proza

Jakov Skok: Otupjeli Kerber

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jakov Skok (Čakovec, 1997.) diplomirao je germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Odmalena se bavi crtanjem, pisanjem i glazbom, pa je sa sedam godina ilustrirao obiteljsku slikovnicu s očevim pričama Pijetao Grozdan i pet priča, a s četrnaest imao prvu samostalnu izložbu. Dosad su mu tiskane tri zbirke pjesama: Oskvrnuti zvuk (2014.), čiji je rukopis nagrađen na natječaju Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić u Hrvatskoj Kostajnici, te Desetorica skeptika (2018.) i Verestovaje (2020.). Poeziju je objavljivao i u časopisima Zarez, Hrvatski kajkavski kolendar, Kolo, Republika, a prozu piše tek odnedavno. Živi i radi u Zagrebu.



 

Otupjeli Kerber

 

Sve bi bilo u redu da te subote mikser nakon 35 godina rada nije otkazao poslušnost. Ružica Vadlja bila je izvan sebe, razočarenje je do te mjere ispunilo kuhinju da ga ni tri nape ne bi mogle usisati. Ni nakon nekoliko uzaludnih pokušaja načelom „isključi-uključi“ nije se mogla pomiriti s ovim udarcem, samo je prezirno pogledala natpis Iskra i ukorila samu sebe što je ikad vjerovala Slovencima. 

Kolači nove generacije nisu je zanimali, no kod ovih tradicionalnih nije pristajala na kompromise. Nasreću, prizvala je u pamćenje još jedan mikser koji je, doduše, zadnji put zujao prije sarajevske olimpijade, ali nije mu moglo ništa biti. Premjestila je u špajzi nekoliko puta svaku tepsiju, kutiju, posudu, lavor s povrćem i sanduk, svaku rolu alufolije i svaki ceker, a onda u očaju sve iznijela na kuhinjski stol da napravi mjesta. Ponovni neuspjeh natjerao ju je da pootvara i sve kuhinjske elemente, premda im je sadržaj znala naizust. I opet nije izvirilo ništa novo, osim muža kojeg je lupa keramike trgnula iz drijemeža.

„Kaj ružiš?“

Zajapurena i zadihana, konačno se uspravila.

„De je on mikser? On ka so nam ga Zvonkijovi jempot donesli?“

„Nemaš miksera?“ skrati muž i pogleda umirovljenu Iskru zamotanu kablom.

„Ov se pokvario, ali znom ka imamo išče jenoga, ka so nam Zvonkijovi z Nemačke donesli dok smo slavili…“

„I ti se ve radi miksera tu močiš, zdižeš zdele i sanduke, a imaš 79 let, pa ja nebrem vervati… Da je to bilo, pred četerset let, da so se Zvonkijovi vrnuli z Nemačke. Te mikser je valda več sprhno.“

„Tej je pamet sprhnola!“ 

Tu je Ružica Vadlja stala uz još veću buku pospremati zdjele, a mužev prijedlog da mikser posudi od susjede Slavonke, slastičarke, aktivirao je nuklearnu gljivu. Ksenofobija, staračka zaguljenost i tajni jal, ti gusti sokovi koji su joj uz krv tekli žilama, zatutnjili su kao troglavi Kerber. Da, kad domaći odu u svijet trbuhom za kruhom, ostaje žal, ali Ružica Vadlja želi im svako dobro. A kad stranac nepozvan dirne u harmoniju galetinske arkadije, i još tu pusti korijenje, Ružica Vadlja teško diše, popije tablete za tlak i ne oprašta.

Progunđala je da je mikser sigurno u podrumu. Progunđala još jednom silazeći, pa još jednom  uz ogledanje po podrumu, pa još jednom – gunđanje ispunjuje tišine, daje tekst nevidljivom sugovorniku, zadovoljštinu pesimistu. Gunđanje pa neuspjeh i zamalo bi odustala, no radilo se o kolačima za sinovu obitelj koja dolazi sutra iz Zagreba na ručak, a ako ništa ne ispeče, to znači da baka škrtari na njima, a to znači da jedva čeka da odu. Divne premise i konkluzije prekinuo je bol u križima, obustavio potragu i natjerao noge da se nazad popnu, a ruke da posegnu za ketonalom. Nakon minute sjedenja i praznog buljenja registrirala je Ružica Vadlja kraj mumificirane Iskre još jedan mikser, Electrolux. Muž nije čekao pitanje, čitao joj je misli.

„Od sosede Višnje. Nesam te mogo gledati kak se močiš! Je ona profesionalka, pa ima se kaj očeš. Je rekla ka je ne sila za vrnuti.“

Tu je Ružica Vadlja zasad morala priznati poraz, ali je namjerno prečula zadnju rečenicu i uz užurbano gunđanje odmah se prihvatila miksanja. Strano tijelo u kući valjalo je ukloniti i za sat vremena mikser je već bio u rukama susjede koja je jedva razumjela Ružičino „ste ne trebali, se jo itak snajdem, fala sikak, oprola sam ga, ka nate mislili, ajde bok“. Ne čekajući odgovor, Ružica Vadlja odgegala se od ograde i opet se korila što mikser nije samo ostavila pred ulaznim vratima.

---

Sve bi i sutradan vjerojatno bilo u redu da Slovenci nisu sabotirali Ružicu Vadlja. Kad je konačno našla pet tanjura s istim uzorkom, sinov je automobil nadglasao muževe vijesti s radija. Klepetavo geganje na dvorišnom prilazu združilo se s par mlađih koraka u zagrljaju. Samo je sinov rukav neka struja povukla ustranu. „Hodi, neka te trebam.“

Ostali su propustili uvertiru i ušli kad je Miljenko Vadlja već vikao u nevjerici. „… ka se ja nebrem niti zuti, niti sleči, niti se pozdraviti kak spada! Ne, štiri mesece smo se ne vidli i prvo kaj mi veliš je ka ti miksera popravim! Pa to je ne za vervati!“

Dakako, uslijedilo je ono majčinsko da joj više ništa ne treba u životu, da jedva čeka umrijeti kako se drugi ne bi živcirali. Pustila je Kerbera s lanca.

„Mama, či se bomo tak spominali, nesmo trebali niti dojti!“

„No, več niti ne morate nigdar dojti!“

„No, naj ve pak, prosim te…“

„Ne, ne, se jasno! Nam več niti zvola, znom ka navek smetam, sam si delajte kaj očete, a jempot da hmerjem, te bo vam valda odlehnulo.“

---

Dok je Ružica Vadlja s prkosom u začepljenim ustima stavljala juhu na stol, potekao je zdraviji razgovor, sport, zdravlje, vrijeme. Momčad NK-a Jedinstvo Galetinec u zadnjem je kolu bila očajna, umro je tvorničar Trstenjak, juha je savršena, a crkveni zbor ima novog zborovođu. Na posljednju se vijest Ružica Vadlja refleksno uključila, zaboravila je da se još ljuti na sina i počela se ljutiti zbog nepoštivanja starijih u zboru. Ona uporna ksenofobna limfa nije joj dopuštala da tek tako prelazi preko stvari. Svaka joj je promjena bila nož u leđa, veleizdaja, taman da se radilo o preraspodjeli namirnica u Metssu ili o poštaru koji umjesto papira za potpis nosi tablet. Ili, još gore, o unukinu naglasku koji je više zagrebački nego galetinski.

S prezirom je odbila snahinu pomoć oko pospremanja suđa, a potom uzdahnula jer su muški stavili šahovsku ploču na stolnjak koji nije stigla maknuti.

„Mama, mi ti namo dugo, moram se još z jenim pajdašom najti, a i zutra delamo si od jutra.“

„No, da pa ste i bili dugo pri nas… Ne vidimo vas po pol leta, te pa doletite glet či smo živi i mom nazaj. Fčasi i za to nedu meli čas. Ne, Ivo?“

„Mama, naj ve pak…“

„A Petru pa sam ne vidla ne znam kak dugo. Saki v svojemo sveto, a baka i deda moreju hmreti kaj neu nišči znau.“

„Mekni si topa jer ti ga dobim zabadav“, prekine ih Ivo Vadlja i priskrbi još malo mira.

Odužili su Botvinik i Talj u blaženom miru, a remi se spuštao s blagim sumrakom. Tu Ružica Vadlja već žustro sprema meso, kolače, pekmez, zimnicu, sok, s uzdasima i oblijetanjem, s potmulim gunđanjem, s vrećicama i cekerima, uz „Imate mlodoga krumpera?“, „Imamo.“ i onda trpanje krumpira u vrećicu iz ljubavi i nepovjerenja. Novac krišom utisnut u unukinu ruku, ponos, briga, zveckanje ključeva i zadnje riječi: „Ka mi donesete drugi pot toga cekara nazaj!“ i „Čujemo se.“. Satima nakon što su otišli u krevetu je Ružica Vadlja još razmišljala je li rekla i dala sve što je trebalo.

---

Sutradan je čak izgledalo kao da je sve u redu, usprkos onoj bezočnoj slovenskoj uroti. Noćna kiša dobro je isprala Heladu galetinsku i srdžbu ahilejevsku i Ružici Vadlja ujutro je ipak laknulo što ne treba zalijevati. Nije morala ni kuhati, od nedjelje je ostalo dovoljno, pa je posegnula za skandinavkama iz starih novina, to joj je lakše sjedalo od knjige. Utonula u dremljive inicijale i kemijske elemente, kad ih je u hipu raspršilo zvono na vratima. Ozlojeđena je sfinga progunđala, jedva-jedvice napustila poziciju i na ulazu zatekla čovjeka s ciglicom kave u ruci i s nekako poznatim očima. Čudna tišina u didaskalijama, a potom plahe riječi.

„Dobar dan. Ne znamo se, ali… kak nek vam povem… Ja sam od Lujzeka Bedića sin. Vi ste Ružica, ka ne?“

---

Nikad Proust nije čuo za Galetinec (ni većina Galetinčana za njega), no pogladio bi brk kad bi vidio da i ovdje njegovi madeleine-impulsi čuda rade. Na spomen jednog imena u sijedoj je glavi zasjala kao Combray galetinska zemla s koje su se netom povukli okupatori, zapadni i istočni, i ostavili bosonogo sirotinjsko blato. I Ružica Vadlja nije tada bila Vadlja, nego još Bedić, s ponosom Bedić, i bilo joj je dovoljno to blato sve dok su njeni bili uz nju, a bili su gotovo svi, starci, djeca, ranjenici, povratnici, skrivači. Među njima i Alojz Bedić, nešto stariji polubratić, uvijek s bratskim osmijehom i jednom jabukom u džepu za Ružicu.

Zasuzila je Ružica Vadlja već kad je čula da se njegov sin zove Andrija, po Lujzekovu ocu. I sve joj je nakon toga teklo kao neki svileni san kojim su se popunjavale rupe u sjećanju, počevši od Marijanske brazde – sudbine dobrog Lujzeka od kojeg nepojmljivih pola stoljeća nije bilo ni traga ni glasa. Da život u tuđini može biti toliko neumoljiv i odgristi komad života kao komad jabuke, Ružica Vadlja tek je pokušavala shvatiti. Lujzek nikada nije pisao – kako se ljutila, tako se s tim i mirila, jer život lako postane tvornica razloga za ljutnju, proizvoda koji ničemu ne služe. Najzad, imala je svoju obitelj i rupu je zatrpalo mlado lišće.

Slike su sada iskrile kao s nakovnja, a one mutne čudesno su se čistile.

„On je meni bio kaj brat. A jo sam opče ne znola niti ka se oženio niti ka je familiju meo. Niti ka je hmr'. Opče sam nika ne znola.“

„Je, ide štrto leto kak ga ga ne.“

„Jaj, Lujzek moj… No, daj mi još jempot povič kak je to ž jim bilo. Zodji pot smo se vidli rom posle kak je jegov japa hmr', stric Draš – tvoj dedek.“

Ponovno je Andrija ispričao priču o Lujzeku Bediću, stasalom bez majke i vezanom uz oca kojega je njegovao nepokretnog nakon nesreće s kolima. Otac umro, a Lujzek prelomio – divljačkim će radom izbiti svaku kap gorčine i plača iz života, mora se maknuti, odlazi van, u daleku Australiju, ni manje ni više, i u rudniku na pupku svijeta lije svoj međimurski znoj. Tu se ženi Hrvaticom, u zrelim godinama dobiva sina, a onda se vraća u domovinu. Zadrhtala je Ružica Vadlja na istim mjestima kao i kad je prvi put slušala priču, kosnule su je iste riječi. A suze ponovno krenule kad je doznala da je Lujzek sinu od sve rodbine najviše pričao o – Ružici. 

„Japa je dobio službo v Zagrebo i tam smo ostali. Šteo se posle v penziji vrnuti v Međimurje, ali je zbetežo.. Alzheimer. Dale pa znote.“

„O, Lujzek moj srmaški, Bog mo grehe prosti, naj počivle v miro… Bar ka je srečo meo, ka je takšoga dobroga sineka dobio. Pa čekaj, ti si unda celo vreme v Zagrebo, od da ste se vrnuli??“

„Je.“

Prošao je Andrija prvi test. Ostala je Ružica Vadlja zatečena besprijekornim dijalektom čovjeka koji nikad nije živio u Međimurju i da kako je to divno, a ne njezini koji su purgerizaciji dali na volju. Na ovakav tijek razgovora morao se Ivo Vadlja namrštiti. Nakon stiska ruke s Andrijom sa zanimanjem je slušao o Lujzeku, no na svoju djecu nije dao. Znao je da sa ženom mora opet voditi isti razgovor nakon što gost ode.

Ružica Vadlja bila je u transu. Nije joj trebalo dugo da ode po kutiju sa starim slikama, a to je značilo da slijedi njezin trenutak dominacije. Premda se linija Bedić u posljednje vrijeme dosta osipala, živjela je s istim ponosom u fotografijama i u gustom obiteljskom stablu koje je ona sama iscrtala. Na rodbinskim susretima uživala bi u raspravama na temu „tko je komu što“ jer je tu bila neprikosnoveni autoritet. S užitkom bi slušala samouvjereno izlaganje nekog od rođaka, da bi ga naposljetku sasjekla pravim stanjem stvari, pravim imenima, pravim godištima, uklesanima u njezin um, i onda zabola pobjednički barjak – gordo papirnato stablo, da svi vide tko je u pravu.

No Andrija je znao daleko više no što je ona i slutila – pa pobogu, otac mu je o precima potanko pričao. A evo na slici i mladog Lujzeka, pa Draša, pa Draševih roditelja kojih se Ružica također živo sjećala. Svih se sjećala, čuvala ih čitav život, a evo, tek sad ima dostojnog sugovornika. Gledala je mladog rođaka i vjerovala da je Božja providnost zaslužna za ovaj susret, da drukčije nije moglo biti. Još kad su u hrpi fotografija našli djecu Bedićevih, gdje Ružica i Lujzek zagrljeni stoje sa strane, i kad je Andrija identičnu sliku izvukao iz torbe, ozarenje je nadraslo jedan umirovljenički dan, a radosni potoci potekli niz obraze.

Rijetko kad bi Ružica Vadlja zaboravila na brige i logore starosti u kojima se više ne isplati biti sretan. Drugi bi je uvjeravali da ima toliko toga što neki nemaju, a ona bi u ljutnji svojoj sreći uporno pronalazila rupe, zatrpavala bi je u robu s greškom. Mrzila je uvjeravanja, sasula bi im sve svoje boljke u lice, i tlak i kukove i noge i križa, i sve zapečatila godinom proizvodnje – no sada je Ružica Vadlja bila sretna. Lujzeka nije više bilo, ali bio je tu Andrija, sve sličniji ocu što ga je duže gledala, i s njom je komentirao slike i nadovezivao se na anegdote po nekoliko desetljeća starije od njega. I život je nekim čudom bio lijep. I nekim je čudom gunđanje i u toj idili uspjelo promoliti nos – ovaj put zbog nezainteresiranosti djece i unuka za priče o prošlosti. Ivo Vadlja suzdržavao se, a onda presjekao.

„Jo idem Bokijo dok je išče doma, obečo mi je liter rakije. Bez zamere, Andrija, drago mi je ka smo se upoznali.“

Ponovni stisak ruke, dizanje pogleda s crno-bijelih ljudi, a potom tresak vrata i nijema psovka za van. Na sve je to Ružica Vadlja u svom transu samo odmahnula rukom. Gledajući svoju majku kako pozira ispred škednja, konačno se sjetila pitati i za Andrijinu majku.

„Ona vam je bila z Podravine, ne dalko, a vište kak so se zišli tijam v Australiji.“

„Bila? Hmrla je?“

„Je, to sam ne reko… Japa je dišo pred tri i pol leti, a mama ve pred dva mesece. Nažalost.“

„O srmaček! Moje saučešče…“

Ružičina sreća pretvorila se u suosjećanje, u neki majčinski štit. Kad je čula još i ovo o Andrijinoj majci, nije se mogla oteti dojmu da se povijest ponavlja. Ponovno je jedan požrtvovni Bedić proveo mladost skrbeći za bolesnog roditelja, pa u tridesetima ostao sam. I već je zamišljala kako se i njena mladost ponavlja na ulicama Galetinca i tek je iz druge ubrala da joj Andrija govori kako ipak nije sam. Uzeo je novčanik i pokazao joj tri cvijeta za koja živi: životnu družicu i dvoje mališana, nasmijanih i blaženih jer ne znaju da im je tata tehnološki višak i da odrađuje još samo otkazni rok.

Ružica Vadlja osjećala je da nešto mora poduzeti, srce bi je boljelo kad bi rod ostavila na cjedilu. Sve preostale nedjeljne kolače i meso po defaultu mu je spakirala i nije htjela čuti pregovore. Njegova nevoljka rečenica da ostaje bez posla kao mijeh je otpuhala iz nje svaku kap sebičnosti. Sjela je do njega i uhvatila ga za ruku.

„Čuješ.. jo tebi moram nekak pomoči. Lujzek mi je bio kaj brat i on bi, da je živ, isto za mene i moje napraviu. Jo i Ivo imamo nekaj zašparano i…“

„Ma niti slučajno, ste malo smešni?! Niti za Boga, snašo se bom ja.“

„Posluhni me! Imamo nekaj zašparano i otod morem zeti bar ka ti bo za prvo silo dok si posla ne najdeš. Jo to očem!“

Odgegala se do spavaće sobe i prišla komodi gdje je u čarapi spavao lijek za crne dane.

„Najte se srditi, ali jo nebrem to dozvoliti. Idem“, odjeknulo je iz blagovaonice. „Fala na semu.“

Dvojila je Ružica Vadlja u očaju, no Andrija se već uvrijeđeno hvatao kvake na ulaznim vratima, pa je požurila nazad.

„Oprosti, naj mi zameriti, čekaj…“ Stislo ju je u prsima od svega, a onda ga je još jednom čvrsto zagrlila.

„Oprosti, sam sam štela pomoči, nika drugo. No, vrečko si si zeo, nutri so ti.. Jaj, ve vidim ka sam ti cvirke ne dela! Evo, sam mi pet minot daj ka ti cvirke z podruma donesem, more? Evo, sam išče to, prosim te.“

Andrijin umorni smiješak dao joj je nade da nije sve izgubljeno i koraci više nisu bili tako bolni kad je silazila niz stepenice. I život je nekim čudom bio lijep.

---

Nije Ružica Vadlja mogla ni sanjati ovakav početak tjedna. Slovenska sabotaža prestala ju je moriti, noge su prestale boljeti, a svađe sa sinom nije se ni sjećala. Nadula se od silnih otkrića i popunjenih rupa i mislila je da će se rasprsnuti ako s nekim ovo ne podijeli. Od uzbuđenja je tek iz trećeg pokušaja ispravno utipkala broj sestrične u Čakovcu.

---

„Od šteroga Lujzeka?“

„Kaj od šteroga? Od našega Lujzeka, Bog s tobom, Bediča, kaj je dišo v Australijo posle kak je stric Draš hmr'! Naš dedek pa jegov dedek, od strica Draša japa, so si bili…“

„Aha, Drašov Lujzek, no, je. A što je to bio pre tebi?“

„Pa sin jegov, Nada, ti velim! Lujzek je sina meo, jo sam opče ne znola, kak niti ti valda!“

„Lujzek Bedič?“

„No, je, kaj ti je ne jasno?“

„Pa je ne bilo ka je on ne mogo deco meti?“

„Što, Lujzek? Pa kak je ne, ti velim da je sin jegov bio tu i se mi je povedo, kak se Lujzek vrno i kak so v Zogrebo živeli i…“

„V Zogrebo? Čekaj, ve postani malo, jer mi je stopram nika ne jasno. Ve ti bom rekla kak so mej povedali, to je kaj jo znam. Jempot več zdovja, da je moj japa išče bio živ, sam ga pitala za Lujzeka. On ti je.. no.. navodno ne mogo deco meti, srmak. I več predi je šteo diti otod, znoš kakši so ljudi, odma se norca delajo. I kak se stric prehitio s kolima, to znoš, osto je ka se bo za japo brigo, srmaček. Grdo mo je bilo. I stric je hmr', Lujzek pa je dišo. I, kulko jo znom, se je on več ne vrno sem. Zodje kaj sam jo čula, to je moja Snježana nekak zazvedila v oni.. matici iseljenikov… No, čula sam ka je navodno fest betežen i ka se tam nekši Hrvati zote.. hrvatske zajednice za jega brigajo.“

Ružica Vadlja sad sluša jezik koji ne razumije. Nekoliko puta da će upasti sestrični u riječ, ali je uvijek nešto stisne u prsima. Slobodnom rukom bezglavo sklanja sitne stvari sa stola. Sestričnine riječi padaju i razbijaju novoizgrađenu sliku sirotog Lujzeka, a ona ih u sebi niječe, pa onda ponovno važe. Posljednje pitanje zabije se kao koplje u njen grudni koš.

„I te čovek kaj je bio pre tebi veli da je sin od Lujzeka Bediča?“

Taman se Ružica Vadlja zatekne blizu spavaće sobe, još uvijek odškrinutih vrata, i zapilji se u treću ladicu stare komode, jedinu s ključem u bravi. Stane se tresti i u grču cijediti Zdravomarije, jednu za drugom, ne zna više čini li to šutke ili tako da je sestrična na liniji čuje, ali nije bitno, bitno je sad samo da provjeri, da prebroji u škrinjici, mora provjeriti za svaki slučaj, makar koje su šanse, ipak mora pogledati, prvo mora otključati, ključ se zaglavio, ne ide, a ne, ipak ide, škljocnulo je, dobro je, otključala je, tu je škrinjica, među maramama, ne, gurnula ju je dalje, u kut, tu je negdje, puno je tih marama, mora biti tu, ako ne, onda je u drugoj ladici, ne, tu su kape i marame, tu nije, tu ni ne stane, a u prvoj ladici, tu je!, je li to?, ne, nije to, to je nešto drugo, to je muževa kutijica za lijekove, tu su samo njegove stvari, ne, nema je tu, ona je negdje drugdje, on je.. nema je tu. Nema je.

Nema je.

Zaplače Ružica Vadlja nad svojim otupjelim Kerberom i više ne čuje kako iz slušalice dopire sestričnino: „Halo! Halo! Si tu?“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg