proza

Marija Boko: Čudovište Ženskog Roda

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Boko (Split, 2002.) osnovnu školu pohađa u Splitu te završava III. gimnaziju Split. Tijekom svojeg srednjoškolskog obrazovanja sudjeluje u izradi publikacije „Žvrljotine jedne male“ NZJZ SDŽ te u javnozdravstvenom projektu „Oko stola“ NZJZ SDŽ. 2021. godine upisuje Filozofski fakultet u Splitu koji još uvijek pohađa. Tijekom tog razdoblja napisala je i recenziju za publikaciju „Puštam papirnate lađe“ NZJZ SDŽ. Oduvijek je voljela čitati Tolkiena i C. S. Lewisa te kao svoju najdražu hrvatsku autoricu imenuje Ivanu Brlić-Mažuranić.

Čudovište Ženskog Roda 

Kao i uvijek kada sam na selu, otišla sam u šetnju. Izašla sam iz meni već dobro poznatog dvora  u kojem sam provela dobar dio svojega djetinjstva. Prošla sam pored vikendaških kuća koje su  odisale nekakvom samoćom i ispraznošću, kao da ni drugima ništa ne znače. Krećem se put  mjesta gdje sam se uvijek pretvarala da sam vladarica svijeta i da mi nitko ništa ne može, do  starog bunara kraj Kuka. Idem lijevo prema kokošinjcu i kraj njega se odvojim na stazicu gdje  se vidi prizvuk koprive koja je bila na vrhuncu u proljeće. Niz stazu ravno, sve do bunara. Tu  stanem i kao da me plesnu sjećanja na ljeta kada je selo bilo punije i pričale su se seoske legende.  Jedna je bila vezana i uz ovo mjesto te mi se i danas od nje ledi krv u žilama. Još uvijek se  sjećam riječi koje bi izgovarali hrapavi glasovi meni prastarih ljudi – gotovo ih mogu čuti kako  mi pričaju i guraju me u scene davnih vremena kada su bogovi hodali među nama... 

*** 

Djeco moja, ovo je jedna od najstarijih legendi o ovome mjestu. Bilo je to u ono doba kada se  ovdje još uvijek ugovarahu brakovi, u vrijeme starih obitelji i želja da se krene stazama bogatih.  Očevi su vladali čvrstim desnicama, stavljajući sinove na postolje koje im i nije trebalo uvijek  pripasti, a kćeri su predstavljale ključ za bolje sutra. U to doba se nije smjela progovoriti niti  jedna jedina riječ protiv Oca Obitelji, ma koliko ti, kao povrjeđeno biće, bio bijesan. Na pitanja  o tome zašto ja i kako ću to, odgovor je bio uvijek isti: „I naš je brak bio ugovoren pa smo se  snašli. Snaći ćete se i vi.“ Većinom su to bile puke laži, jer žene su umirale mlade, često dane  tiraninu u službu bez da ih je zaslužio.  

S poštivanjem takvih okrutnih odluka svi se bijahu slagali osim jedne djevojke koju, iz pakosti,  seljani kasnije nazvaše čudovištem ženskog roda. Bila je to Barbara, djevojka čudne osobnosti  i čudnog ponašanja kao što joj stajaše u imenu. Ona je odlučila napustiti sva učenja obitelji i  obratiti se najtamnijoj božici koja je oduvijek bila naklonjena ženskom rodu. Božica puna bijesa  činila se idealnom, netko tko je bio prevaren od vlastitog muža. Netko tko bi mogao razumjeti  njezino neslaganje s očevom riječi. U Barbarinom umu, ključ za izbjegavenje okrutne sudbine  bila je Morana, božica vječnog leda i smrti čija je srdžba bila dobro poznata. 

Prije no što se odlučila za buntovništvo, Barbara bijaše smatrana najljepšom djevojkom ovoga  kraja. Crne kose padahu joj niz ramena i pokrivahu plahe, plave oči koje skrivahu u sebi  nepoznate oluje. Budući je bila ljepotica svoga kraja, nikoga nije začudilo što ju je otac uspio 

udati za bogatog Josipa Baruna. Po dogovoru koji je nastao u šestome mjesecu te godine,  njihovo je vjenčanje trebalo biti uoči Nove Godine kao simbol dobroga početka za obje obitelji.  

Te godine vrijeme bijaše oštro, vlažno i hladno. Već sredinom desetoga mjeseca, zima zamete  selo i podsjeti Barbaru na njezinu gorku sudbinu koja joj se približava iz dana u dan. Krajem  istoga mjeseca, ode ona snježnim puteljkom kroz biljni tunel i dođe do seoskog bunara na koji  je uvijek dolazila kada je htjela biti sama jer nije bio izložen ljudskom pogledu. Znajući da je u  to doba tanak veo između našeg svijeta i svijeta mrtvih, a uz to je zima već vladala krajem, ona  reče: „Morana, Morana, Morana… Bijes mene hvata, srdžba mnome vlada. Pomoć mi tvoja  treba sada.“ 

Iz prve nije se dogodilo ništa, ali Barbara je znala priče, znala je kako to mora biti pa zazove  još jednom: „Morana, Morana, Morana… Bijes mene hvata, srdžba mnome vlada. Pomoć mi  tvoja treba sada.“ 

Opet se nije ništa dogodilo te Barbara po treći put kaže: „Morana, Morana, Morana… Bijes  mene hvata, srdžba mnome vlada. Pomoć mi tvoja treba sada.“ 

Sa zadnjom riječi smrkne se nebo i utiša povjetarac. Bi kao da joj tišina i tama žele reći: „Bježi!  Hajde, sada! Spasi se dok možeš!“ 

To tiho upozorenje padne na gluhe uši, a tamna se žena pojavi. Žena srebrne kose u crnom  baršunu koji izgledaše kao da upija svu svjetlost. Barbaru stegne tama kada Kraljica zime  progovori: „Bijes tvoj osjetim, dijete drago, ali što ti želiš od mene?“ 

„Pomozi mi! Molim te, pomozi mi izbjeći sudbinu koju mi otac predodredi poradi novca. Reci  da ćeš mi pomoći!“ Vapaj odjekne teškim i hladnim zrakom.  

Moraninim licem razvuče se lažni, pomalo pakosni, sažalijevajući osmijeh te ona reče: „Mnogo  toga se može napraviti, ali postoji pitanje. Što si ti voljna učiniti?“ 

„Bilo što, ali što mogu učiniti? Trebam se riješiti Baruna, no očeva ruka će me stići koliko god  i gdje god ja bježala od nje.“ 

„Planove ja raditi neću, ali ako ga ubiješ ovdje, na moj dan, zaštitit ću te od ovozemaljske ruke,“  reče Morana tamnim glasom. 

Mahnito kimajući glavom Barbara zapečati svoju sudbinu. Morana nestade i kao jedini trag da  je tu ikada bila ostade svježi pokrivač snijega. Barbara se vrati u selo smišljajući način na koji 

bi se mogla riješiti čovjeka kojem bijaše obećana. Narednih tjedan dana Barbara provede u grču.  Nije nikako uspijevala smisliti plan. Bila je blijeda i činila se slabo te su se seoske žene već  zabrinule za nju. Kad ono, sedmoga dana, smisli ona plan i vrati joj se boja u lice. 

Započe svoj plan poslavši laskavo i pomalo neiskusno pismo, treniranome oku ne bi promaklo  da je loše složeno. 

„Cijenjeni Barune, obećani moj, 

možda se učinim napadno i odveć neiskusno, što i jesam, kada Vam ovako pišem. Moram  priznati da sam jako uzbuđena zbog događaja koji se treba dogoditi krajem sljedećega mjeseca  te Vam pišem zato što sam nemirna i mogu samo razmišljati o Vama. Od malena sanjam o  junaku koji će me naći i osvojiti mi srce. Možda sam naivna, ali u meni je nada da ćete Vi  ispuniti sve moje nade. Dakako, svjesna sam da Vi znate bolje od mene jer ste puno iskusniji i  nagledali ste se stvari o kojima ja ne mogu ni sanjati.  

Čast mi je što ste me odabrali i smatram da boljega nema za mene, ali htjela bih Vas zamoliti  jednu uslugu. Je li ikako moguće da Vas upoznam prije svadbe? Možda bi bilo najbolje na  zimski suncostaj jer je na taj dan naše selo jedno od najljepših. Uz to, vjenčanje i nije tako  daleko, tako da se stignete i odmoriti prije svadbe. Znam da ste obećali mom ocu da će se  svadba dogoditi ovdje, a moja želja bi se ispunila. 

Dakako, Vi znate najbolje. 

Vaša i Vama vjerna, 

Barbara“ 

Dva tjedna kasnije ocu je stigao odgovor. Barun je, zadivljen Barbarinim laskanjem, odlučio  ispuniti tu želju te joj je uz pismo poslao i poklon. Bijaše to bodež, uobičajeni poklon za novu  nevjestu u obiteljima ovoga kraja. Oštrica bodeža bijaše ulaštena tako da bi nevješto oko reklo  da je napravljena od srebra. S druge strane, držak bijaše potpuno crn te Barbaru podsjeti na  baršunastu haljinu koju je Morana nosila tijekom njihovog susreta. Jedino što razbijaše crnilo  drška bijaše safir koji je bojom podsjećao na Barbarine oči.  

Nakon što je Barbara vidjela bodež, iz dubine njezine glave se javi glas s idejom da ga iskoristi  pri 'rješavanju' Baruna. Hladan vjetar zapuhne u odobravanju te ideje.

Začudo, Barbara je dočekala Suncostaj smirena i bez ikakve sumnje u svoj plan. Barun dođe u  rano jutro i obitelj ga ugosti. Potom, na Barunov zahtjev, otac pošalje Barbaru da mu pokaže  neke dijelove sela. Od njezine kuće dođoše do štale u kojoj je stari susjed držao ovce, a odatle  krenuše desno, po Barbari dobro znanom puteljku. Bio je to jedan od rijetkih puteljaka koji se  u zimsko vrijeme u potpunosti zaledi, tako da se ne vidi ni tračak kopriva koje tu obitavaju za  toplijeg vremena. Napokon stigoše do bunara. Barbara sjedne na jedan kamen govoreći kako  se umorila. Nemajući razloga da sumnja u njenu nevinost i dobrotu, Barun sjedne do nje, a  Barbara pokuša započeti nekakav razgovor. 

„Nisam li bila u pravu kada sam rekla da je naše selo prelijepo u ovo doba godine?“ upita  pokazujući na obližnji šumarak po kojemu je bilo prosuto inje. Cijeli je krajolik izgledao kao  da pripada Zemlji Predaka, a ne tu.  

Uvidjevši kako Barun neće ništa reći, ona nastavi govoriti. 

„Pogledajte i ovaj bunar,“ reče ona ustajući. „Nije li predivan?“ 

Uistinu, bunar je u sebi nosio nekakvu neviđenu tamnu ljepotu. Bijaše jako velik. Led mu je bio samo na rubovima, završavajući prema sredini te vodeći do tamnih dubina koje su bile u isti  trenutak čarobne i zlokobne. 

Unatoč njezinim pokušajima, Barun se nije činio zainteresiranim. Nije čak ni ustao da pogleda  u bunar. Ta pasivnost i statičnost probude u njoj još veći vrtlog bijesa i čiste mržnje, no ipak  prisili sama sebe da se smiri. Duboko udahne i reče: „Vidim da niste čovjek od puno riječi, no  možda bi vam sljedeća ideja više odgovarala. Biste li sa mnom zaplesali? Ovdje nisam imala  mnogo prilika za ples, a očekuje se od mene da s Vama plešem na svadbi.“ 

Barunu se svidi ta ideja jer bijaše vrstan plesač te ju povede u jednostavnom, ali popularnom u  to vrijeme plesu. Plesali su tek nekoliko sekundi, ali ona nekako uspije zavladati situacijom  tako da se nalaze pokraj Bunara.  

Korak – dva, korak – tri, korak – dva, korak – tri… Skoro pa su uz sam rub bunara… Korak – dva, korak – tri, korak – dva, korak – tri… i zavrti ju on, a ona, u spretnosti koju nije ni znala  da posjeduje, rukom uzme bodež iz slojeva svoje haljine te ga, kada se ponovno nađu lice u lice  zarije njemu u prsa. 

Barun krikne i strovali se u bunar, a Barbari se odjednom pojačaju sva osjetila i osjeti se  izloženom, kao da je svi mogu vidjeti. Počne ubrzano disati i pred očima joj se pojave riječi:  „Stvarno sam to učinila!?! Gdje je Morana? Što mi je činiti sada!?! Sigurno su čuli.“ 

Panika zavlada njome. Zaleti se do bunara i zbog brzine skoro upadne u njega. Učini joj se da  je vrijeme usporilo dok čeka uvid u rezultate svog djela. U trenutku kad pogleda u bunar tijelo  nestane, a na dnu ostane svjetlo jednog safira i crvene oštrice. Jedini trag Barunove tužne  sudbine bijaše to blago svijetlo koje isijavaše kroz površinu vode, a led ostade netaknut. 

Vidjevši to, Barbara padne na koljena, ne osjećajući snijeg. Tresući se od stresa i svih  proživljenih emocija, promrmlja: „Zar je bilo toliko jednostavno? Zar sam se izvukla?“ 

Tek što joj zadnja riječ napusti usta, pojavi se Morana. Odisaše jednakom hladnoćom, tamom i  sjajem kao i bunar u kojem nestade Barunovo tijelo. Pravo utjelovljenje ovog kobnog čina i  vremena kada se isti dogodio. No nešto nije izgledalo kako treba na njezinom licu. Barbari se  učini kao da postoji nekakva gorčina ili, ako bi se tko usudio reći, strah. 

Prije no što ijedna progovori, nebo propara munja i pojavi se čovjek srednjih godina. Bijaše to  Perun, pravedan i hrabar, otac Moranin i vrhovni bog gromovnik. Odmah nakon što se pojavi,  okrene se prema Morani i zagrmi: „Morana! Zar ti nisu dovoljne ljudske žrtve koje sama ubijaš  oštrim zimama? Zar moraš ispijati i uništavati duše mladih djevojaka? Zar tvoji grijesi, tvoja  mržnja, nisu dovoljni? Što se ponašaš kao da ne znaš da sve ima posljedice? Zar nije dovoljno  što si vlastitog brata uzela za muža te potom odlučila da nije vrijedan truda?“ 

„Dragi moj oče,“ započe Morana zmijskim jezikom, „pa ona je mene tražila za pomoć. Zar ćeš  meni dodijeliti kao moj grijeh to što ona ne zna razmišljati? Kad si već tu, mogao si mi pripisati  i smrt one stare bake, koja je umrla prije dva dana od trovanja krvi.“ 

Barbara, nekad hrabra i glasna djevojka, spremna riješiti se svojih problema, u strahu gledaše  boga i boginju kako se svađaju iznad nje. 

„Ne brini ti ništa. Njezina kazna je već odlučena, no i ti ćeš biti kažnjena jer si postala zmijom  zavodnicom koja ne obavlja svoje dužnosti. Selo ovo, koje je propatilo radi tvojih zavođenja,  bit će dano Jurilu na vlast. Izgubit ćeš svaku vlast koju si mislila da posjeduješ u ovome selu.  Zabranu ti dajem da ovuda prolaziš osim tijekom zimskih mjeseci, a sada, nestani!“ 

Morana krene nešto dodati, ali Perun je sasiječe: „Ni riječi! Nestani! Bit će kako sam ja rekao.“

Ovoga puta, ona zaista nestane s njegovim riječima, ostavljajući za sobom vrtlog pahuljica koji  dodatno ohladi Barbaru, koja još uvijek klečaše. Gromovnik se tada okrene prema njoj, jadnici  zmijom zavedenom. 

„Barbara… Tvoja sudbina neće biti laka, ali znaj da si je sama izabrala. Iako je Morana pomogla  u nastanku tvojih grijeha, oni su i dalje tvoji te ćeš ispaštati zbog njih. Kažem ti sada, postat ćeš  biće nalik Mori. Zbog ubojstva kojeg si sama počinila, lovit ćeš ljude koji su počinili ubojstvo  i dovoditi ih pred pravdu. Zbog toga što si ustala protiv vlastitoga oca, morit ćeš kćeri koje  planiraju učiniti slično i odvraćati ih od toga. Zbog toga što si ustala i podigla ruku na svojeg  budućeg supruga, morit ćeš žene koje nisu vjerne svojim muževima i kuju zle planove protiv  njih. Sam spomen tvog imena budit će jezu u ženskom rodu. Od Jurilova dana do Moranina  izgubit ćeš pravo na slobodnu volju te ćeš moći činiti samo djela koja su tvoja dužnost i bit ćeš  samo tamni duh. No zato što si odabrala Moranu kao svoju zaštitnicu, od Moranina dana do  Jurilova i dalje ćeš izvršavati kaznu, ali će ti biti dopušteno razgovarati te pojavljivati se i onim  ljudima koje ti nije zadatak moriti. Zbog toga što si bila samo čovjek, tvojim sunarodnjacima  će biti ispričana tvoja priča te će biti upozoreni da ne smiju štovati Moranu, nego da se okrenu  prema Jurilu. Kako sam rekao, tako će i biti.“ 

Uistinu, bi kako je on rekao.  

Pametnija ovoga puta, Barbara uoči jednu manu u njegovu govoru te od Moranina dana do  Jurilova svaki put iznova izvadi svoj bodež iz bunara te vrebaše muški rod. Najdraže žrtve su  joj bili silovatelji, ali našao bi se i pokoji dječak kojem bi po njenom sudu bila dana moć koju  ne zaslužuje. Svaki put kada nađe novu žrtvu, ubode ga nožem i utopi u bunaru. Seljani su brzo  shvatili kakve strahote ona čini te su je se pokušali riješiti rušeći tada već imenovani Barbarin bunar, no preko noći on se vrati nazad u svoj oblik s tek kojim oronulim kamenom. 

Od kada je Perun izrekao Barbarinu kaznu, kod bunara uvijek stajaše nekakav znak u njeno  ime. Tijekom vremena kada je duh i izvršava svoju kaznu ako je pun mjesec može se vidjeti  odsjaj njezinog bodeža, a za Moraninog doba, ujutro nakon punog mjeseca, kapljice krvi se  mogu naći na tom području. Za dnevnog svjetla u hladnije dane, nesretniji ljudi mogu je čak i  ugledati, ali to do sada nikada nije zabilježeno. 

Zbog toga što bijaše iz ženskog roda predodređena od Peruna da mori ženski rod, nazvaše je  Čudovištem ženskog roda. 

Takva je bila njena priča, djeco moja.

*** 

„Takva vam je bila njena priča, djeco moja,“ tim riječima bi uvijek završili, gledajući sliku što  pokazuje sv. Jurja kako ubija zmaja koja se nalazila na zidu. Nedavno sam tek saznala da je, po  nekim verzijama, Jurilo pretočen u sv. Jurja. 

Ta priča je u meni uvijek budila nekakvu nelagodu. Nisam razumjela kako se netko uopće može  odlučiti na takav čin. Čak ni sada ne mogu opravdati ni Barbarin čin ni njezinu sudbinu. 

Tek što mi misli što osuđuju Barbaru i njezin čin prođu kroz glavu, proleti ledeni vjetar pokraj  mene i voda u bunaru zaigra te se stresem, jer mi se učini da se u vodi zrcali bijesom izmučena  ženska spodoba.