proza

Rebeka Petković: Žmiri, pizda ti materina!

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Rebeka Petković (Varaždin, 2000.) trenutačno je studentica druge godine diplomskog studija anglistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U srednjoj školi počinje pisati pjesme i kratke priče. Nema puno iskustva s književnim natječajima. Loše se snalazi u pisanju kratkih biografija.

Žmiri, pizda ti materina!

Kava iz aparata u ovoj čekaonici najbolja je kava koju sam probala. To se mora priznati. Ove moje doma opsjednute su pripremanjem kave i već mi je do grla došlo slušanje prepirka o džezvama i moka aparatima, o arabicama i robustama, o žličicama i vremenu ključanja. Jedna od njih uvijek govori, prava kava je ona koju pripremiš s ljubavi. I ne kažem ja ništa, sve je to lijepo i fino, i popijem ja rado te njihove turske, ali ipak, ako se mene pita sve su to nepotrebni kerefeki. Na kraju krajeva, najbolja mi je baš ova, baš ovako. Bez kuhinje, bez pripreme, bez domaćinske ljubavi i, najvažnije od svega, bez pranja šalica. Samo baciš čašu u koš i zaboraviš. Papir, plastika, svejedno. Ta djeca nemaju pojma kako smo mi nekad živjeli. Oni bi birali, u svemu bi birali.  

(A na onom užasnom mjestu, imaju li i tamo takav aparat? Imaju, kupila sam joj čaj već sljedeći dan nakon što su je odveli. Trudila sam se, trudim se napraviti bilo što, samo da joj se na licu pojavi neka reakcija. Ali ne uspijeva mi, ona uvijek samo zuri u prazno i sliježe ramenima.)

Vrata se otvaraju i iz prostorije izlazi neki dečko, tinejdžer. Izgleda potpuno normalno, ima onaj životni sjaj u očima. Sa sjedala pored mene diže se lijepa mlađahna žena koja mu je očito majka. Što on tu radi? Zašto svi ti mladi ljudi koji imaju dobar, normalan život dolaze na ovakva mjesta, zašto daju novac šarlatanima? Kad sam ja bila mlada, takvo što mi ne bi ni palo na pamet, a čak i da je, mama bi mi kao odgovor opalila flisku. Kao ono kad sam markirala s nastave. 

Dok sam još išla u srednju, u grad je jedne večeri došao neki samozvani mag poznat po svojim moćima hipnoze. Imao je sve odlike pravog maga – upečatljivo ime, dugu bradu, prodoran pogled. Čarobni štapić. Kad je tražio volontere iz publike, javila sam se. Na pozornici su nas posjedali u krug, a on je hodao od osobe do osobe, dotaknuo svakog štapićem i govorio „spavaj“, na što bi osoba zažmirila. Kad je došao do mene, nije se dogodilo apsolutno ništa. Nisam zažmirila. Osjetila sam bolni ubod na ruci. „Žmiri, pizda ti materina!“ šapne. Pobjegla sam s pozornice. Neće iz mene nitko raditi budalu. Ljudi su me gledali s divljenjem. 

Ali takvima mladi danas vjeruju, stavljaju im čitav svoj život u ruke. Moja mala, ona se ovoj okatoj povjeravala. Njoj, a meni ništa, jedva „bok“ i „dobro“. I sad ti dijete napravi ovakvo sranje i tko je kriv? Mama, a nego ko. Ne valjda gospođa psihijatar. Ova najstarija pak je još gora. Život tretira kao proizvod s uputama za korištenje, pa mi svakodnevno šalje linkove na videe s dijagnozama u naslovima za kakve nisam nikad čula. „7 znakova da ste toksična osoba“, „Kako se ispričati za traume koje ste zadali svom djetetu“. Traume? Te balavice nemaju pojma o traumama, a meni pametuju. Meni, koja sam proživjela Domovinski rat, rodila troje djece, žrtvovala karijeru i cijeli svoj život da bi njima bilo dobro. Za što? Da mi se jedna smuca po inozemstvu, „traži sebe“, druži sa svakojakim ološima, a mogla je već biti vrhunska pijanistica. Da druga radi ovakve stvari, a ima obitelj koja joj sve pruža. I za to je sve kriva mama, govori starija, mama koja je zadala traume. Pitam ju o kakvim to traumama trabunja, ne zna mi reći. Je ti mijenjanje pelena zadalo traume? Ili svakodnevno kuhanje? Ili učenje napamet tri različite temperature i konzistencije čokolina? Vrući i rijetki, topli i gusti, hladni i ne pregusti... Ali sve sam to pamtila, sve sam radila, iz ljubavi. Ljubavi. A one sad govore da ja ne znam voljeti, da ne znam pokazati ljubav. 

Pokazati ljubav, pf. A kaj bi trebali svi hodat okolo i grlit se i ljubiti i govoriti si „mili moj“, ko ova tu ženskica svom sinu? Kupovati si bukete cvijeća? Čisto glumatanje, čisto mazanje očiju. Da meni moj muž donese cvijeće doma, bilo bi mi sumnjivo. To sam rekla i Sanji još davno, prošle su godine, kad mi se hvalila da njen muž njoj svaki tjedan donese buket cvijeća. I kaj misliš, ispalo je da ju čovjek vara. Meni nikad nitko nije „pokazivao“ ljubav i meni je to sasvim u redu. Znaš da nekog voliš i to je dovoljno. Ja znam da mene nitko ne voli niti razumije i pomirila sam se s tim. Mama je uvijek voljela Sanju više od mene jer ona liči na maminu mamu, a ja sam jednostavno ružna. Nitko od mojih ni sad ne nađe vremena slušati me kako sviram. Vide me kao skrbnicu, kuharicu. Čistaljku. 

One meni kažu da ne pokazujem ljubav. I dobro ajde, njima je to važno, i vidim kolko im je važno, sad mi je jasno, užasna sam, pa sam se počela truditi, zbilja se trudim. Jučer, kad smo bili u posjeti, približila sam joj se i stisnula ju svom snagom u zagrljaj. Ali ona se odmaknula s gađenjem i prosiktala „pusti me!“ I kaj da čovjek napravi u takvoj situaciji, svi su nas gledali, i ova starija je kasnije gunđala kako je meni samo bitno ko nas gleda, i ona kaže da sam ja rekla „daj zagrli me, pa svi nas gledaju“, ali ja se kunem da to nisam rekla, ja nikad ne bih to tako rekla. I nije mi najvažnije tko gleda, nego da one budu sretne. Kad su tužne, želim samo da prestanu biti tužne. Kažem im, „pliz nemoj plakati, jesi tužna? Nemoj biti tužna!“ i onda se one križaju od užasa.

Ali ti psihijatri, njih ne zanima što ja kažem. Ova okata, ona već ima sliku o meni, sliku koju je naslikala moja kći, sliku toksične mame psihopatkinje, mame koja zadaje traume, mame koja ne voli, mame koja nije mama. Čekam tu pred vratima njene ordinacije i osjećam se ko da idem na giljotinu. Sigurno će me gledati onim empatičnim tužnim očima, pod tužnim nakošenim obrvama kakve ima moj muž. 

Naravno da ih volim. Želim da uspiju u životu. Kuhala sam im i čistila za njima, kupovala im sve što smo si mogli priuštiti, zašto bih to radila ako ne jer ih volim? 

Na dan kad se ono dogodilo moj muž je puno plakao. Plakao je kad sam mu pokazala prazna pakiranja tableta, plakao je dok smo ju vukli do wc-a, plakao je dok je otključavao auto, plakao je dok smo se vozili. Ja nisam uopće plakala, ja sam vikala i sad svi misle da je on bio tužan, a ja ne. Zbog njegovog grandioznog plakanja ja sam loša mama. Loša sam mama jer se ne pretvaram, jer sam čvrsta i jer radim što se treba napraviti. On je dobar tata jer cmizdri i napravi scenu, a kad treba nešto zapravo poduzeti, ukipi se i bulji u mene bespomoćnim, psećim pogledom.  

Okata se napokon pojavljuje na vratima kancelarije i ljubazno me poziva da uđem. Ne vidim joj usta pod medicinskom maskom, ali osjećam smiješak koji ipak namješta, ne znam za koga. Ustajem, namještam svoju masku. Jebemu, kakve me sad prodike čekaju. Ulazim. Kaže mi da sjednem, premeće po papirima i prvo što me pita je da joj opišem kako je to sve izgledalo onog jutra kad se ono dogodilo. 

Počnem pričati sporo i otegnuto, odvagujem svaku riječ. Znam da ova traži nešto za što da se ulovi, da me uhvati u nečem, u laži, u pretvaranju, u prevelikoj ravnodušnosti ili pak precifrastoj rastuženosti. Traži kako da me odvede u zamku, kao ono prije par mjeseci kad sam došla tu s kćeri, kad me pitala što mislim, zašto bi dijete prospavalo cijeli dan i odgađalo sve obaveze, i mislila je da ću to reći, htjela je da to kažem, da su djeca danas jednostavno lijena… Ona želi misliti da sam loša mama, bila bi time zadovoljna, ona koja sigurno nema svoju djecu, koja ne zna što znači žrtvovati sve i nikad ništa ne dobiti zauzvrat. 

… A što ako ih zbilja ne volim? Ako ne znam osjetiti ljubav. Kad ih grlim, ne znam zašto ih grlim i radim to nasilu. Kad je moj muž plakao, mislila sam da i ja moram plakati, ali nisam znala kako, ni sad ne znam kako. A ova tu okata sad će me satrti.   

… i onda smo ju odveli na hitnu, kažem na kraju svog školskog izlaganja. Pogledam joj ravno u oči, želim joj pokazati da mi ona ne može ništa, da se nemam čega bojati. 

Gleda me tim svojim usiljeno suosjećajnim, okatim pogledom, tom svojom nagnutom glavom. Gleda me dugo i pozorno i sve se manje osjećam kao četrdesetšestogodišnja majka, a sve više kao curica koja je došla na špotanje. Osjećam njezino gađenje na sebi i čekam svoju presudu. Čekam čuti od nje u čemu sam sve pogriješila i što sam zapravo trebala napraviti. Zašto lijekove nisam zaključavala, kako nisam primijetila da nešto nije u redu, kako sam mogla vikati. Čekam čuti te riječi. Loša majka, loša žena. Užasna osoba.  

…Jeste se jako uplašili?

Otvorim usta da progovorim, ali sve se u meni odjednom zatvori. Pogled mi pada, u klopci,  bez zraka, i ne mogu pobjeći, ovoj koja me gleda, ovoj koja me piše. Ne trepće, želi da kažem da-da, uplašena, da, onemajčena, da, da, ja, koja sam poster na zidu, ti, čije su oči - dvije pribadače. Ja, prastari vulkan, ti, žareća tekućina što poplavljuje sobu, uništava namještaj, razrušava kuću. 

Ali zažmirim prije nego poteče.