NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Vida Terze (Zagreb, 2003.) studentica je druge godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu od svoje četvrte godine. Njena kratka priča Pet minuta 2021. je godine dobila drugu nagradu na Natjecanju za kratku priču o Domovinskom ratu. Njena priča Trobojnica uvrštena je u Zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije, Rukopisi 45. Napisala je zbirku kratkih priča, Strah od ludila. Njezina je priča Kiselo srce prošle godine ušla u širi izbor natječaja Sedmica i Kritična masa.
Povratak kući
daždevnjak na cesti za kojeg sam mislila da izgleda radioaktivno poput one pjesme od britney spears koju smo pjevale za učiteljice, poput njenih očiju kad bi pušile nakon škole, zadnji put da sam se nasmijala stvarno glasno. govorila sam DA svijetu.
vozila sam se biciklom kroz dalmatinsku zagoru i osjećala mir, osjećala žuljeve na rukama koje grade suhozide i sve te ruševine koje zjape poput utrobe. pala sam s bicikla i u čekaonici plesala na stonese dok su mi se usne cijedile. otvorila sam discord i vidjela da igra batman: arkham asylum četiri sata i osjetila tako duboku nježnost prema njemu. pila sam čaj na odlagalištu kamiona na božić i našla dvije iskaznice za posmrtnu pripomoć. pogledala sam svijet u oči i rekla mu NE.
u novom vinodolskom gledali smo televiziju i smijali se crvenim licima i zelenim prstima kao da mi tako ne izgledamo iznutra. gađali smo limenke somersbyja štapićima za uši. nalijevali smo votku u čaše s jednorogima. njihova lica rasla su mi u mislima poput trakavice i ja sam legla spavati s nožem. pauci su bili svugdje osjećala sam da je to znak. ubij ga, ubij ga rukama, govorili su smijući se. ubili su sve moje znakove.
došla sam kući i čistila. bacila sam svu staru odjeću sve s polica i iz ormara ali nisam se mogla očistiti. našla sam pljesnivo voće u ormaru kava se upljesnivila na prozorskoj dasci. izvadila sam jetru iz pileta i bila je ružičasta poput krvavih desni djeda božićnjaka koji mi je mahao na cesti. muha mi je ušla u sobu i ostala tamo danima. navečer bih ležala u krevetu, slušala je kako zuji i bojala se zaspati. zatvorila bih oči i vidjela plave i crvene točkice koje su treperile poput svijeća na groblju svih pauka koje smo ubili. imala sam noćne more svaku noć. došla sam pred doktoricu i rekla joj istinu. rekla sam joj da se bojim da je srce svijeta mrtvo. ona je rekla da se boji za mene. svi su se bojali za mene, a ja ništa nisam mogla učiniti, kao da mi se srce ukiselilo. sinulo mi je da sam svijetu rekla DA pa sam mu rekla NE, ali svijet je gluh.
jedini put kad sam otišla u grad vidjela sam kako je nekoga pogazio tramvaj. čula sam njegov vrisak i to je bilo nešto najstvarnije što sam ikad osjetila. nalazila sam se u središtu života. sanjala sam ruševinu kolibe u šumi i mrak u njoj, ali mrak je bio zlo i zlo je bilo živo. otvorilo je oči i pogledalo me. i osjetila sam koliki je mir u zlu. gledala sam u zlo i bio je to povratak kući. rekli su mi da moram u bolnicu.
Krpelj
izašli smo van prvi put u šest mjeseci. pitala sam ga kako mi stoji crna kosa rekao je da izgleda BOLESNO. osjećala sam da bih ubila za njega. pitala sam ga sviđam li mu se još rekao je meni je žao ja sam gluh. ponovila sam pitanje i rekao je da. zarila sam nos duboko u njegov vrat i napojila se na izvoru njegova mirisa. viđali smo se svaki dan i hodali okolo, trgali odjeću s onog drugog, gnijezdili se u drveću. bili smo glupi i sretni poput zlatnih ribica. sjedili smo u kućici na drvetu i pričali o svojim obiteljima. pričao je o svom ocu i gubio dah, tresao se. držala sam ga u rukama i osjećala nešto tako duboko i čisto. sve je bilo čisto – dim pepela koji se diže prema nebu, slina iznad njegove usne, smrt u dubini njegovih ušnih resica. govorila sam mu da ću ga pojesti. sve se slilo u taj trenutak kad bi se sjedinili u mom želudcu. samo to sam htjela.
trajalo je dva tjedna.
gubila sam se u pomisli na njega. izašla bih u vrt i vidjela njega u kori drveta, u ružičastoj srčici hrasta. vratila bih se u kuću, skinula krpelje sa sebe i ponovno ga izgubila. spavala sam s ljudima s faksa i dok bi bili u meni zagrizla bih jastuk i vrištala. svaki dan stajala sam na njegovom pogrebu.
ležala sam u krevetu s dečkom s faksa. pokazivao mi je slike s nekog koncerta. u pozadini sam spazila svog bivšeg ljubavnika. rekla sam: pojest ću ga. dečko pored mene rekao je: to si jednom meni rekla. rekla sam ne nisam. rekao je jesi.
otišla sam u kupaonu. pogledala duboko u sljepilo zjenica. lice mi se kvrčilo. nisam mogla plakati, nisam imala što za isplakati. sinulo mi je da se nikad neću ubiti, da je život previše beznačajan da smognem snage ubiti ga. izvadila sam oštricu i stala si rezati lice.
Laki plijen
Krešimir mi dira čelo, prstima prelazi preko obrva.
“Boli te?” pita.
“Ma ne. Nisam tak duboko.”
Pada kiša, čujemo rominjanje kapi po asfaltu. Sjedimo u haustoru sa stražnje strane Filozofskog fakulteta. Gledam grafit na zidu. Ne mogu razaznati piše li BPD ili BPY.
Razmišljam o grafitima, o tome kako najčešće ne znače ništa nikome osim stvaratelju. Poput onoga što piše u manifestu dadaizma. Kako je Tristan Tzara naglasio da dada ne znači ništa.
Nisam pisala mjesecima. Trebalo bi mi biti stalo.
“Jebote, sve mi se leluja”, kaže Krešimir. Glasno diše dok puši džoint.
Slegnem ramenima. “Nez, meni nije ništa”, kažem.
Ne bih trebala pušiti. Psihijatrica me stalno podsjeća na moju sklonost psihozi. Trebalo bi mi biti stalo.
“Daj da te pomirišim”, kažem Krešimiru. To je naša stara igra. Približim mu se, zarijem svoj nos u njegov vrat. Pomislim kako sam ovo radila s nekim drugim, ali pomisao izblijedi prije nego je stignem uhvatiti.
“Fino je”, kažem, iako ne osjećam ništa.
“Imam tri kreme na sebi”, kaže.
Nasmijem se. “Kralj osobne higijene”, kažem.
“Ne, ozbiljno. Svaki dan stavljam kreme, imam handcare rutinu. Razmišljam da započnem footcare rutinu.”
Prasnem u smijeh. “Koji kurac je footcare rutina?”
“Pa ono. Imam neku kremu za stopala i sprej za noge.”
Smijem se. “Sprej za noge!?”
“Da, kao dezodorans, ali za noge. Da fino miriše”, reče.
Ne mogu se prestati smijati. Mogu čuti svoj drhtavi smijeh, kako nestvarno zvuči. Nije to onaj smijeh koji su moje prijateljice mogle dobiti iz mene, kad bih ispuštala glasne zvukove, smijala se cijelim grlom. Ovaj je smijeh sav u dahu.
Nije mi smješno.
“Lijepo je čuti da se smiješ. Želim te malo razveseliti”, kaže Krešimir.
Odmahnem glavom. “Tako si pun sranja.”
U sebi protrnem. To je anglizam.
Bili smo u tramvaju na putu do Tina kad sam mu rekla da me ne zajebava zbog ožiljaka.
“Tek sam sad skužio”, rekao je.
“Ma da, kako da ne, tek si sad skužio”, rekla sam.
“Ne, ozbiljno.”
Približio je prste mom licu, maknuo mi šiške s čela.
“Zapravo izgleda simpatično. Izgledaš kao ekscentrični Azijat”, rekao je.
Nasmijala sam se. Promatrala sam izloge pokraj kojih smo prolazili.
“Zašto Azijat?”
“Pa jer imaš ravnu crtu koja ti spaja obrve, pa izgleda kao unibrow. I onda tu crta – i tu, i tu....”
Posegla sam za njim, stisnula mu ruku. On je bio jedina osoba koja je tako reagirala, jedina kojoj nije bilo neugodno zbog mene i mojih ožiljaka. Znala sam da je svima neugodno.
U neku mi se ruku to i sviđalo. Htjela sam da se boje.
Bili smo kod Tina. Došli smo kod njega po travu, bilo je još ljudi tamo, i pred svima Krešimir je položio ruku na moj struk.
“Nemoj me dirat!” prosiktala sam.
“Koji kurac?” rekao je.
Nisam htjela da Tin misli da imam nešto s njim. Nisam htjela da misli da sam drolja.
Tin nas je ispratio do vrata.
“Jel ti misliš da sam ja kurva?” pitala sam ga.
“Šta!?” pitao je. Cijelo lice mu se izobličilo. “Nitko to ne misli, otkud ti to?” pitao je.
“Pa...” započela sam. Zakoračila sam na stepenice, zapela za suknju, strovalila se na pod. Tin me uhvatio za ruku.
“Isuse, jesi dobro?” pitao je.
“Ma da, da.”
“Jesi ti malo popila?” pitao je. Ton mu je bio snižen, povjerljiv, kao da pita nešto neugodno.
Svima je bilo neugodno.
“Ma popila je jedno pivo”, rekao je Krešimir.
Nije mi se svidjelo da odgovara za mene. Spustili smo se niz stepenice.
“Zašto bi mislili da si kurva?”
“Pa, onaj put na kavi. Kad je Marko pitao na koliko spojeva ja idem.”
“Ma, to je samo zato što si spomenula par bivših dečkiju. Nije to bilo ništa ozbiljno”, rekao je.
Otključao je vrata, izašli smo.
“Ne brini, nitko to ne misli”, rekao je dok je zatvarao vrata.
Dok smo hodali prema Filozofskom, Krešimir je rekao: “Nije kao da ti je mogao reći ‘da’.”
Dodaje mi frulu. Ja povučem, osjetim slatkasti dim kako mi oblizuje zube. Kiša pada. Promatram grafit.
“Žao mi je što si tako zbedirana”, kaže Krešimir. “Ako ti je lakše, ja sam isto”, kaže.
Nasmijem se. “Stari, znam, rekao si mi to sto puta”, kažem.
On valjda želi da ga utješim. Povučem duboko.
Pušimo i slušamo kišu. “Jel se ljutiš na mene?” pita.
“Ne, ti si zapravo okej. Ja sam samo kuja”, kažem. Ne dodam kako sam bezobrazna prema njemu isključivo jer se tako osjećam bolje. Jer želim naglasiti koliko mi je nevažan. Kako nitko ne bi dobio krivi dojam.
Krešimir dodiruje kožu koja viri iz mog rukava. “Jel te mogu sad dirat?” pita.
“Da. Oprosti što sam to rekla”, kažem. Pognem glavu i zarijem je u njegovo krilo. On rukom obujmi moja ramena.
Dišem i slušam otkucaje njegova srca.
Izmaknem se. Povučem iz džointa pa mu ga dodam. “Sori, ostao je samo žohar”, kažem.
“Vidiš, ljudi koji ne puše travu ne znaju za takve riječi. Ne znam ti ja što to znači.”
Nasmijem se.
On mi ga vrati. Povučem.
“Oćeš mi reć što su ti ožiljci?” pita Krešimir.
“Rezala sam se u ogledalu”, kažem.
Utihnemo. Nasuprot nas nekakva je kućica s prozorom iz kojeg žmirkaju žuta i crvena svjetla uređaja. Promatram ih. Kad bih se samo nekako mogla umetnuti u njih, postati jedno sa svjetlom.
Ova bol je u bojama, zrnata i raspršena. Ova magla je gusta. Opojna.
Svi moji problemi su rješivi. Kad bih samo mogla pogledati svijet u oči.
Svaki dan stojim u ogledalu s oštricom i režem si lice. Plešem na Brucea Springsteena dok mi lice krvari. Skinem majicu pa stojim polu-gola pred ogledalom. Zurim u crno sljepilo zjenica. Ne vidim ništa.
Cijeli život osjećam se kao da sam previše intenzivna, da nema dovoljno mjesta na svijetu za mene. Ali sad kad se pogledam u ogledalo – ne vidim ništa.
Volim rezanje. Kad sam bila djevojčica osjećala sam tako duboki sram zbog toga, iako nitko nije znao. Sad svi znaju.
Taj trenutak, kad se bol zarumeni u mom čelu, tako je ugodan. Osjećaj da sam živa, da krv teče ispod moje kože, da postojim. Tako želim postojati. I onaj drugi aspekt, da će sad svi vidjeti.
Sad će svi znati. Nosit ću ožiljke na sebi, znamen da sam drugačija. Jer ja nisam osoba.
Kako nitko ne shvaća da ja nisam osoba?
Dok se gledam kako krvarim pomislim: “Moram se srediti. Moram se jebeno srediti.”
Najgora je pomisao da već gledam svijet u oči. Da je ovo svijet, ovo što vidim u ogledalu. Da mu je srce mrtvo i ja sam ga ubila.
“Oćeš keks?” pitam ga. Imam kutiju keksa u torbi.
“Ne, zapravo sam na dijeti.”
“Ti si na dijeti? Stari, pa ti imaš onako pedeset kila!” kažem.
“Znaš onu scenu iz Američkog psiha? ‘You can always be thinner, look better.’”
“Jebote, ti si psihopat”, kažem i povučem, ispuhnem dim. “Ne znam kako je Tin ovo smotao, mislim da je ovo na kraju samo duhan”, kažem.
“Daj da vidim”, kaže.
Približi se. Spazim mu izraz lica, napućene usne, shvatim da me ide poljubiti. Ispuhnem mu dim u lice.
Prasnem u smijeh.
“Daj, nemoj, bila je sam miskomunikacija”, kaže.
Ne mogu se prestati smijati.
O, Bože. Vidiš li me? Vidiš li ovo?
Prekrijem lice rukama. Stisnem oči dok se smijem.
“Daj, prestani!” zadere se Krešimir.
Smijem se.
Stojimo u klubu, za šankom, dok trešti glazba osamdesetih. Krešimir me uhvati za ruku, pokaže na djevojku koju oboje znamo. Nosi zelenu košulju i žute traperice.
“Ona uvijek nosi te epileptične kombinacije. Nikad je nisam vidio u nečemu što nije kričavo ili na prugice”, kaže.
Smijem se.
Uhvati me za struk i poljubi. Jezici nam se nađu. Odvojimo se.
“Pitala me za tebe”, reče i pokaže na djevojku.
“Da?” pitam.
“Da, ali prije nego smo mi bili u vezi.”
Kimnem i okrenem se prema šanku. Sine mi što je rekao.
Mi smo u vezi?
Zar sam tako daleko dospjela, toliko dugo obmanjivala sve oko sebe da taj jadan dečko misli da smo mi u vezi?
Pogledam ga.
“Mislim, nismo u vezi i to”, kaže.
“Da”, kažem.
Izađem iz kluba i uđem u zahod. Gurnem dva prsta u grkljan, ali samo se zakašljem. Izađem iz zahoda, protrljam svoje lice pod hladnom vodom. Pogledam se u ogledalo iznad umivaonika.
Sine mi da mi ožiljci nalikuju na šablonu za igru “Spoji točkice”.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.