proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.



 

NEKE SU STVARI NEOBJAŠNJIVO PLAVE 

15.10.’22. (08:00) - 16.10.’22. (08:00)

 

I

08:00

Moje prvo sjećanje je ono na pogreb. To sam osvijestila u petak ili subotu. Nisam sigurna. Sjedila sam za šankom i pričala o tome kako mi je mramorna vaza s djedova groba, zajedno s postoljem što je drži, skliznula na susjedni i time ga oštetila. Padala je kiša. D-mol je navodno tonalitet smrti, što ima smisla, obzirom da je F-dur tonalitet zemlje. To govorim, jer mislim da sam u svakom trenutku svog postojanja svjesna smrti. Kad te ni, te ni. Tako voli reći moj tata, s kojim se voli slagati moja teta, Klaudija. Ona vaza koju sam srušila postoji, kako bi u njoj postojalo umjetno cvijeće koje nosi moja druga teta, Laura. Ona se rijetko kad slaže i sa kim tko nije ona sama. Meni je kao takva draga. Nisam sigurna misli li Laura o prolaznosti, ali često u njenom naboranom licu vidim Uliku, njenu majku. Laura je jednom skoro postala pjevačicom pa smo u tome slične. Nedavno ili davno, ne sjećam se kad, zaključila sam da je svaka cigareta zapravo prigušivač riječi koje si ne znamo reći na glas. Laura rijetko šuti i postoji bez cigarete u desnoj ruci. Nevjerojatno je koliko može govoriti dok, u toj kombinatorici gesti, šuti. 

˝ŠUTI I PJEVAJ˝

 

Odgovornost i sloboda su možda isto. Profesorica Šterk je jednom rekla da moramo biti odgovorni prema svojim željama. Često se toga sjetim. Pogotovo onda kada imam slobodu odlučiti kako želim provesti naredne sate, ako su oni slobodni od svijeta.

 

Ne pjeva mi se. Izbacuje mi se osjećaje, gleda mi se u prazan zid sprid kojeg pleše bila zavjesa, sluša mi se tišina malega grada u dva popodne, ali mi se ne pjeva. Kao da bi dala svoje tilo bjelini, kao da bi mučala. Razmišljan o temu da bi stila da niki takne moju kost koja se izdiže sa strane prsa, kad dignen ruku u zrak, ležeći na boku (kao i ja), uzad mene. Možda i da. Onda bi morala skinuti mornarsku haljinu upackanu šugon, jer je teplo pod sivin nebom kolovoza. Mama je pitala kako san. Rekla san dobro.

 

09:17

Užasava me pomisao na jutro u kojem život prestaje biti film. 

 

Ulica miriše po friganim ribama. Volim dovršavati misli. Onda sam sigurna da sam dobro; da imam smisla. Isto se tako osjećam u muškom sakou. Trenutak koji jenjava, manifestacija je tih dvaju elemenata moje trenutne svrhovitosti. Misao koju sam maloprije završila, je ta da me ne zanima sadržaj tajni, koliko i držanje istih, i da je zapravo to slučaj kod većine ljudi. Jednom ću drugom prilikom objasniti zašto. Sinoć su me obrazi boljeli od smješkanja.

*

Uvijek želim ući unutra. U centar. U sredinu, u svaki prostor koji pruža mogućnost iscrpljivanja i ushita neke vrste, kakve god, u kolikoj god potenciji. 

Tresu mi se ruke. Vjerojatno jer se trese ono što ih drži. 

Ne želim to reći, ali danas, kao da se je uvuklo u moju majicu; onu koju držim najbliže koži. U Puli je već hladno, pa ih nosim tri.

 

10:00

Uvijek čuvam prste. Tata kaže da je dobro znati stvari. Mamin tata, zbog kojeg sam se trebala zvati Karla, preživio je koncentracijski logor jer je bio dobar u vrtlarenju. U slučaju katastrofe, imam prste, koji znaju svirati violinu, iako ne znam zašto bi ju itko tada želio čuti. Bilo bi sjajno da mi i mozak ne atrofira. 

Obrazi su me boljeli od smješkanja jer mi se nije smiješilo. Ništa nije bilo smiješno. Čak je sve bilo pogubno dosadno. Smješkala sam se zato što sam željela da svi budu uvjereni da sam dobro, baš zapravo dobro.  Dok je istina takva da sam, onda kad sam najbolje, obično bezobrazna i jasna. 

Jednom sam prilikom, oko sedam ujutro, rekla da u Puli ni prašina nije toliko prljava da bi bila lijepa. Veseli me to da se Milica seli u centar.

 

11:11

Opet je došlo vrijeme u kojem bih pojela sve gumene bombone, u kojem bi bila proždrljiva. Odvratno proždrljiva. Udebljala bih se do neprepoznatljivosti. S druge strane, spuštajući kuke na vratima, kako bi otvorila oba krila, primjećujem duge dlake na gležnjevima. Hlače su prekratke, a čarape nedovoljno duge. Zbog toga se danas proklinjem. Pitanje je ovisi li moja želja ustvari o tome može li moje postojanje motivirati takvu istu želju prema meni, u drugoj osobi. I kakve veze sa svim tim imaju gumeni bomboni. Jedan mi je profesor na akademiji govorio da imam problem sa završavanjem projekata. To ga je frustriralo i ponekad bih bila voljela da ta istina mene frustrira barem koliko i njega. Možda bi tada sve bilo drugačije. 

 

II

13:42

Šetnja od i prema školi me podsjeća na neko drugo vrijeme i nisam sigurna je li jesen ili proljeće. Ili jesen izgleda isto kao proljeće koje putuje u suprotnom smjeru.

*

Pitam se da li sam toliko muževna, kako to kaže Marija, jer me riječ ženstvenost (kao i inspiracija i ljubav), tjera na povraćanje? 

*

Marija se i dalje crveni kad me vidi.

13:05

Marco kaže da u snovima muškarci simboliziraju akciju, a žene osjećaj. Pitam se da li je to moguće povezati s time da se Marija crveni kad me vidi, a možda i s time, da se ja osjećam najbolje u muškoj odjeći jer ona ne limitira moju neprestanu želju za gutanjem života, kao da je život torta od čokolade u koju bi najmanje dvaput mjesečno besramno zarila glavu.

*

Marija je rekla da su sve cipele koje sam do sad pogledala nedovoljno lijepe i nimalo ženstvene i da bi bilo dobro da počnem nositi lagane pete. To izbjegavam jer sam već ovako visoka, a još više od toga, jer se pete čuju. Ne volim biti u centru pažnje, iako u njemu uvijek završim.

*

Vrijeme je sporo, i opet se osjećam kao da bi trebala biti drugdje.

 

14:14

Ono kad sam rekla da mi se srce znoji, to sam iskreno i mislila. Jednako iskreno mislim da je ponekad teško razlučiti da li mi se bodeži ubadaju u srce, ili iz srca prema van, kroz kožu. Razmislila sam i rekla bih da je ipak ovo drugo jer bol osjećam i u unutarnjim bridovima svoje opne. Zapravo, to nije bol nego već više neugoda. A onda ima smisla da se srce znoji jer ne staje sa bodežima, zaboravljajući pritom da je koža s unutarnje strane neprobojna. Ja ne znam što to sve znači. Neće pasti kiša, a neće biti ni sunca. Kad bi znala od kud dolazi moja tuga, gdje je ona rođena, opet to mjesto ne bih spalila. Neke su stvari nepovratne, a žao mi je jer moja mama to nije zaslužila. Kao da je sve blago prokleto, i baš sad, kao da opet volim jazz. 

*

Margherita je moja šibica.

 

15:03

Ne volim kad me ljudi pitaju da li negdje pjevam i nastupam, kao da ih se to iz nekog razloga tiče ili ih se tiče više nego što bi se moglo ticati mene. 

Nedavno sam srela jednu poznanicu. Neprijatno dosadna, istovremeno potpuno opijena sobom i sebe nesvjesna, vjerujem da mi je u nekakvom rodu, a sigurna sam da mi nije draga. Pitala me da li negdje pjevam. Što, ako smijem primijetiti, zvuči kao konstrukcija koja se ni za što ne drži. To je kao da nekoga pitate, da li negdje lovi ribu, ako je ribar, ili ako je slikar, da li negdje slika. Naravno da negdje pjevam, da svi negdje lovimo ribe i slikamo murale, ali kakve to veze ima sa ženom čije zvanje ja ni ne znam, većinom zato što zvanje nikad nije ni imala. Svi nešto radimo, ali kad se tome doda lokacija izvođenja te radnje, u vidu riječi ‘gdje’, kao da odjednom ta akcija postane od javne važnosti. Nisam pjevačica ako pjevam u tušu, niti ribarica ako lovim ribe u kadi; ali odjednom, kada mjesto izvođenje te, bilo koje akcije, bude dovedeno u kontekst nje same, kao da tek onda dobiva na vrijednosti jer se tek tada netko, tko nije izvršitelj radnje, može od nje okoristiti. Možda ja u svom pjevanju nisam vidjela koristi, pa mi je zato to pitanje uvijek zvučalo smiješno. Vjerojatno.

Iako se ne sjećam zašto, tog sam dana odlučila govoriti istinu pa sam odgovorila brzim i odlučnim ˝ne˝. Kad me je pitala zašto, a ja sam odgovorila sa ˝jer mi se ne da˝, njen je komentar odlučio biti ˝pa zar ne bi bilo lakše pjevati, nego raditi u dućanu?˝. Ne bi. Ili ne znam bi li. 

U dućanu prostituiram svoje vrijeme, u okviru osmosatnog radnog vremena, a u pjevanju svoj identitet. To možda i je isto zato što je jednako bolno, jer jednako od ovoga što jesmo, oduzima, bez da ikad dovoljno vrati. Naravno, bilo bi lakše dati se nečemu u što zapravo i vjerujem. Zato i ne pjevam (nigdje), nego prostituiram svoje vrijeme i odbijam odgovarati na pitanja kao ovo gore, u istoj maniri u kojoj su ona postavljena, dok ne shvatim vjerujem li zapravo u išta. Kao da sam sigurna da će to promijeniti sve. Kao što sam već rekla, volim dovršavati misli, iako je upitno da li mi zaključci uistinu donose sreću.

*

To sve, što sam sad rekla možda je smisleno samo u mojoj gorčini. Nisam još naučila. Glazba je svačija, a samo ponekad moja, kao i sve na svijetu. Naučiti ću to nekad, nešto kasnije nego što napišem ovaj tekst. 

*

Margherita kaže da ne mogu koristiti nihilizam kao ispriku. Vjerujem da zna, koliko povremeno znam i ja, da je to samo privid; moj nihilizam. Još sam mlada, da bi bila sigurna da sam ga cijelim srcem zaradila. Ono je sada tek sredstvo. 

S druge strane, otac jedne bivše učenice, kojeg sam srela neki dan ispred škole, pitao me jesam li dobro i u glazbi. To je bilo lijepo i promišljeno.

 

15:40

Zna se dogoditi da me sam prizor ljudskog bića s kojim imam ili nemam veze, rasplače. To nerado priznajem. Ipak lakše od kad je to isto priznala jedna kolegica, profesorica klavira, kojoj se potajno divim.

Dogodilo se to prije pet minuta, kad mi se stariji gospodin sa očitim vitiligom, obratio sa ˝oprostite gospođice, smijem nešto da vas pitam?˝, a i pred koji dan kad je Anja, učenica prvog razreda osnovne škole, glavu smjestila na maksimalno deset centimetara od stalka, a violinu i gudalo uspjela strpati negdje između te dvije točke.

Valjda me rasplaču ti blagi, nenamjerni i nenametljivi prikazi humanosti, u svojim raznim oblicima defektnosti. Mekano je. Možda (mi) je zato ponekad toliko teško. Ne znam da li je previše svega za osjećati ili ja osjećam previše svega. 

Anja je rekla da joj je sve mutno. Možda me je to povelo preko ruba. Kao da je u tonu te rečenice ipak malo okrivila sebe, za to što je sve oko nje mutno.

Danas je dobila naočale, i moći će, zbog njih, popraviti posturu i općenito bolje svirati.
 

III

16:07

Napredak je obično spor. Jutros sam razmišljala o tome imaju li zmije kralježnicu. Pomislila sam da bih to mogla pitati Iru, ali sam onda odustala jer me je bilo sram. Naime, većinu njenih sati biologije u gimnaziji nisam provela u školi, a osim toga, čini mi se da ljudi općenito znaju takve stvari. O zmijama i kralježnicama. Moji učenici sa mnom moraju biti jer sam sa njima na nastavi sama, ali to znači da i ja moram biti s njima. To je najčešće izrazito iscrpljujuće, za mene i njih. Prošlog tjedna, jedna je učenica besramno izjavila da se tonalitet sa tri snizilice zove ges-mol. To se nažalost dogodilo početkom sata, pa smo jedna drugu morale izdržavati još neko dogledno vrijeme. 

 

16:43

Stišćem zube. To ne volim jer to znači da noćas neću moći zaspati kako bih željela. Volim se na kraju dana osjećati kao da sam cijeli dan kopala. Ponekad razmišljam o tome da otvorim cvjećarnu, ali to ne bi pomoglo ničemu. O tome svemu razmišljam zato što je ovo šesti sat mog nalaženja u istom prostoru. Nikad nisam, koliko sada, razmišljala o karakteristici ograničenja koju pridobiva svaki prostor, onda kada se u njemu, bez neke više svrhe, poslanstva, nalazi. 

Nisam sigurna kako se nositi s anksioznošću. Mislim da to ne zna nitko. Ponekad ju pripisujem tome što u tom trenutku, kad ona nastupi, nisam u stvaranju nečega što je važno, nečega što bi moglo promijeniti nešto drugo, iako i to sa svrhom nema nikakve veze. 

Marija danas nije došla. Ona uvijek dođe samo onda kada treba. To znači da mi danas nije potrebna, da danas mogu sama. Sigurno mogu, samo što još nije ni pet sati, a već mi je sigurno deset minuta teško postojati u ovom obliku. Otišla bih. Ne znam kud, ali sigurno bi to promijenilo nešto, nekako. Ono što je svakako od koristi, je to da se moje tijelo obično razbudi tek nakon pet sati poslijepodne, i najviše onda kad je samo. Uskoro će se ti uvjeti stvoriti sami. 

*

˝PIŠI˝

 

17:30

Zapravo postoji jedna poduža lista stvari koje bi mogla napraviti, prije nego što odustanem i otvorim cvjećarnu ili krenem u organizaciju vjenčanja. Radi se o tome da mi treba netko drugi, treći, netko da mi na te stvari skrene pozornost. Koliko dobro razumijem druge u kontekstu trećih, toliko loše razumijem sve, u kontekstu sebe. 

To mi svakako daje na komičnoj vrijednosti, iako oduzima od oštrine. 

*

Na pauzi srećem jednu drugu poznanicu, dražu od one prve. ˝Pjevaš?˝

Napredak. 

*

18:21

Opet se osjećam kao da mi se srce stišće u kutijicu manju od one koja je za njega bila predviđena. Obično ne govorim sve zato što nisam sigurna da bih se mogla nositi s posljedicama vlastitih riječi ili, još gore, onih iskrenih misli. Često filtriram, zapravo najčešće, misli, prije no što ih postavim na pladanj i prezentiram kao nečiju večeru. Paralelno s tom misli, izrazito me rastužuje hrana koja ne uspije doseći moja očekivanja. Marija je prošla ispred radnje, prvi put s mužem i ženskom torbicom. Ako su riječi kao hrana, onda mora biti tako da adresanta svojih riječi znam rastužiti, često, svojom nepotrebnom pažnjom oko njih, koja je na kraju uvijek i sebična. 

Često želim razbijati boce, a ponekad zapaliti svijet, a onda leći na površinu mora i gledati u sunce, kroz dim i kanadere, koji lete opasno blizu mome tijelu na putu da taj požar ugase. Kao da u zadnji tren, ipak, shvatim da nemam šibica i da sam sve boce već bacila.

 

IV

19:20

Kao dijete, inzistirala sam na tome da moja prva učiteljica violine glazbu zove glazba, a ne muzika. Imala je velike ožiljke na rukama. Puno godina kasnije, Klaus me je pitao volim li ja uopće glazbu. To me je tada pogodilo više nego što sam si dopustila pokazati. Žao mi je da nikad nisam svirala u punk bendu. Kao da bi mi to iskustvo sada bilo dragocjeno u pokušajima življenja. Osjećam umor i kajanje zato što noćas nisam zapisala snove. Bili su lijepi. Mislim da sam se uvijek bojala glazbe i vlastitog vrištanja i da mi je zato bilo neugodno. 

Ništa nije tu, a da bi moralo biti suvislo.

*

Bilo bi dobro naučiti znakovni jezik. To je jednom rekao Eric, kad smo razgovarali o tome koji bi jezik voljeli naučiti. Ja sam rekla ˝poljski˝. Posramila me kratkovidnost vlastitih misli, pri uspoređivanju naša dva odgovora.

 

21:20

Već je večer, i mislim da sam shvatila. 

Uvijek govorim da moram raditi stvari koje su važne, iako ne znam što to zapravo znači. Isto tako, često sam ljuta. Millie je rekla da je kombinacija ovih dvaju rečenica odgovor. Slažem se.

˝Stanley Kubrick je bio najbjesniji čovjek na svijetu.˝

Očito je da količina moje šutnje prelazi onu koja bi bila zdrava. Razmišljam o tome kada sam posljednji put bila neustrašiva.

 

21:37

Slušam Schumannovu sonatu za violinu i klavir u a-molu. Uvijek kad se sjetim Schumanna, sjetim se mora, i one priče starog profesora iz povijesti glazbe, o tome da je samoubojstvo ulaskom u more zapravo najblaži način izvođenja tog čina, zbog toga što se u moru osjećamo kao da se vraćamo u majčinu utrobu. Umilnost. Već se neko vrijeme pitam postoji li ta riječ zapravo ili sam je izmislila sama. 

Zbog svih osjećanja, koliko god ne volim tu riječ (koja također, vjerojatno ne postoji), dajem sve od sebe da navečer, kad tonem u san, otpustim barem nešto, barem nekoga, da očistim tijelo za sutrašnji dan. Glazba je ponekad odvratno teška, kao i sav život. Ono što me uvijek oduševljavalo, koliko i zbunjivalo, jest nedostatak njene materijalizacije. Moj je brat arhitekt, i kao dijete, htjela sam postati on. Zgrade zauzimaju prostor, fizički mu oduzimaju slobodu i suverenost koje su mu tad pripadale. Onda je to jasno. Vidljivo je i opipljivo. Što je sa glazbom i mislima? Gdje se oni materijaliziraju? Ponekad je hodati između zidova u Vodnjanu ili nekim drugim gradovima slično plivanju kroz duboko i gusto ulje, plesanju u piti od marelica. Zašto je tome tako, to je potpuno neobjašnjivo, ali možda objašnjava nešto drugo. Još nisam sigurna što. 

 

07:53

Dočekala sam zoru.

To mi je uvijek drago; budna dočekati zoru. 

Trebala bih reći sve, a onda kada imam previše riječi, pisati. Sad sam iscrpila sve, i to me čini sretnom. Srebrne dječje cipelice koje me čekaju na podu nadomještaju zlatne listiće koji ne postoje, ali mi se svejedno čini da padaju svuda oko nas. 

U glazbi uvijek postoje strukture, uzorci, razlozi i okviri. Možda zato u životu patim od potrebe za strukturom iako je zapravo najčešće ignoriram. Da je ovaj dan kompozicija, ovo bi bila kadenca. Inače, onaj profesor koji je plakao na Beethovena, znao je govoriti da je u glazbi harmonija tek pitanje tenzije i rezolucije. Teško pada na lako, kvinte ili male sekunde, kao gravitacija. Možda mi se ni sada ne pjeva, osim tiho, lagano, negdje sebi samoj. 

Dan je kadencirao više nego jednom, a sada zapravo. Teški crveni zastori.

Postoje stvari, koje su neobjašnjive i istovremeno neobjašnjivo plave. Ja se užasavam nedostatka vremena i zaborava, pa me zato rastuži nemogućnost dokumentacije života, onda kad ga je najviše, onda kada je najgušći, onda kada me umara. 

 

*****

 

Mama je slučajno pročitala prve retke ovog teksta. 

Izgledala je zabrinuto i pitala kada planiram izaći sa svojim glasom. 

˝Mama, dobro sam.˝

 



 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg