proza

Sonja Vojvodić: Dvije priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sonja Vojvodić (Zagreb, 1994.) završila je diplomski studij glazbene pedagogije (Muzička akademija) dvosmjerno s češkim jezikom i književnosti (Filozofski fakultet). Tijekom studija odlazi na dva Erasmus boravka na Karlovo sveučilište te na dvije ljetne škole češkog jezika. Trenutno je zaposlena kao lektorica češkog jezika za strance u Pragu. Pisati je počela u nižim razredima osnovne škole. Sve do danas to su uglavnom sramežljive skice, ponekad poezija, dosad većinom kraći prozni oblici. Kroz srednju školu je bila strastveni sudionik na književnim radionicama poslije nastave. Oduševljena je detaljima svakodnevnog života, voli izokrenutu percepciju i pomalo mračni humor. Neko je vrijeme pisala dnevnik (Na pragu otkrivenja) za portal Anna Lit.




1. TIHA NEMOĆ

 

Muči me ponekad jeziva sposobnost ljudi da budu duboko mirni kraj umirućega. 

 

Poput istrgnutog lista iz dnevnih novina večernjom su sjenom uramljeni zidovi bolnice činili njezin lik još gorostasnijim i ozbiljnijim među živom strujom automobila i crveno-bijelih gradskih autobusa. Stanice odijeljene ovećom gradskom cestom spajao je pothodnik obložen hladnim žutim pločicama. Tek poneku od njih ukrasio je tkogod crnim napisom oštrih kutova s kojih se slijevala tada još vruća boja kao dokaz egzistencije. Dah se u vidljivim oblacima nježno raspršivao oko toplih usta malobrojnih prolaznika. Na drugoj strani dočekala me slijepa preslika već viđenog. Na zahrđalim stijenama na vjetru vijorile su se neprimamljive fotografije različitih umjetničkih skupina s terminima nastupa. Ispod bradatih lica i blago zabezeknutih kamero-neprivlačnih pogleda vjetar i datumi izjedali su do blijedih obrisa one događaje kojima su posljednji akordi još nekada davno zazvučali. I evo ga! Tu je izranjao – glavni ulaz u bolnicu. Iz ulazne su se rampe jedan za drugim u desnoj traci pojavljivali osobni automobili čijim je vlasnicima iza prednjega stakla identitet čuvala već poodmakla tmina. Poneke od njih zahvatili su na trenutke odbljesci ledenih i treperavih modrih mlazova izvirućih iz nekvalitetnog TV ekrana s portirnice s informativnim naputkom: „Portirnica i informacijski pult“ preko puta. Laganim pritiskom na gas tiho predenje motora s nepoznatim licem suprotstavilo bi se već udaljenoj buci prometa s ceste te ostavilo za sobom samo goli prljavo-smećkast zid na kojemu bi ono neprirodno svjetlo nastavilo sa svojom nelagodnom projekcijom. Nadstrešnica porte nalik na strogu državnu granicu otkrivala je iza sebe kružni tok sa zelenim otokom gdje su prisilno posadili drveće u pokušaju buđenja ugode i humanosti. Cijelim arealom dominirala je nepreuređena građevina iz socijalizma čiji su drveni nagriženi prozori odavali subotnju tamu u ordinacijama. Iz samoga centra građevine uzdizao se velik toranj nalik na zvonik, na čijem je vrhu na sve četiri strane stajala ugravirana ura s kazaljkama u desetominutnom zakašnjenju za realnim vremenom u kojemu smo u tom trenutku koegzistirali. Miris paljevine iz domova koji su počeli grijati povećavao je gustoću zraka. Približavala sam se žutoj pjezi s desne strane kompleksa koja je iz daljine nalikovala na kokošinjac priređen tek izlegnutoj piladi. Iza ulaza „Hitna pomoć“ snuždeno su se na sebe tiskale mnoge zadešene sudbine poput tih malih krilatih pahuljica tiho mumljajućih „pi-pi“ pod velikom zagrijanom lampom. Zagušljiv topao zrak usprkos širom otvorenome prozoru i blijeda lica. Nasuprot plavim plastičnim stolcima smjenjivala su se raznobojna vrata s uputama za tek pridošle pacijente, a s lijeve strane nalazio se ulaz u dječji odjel. Igračke, boje, morbidne vesele figure silom unesene u prostor kolažno poput Tzarine novinske pjesme. Mala ambulanta činila je posljednji ogranak u krajnjem desnom krilu kompleksa. Jedina osvijetljena točka u mračnome gorostasu činila se kao neukusno mutirana stanica iz nekog nepoznatog organizma. Iz nje je izvirala arkada s čijih je minimalističkih stupova polagano padala žbuka. Natkriveni hodnik nastavljao se daleko u mrak iz kojeg su se crpili tek miris dezinfekcijskog sredstva i sablasan zvuk dječjeg plača upomoć. I okus smrti. Pored male grupe što je pušila u blizini i drobila tihu atmosferu jekom mjesnoga žarnoga brzo su prošla žuta kola hitne pomoći s provokativno ugašenom zvučnom sirenom i prodorno rotirajućim modrim pulsom za onoga tko se u njenim nutrinama polako odavao pozivima mračnih ruku na koncima arkada. Stajala sam na njihovu početku i pratila put. U ovzdušju zaustavljenog vremena tek su srsi živahno tekli putem čitavoga tijela. Iz one male neugledne ambulante sada je izlazila žena s debelim povezom oko vrata. Ugnječenim glasom tiho je prošaptala „doviđenja“, provukla se kroz pušačku grupicu što se blago smijuljila te nestala iza rampe. U onih slabije unesrećenih na licima se pojavljivao osmijeh. Na mahove su zvukovi iza dima cigareta u hladnoj monumentalnoj sredini, gdje ni drveće na otoku nije odavalo volju za rastom, podsjećali na zatišje silvestarske noći. Svaki tren bi se refleksom dalo poskočiti na zvuk prodora mnogobojnog vatrometa. Koji slavi život opijen baršunom pjenušave nade i veselja. A odmah iza rampe, kamo je povezani vrat prije mali trenutak nestao, stajao je automat „90 jedinica x-valute -  hitna pomoć“. Ljudi poput zakupljenoga parkirnoga mjesta smjenjivali su se i plaćali za svoj sat boravka dok je ura na sve četiri strane i dalje pokazivala krivo vrijeme. Kao i tminom skriveni identitet u još jednom tihom automobilu poznatoga broja registracija. Treperavo plavo svjetlo hini da izazove epileptički napadaj dok se u pozadini čuje hladno progovaranje dežurne doktorice. Tren kad vas gorostas kompleksa jede, a silvestarska radost poput slatkog balona žvakaće gume stvara oko svoje lovine nježan šapat, dobro je, dobro, sve dok se ne događa ništa ozbiljno.

 

2. TRAMVAJSKE VIZIJE

 

Gotovo sam nevidljiv. Nitko. Krećem se poput sjenke dok moji odrazi iskrivljeno putuju za mnom, ničim upečatljivim me ne označujući. I tako živim već podosta. Slobodan sam primijetiti da drugačije nisam niti živio. Klizim po svijetu i čitam. Nove ljude.

Razlikovao sam rana jutra i ona još ranija. Ovo je bilo upravo ono od ranog ranije. Radilo se o trenucima neposredno po zori. I danas je bilo u samome rađanju kada sam se našao dirnut prvim zrakama proljetnoga sunca. Grad se izuzev ceste doimao prilično pustim sve dok nisam došao pred tramvaj. Dočekao me razjapljenih usta, a unutra je bilo kao u šipku. 

Ščepao sam prvu šipku do vrata kako se ne bih strovalio na nekoga od nevinih, pospanih sugrađana. Naleti vizija o onima koji su mi bili najbliži obasjali su me dobro poznatom energijom. Ispočetka bi to bio snažno pozitivan impuls koji bi mi nerijetko nagnao rub usne u nježan kut smiješka, a kasnije bi prerastao u mreškanje površine kože i naleta da se udaljim od izvora siline nepotrebnih informacija. No svejedno bih ostajao poput mazohista se izlažući toj neobično bolnoj sreći smatrajući je pravim darom. 

Nisam bio u stanju napraviti ikakav pokret tijelom. Bića oko mene stegnula su me svom snagom jer nas je na tako malenoj površini bilo daleko previše. Mirisali su na svježe losione nakon brijanja te na pastu za zube od peperminta. Povremene tjelesne zadahe nažalost su, osim bolesnika po sinusima, svi mogli osjetiti. Ono što sam u toj gomili uviđao, bilo je izvanredno. Ovaj što je svojom vestom šuljao moju bio je grešnik vrijedan velikih kazni. Krenuo je putem ka jednome od „svojih ljudi“. Njegova supruga s masnicom ispod oka jučer je skuhala varivo. Neće ni danas ručati. Čovjek koji se ljuljao do njega nije uspio naći svoju šaku na rukohvatu. Izazivao je lagano sažaljenje. Naime, bio sam upravo od gomile različitih podražaja, koje su svi oko mene slali, u stanju izvući informacije samo o njemu. Upravo sam brojao njegove bolne probleme pokušavajući ga ne promatrati. Išao je upravo na pregled, vidio sam. Isprobao je zadnjih mjeseci mnogo agresivnih metoda uklanjanja hemoroida koje zasigurno nisu urodile plodom. Samim izrazom lica nije djelovao kao netko tko trpi nelagodu, ali ja sam bio sasvim u stanju očitati njegove patnje. No ni on sam nije mi se činio čiste savjesti. Ipak, jedno sam vidio bistro. Hemoroidni problemi proći će brže no što misli. Lagano sam štucnuo u podsmijehu te ponovno prepustio gomili nadolazećih vizija. 

Ljudi su mislili svoje, a bili sretni što svoja razmišljanja ne moraju ni s kim dijeliti (osim možda sa mnom). Većinom su svi bili izloženi stresu i problemima, vidio sam. Jedna iznimno zgodna mlada plavuša češljala je upravo nekom šesnaestogodišnjaku još mladenački paperjastu kosu učvršćenu borovičnim gelom s tatine police. Njemu je to sasvim iritiralo ugled te se mršteći izmaknuo dok je iznutra sve izgaralo od ljutnje. Prebirao je po svom mobitelu uopće ne zahvaćajući svoju djevojku pažnjom. Tu i tamo glavom bi mu prošlo: „Ta p**ka je moja.“ 

Tramvaj je potom naglo zakočio te sam u pomanjkanju ravnoteže izgubio vezu s dječakovim umom. Sada je ponovno stupilo žestoko komešanje svačijih misli od kojih sam mogao jasno čuti samo glavne motive. Poput magle rojilo se u mojoj glavi. Cipele, haljine, zatim neka kaseta i želja da je se presnimi na CD, razmišljanje o imenu nerođena djeteta, koje je doprlo od trudnice što je sjedila nedaleko, izgubljeno zubalo, mast protiv gljivične infekcije, maramice za nos s mirisom ljubičice, nedavna tučnjava (ovaj meni najbliži) te štošta što je stvaralo buku u mome kipućem mozgu. Riđokosa sredovječna žena bolesnim je pogledom gledala kroz prozor. Stajala je upravo meni nasuprot. Jutros je, koliko sam osjetio, izmjerila 38. Širila je svoje viruse uokolo i osjećala se već dva tjedna iznimno loše. Prije tri godine pred rastavom je ošamarila muža, a po rastavi se zaključala u sobu iz koje dva mjeseca nije izlazila. Bila je trenutno na putu prema doktoru kao i onaj Hemoroidni koji se sada još jače nagnuo na mene. Ustuknuo sam koliko su mi okolnosti dopustile, glumeći čovjeka koji bježi pred nepoznatim. Sudeći po gomili koja je nagrnula prema vratima, spremali smo se stati. Počeo sam se pripremati za nalet novih umova i sudbina. Tek što sam odradio treptaj oka, onaj nalet bolne ugode nanovo me opsjeo. I tu je nastupio niz motiva za sva emocionalna stanja. Pomislio sam kako ljudi imaju bogate živote. Morao sam se pomaknuti nekoliko koraka u stranu kako bih propustio stampedo na vratima. Nastalo je opće, uobičajeno čašćenje nervoznim ispadima i psovkama popraćenim agresivnim laktarenjem onih do sebe. Iza mene je stala žena koju već nekoliko puta srećem na istome mjestu. Ona, ustvari, nije imala ne znam kako zanimljiv život. „Ide“, reklo bi se. Meni s desna sada je mirno (drugačije nije ni mogao) stajao bradati muškarac koji je jučer proslavio pedeseti rođendan. Imao je ruku zamotanu u svjež zavoj. Opekao se jutros na vrelu vodu za kavu, a sve se to odvilo u žurbi i nervozi. I sada je sve kipjelo u njemu, ali bio je nevjerojatno pribran. Takvima sam se divio. Do njega se tiskao jedan ginekolog, zatim mladi matematičar vrlo perverznog uma i aktivne desnice. Zamislite se, ljudi, u poziciji gdje morate svakakve odurnosti prisilno slušati. Evo, primjerice, jedan mladić sjedio je u prvom stolcu poda mnom. Bilo je, naime, i do sad za zaključiti kako nisam pri tolikoj snazi da čitam na velike udaljenosti. Srećom, sada je takva gužva bila na vlasti da sam primao samo motive, što je zadnji izdanak mojih moći, ali pozitivan jer i nemam potrebu svima ulaziti u život. Baš taj mali ispod jurio je na novi, a i prvi posao u životu te je ujutro uza sve strahove propatio od trčkalice. Upravo je završavao molitvu u sebi (bio je i kršćanin) da mu ne dođe još koja na poslu. No, ja sam znao da neće. Samo, on nije. Mogao sam mu možda natuknuti:

  • Gospone mladi, bez brige, nećete danas više kenjati.

Na novoj stanici (pretposljednjoj na mojoj putanji) ušla je još jedna masa novih lica. Dočekao me nalet motiva, već onako umornog. Kava, nepojeden doručak, meso je ostalo među zubima, zaboraviti zaključati vrata, pas zaboravljen u žurbi, smrt, ubitačna nervoza i kašnjenje.

Smrt!? Okrenuo sam se i vidio ostarjelu gospođu preko puta. Nad njom je stajao njezin unuk. Nedavno joj je otkucalo 84. No, golicao me je taj motiv smrti koja je trebala nastupiti za dva tjedna. Prvi puta u svojoj „neočekivanoj karijeri“ poželio sam da griješim. Razmišljao sam kako bi bilo prići njezinom unuku, odvući ga na stranu i reći mu:

  • Nije joj još puno ostalo.

Osjetio sam najednom strah pomiješan s mržnjom prema vlastitome biću. Zamislio sam i prizor u kojem se bacam na izgažen pod tramvaja, dok svi preda mnom uzmiču i stvaraju mi mjesta koliko mogu, te glumim epileptički ili sličan napadaj nakon kojega hropćem teško proročanstvo. Kako još ljudi i zamišljaju vidovnjake osim kao pomaknute jedinke koje u stanju „iznad uma“ tumače nadolazeće? No, sve to nosilo bi posljedice. Koji je zapravo smisao da prezentiram žalost kad tako bezbrižno sa svojim unukom provodi posljednje dane. 

Konačno, osjetio sam zasićenje životom, a dan je tek počinjao. Okrenuo sam se još jednom prema starici, a potom se uputio prema izlazu iz tramvaja. Korakom pozitivno iscrpljena čovjeka zakoračio sam van te osjetio rano sunce koje je ugodno pomilovalo moju ćelavu glavu. Stupio sam zatim dalje u svoj i ničiji život. 

2013. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg