proza

Adi Hodžić: Grotlo zvijeri

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Adi Hodžić (Doboj, 1989.) je novinar, pisac, scenarist rođen u Doboju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Sarajevu. Autor je knjige poezije „Udisaj srodnosti“ (2021.) koju je promovirao u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Tuzli... te knjige „Bajke iz čarobne škrinje“ (2023.) za najmlađe.
Autor je drame „Javna kuća bez zidova“ te scenarija za kratki dokumentarni film „U mreži“. Od 2010. je aktivan kao novinar. Piše kolumne i članke o kulturi ali i običnim ljudima koji se bave neobičnim stvarima, ali i pojedincima koji su napravili uspjeh u nauci, umjetnosti i doprinose ovom društvu svojim zalaganjem kroz svoje stvaralaštvo. Autor je desetak grupnih radova, zbirki i publikacija.

                                                Grotlo zvijeri

Vlak je već stigao na kolodvor. Umoran nakon još jednog dana na ulici, potrčao sam prema kabini. Primijetio sam neobičan žamor u odjeljcima. Osjećao se miris nervoze u zraku. Ljudi su čitali novine i prepričavali ono što su sinoć čuli na radiju. Kako sam živio u kući bez struje koju nam je dodijelio grad, sve što bih naučio o svijetu čuo bih u toj kratkoj vožnji. Kad sam stigao, dao sam majci pazar i otišao leći.

- Počeo je rat. Dižite se – probudila nas je majka zorom.

Sav prestrašen, navukao sam hlače dok se soba vrtjela oko mene. Uspio sam u maminu torbu staviti i glazbenu kutiju koju sam dobio od starijeg prolaznika na ulici. Automobili su kaotično tutnjali cestom poput svečane parade.

Prvi susjedi su nas čekali na cesti. Trčao sam do auta sa sestrama i majkom kroz maglovitu rujansku zoru. Dok je susjed Ivo nervozno pokušavao upaliti grijanje u svom starom Fiatu. Drhtali smo od hladnoće. Teta Ankica jarko crvenim noktima bezuspješno je vrtjela postaje na radiju tražeći vijesti. Nakon brze vožnje stigli smo u grad kod bake. Ona je živjela na devetom katu zgrade. Brzo smo iskočili iz auta i pomogli mami sa stvarima trčeći prema zgradi.

Čim smo ušli u stan, ponovno se oglasila sirena. Nastala je panika kao jutros. Majka nas je uhvatila za ruku i otkotrljala niz stepenice prema podrumu. Svi su stanari već bili dolje.    Bebe su plakale iz sveg glasa, pokušavajući se dočepati majčine sise.

- Gdje je pala?

- Negdje kod Sikole – rekoše uglas susjedi.

- Nekoliko civila je ranjeno, javili su na radiju – dobaci susjeda iz kuta.

Moja prva spoznaja o životu bili su crni podrumski prozori, miris tonje i prašine što se duboko u meni nataložio da ga još uvijek osjećam u nosnicama.

Susjede Emina i Nada pekle su grah na podrumskoj peći. Bili smo toliko gladni da je tek tada nastala tišina. Čulo se samo zveckanje žlice o tanjur i klepetanje usta. Kad se situacija smirila, žedni nakon jakog ručka popeli smo se u stan. S prozora smo vidjeli djecu kako polijevaju vodu iz kanistera ispred zgrade. Sestre su molile majku da izađu van. .

Nakon što su je uspjele nagovoriti, siđoše s kanisterima. Ostao sam igrati se s glazbenom kutijom, promatrajući balerinu kako se elegantno okreće na vrhovima prstiju.

Začula se jaka detonacija. Prasak je zatresao sva stakla. Od siline udarca činilo se kao da je zgrada na ringišpilu. Mama me zgrabila i položila na pod pokraj vrata smočnice. Nakon eksplozije čulo se kako dijelovi fasade prskaju po prozoru. Baka je jecala ispod kuhinjskog stola. Vani se začuo glasan dječji vrisak. Granata je pogodila pumpu ispred zgrade. 

Majka je potrčala do prozora i od tog prizora pala. Drhtavim rukama baka je polijevala vodu iz flaše po njenom licu. Polako je dolazila sebi. Otrčao sam do prozora da vidim što se događa. Vidio sam nekoliko dječjih tijela kako leže razbacana u lokvama krvi, među njima i moje sestre. Kanisteri su bili poprskani krvlju, a ispod njih su izvirivale blijede mršave ruke.

Duša mi je potonula. Nisam mogao plakati. Od šoka sam počela mucati. U glavi sam munjevito tražio lijepe misli i događaje iz prošlosti. Mahnito sam pokušavao izbrisati sliku koju sam vidio, htio sam ih pamtiti sretne.

Mama je tog dana zašutjela. Zurila bi u točku na stropu poput biljke. Da nije treptala i dizala trbuh dok je disala, zapitao bih se je li uopće živa.

Sljedeće jutro probudilo nas je čavrljanje i cika iz dvorišta zgrade. Potrčao sam prema prozoru. Susjedi su s kamiona skidali pomoć u hrani koja je stigla iz inozemstva. Vijesti o pronalasku tijela sestara nisu došle do nas. Nismo imali nikakve informacije. Mama je bila natečena, mokrih dlanova i raščupane kose. Sinoć nije spavala. Nije me htjela ni čuti da odem dolje po paket.

- Nemoj da ti slučajno padne na pamet - zaprijetila mi je kažiprstom, bunovna iz sna.

I dalje sam bio uporan, moleći da siđem. Iz ljutnje je skinula remen s hlača i počela me tući kao nikad u životu. Vrištala je da su joj vene na vratu izgledale poput tipki klavira.

Glazbena kutija je pala na naslon kreveta i počeli su svirati: "Za Elizu" od Beethovena. Balerina se tiho vrtjela iznad majčinog ramena dok su oblaci u daljini, izbrazdani mecima, jedva disali. Majka me u suzama katarzično počela grliti i ljubiti po cijelom tijelu. Priljubila se uz moj vrat ispod uha i počela ponavljati kao molitvu: “Dušo materina, trebaš mi živ”.