ZKM, SK Kerempuh, GK Žar ptica, GK Gavella, Dječje kazalište Dubrava, itd.), a radila je i na nezavisnoj sceni (Eurokaz, Teatar Rugantino, Ludens teatar, Mali teatar, Empiria teatar, Presvrt i dr.). Izvedeni su joj dramski tekstovi “Ako kažeš, gotov si” (GK Žar ptica), “Darian, hrvatski kralj samopomoći” (SK Kerempuh), “Dnevna doza mazohizma” (MKC, Skopje), “Muke sv. Sanje u karanteni” (dio omnibusa “Monovid–19”, ZKM), “Moderni oblici patnje” (GK Gavella, Ludens teatar) i “Digitalno sama” (Empiria teatar, Scena Ribnjak). S Dramskim programom radija surađuje od 2013. godine kao autorica dramatizacija, vanjska dramaturginja emisije KriK (2020. – 2022.) te autorica radiodramskih tekstova izvedenih u Radio ateljeu: “Obična”, “One male stvari nakon polusna”, “Ako kažeš, gotov si”, “Dnevna doza mazohizma”, “Moderni oblici patnje” i “Krotka se buni”. Tekstovi su joj prevedeni na poljski, makedonski i francuski jezik te tiskani u publikacijama (Kazalište, Naklada Pozor). Od 2021. producentica je i dramaturginja Empiria teatra. Trenutno radi kao samostalna umjetnica.



 

Fasade

 

Uzimam blatnjavi prečac koji mi skraćuje put do škole na deset minuta laganog hoda: tako činim već tri godine, koliko predajem. Grmlje uokviruje žućkastu školsku zgradu, čija je fasada nedavno obnovljena, bio je to ulog uoči lokalnih izbora. Na ostalim fasadama u našem mjestu i dalje možeš izbrojati rupe od metaka. Izrešetane su, kao da je rat jučer završio, truse se i odbacuju komadiće tkiva. U školi bi, kažu, trebalo biti ugodnije. Zidovi učionice ofabrani su u tirkizno i ukrašeni dječjim akvarelima. Desno od uokvirene šahovnice, iznad bijele ploče, visi metalno raspelo, koje samo što ne dotakne njezin rub. Takvo raspelo nalazi se u svakoj učionici.

Preda mnom se meškolji sedmero djece, četiri djevojčice i tri dječaka. Ana K., Ana M., Lidija, Una, Josip, Matko, Saša, izgovaram imena naglas dok ih prebrojavam. Razredi su nam svake godine sve manji. Prvi a dosad je najmanji: jedini prvašići na školi. Sljedeće godine, tko zna, mogla bi nestati jedna cijela generacija. Odlažem imenik tamnoplavih korica na stol. Umirujem đake i povisujem ton. Rasplinjuje se polifonija sitnih glasova. Njih sedmero nespretnim potezima otvara pernice, cifovi stružu, olovke padaju, zveckaju po parketu. Djeca listaju pisanke s autićima, bubamarama i Elsom iz Frozena na koricama. Šušte i žamore. Vrpolje se, još nisu naučili mirno sjediti. Čitaju priču o pužu, žiru i šeširu. Muče ih glasovi ž i š. Smiju se svaki put kada žir padne pužu na šešir i crtaju prizore iz priče, svi se trude oko puževe kućice. 

Još malo pa slijedi moja pauza. Četvrtkom mogu odahnuti na četrdeset i pet minuta jer je treći sat po redu vjeronauk. Časna Bernarda iz Župe sv. Katarine preuzima učenike, a ja pazim na Sašu koji jedini ne pohađa nastavu iz vjeronauka. Zatvaraju se vrata učionice. Saša i ja ostajemo na hodniku, sami. Do nas dopiru zvukovi iz prostorije. Unisona recitacija.

– Što oni tamo rade? – pita me Saša, vrpoljeći se.

– Mole se – odgovaram. 

– Kako se to moli?  

– Bojim se da ti ja to ne mogu objasniti. 

– Ali vi ste učiteljica!

Odlazimo u knjižnicu. Saša s velikim zanimanjem proučava fotografije špilja iz Drva znanja i piše zadaću za sljedeći sat. Ne očekuje moju pomoć. Sav važan želi pokazati da sve može sam. Saša ne govori mnogo, a ako što izusti, iznenadi me nekim neočekivanim pitanjem. 

– Učiteljice, je li istina da je dim iz tvornice otrovan i da zato ljudi odlaze?

– Ljudi odlaze iz različitih razloga. 

– Želite li i vi otići, učiteljice?

– Ne znam. Ne još.

– Ja želim. 

– Zašto? 

– Nije mi tu lijepo. 

– Misliš, u školi? 

Saša zagnjuri glavu u pisanku i pretvara se da piše. Stisnuo je usta, koncentrirano, kao da radi nešto važno. Izgleda kao mali veliki čovjek, s kragnom oko vrata i naočalama neprimjetnih okvira. Svaki me čas pogledava krajičkom oka. Obratim mu se:

– Moraš mi reći ako te nešto muči.

– Oni mi govore da sam loš.

– Zašto ti to govore? 

– Jer se ne molim s njima. 

– Saša, ne moraju se svi moliti.

– Oni kažu da svatko tko ne vjeruje u Boga ide u pakao. 

Ostajem bez riječi. U glavi sastavljam primjereno objašnjenje kakvo bi mogao razumjeti jedan šestogodišnjak. Prije nego što išta izgovorim, prekida nas zvono od kojeg titraju bubnjići. Saša me, pomalo u grču, hvata za rukav dok stojimo ispred našeg prvog a. Želi da i ja prislonim uho na vrata. Pjesma za kraj sata se oduljila. Slava, slava Bogu na visini, prigušeno odjekuje. Jasno mi je da Saša žali što ne sudjeluje u ritualu, u igri iz koje je isključen. Naginjem se i šapćem mu:

– Saša, s tobom je sve u redu. Ne moramo svi vjerovati u iste stvari. Nismo svi isti, dobro? 

– Dobro – Saša mi kimne glavom i zadrži zbunjeni izraz lica nekoliko trenutaka. Časna Bernarda izađe iz učionice, a dječak istoga trena poskoči kao zvrk. Ona mu se nasmiješi i udalji se od nas mehaničkim korakom. Saša se pridružuje učenicima, koji već sjede u parovima. Vrluda oko Matkove i Josipove klupe, i prstom klizi po njezinoj zrnatoj površini. Matko, gotovo dvostruko jači od Saše, snažno zaklopi bijeli molitvenik sa srebrnim križem i baci ga u ruksak. 

– Ti ne smiješ to gledati! – drekne na Sašu. 

– Isti takav je na zidu – reče mu Saša, uperivši prst u raspelo iznad ploče. Metalni odsjaj križa u snažnom je kontrastu s bijelom plohom. Saša ne skida pogled s njega.

Odzvonilo je za kraj nastave. Učenici su pospremili pisanke i pribor u ruksake, i u trku se razbježali. Bez djece, prostor je šupalj i beživotan, a raspelo mi odjednom izgleda impozantnije, kao da je u središtu učionice. Ono je oduvijek visjelo na istom mjestu, ali dosad nisam razmišljala o njemu, nikad ga nisam promatrala ili posebno primjećivala, nikad se nitko od djece, roditelja ili nastavnika nije bunio i nikome nije padala na pamet pomisao da bi uklonio ovo ili bilo koje drugo raspelo iz ostalih prostorija škole. Raspelo je postalo dijelom učionice, poput ploče.

Sada mi je križ iznad ploče upadljiv i neugodan pokraj akvarela, dječjeg smijeha i tirkiza, i, ponajviše, pokraj Saše, s kojim predmet na zidu nema nikakve veze, nego visi nad njim kao upitnik koji razdjeljuje prostor molitvi Bogu od praznoga hodnika s druge strane vrata. 

Namještam stolicu ispred ploče, pažljivo se penjem na nju i skidam sa zida raspelo. Desetak sekundi posla. Na mjestu raspela ostaju tragovi prljavštine u obliku krnjega slova t i kvrgavi čavlić. Spremam metalni predmet na dno ormara, iza likovnih mapa i vodenih boja. 

U nešto manje od tjedan dana nijedno dijete nije primijetilo izostanak raspela. Kod nas se rijetko što mijenja, pa je moj pothvat, barem u mojoj glavi, bio mala revolucija. Svejedno, nema reakcija. Djeca izrađuju kolaž na temu Naš grad, pjevaju pjesme o proljeću, čitaju, uče zbrajati na primjeru jabuka i krušaka, znaju imenovati sve domaće životinje koje nisu ni vidjela uživo, jer otkako je rat završio, rijetki pojedinci iz okoline uzgajaju životinje ili se bave poljoprivredom. Dvorišta su zapuštena, obrasla šikarama, ograde zahrđale, a vratnice škripe. Jedino se nasip uz rječicu nije promijenio, jednako je živ kao nekada. Na starim fotografijama naše mjesto izgleda romantično, poput male bajke otkinute s razglednice. Na kolažu djeca prikazuju samo najljepše dijelove grada. Uz rječicu, to je svakako Zeleni park s visokim topolama i hrastom, urednim stazama i crkvom. Ružne fasade nitko ne spominje.

Usmjeravam pažnju na Sašu. Barem na površini, sve je uobičajeno. On budno radi na kolažu, sjecka škarama sjajne papire i izreske iz lokalnih novina: panoramske fotografije cijeloga mjesta. Nema dječjeg podbadanja ili ga ja ne uspijevam uočiti, koliko god da se trudim. Stalno vrtim po glavi Sašine riječi, njegov bojažljivi izljev iskrenosti. Oni mi govore da sam loš. Upijam svaki dječji pokret, svaki najmanji trzaj, usklik ili riječ ne bih li uhvatila nešto neprilično, iako se u sebi molim da se takvo što ne dogodi. Molim se, upravo tako, ali na svoj način. 

 Pitam se jesam li uopće trebala ukloniti taj križ. Jesam li ja sama iz dječjih priča iskonstruirala svoju priču, a sve je, ustvari, u najboljem redu? Možda je sve potpuno bezazleno, iako me nešto stalno kopka i govori mi da nije. Hodajući do škole po blatnjavom puteljku i brišući potplate cipela prije početka nastave, očekujem da će mi svaki novi dan otkriti nešto važno, nešto presudno, što će rasvijetliti pozadinu riječi upućenih Saši. 

Četvrtak je, a Saša je ponovo sa mnom u knjižnici. Čita ili se pretvara da čita Modru lastu. Čini mi se da to radi samo kako ga ne bih više ništa pitala. Ili mu je neugodno, kako to i odraslim ljudima zna biti zbog nenadane doze iskrenosti i s jedne, i s druge strane. Nitko od nas ne spominje niti molitve, niti Boga, niti ono što ostali uče na vjeronauku dok sjedimo među policama knjiga. Pri povratku u učionicu, časna Bernarda poziva me na stranu.

– Ne znam jeste li primijetili, ali nema raspela na zidu. 

– Ja sam ga uklonila – odgovorim u dahu.

Časna Bernarda pogleda me zatečeno, kao da nije očekivala taj odgovor. Između mene i nje nadvije se oblak šutnje. Ne znam kojoj je od nas neugodnije. 

– Najbolje bi bilo da ga vratite – reče mi.

– Maknula sam ga zbog Saše, da se on ne bi osjećao loše. 

– Molim vas, vratite ga zbog ostale djece. 

– Ali, Saša… On se boji. Misli da je drugačiji, loš… Druga djeca su ga zadirkivala.

– Draga moja, to su samo djeca. Ona svašta kažu, mala su, ali uvjerena sam da to ne misle. Ja ih nisam tako učila. Vidite, u svakoj učionici visi jedno raspelo pa je sve u redu. Ne želite da ovaj slučaj dođe do roditelja, ravnatelja, pedagoginje… Molim vas, učinite to.

Časna Bernarda mi predaje imenik u ruke.

Vraćam se na nastavu, ošamućena i kao kroz maglu, promatram djecu okupljenu oko Saše koji nije stigao ni odložiti torbu. Matko ga bocka u rame, bockanje prerasta u udarce u nadlaktice, zatim u dječačko hrvanje, u kojemu on hvata Sašu oko ruke i zavija ju, kao u meču, a ostala se djeca komešaju i dovikuju.

– Priznaj, ti si ga ukrao! Vrati ga! Vrati ga!

– Nisam ja, nisam… – Saša ponavlja visokim tonom. 

Razdvajam dječake. Hvatam ih za ruke; Matko nervozno poskakuje. Srce mi udara, osjećam da sam se zacrvenjela u obrazima i više od posvađanih dječaka.

– On je ukrao križ – Matko uperi prst u Sašu.

– Ja sam ga spremila – izgovorim nakon kratke tišine.

Obojica me gledaju. Više im ništa nije jasno, kao da u svojim glavama pokušavaju spojiti nespojivo. Odlazim do ormara. Na njegovu dnu pronađem raspelo, tamo je stajalo netaknuto, od prošloga četvrtka. Položim ga pred djecu. 

– Ako se svi, ali baš svi složite vratit ćemo ga na zid. Može? 

Djeca me gledaju, pomalo u čudu. Meškolje se. 

– Recite mi, što vi želite? – ponavljam. 

U nejasnom žamoru, razabirem nečiji glasić: 

- Igrati. Želim se igrati. 

 

 

 


 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg