proza

Ivan Tušek: Mrtva priroda

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivan Tušek (Zagreb, 1989.) diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje kao vanjski suradnik predaje na stručnom diplomskom studiju Digitalni marketing. Povremeno režira videospotove kao trećina kolektiva Kudbashoni, jedna je polovica filmskog podcasta "Videoteka na kraju svemira" i trenutno je samozaposlen kao kreativni direktor u području marketinga. Dosadašnje spisateljsko iskustvo stekao je na kratkim filmskim formama, u čemu mu je pomoglo pohađanje Palunkove scenarističke škole.



 

MRTVA PRIRODA 

 

Skorena krv savršeno je ukrašavala bijeli zid dječje sobe. Kroz krvave tragove izbijala su bijela brdašca grubog zida kao otoci u mirnom, tamno crvenom moru. Uza zid stajao je stol nalik na njezin iz djetinjstva; drvene bojice, flomasteri, pastele i crteži razbacani po njegovoj površini. Da nije znala posljedice scene pred njom, pomislila bi da se dijete zaigralo s pastelama i zamijenilo zid za papir. Osim po zidu, krvi je manje više bilo i po svemu ostalome u sobi – po parketu, krevetu, stolu, prozoru, igračkama. Ni strop nije bio pošteđen pokoje kapljice. Trudila se ne razmišljati kako je do toga došlo; za nju je to bila mrtva priroda. Doradila je raspored namještaja. Da je soba bila prostranija lakše bi uhvatila sve tragove, a ovako je tek izbacivanjem vreće za sjedenje iz kuta dobila plan kakav joj je odgovarao. Štafelaj je postavila na mjesto vreće, pored ulaznih vrata. Pred njom se prostirao krevet s dvokrilnim ormarom na drugom kraju. Okomito na ormar nalazio se stol s kojeg je pucao prekrasan pogled prema jugu grada. Originalno bijele boje, namještaj i zidovi kreirali su krasan kontrast krvavim tragovima i mrljama. Igračke su bile većinom roze boje, što nije boja koju bi odabrala za njih, ali trudila se ostati što vjernija izvornom materijalu. Uostalom, krvave plišane igračke bile su zanimljiv detalj u bilo kojoj boji. Počela je razmještati plišance u potrazi za kompozicijom. Krv je slijepila medu i zebru, pa ih je oprezno odvojila da se ne rasparaju. Pogledom je potražila savršenu poziciju za medu. Krvavi medo nasred bijelog kreveta djelovao je dovoljno dramatično. Pogledala je na sat. Morala je početi, izgubila je previše vremena. 

Ovakvu inspiraciju nije uspjela pronaći ni na psihodelicima. Pokušala je jednom, uzimanjem gljiva. Rezultat je bio razgovor s vranama o najboljem tipu drveta za gradnju gnijezda. Ne, ovo se moralo dogoditi slučajno; onako kako su je učili filmovi i knjige. U potrazi za inspiracijom, mjesecima je svijet promatrala gladnim očima bezidejnih. Problem gladnih je što se sve čini kao dobra ideja. U tom periodu prošla je kroz sve klišeje: vaze s cvijećem, grad pod mjesečinom, piknik u parku, izloge kafića u noći, pa i – sram ju je bilo priznati – autoportrete. Znala je da ništa od toga neće biti dovoljno za prolaz. Skinite se, ogolite se za mene, govorio im je na predavanjima. Što to, dovraga, znači? Tih se dana osjećala kao da upija cijeli svijet kroz sito u potrazi za jednim zlatnim grumenom inspiracije. Dosta joj je bilo kopanja po pijesku; odlučila se na vranina gnijezda pred prozorom. Tko zna, možda joj je inspiracija bila pod nosom cijelo vrijeme, a da nije to shvaćala. 

Drek. Svaki potez kista bio je pretežak. Pokušala se poistovjetiti s vranama, pronaći dio sebe u tom gnijezdu – ogoliti se. Znala je da to neće biti dovoljno, no odlučila je završiti, pa što bude. Tijekom jednog popodnevnog izleta u prokrastinaciju upalila je TV i prolutala programima. Lifestyle emisija. Zašto ne, donijela je i gore odluke. Već je bila napola zaspala na kauču kad je iz ekrana iskočilo ime – Glanc Jovo. Razbudila se, takvo ime zahtijevalo je pozornost. S bijelom šiltericom i plavim kombinezonom, u studio je ušetao čovjek kojega je bilo nemoguće zvati ikako drugačije osim – gazda. Glavni razlog Jovina gostovanja bio je njegov obrt za čišćenje, čiji je moto – ispisan velikim slovima preko njegovog kombija – uveseljavao sugrađane kad bi ga ugledali na ulici. Moto je glasio: Velike gadosti naše su radosti. Voditeljicu je intervju započela pitanjem o Jovinim najprljavijim pričama. Jovo je ponosno prepričao kako je upravo on bio zadužen za čišćenje palače Kralja Kokaina nakon kartelskog krvoprolića. Nije htio ulaziti u detalje na televiziji, ali već iz njegovih izraza lica dalo se naslutiti kakvi su ga prizori tamo dočekali. Dodao je kako je dosad radio sam, ali je zbog količine posla – da kucne o drvo – trebao pomoć. Zbog obitelji je htio prestati s noćnim

smjenama pa je tražio zaposlenika za preuzimanje dijela posla. Za kraj priloga podijelio je i jednu tajnu zanata – trik za skidanje krvi sa zidova – ali nije ga više slušala, guglala je njegov broj. 

U prvoj smjeni je povraćala. Obilno. Ništa je nije moglo pripremiti na smrad skorene krvi i komadića mesa koji su se marinirali danima tijekom forenzičke istrage. Predvidjevši takav scenarij, Jovo je trening za praktični dio posla odradio s njom ranije u Laboratoriju – garaži koja je, kao i većina u gradu, prenamijenjena u spremište. Prvih par smjena je za prilagodbu, vidjet ćeš. Dok nije počela laganije jesti, jedino što je vidjela bili su polurazgrađeni obroci iz njenog želuca. Nakon nekoliko tjedana, uz prilagođenu prehranu, polako se privikla na ekstremne radne uvjete. Čišćenjem sve jezivijih poprišta zločina, nerijetko dodatno ukrašenih povraćotinama policije, postepeno je pridobila Jovino povjerenje – bila je spremna za preuzimanje noćnih smjena. Budući da noću nije mogla računati na javni prijevoz, preostalo joj je organizirati vlastiti. Može! Kad god ti treba. Vijest o dodatnom prihodu u kući, mama je dočekala s tolikim oduševljenjem da je stavila svoj auto na raspolaganje. Prije dolaska po opremu i ključeve u Laboratorij, plahtom bi prekrila slikarsku opremu u prtljažniku i preko nje kasnije polegnula opremu za čišćenje. Preumoran da išta primijeti, Jovo bi joj predao ključeve i čistu opremu, pa se zaputio doma. Sve ili ništa, posljednja prilika za prolaz. 

Dječja soba bila je najizazovnija dosad. Kako bi vizualno naglasila osjećaj jeze, odlučila je neutralizirati boje i tonove u baroknom stilu. Radi boljeg prikaza detalja, izabrala je uljane boje. Skinite se, odzvanjalo joj je u glavi, pozivajući je da još jednom razmisli. Jezu joj, ustvari, nisu izazivali krvavi prizori. Ono što ju je zaista užasavalo bila je svakodnevna običnost okruženja u kojem su takvi prizori pronađeni. U zadnji tren se predomislila i odlučila prikazati scenu takvom kakva je; jučer šarena dječja soba, danas šareno mjesto zločina. Svaki potez kista bio je komentar; precizan i prodoran. Velike elemente i zidove slikala je raščupanim, istrošenim kistovima kako bi masnim nanosima boje postigla grubu teksturu skorene krvi. Nježne poteze sačuvala je za detalje poput bojica i igračaka. Pri samom kraju dobila je ideju za ključnu doradu – kroz prozor će se vidjeti sunce. Noćna mora usred bijela dana. Bilo je vrijeme za čišćenje. 

Izuzev zvuka njegovih cipela, ateljeom je vladala tišina. Hodao je od rada do rada, zadržavajući se po nekoliko sekundi kod svakog. Svaki student morao je predati minimalno tri rada iz iste tematske serije, a ako se netko osjećao samouvjereno, dozvoljeno je bilo i više. U mislima si je čestitala na ostavljanju četvrtog rada kod kuće jer bi bila jedina s više od tri. Napravio je krug natrag do katedre. Sagnuo se i podigao pocinčanu metalnu kantu, studentima poznatu pod nazivom krvava kanta. Iz nje je izvadio debeli kist za lakiranje, natopljen žarko crvenom bojom. Dok je koračao prema radovima, gusta boja kapala je s kista poput krvi s krvnikove sjekire. A zatim, egzekucija. Jednim odlučnim zamahom povukao je kist dijagonalno preko platna, ostavljajući masnu crvenu liniju kojom je poništio postojanje rada. Na radovima koji su mu se posebno zamjerili – studenti su tako pretpostavili jer im nije dao objašnjenje – napravio je veliki crveni X. Akademski profesor, sudac i krvnik u jednome. Kad je završio, radovi su djelovali kao lešine na kukama dok se s njih cijedila crvena boja. Pod ateljea nalikovao je na poprišta zločina koja je čistila posljednjih mjeseci. Svi označeni, napustite atelje. Studenti su bez puno buke – i disanja – pokupili stvari i izašli. Ostala je sama; njeni radovi jedini bez otvorene rane. Prišao joj je. Čini se da ste prošli, kolegice. Nije ga se usudila pogledati. Vaša Mrtva priroda posebno je… Živa. Nasmijao se svojoj šali. Sjetila se svih priča – u sekundi može promijeniti mišljenje, njegova preporuka

vodi do samostalne izložbe, studentice ocjenjuje drugačije od studenata. Okrenula se prema njemu i pogledala ga u oči. Sljedeći vikend je spavala s njim. 

Crveni šal od šifona bio je suvišan, ali kardigan mu je lijepo pristajao. Prvi put je bila u domu nekog umjetnika. Iako se stan činio prilično prostranim, zbog prigušenog osvjetljenja nije mogla biti potpuno sigurna. Njegove slike ispunjavale su zidove svake prostorije i hodnika. Izlažu li svi slikari vlastite radove u svojim domovima? Nakon slika, pokazao joj je skulpture, fotografije i druge umjetnine koje su mu darovali prijatelji; odreda poznati umjetnici. Za večeru im je naručio sushi. Pričao je o prošlim vremenima, o Akademiji nekad, o novim generacijama koje ne znaju što znači patiti zbog umjetnosti. Nadao se da joj neće smetati što je bez odobrenja pokazao njene radove kustosici moderne galerije. Oduševljena viđenim, kustosica je već počela planirati izložbu. Nije znala što reći; zahvalila se i glupo smijuljila. Zar studenti mogu imati samostalne izložbe? Mogu ako imaju prijatelje na pravim mjestima, pročitao joj je misli i natočio još vina. Završili su u krevetu. U krevetu je samo on završio. Ležanje u tišini trajalo je duže od samog čina, ili joj se tako činilo. Ustajući, maknuo je poplun sa sebe i ugledao crvene tragove na plahti. Okrenuo se prema njoj. Prvi put tijekom večeri, ostao je bez riječi. Skočila je iz kreveta. U trku do ulaznih vratiju pokupila je svu odjeću, a zatim nestala iz njegovog stana. 

Skini se. Skinula je krvavu plahtu i nagurala je u crnu vreću s jastučnicama. S mrljom veličine Jadranskog mora, madrac bi bilo bolje dokrajčiti nego liječiti, ali ta odluka nije bila na njoj. Na uzglavlju kreveta obrisala je nekoliko krvavih otisaka prstiju. S noćnog ormarića, iz okvira prekrivenog kapljicama krvi, smiješio joj se mladi vjenčani par. Zazvonio joj je mobitel. Jedino je Jovo znao da je budna u ovo doba. Pitao ju je bi li mogla ovaj tjedan preuzeti nekoliko dnevnih smjena. U pokušaju da odvrati misli od prošle večeri, prihvatila je dodatni posao. Poklopila je i otvorila ormar pun krvlju poprskane robe. Uzdahnula je i dohvatila novu crnu vreću. Skini se za mene. 

Na upisu ocjene bila je sama. Stajala je pred kabinetom dovoljno dugo da je svaki detalj vrata mogla nacrtati po sjećanju. Pokucala je i pozvao ju je unutra. Pozorno promatrajući monitor pred sobom, doimao se zadubljenim u nešto važno. Polako mu se približila. Odraz u naočalama odao je da je ipak samo čitao članak na popularnom trač portalu. Stavila je indeks na stol dok je on klikao po portalu. Odsutno je podigao indeks, odlijepivši pogled od monitora samo pri upisu ocjene. Zahvalila se na ocjeni i izašla. Tek se uspuhana u atriju fakulteta – trčala je što dalje od njegovog kabineta – sjetila otvoriti indeks. Dobar. Zažmirila je i duboko udahnula kako bi primirila otkucaje srca. Kad je otvorila oči, pažnju su joj privukli poznati oblici na ploči s obavijestima. Nova samostalna izložba legendarnog profesora i slikara. Srce joj je skoro prsnulo. Vratila se do kabineta i udarila šakom po vratima. Pokušala je ući, ali kabinet je bio zaključan. Ogoli se za mene. 

Što ako dobar nije bila ocjena njenih radova, već one večeri kod njega? Javila joj se jedna od kolegica koja je s njom izlagala radove onoga dana; navodno nije bilo prvi put da krade od studenata. Ako već krade njene radove, valjda je zaslužila odličan. Najbolje spustiti glavu i ići dalje, pokušala ju je utješiti kolegica. Već je jednom spustila glavu na njega, drugog puta neće biti. Neznatnu utjehu pronašla je u potvrdi svoje slutnje – radovi na zidovima njegovog stana nisu bili njegovi. Samo umjetnici znaju sve tajne svojih radova, pa tako i sve nesavršenosti. Nijedan se umjetnik ne bi htio svakodnevno podsjećati što je moglo bolje. Razmatrala je mogućnosti. Izlazak u javnost činio se uzaludnim; ako je to već ranije

napravio, a nitko ga nije optužio, tko bi sad vjerovao njoj. Razgovor s njim također ne bi imao smisla; ako ne bi završio njegovom smrću, završio bi njenim plačem, što bi bilo jednako kao da je opet gola pred njim. Dovoljno je bila gola. Sad je bio red na njemu. 

Ljutnja ju je iscrpila. Legla je na krevet i pogledala torbu sa slikarskim priborom. Tjednima je strpljivo čekala pored vrata, spremna za još jednu smjenu. Pridigla se na rub kreveta. Možda joj je uspio ukrasti slike, ali slikanje nije mogao. Raširila je kistove po stolu i postavila platno na štafelaj. Iscijedila je boje na paletu, uhvatila kist i stala pred platno. Već pri prvom potezu, boja je zašpricala zid. Nasmiješila se. Slikala je bez gledanja u paletu, kist je sam birao boje. U naletu energije, nizala je poteze sve dok boje nisu ispunile cijelo platno; i dobar dio zida iza. Dirigenti njenih radova više nisu bili oblici i kompozicija, već čista emocija. Velikim masnim potezima tamno crvene boje preko slike je ispisala: 

ART, NE ARTIKL. 

Odmaknula se od platna. Gledajući u rad, osjetila je kako joj tijelo treperi pod naletom nove kreativne energije. Tijekom nanošenja dodatnog sloja preko slova ponestalo joj je crvene boje. Počela je kopati po torbi kad je primijetila kapljice osušene boje na parketu. Sastrugala je jednu noktom. 

Sjetila se prve samostalne noćne smjene kod Jove. Još neiskusna u zanatu potajnog slikarstva, ostala je bez crvene boje već na oslikavanju prvog komada krvavog namještaja. U to doba noći nije mogla kupiti novu boju, a put do stana i natrag predugo bi trajao. Prisiljena brzo razmišljati, odlučila je sliku završiti kod kuće. Fotografija na mobitelu neće biti ni približno detaljna kao prizor pred njom, ali morala je početi s čišćenjem. Počela je od parketa. Trik za uklanjanje krvavih mrlja bio je u nanošenju deterdženta za suđe razrijeđenog s malo hladne vode. Umočila je krpu u otopinu i kružnim potezima, kako ju je Jovo naučio, protrljala osušene kapi krvi na parketu. Poput trljanja kista u boju na paleti, omekšana krv kratko se razmazala u gustim kružnim tragovima prije nestajanja u krpi. Iduću kap trljala je sporije. Iduću još sporije. Odložila je krpu i primila kist. Umočila ga je u otopinu deterdženta, pa polako protrljala u osušenoj krvi. Ruka joj se tresla dok ju je primicala platnu. Na trenutak je oklijevala, ali ne dopustivši sumnji da se ušulja, prislonila je kist na platno. Polako je odmaknula ruku i primijetila da se više ne trese. Nekoliko sati kasnije, iz smjene je izašla sa svojim najinspiriranijim radom dosad. Iako je u iduću smjenu donijela dovoljnu količinu boje, snalažljivost u prošloj smjeni u njoj je otključala neustrašivu kreativnost. U pokušaju zadržavanja tog osjećaja, na svakoj idućoj slici u seriji koristila je novu najdražu tehniku – krv na platnu. Samo umjetnici znaju sve tajne svojih radova. 

Krik je odjeknuo stanom. S pjenom od deterdženta za suđe na rukama, mama je dotrčala do njene sobe. Naslonjena na poprskani zid, među razbacanim kistovima i lica zamrljanog uljanim bojama, na podu je sjedila njena kći. Jedva je hvatala zrak od smijanja. Što je bilo, pobogu? Dok se mama brinula da joj je kći sišla s uma, ona je zamišljala izraz na njegovom licu kad mu, zahvaljujući anonimnoj dojavi, policija pokuca na vrata s nalogom za pretragu.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg