proza

Bernarda Burazin: Tr(a)ganje

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bernarda Burazin (Split, 1991.) nakon završene gimnazije upisala je fakultet prirodoslovno-matematičkog smjera kojeg nikada nije završila. Živi u Omišu, mama je dvoje male djece i životna želja joj je jednom napisati roman koji će govoriti o (ne)položaju žena u današnjem društvu.



TR(A)GANJE

 

 

21.lipnja 

Danas sam primijetila da me obične stvari raduju puno više nego inače. 

Buket ruža u vazi, kuhanje tijekom vrućeg i sparnog prvog dana ljeta me opuštalo, od slušanja Vance Joya mi je radosno zatitralo srce. Nisam sigurna da mogu naći točne riječi koje bi mogle objasniti moje euforično stanje danas. Često mi se u zadnje vrijeme događa da tragam za riječima a one kao da lebde negdje u svemiru, do njih mi treba svemirski brod. Ne znam kako mi ide s reanimacijom kreativnosti, ali ponekad osjećam da se prelako dajem omesti svakodnevnim zadacima pa da umijeće crpljenja inspiracije iz uobičajenog postaje mukotrpni fizički rad.

To me stvarno rastužuje. Moja umjetnost je ljubomorna na moje majčinstvo, sigurna sam.

A majčinstvo je često preplavljujuće, u jednom danu osjetiš jednostavnost postojanja i neizmjernu težinu emocija kojima ne znaš upraviti.

Kao da moja glava više ne pripada meni nego razmišlja umjesto petogodišnjaka i dvogodišnjakinje.

Večeras dok sam ih stavljala spavati, osjećala sam da će me ljubav prema njima živu zapaliti. Osim što voliš, zbog te ljubavi i sumnjaš. Sumnjaš u svoju dobrotu, moralnost, sposobnost odgajanja i postavljanja pravih vrijednosti u te male mozgove. U jednom trenutku sam pomislila, moje bebe više nikad neće biti bebe. Više nikad neće biti ovako malih udova, stopala koja još uvijek nisu ružna i deformirana zbog pretijesnih cipela, neće izgovarat riječi svojim preslatkim bebećkm jezikom, više im neću biti toliko potrebna, Sunce njihovog sustava. Rastužilo me sjećanje na njihova mala tijela kad su bili novorođenčad, savršeno smještena na mojim prsima, usklađenog ritma disanja, toplog lica i mekanih obraza.

Dani lete, djeca rastu i ja tu ništa ne mogu učiniti osim pisati o tim danima.

Da nabrojim danas sve što sam napravila, vjerojatno bi umro od dosade. Sve ovo što pišem samo su gluposti koje nikad neće biti tvoje iskustvo i to ne zato što ne mislim da ćeš postati roditelj, nego zato što, sve i da postaneš, nikad nećeš biti majka.

A biti otac i biti majka je veoma različito.

Dok ti ja pišem ove riječi, ti na otoku u drvenoj kućici fotografiraš siluetu boginje koja stoji pred vašim vratima. Pohvalio si se njom cijelom cyber svijetu. Ona je savršena u mojim očima, na tijelu nema nikakvih tragova starenja, porođaja ili prekomjernog jedenja sranja u noćne sate. Ne vidim strije, celulit niti ikakvih viškova, čak ni kad zumiram. Vidim udubljenja i zaobljenja baš gdje trebaju biti, vidim libido koji ne splašnjava zbog umora i hiperstimulacije- vidim da je u toj kolibi vruće i to ne zbog ljetne žege.

Ja sam danas samo mama, koja je dva puta otišla u dućan, kupila suncokrete za rođendan svoje djevojčice, meso za ručak i torbicu da potpunim neke unutarnje praznine. Kuhala sam umak, slagala lazanje, prala salatu i podove. Brisala sam otiske dječjih dlanova s prozora i stavljala odjeću na sušilo. Ukrašavala sam tortu i brisala posude nakon ručka.

Žudila sam za tim da muž bude prisutan duhom, ali potajno, ne želim priznavati sebi da sam loše društvo, jer sam premorena, jer više ne znam postojati jednom kad djeca zaspu, ja se opet moram pronaći. Ponekad me nije briga jer me ljubav prema njima utješi - to mora biti tako, od moje žrtve oni sada prosperiraju.

Ponekad u sebi patim, jer znam da sam nekad bila pametna, puna želje za stvaranjem i življenjem. Bila sam i ja boginja, prije nego sam postala mama.

Moram pronaći način da u isto vrijeme postojimo mi obje.

 

 

30.lipnja

Iz nekog neobičnog razloga, ljeta mi najviše nedostaju kad prođu. Sjećam ih se sva, od djetinjstva do prošlogodišnjeg. U ljetu me nešto jednostavno gura prema nostalgiji čim započne svoj prvi dan. Zato ove godine svjesno i namjerno upijam svaki trenutak, miris i okus. Čujem žamor vani, glasove djece koja igraju balun na trgu, udaljenu pjesmu iz zvučnika u lunaparku, mazohističko urlanje s vrtuljka (zašto pobogu ljudi voljno idu na to?!), komešanje glasova između smijeha i razgovora na ulicama, pucketanje potplata ljetnih sandala i natikača po pločama kala, udaljeni pljesak tko zna čemu ili komu.

Zavjesa mi leluja na povjetarcu, čujem cvrčke, skakavci mi žele postat cimeri, ilegalno. Mačka se lijeno hladi prelijevajući se po pločicama.

Moja uspavana djeca, u tko zna kojem snu.

Dođeš do tog trenutka kad osjećaš da se znoj lijepi umjesto da klizi i nestaje s tijela, da se kroz tkaninu oslobađa u zrak, on kao da se vraća unutra, zarobljava te u svoj vonj, trenutak kada pomisliš, dosta je, palim klimu.

Opori miris umjetnog i hladnog zraka iz klime od kojeg osjećaš glavobolju i pritisak u sljepoočnicama, hladi, ali smeta, neugodan je i neprirodan, vani sve ključa pod vrućinom, i ti su hladni dodiri zraka prevara, tako ih i osjećaš.

Okus Monte pudinga u ustima, onog kojeg dovršiš da ne baciš, jer je hrana užasno skupa i svaki dan pri izlasku iz Konzuma pomislim, kako ćemo ikad preživjeti prelazak na euro? Zašto quattro sladoled košta 10€? Zašto je kuglica sladoleda za jedno dijete 2€? Zašto se ne možemo vratiti u vrijeme kada si sa sto kuna mogao kupiti punu vrećicu namirnica i još donijeti kusur?

Ljeto je tek počelo i sigurno ću zapisati još utisaka. Danas ionako dan ne priliči ljetu, hladno je, puše i kišovito je pa nalikuje na jesen. To mi odgovara danas jer sam ionako u kukuljica čitanja, svakog slobodnog trenutka kojih doduše nemam puno.

Čitam Elenu Ferrante, iskreno joj zavideći na talentu. Razmišljam, kako je moguće da je mogla imenovati osjećaje koje dugo držim u sebi kao zagonetku? Kako uspije da osjećam, to je to što sam mislila i osjećala ali tada to nisam znala? Maestralna je, opsjeda me i navlači na još. Njeni likovi imaju i izgled i osjećaj, tu su, stvarni, dio su mog života sada. Posramila me. Sve što ja pišem je sranje. Moja mašta je ograničena. Likovi u mojoj glavi ne postoje niti kao siluete, emociju koju nisam osjetila osobno ne može izaći kao slovo na papiru da bude uvjerljiva.

Pokušala sam pisati nešto za publiku, treba mi neka potvrda. Ali sam shvatila da ne znam ništa napisati što bi drugi procijenili kao vrijedno čitanja. Ne znam ništa o politici, o svijetu i ratovanju, o bitnim temama, o ekonomiji ili gospodarstvu. Ne mogu učiniti nikakvu razliku, moj glas je nebitan. Ja sam samo mama i žena koja živi svoj mali, za mnoge ljude dosadni život.

Čak me i moj mentor na radionici kreativnog pisanja posramio pred svima i rekao da je moje pisanje djetinjasto, svo sadržano u ljubavi. Valjda su ga se više dojmili futuristički zapisi, likovi imigrantskih bauštelaca zazidanih u betonu da ih ne uhvati policija i sto sve nisu već smislili umovi mojih starijih kolega polaznika tečaja.

Tada sam bila mlada i prepristojna da bih se izborila za sebe i eto, prešutjela sam. Ja u životu nisam znala lagati pa čak ni na papiru. Meni je samo žao čovjeka ako je njemu ljubav djetinjasta. Svaka čast zazidanim imigrantima ali da ja nisam pisala o ljubavi, što bi mi od tebe ostalo?

Danas sam se u parku osjećala kao najveći autsajder, u tom klanu mama bila sam kao neželjena pridošlica. Djelomično je to bio samo moj dojam, jer sve te mame poznajem i iako nismo došle dalje ili ozbiljnije od malih razgovora, nisu loše osobe, neke su poprilično i zabavne i drage. Ali u toj grupaciji, na tim klupama, poslagane kao lutke u izlogu, s cigaretama u ruci, imala sam osjećaj da im aure vrište jedna na drugu, mrzeći se, osuđujući i svađajući, dok je izvanka sve bilo mirno, u podrugljivim razgovorima. Gušila me ta atmosfera, željela sam pobjeći od tamo, skupiti svoju djecu i otići kući, u naš mali svijet. Svemir je sve posložio umjesto mene, pa je sin, nakon sto je pao sa stabla, u suzama sam predložio da želi ići kući. Prijedlog sam objeručke prihvatila.

Osjećala sam se gnjilo, potišteno iako ni sama nisam znala zašto. Zašto uopće moram negdje pripadati, zašto itko o meni uopće mora imati dojam ili mišljenje?

Zašto jednostavno ne mogu postojati bez da me briga o ičemu.

Da me danas vidiš, vjerojatno ne bih bila ljubazna ili prisna. Danas sam, ne znam zašto, razmišljala o tome kako ti ove godine neću ni čestitati rođendan. Ne iz zlobe ili nemara, već iz želje da shvatiš da se više ne podrazumijevam. To bi naravno bilo tako samo u slučaju kad bi ti primijetio da ti nije stigla tradicionalna godišnja čestitka.

 

15.srpnja

Jučer sam sjedila u restoranu pokraj rijeke, pila sam svoje omiljeno ljetno piće, gemišt, jela sam špagete sa školjkašima, uživala u tim okusima, osjećala sam se lijepo, nisu me iritirali pokušaji popravljanja neke pente na brodu, koji su remetili mirnoću ambijenta, romantiku za stolovima, uz sva brujanja i drndanja, mirisa benzina, meni je sve bilo lijepo. Postalo je ružno samo kad je moja sugovornica, žena iz našeg četveročlanog društva za stolom pričala neku priču pa je rekla:

- Bila sam na natjecanjima, najbolja tada!

Govorila je o sebi iz mladosti, dok je bila u srednjoj školi, imala je neku poantu, ali prije nego je uspjela doći do nje, njen suprug je sarkastično rekao, da ženo, naglasila si to već petnaest puta večeras.

Ona se zasramila, i nije se dala pokolebati, nastavila je smireno do svoje poante, ali priča se rasplinula, žestoko je uzdrmana njegovim komentarom. To me uznemirilo i uvrijedilo, taj fosilni  patrijarhat, smatranje da si smiješan ako vrijeđaš ženu u društvu. Sve pod krinkom šale, nastaju duboke rane, ušivene samo nelagodnim prešućivanjem. Sjetila sam se sebe, vremena kada sam ja bila najbolja učenica u generaciji, vremena kad sam bila oslobođena završnog zaključivanja jer sam išla na državno natjecanje, vremena kad je moja inteligencija bila mjerljiva, činjenična. Sada je to sjećanje jedne osobe koja nije završila fakultet, osobe koja je, isto kao i moja sugovornica, bezbroj puta bila na račun toga ponižavana u društvu. Osjećala sam se loše, zbog nje i zbog sebe, zbog tog velikog nedostatka u mom životu. Pitala sam se što će moja djeca o meni reći ili misliti kada dođu u godine kad postanu kritični prema svojim roditeljima. Reći će, mama, ti nisi završila ni fakultet, šta ti znaš o ičemu. A ja ću se sjetiti vremena kada sam bila mlada, najbolja, kada sam mislila da ću završiti pet fakulteta. A oni će reći, da mama, spomenila si to već petnaest puta. Ali to će biti besmisleno, stara glupa uspomena na koju svi kolutaju očima, izgovor kojim želim svima reći, nisam završila fakultet ali bila sam pametna. Vjerujte mi NA RIJEČ!

Oni će reći, ne samo da nisi završila fakultet nego nisi ni radila, nisi bila sposobna smisliti ništa čime bi zaradila novac, nisi ni u čemu bila dobra, mama, tratila si vrijeme, ti si veliki nitko i ništa.

 

Sva moja inteligencija, želja za znanjem, utopila se u moru nesnalaženja u životu. Ali moj mozak i dalje radi, željan je znanja kao i prije, maštam u stihovima, želim puno toga, ali šutim.

Moja tišina je često usamljena - okarakterizirana kao arogancija, zajedljivost, neraspoloženost i manjak socijalne inteligencije jer ne mogu i ne želim ćaskati sa svakim. 

Kad mi je naglo pala volja tijekom te večere, moj muž je rekao društvu, pustite je, loše je volje otkad se probudila, hoćeš jedan gin.

Pripalila sam cigaretu, otpuhala dim, penta je popravljena, brod je otplovio ispod mosta i vise ga nismo čuli.

Sutra je ponedjeljak pa će mi glavni prioritet dana biti uzdizanje na grčkoj abecedi valova, već mi je dosta svih koji mi spuste sve alfe na omegu. Moja daska za surfanje – vjera da nam je onako kako dozvolimo. 

 

 

20.srpnja

Dvostruki dnevni odlasci (i još naporniji povratci) na plažu s djecom i hrpom stvari. Isprobavanje kupaćih koji mi nabolje pristaju. Mirisi zelenog čaja i meda u luksuznim mazalicama na mojoj presušenoj koži nakon mora. Miris šufigane kapule i šalše u loncu, okus punjene paprike, ljutnja zbog tvrdih bresaka i prekiselih kupina sa tržnice koje su trebale biti najbolje ikad za 5 eura a zapravo su samo preplaćena smeća kao iz trgovačkih lanaca.

Čitam o Napulju, na pješačkom prijelazu uživam slušajući talijanski jezik, zvuči mi kao uvježbana točka. Danas sam kupila neki komplet sa šarama i limunima, ovo ljeto me voli, a ljubim i ja njega.

Danas je nebo postalo olujno, nikako da se dogovore ova godišnja doba, oblaci su se spustili, sijevalo je i grmilo, kao da se nebo bahati svojom moći i prevrtljivim raspoloženjem, sve nas je preplašilo, ispuhivao se aquapark u moru, vezali se suncobrani, spuštale tende ali na kraju se ništa nije dogodilo. Nebo se podrugljivo nasmijalo našoj panici i odustalo od kaosa.

 

25.srpnja

Ubio me ovaj niz:

Varičele, afte, dječje gliste, pospremanje, kuhanje, prokuhavanje robe, parenje i odjeće i madraca i kreveta u inkviziciju jajašaca dječjih parazita.

Izmislila sam sve igre, obojala sve crteže i bila zombi mama tisuću puta. More nikad nije bilo dalje, iako ga vidim s prozora.

Šta je najtragičnije uopće ne razmišljam ni o noktima, izlascima, luksuzu, bijegu od kućne ludnice.

Sada samo razmišljam o nekom divnom dlanu koji prolazi kroz kosu, o zagrljaju, o mirnoći plovidbe tuđom dušom.

Prazna mi je glava. Nekim danima je život bas suh.

 

30.srpnja

Danas sam te htjela impresionirat. Pogođena instagramom na kojeg sam počela ulaziti nakon duže pauze, željela sam i ja sebe prikazati u boljem svjetlu. Nakon treninga, neka glupa utegnuta slika.

Odustala sam od toga.

Rekoh, čemu te impresionirati? Ne posjedujem ništa u sebi više od onoga što imam dati. Onakva sam kakva sam kad se ne trudim, takva sam ti se trebala svidjeti. Sve što je forsirano, nakon muke, truda i pokušaja ne valja i ne ide.

Žudim za Murakamijem i Coelhom. Danas sam kupovala cigaretu i vidjela da su oba gospodina izdala nove naslove. Izgubili su me kao čitateljicu prije dosta godina, ali duša mi ih priziva iz neke 2006. godine. Želi opet čitat Norvešku šumu i Zahira samo da osjeća ono što je tada bilo. Fali mi eura, ali vjerujem da ću kupit te knjige. Bolje one, nego cigare, cipele i ostale pizdarije.

Odradila sam svoju jogu danas. Prvi je dan u mjesecu samoljublja, navike koju još uvijek pokušavam usvojiti.

Dok sam šaptala namaste, shvatila sam da sam toliko zahvalna sto se ujutro neću probuditi u bolnici nego kod kuće. Iako je teško stati kući, bar imam svoj doručak, svoj kauč, wc, njihove igračke. Svoju djecu volim najviše i žao mi je sto ti još nisi upoznao tu roditeljsku prokletu ljubav.

Možda bi onda razumio malo bolje svoje roditelje i njihovo nezadovoljstvo.

Da meni moje dijete kaže da više voli obitelj koju si je sam odabrao nego onu u kojoj se rodio, srce bi mi puklo kao kula od stakla, od te tuge me nitko ne bi uspio ozdraviti.

 

 

1.kolovoza

Sinoć sam te sanjala. Ponekad tako navratiš u moj san, i uvijek su drugačija raspoloženja koja nosiš. Kako bilo, u snu je uvijek neka doza distance, kao i u stvarnom životu. Tu si, tu sam, ali daleko smo.

Možda me u životu spasila spoznaja da sam naučila nastaviti voljeti nekoga tko nije mogao voljeti mene. Zbog toga sam shvatila kako je to jednostavno biti tu, uvijek prisutan bez da tražiš išta zauzvrat.

Ipak, voljela bih te vidjeti, doživjeti od glave do pete i opet ući u tvoj um i vidjeti ima li tamo još valova koje bih ja mogla smiriti. Odavno nisam plovila tvojim morima. I sad kad naša ljubav više nije bitna jer smo je poklonili drugima, možda je ostalo samo povjerenje i povezanost - ona koja je, bezobzira na sve mijene, jedina ostala konstanta.

 

Sa desne strane, noćas nema te,
A znas da je krevet, veći bez tebe
Postelja čuva, tvoje mirise
I stvari po sobi, smeju mi se.

Kao na straži, čuvam noć od budnih
Ja sam samo jedan od, sinova bludnih
Pravih se reči, uvek kasno setim
Odgovor znam kad, ostanem sam.

 

Sjećaš li se te pjesme?

Neopisivo sam se zaljubila u nju. Bila mi je to najljepša pjesma koju sam ikad čula. Čuvali smo noć od budnih, jedan drugome držali stražu da misli ne odu na groblja, u daleka sjećanja i bolne rane na duši i putem strepnji i strahova.
Tu večer, u četiri ujutro, nešto mračno u meni je počelo blijediti. Osjećala sam se kao zvijezda u koju si gledao onako pripit. Bila je sićušna u nebeskom prostranstvu, a opet primijećena.

Negdje pri kraju pjesme počeo si me ljubiti. Još mogu osjetiti dodir tvog palca na čeljusti. Skupila sam se kao ameba, spremna da u sljedećem širenju skrenem što dublje u tebe.

Tu večer poslušali smo većinu Jugoslavenskih hitova, onih koje osjećaš ispod kože, a nacionalnost te napusti jer se sve granice otope u veliku poplavu koja preplavi dušu.

Dok je Galija pjevala o dodiru, o ljubavi koja ubija u pjesmama i vojsci koja maršira ja sam bila živa, puna duha, puna tijela i napokon mirna, bez vojnika i unutarnjih ratova.

Sretan ti rođendan.

 





 

 


 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg