kritika

Dvostruka igra

Piše: Anera Ryznar
Zoran Pilić: Đavli od papira, Profil International, Zagreb, 2011.
/iz Quoruma/
Priča o Šamskom, njegovim kreativnim mukama i nesređenom ljubavnom životu, kao i zanimljivom prijateljskom odnosu s ekscentričnim romanopiscem Fredom te drugim živopisnim likovima iz zagrebačkog književnog života...



 

Nakon zbirke priča Doggiestyle i uspješnog romanesknog prvijenca Krimskrams Zoran Pilić svojom najnovijom knjigom nastavlja niz kompleksnih, fabularno slojevitih pripovijesti koje svojim zapletima zasijecaju u društveno tkivo hrvatske posttranzicijske zbilje, a formalno donose niz narativnih eksperimenata i inovacija. Đavli od papira su roman koji ima formu dvostrukog rukopisa nastalog sklapanjem dvaju fabularnih tokova koji se nalaze u strogoj dijegetičkoj hijerarhiji. Vanjska je fabula romana ispripovijedana iz perspektive njezina protagonista i pripovjedača Šamskog – pisca kojeg zatječemo u trenutku kad započinje rad na svojem novom romanu Tatoo. Priča o Šamskom, njegovim kreativnim mukama i nesređenom ljubavnom životu, kao i zanimljivom prijateljskom odnosu s ekscentričnim romanopiscem Fredom te drugim živopisnim likovima iz zagrebačkog književnog života, primarna je dijegetička razina na kojoj se eksplicitno tematiziraju neka stalna mjesta postmodernističke naracije – etički i ontološki status mimetičke iluzije, plošnost konvencionalnih realističkih pripovjednih postupaka te priroda romaneskog jezika kojim sepostiže koherencija fiktivnoga svijeta. Primarni povod takvim promišljanjima upravo je umetnuti Šamskijev rukopis čiji su ulomci raspršeni duž temeljne fabule, čime se simulira dinamika njegova spisateljskoga rada i stvara iluzija neposredna pripovijedanja u kojoj čitatelj ima dojam da se umetnuti roman Tatoo pred njim oblikuje ad hoc.

Pišući roman u romanu Pilić svjesno kontrapunktira dva poetička modela koja su obilježila korpus suvremene hrvatske proze – postmodernističku parodijsku metafikciju osamdesetih i tvrdokuhanu stvarnosnu prozu devedesetih i dvijetisućitih. Šamskijeva kreativna metoda, koju on zastupa u brojnim književnim diskusijama i satiričnim prizorima aktualne književne scene, ujedno funkcionira i kao metakomentar čitavog romana koji propituje umjetnički legitimitet stvarnosno orijentirane književnosti kao i istrošenost konvencija takozvanog novog realizma. Te se konvencije iskušavaju u umetnutom rukopisu Šamskijeva romana Tatoo koji se, osim kao teorijska fusnota, čita i kao priča koja nastoji biti društveno aktualna i u hrvatskoj zbilji otčitati tragove opće svjetske epidemije nasilja među djecom i mladima. Ta tema, koja svoj prototekst ima u tragediji koji sedogodila u američkoj školi u Columbineu i odjeknula nizom sličnih ubojstava diljem svijeta, u posljednjih je desetak godina proizvela niz znanstvenih, društvenih i popularnih tekstova te se prometnula u opsesivan znak suvremene globalne kulture. Poremećena društvena klima koja jes jedne strane proizvela ovaj fenomen s druge je strane pogodovala da on u rekordnom roku postane morbidnim globalnim trendom, virtualnim pokretom koji ima svoju sljedbu, ideologiju i narative. Kao i svaki čin nemotiviranog ekstremenog nasilja, Columbine jevrlo brzo postao društveno provokativnom i medijski popraćenom temom koja je svoj hrvatski epilog dobila u tragičnom slučaju Luke Ritza.

Bazirajući se upravo na kolažu navedenih faktografskih podataka, umetnuti roman Tatoo temi tinejdžerskog bullyinga i hladnokrvnog ubojstva pristupa iz intrigantne perspektive krvnika te se strukturira kao klasičan psihološki triler koji polemizira s idejom o etičkoj odgovornosti teksta i društvenoj relevantnosti njegove teme. Stalnim alternacijama točaka gledišta hrvatski se slučaj „ubojica s dječjim licem“ nastoji osvijetliti iz šire perspektive poslijeratnog i postranzicijskog hrvatskog konteksta koji nagriza pojedinačne i obiteljske sudbine i stvara ozračje opće psihoze i ravnodušnosti. I premda namjera umetnutog romana nije dubinski psihologizirati svoje antijunake niti predočiti socijalnu genezu njihovih ubilačkih instinkata, on posredno ipak progovara o opasnostima virtualno umreženog društva koje 'nepodnošljivu lakoću ubijanja' tretira i kao narativ i kao globalni trend. U tom smislu, i sumnja u književnost koja svoju društvenu i tržišnu vrijednost osigurava „prepisujući crnu kroniku“, a čiji je najstroži kritičar larpurlartist Fred, podudara se sa skepsom kojom je podvučen nastanak Tatooa – je li društvena stvarnost koju proizvode novi mediji komponirana po istim principima kao i književni tekst, reproducirajući stalno iznova iste obrasce, i koji je status fikcije u trenutku kad je njezina granica sa zbiljom opasno poljuljana?

 Ako je vjerovati poststrukturalističkim teorijama margine koje paratekstualni okvir smatraju prostorom u kojemu se može efikasno pregovarati o značenju samoga teksta, tada napomenu koja stoji na početku ovoga romana – u kojoj se napominje da je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna – ne treba čitati kao upozorenje paranoična autora, nego upravo kao parodičan autokomentar kojim roman, aludirajući na uobičajenu filmsku praksu, istovremeno otvara pitanje svoje fikcionalnosti i legitimiteta vlastite književne zbilje. To je, između ostalog, i tema koju nam sugerira spretno odabran naslov kao i moto kojim je roman popraćen – Rundekovi stihovi primijenjeni na fabulu zaokupljenu problemima vlastite naracije u papirnatim đavlima ubrzo raskrinkavaju sinonim za zbroj onih postmodernističkih toposa i postupaka kojima se ovaj roman upisuje u relativno skroman korpus hrvatske metafikcije. Na praktičnoj razini, Pilićevi đavli u jednakoj mjeri opsjedaju obje fabularne linije romana: u okvirnoj priči oni se pojavljuju u svom komičnom, karnevalesknom obličju opsjedajući ionako labilne likove pisaca, tjerajući ih na egoistične ispade, mahnite obračune i ludilo, dok u uklopljenom romanu đavolja komika blijedi pred zastrašujućim uvidom u paklene ponore ljudske psihe i društvenu stvarnost na čijem je tkivu ta patologija tetovirana. No, na metanarativnoj razini, papirnati đavli su prije svega faustovska metafora samog pripovjednog čina, mukotrpnog stvaralačkog procesa kojem se podvrgnuo pripovjedač Šamski. I baš kad se čini da pred sobom imamo pouzdanog pripovjedača koji je našao načina da svijet fikcije zadrži u okvirima romanesknog, dijegetička granica između dva romana počinje pucati, a književni tekst prodirati u pore Šamskijeva života i pamćenja. Razmišljajući o povratnoj sprezi zbilje i fikcije, kao i o književnosti kao nekoj vrsti „osipa, rekacije na stvarni život“, Šamski cinično zaključuje da „književnost ne nudi nikakvo iskupljenje“ i da „pisanjem đavla samo možemo učiniti vidljivim, ali ga ne možemo uništiti ili otjerati“.  

Kada je početkom osamdesetih književna teoretičarka Linda Hutcheon, govoreći o postmodernističkoj prozi, skovala termin narcističnog pripovijedanja imala je na umu tekstove koji u sebe uključuju svijest o samoj prirodi artefakta i koji se tom artificijelnošću bave kao književnom temom. Zbog njegove tendencije da klasičnu fabularnost podredi mimezi vlastita pripovjednog procesa Pilićev roman uistinu možemo nazvati narcističnim – i to u najboljem smislu te riječi. Dinamičan, kompleksan i opremljen bogatim inventarom klasičnih i popularnih, književnih i filmskih referenci, Đavli od papira uspostavljaju dijalog s neposrednim naslijeđem stvarnosne proze koja svoj kritički impuls smješta u područje društvene referencije, ali i s korpusom osviještenih tekstova koji su osamdesetih tematizirali uvjete vlastite proizvodnje (Ugrešić, Tribuson, Meršinjak, Fabrio), a danas propituju smisao literarne fikcije u vremenu virtualne reprodukcije (Baretić, Ćuro-Tomić, Čarija, D. Slamnig, Zajec).

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg