intervju

Nikola Pavičić: „Manje je više“, trebao bi biti po meni credo suvremenih književnika

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Nikola Pavičić je u uži izbor ušao s pričom ''Suncem i vremenom opržena tijela''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od osam natjecatelja.

Gdje i kako živiš?

Rođen sam u Zagrebu, a od pete godine stanujem u Svetoj Nedjelji. Živim običan život studenta iz suburbije, isti ili sličan kakav žive moji vršnjaci u zagrebačkim satelitskim gradovima: svakodnevne migracije u Zagreb, faks, učenje, druženje s prijateljima, škola stranih jezika, a ono vremena što ostane “potrošim” na čitanje; pisanje ostavljam za (nadam se) slobodno ljeto jer fakultetska literatura vrlo brzo iscrpi „inspiraciju“ iz čovjeka.

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Jedina aktivnost koja mi nikad ne dosadi. Najbolja razonoda, najintimnija ispovijed, najpouzdaniji suputnik, najvidljiviji putokaz, itd.

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Mislim da to vrijedi za sve umjetnike-stvaraoce, ali poseban je osjećaj djelo privesti kraju. Divno mi je gledati misli uobličene u crne mrlje na papiru koje su do tada bez forme samo plesale u mojoj glavi. No, u samom postupku pisanje ne uživam jer koliko god da su rečenice i misli dobro strukturirane u glavi, u trenutku kada ih treba prenjeti na papir nešto me ili koči ili imam osjećaj da misli nisam dobro uobličio, da trebam još nešto dodati ili ukloniti višak i taj me osjećaj prati tokom cijelog pisanja. Više volim čitati nego pisati. 

A ono najgore?

Pisati na ho-ruk bez ikakve prethodne skice kako bi djelo trebalo izgledati i što bi mu bile glavne teme. Nastojim ne započinjati s pisanjem ako ne znam kako će otprilike tekst izgledati na kraju i u totalitetu.

Koje su tvoje teme?

Želja mi je literarno obraditi snove. Nije to nikakav neonadrealizam ili nešto slično, već me zanima taj fenomen kao „prostor“ (u nedostaku boljeg termina koristim taj neprecizni pojam) u kojem sravnavamo ono što nam se desilo ili nam se dešava u životu. Ne mislim da su snovi nekakvi tajni znakovi ili da kazuju budućnost, nego jednostavno ponovno proživljavanje onoga što je java, samo na malo magičniji, komičniji, bizarniji način. Imam neki generalni koncept zbirke lirskih novela i pjesama o snovima koju polako upotpunjujem, dopisujem, raspisujem, skraćujem…

Što ti je motiv za pisanje?

Kao dijete imao sam veliki otpor prema čitanju, no volio sam izmišljati, prepričavati i slušati priče, pa mi se činilo da bi najbolje za mene bilo da budem režiser (moje je sedmogodišnje ja mislilo da režiseri ne trebaju puno pisati i čitati, nego samo snimati). Kako mi se odnos prema pisanoj riječi promijenio u osnovnoj školi, želio sam prepravljati ono što sam pročitao, pa sam uvidio da je upravo književnost najbolja za izražavanje stvaralačkog poriva jer od svih umjetnosti, književnost i muzika mislim da imaju najmanje „filtera“ kroz koje autorski rad mora proći.

Što te drži u ovom vremenu?

Drugi ljudi. Bez patetike, mislim da smo zaista poseban oblik života; tako različiti, asimetrični, kaotični, blentavi i hiroviti koji iznenađuju sami sebe, što glupošću, što genijalnošću. Ljudi su vječiti izvor smjeha, tuge, ljutnje, topline, odbojnosti… i takvo me šarenilo čovjeka privlači. (Možda je to razlog moje okorijele potrebe za tračanjem te zašto volim užurbana mjesta više od mirnih.)

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Imam četiri velika učitelja koji su najviše oblikovali moj čitateljski ukus i spisateljsko „umijeće“. Kada me pitaju tko su mi najdraži pisci volim reći: „Zola me naučio što je roman, Thomas Mann me naučio kolika je važna filozofska dimnezija književnog teksta, Krleža mi je pokazao da drama može biti ugodna za čitanje, a proza podatna za krasnoslovljenje te Baudlaire kao učitelj poezije.“ Potonji me toliko opčinio da „Cvjetove zla“ držim pokraj uzglavlja kao molitvenik; malo sektaški, no to je najbliže Svetom pismu što mi jedna knjiga može biti.

Njih četvoricu smatram uzorima, a ostali pisci su na mene utjecali dublje ili površnije, ali im se svakako veselim te ih smatram tzv. mojim piscima. To su Prevert, Cvjetajeva, Šop, Rousseau, Polić Kamov, Radović, Rakić, Houellebecq, Hamsun, Mandeljštam, Ahmatova, Kozarac mlađi, Mo Yan, Daša Drndić… I mogao bih navesti još imena, no ovo su ona koja mi prva padaju na pamet ili ih sada gledam na polici.

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Jedna od mojih „sramnih točaka“ je da čitam vrlo malo suvremenu literaturu, no ne iz neke averzije, nego jednostavno mislim da kao mladi čitatelj najprije trebam apsolvirati velike, stare i pomalo dosadne pisce; naravno, to je sizifovski posao, pa povremeno zađem i u suvremeno stvaralaštvo. Posebno su mi se dopali radovi već spomenute Daše Drndić, Olje Savičević, Đurđice Čilić i Damira Karakaša. (Navođenje poslijednjeg imena učinit će se kao vrlo prozirno dodvoravanje, no nije tako jer da želim učinio bih to na perfidniji način.)

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Bogu dragom hvala! Mislim da je to potpuno logično s obzirom na žensku emancipaciju koja intenzivno traje već više od sto godina i procvat autorica samo je posljedak tog procesa. Žensko iskustvo u književnosti je bilo marginalizirano, a sada se s pojačanim uključivanjem žena u kulturni život to iskustvo ne čini više passe, nego novitetom. Nisu žene tek nedavno počele pisati, još manje počele dobro pisati, nego su samo one najbolje postale vidljivije.

Što je ono što bi želio napisati?

Naslov koji će Nobelov komitet ocijeniti dostojnim zlatne medalje i honorara od milijun eura. ;)

Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Najvrijednije mi je to što imam priliku doći do čitaoca, bez obzira na nagradu, a ulazak u uži krug sigurno (barem se nadam) širi recepciju. Spoznaja da je barem žiri pročitao ono što sam ljetos natipkao čini me jako zadovoljnim jer moja se publika – a vjerujem da je to tako sa svim slabo ili nikako objavljenim piscima – svodi na prijatelje, poznanike i članove obitelji koje ugnjavim da pročitaju ili poslušaju moje tekstove. Lijepo je znati da netko primjećuje tvoj rad, a posebno je lijepo ako u mom radu netko i uživa.

Što pisac treba raditi?

Teško je davati „naredbe“ drugima, pogotovo iz moje pozicije neafirmiranog i još uvijek pisca-hobista. Zvučat će banalno, ali mislim da pisac današnjice ne smije pisati obimne knjige. Svaka čast trudu, no prošlo je vrijeme kada je publika imala volje čitati „Jadnike“ ili „Braću Karamazove“. U vremenu u kojem živimo svi preferiramo kratko i brzo; nije to samo po sebi ni dobro, ni loše, ali sigurno je da i pisanje mora biti u skladu s tokovima. Predviđam da će na ovu književnu epohu budući čitaoci gledati kao na vrijeme kada je pregnatnost bila na cijeni, a shodno tome, očekujem i dobru recepciju hibridnih oblika poput pjesma u prozi, lirskih dramoleta, tekstova na međi između pripovijetke i kraćeg romana. „Manje je više“, trebao bi biti po meni credo suvremenih književnika.

Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Svakako! Umjetnost je zrcalo društva, a šutljiv intelektualac i nije intelektualac; no, naravno važno je biti svjestan svojih sposobnosti koje ograničavaju sve, pa tako i pisce. 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Neću pretjerivati ako kažem da bi mi život bez pisanja bio manje lijepim. Tako da ću nastaviti pisati dok god bude tema i energije, a pitanje hoće li to biti jedna knjiga, jedanest ili stojedanaest uradak, ostavit ću otvorenim. A najveći poticaj su svakako objave mojih tekstova u književnim časopisima, na portalima i natječajima.

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Omiljeno mjesto za pisanje?

I što biste odgovorili?

Za skiciranje birtija, parkovska klupica i javni prijevoz, a za dubinski rad kućni kabinet.

Priču Nikole Pavičića možete pročitati ovdje.