kritika

Ambicije, nagrade i čitalački napori

Piše: Dubravka Bogutovac
Aleksandar Novaković: Vođa, VBZ, Zagreb
Iz Književne republike (10-12, 2011)

Teško je povjerovati da ovakvi književni postupci osvajaju srca i umove žirija koji dodjeljuju književne nagrade, i to 2010. godine, nakon što je već odavno prokazano sve što je prokazivo na polju književnosti. Pitanje koje se neizbježno otvara pred ovom nedoumicom jest: zar je doista dovoljno napisati roman provokativne teme da bi se o njemu pisalo isključivo pozitivno i da bi mu se dodjeljivale književne nagrade?



 

 Aleksandar Novaković, dobitnik književne nagrade VBZ–a za najbolji neobjavljeni roman u 2010. godini, predstavljen je nagrađenim romanom Vođa po prvi put hrvatskoj čitateljskoj publici. Pripadnik mlađe generacije srpskih pisaca (rođen 1975.), autor je nemaloga opusa, koji obuhvać a raznolike žanrove: romane (Glečer, 2007.; Keltska priča, 2008.; Dva u jednom, 2009.), drame (Sistem, 2001.; Zubi, 2004.; Aladinova čarobna lampa, 2007.; Naš čovjek (omnibus, koautor), 2008.; zbirke Bliskost, 2006. i Posle utopije, 2009.), aforizme (knjige aforizama Pij, Sokrate, država časti, 1998. i Neće moći, 2006.), pjesme i kratke priče.

Svojim četvrtim romanom Vođa privukao je pozornost ne samo osvajanjem pozamašne novčane književne nagrade, nego i odabirom teme: roman pripovijeda priču o jednom danu u životu kapetana 5. čete Drugog puka VKS, Stojana Stamenkovića, ratnog zločinca. Taj dan je Vidovdan 1914. godine. Priča pokriva razdoblje od četrdesetak godina i kreće se brzim skokovima unazad i unaprijed iz vidovdanske jezgre.

Odabir naslova romana, kao i smještanja radnje na sam Vidovdan, prizivaju neke neizbježne literarne asocijacije: u prvome redu, satirični diskurs Radoja Domanovića, s naglaskom na njegovu priču Vođa (1901.), ali i na ciklus pjesama Miloša Crnjanskog Vidovdanske pesme kojima se otvara njegova zbirka Lirika Itake (1919.). Pripovijetka Vođa Radoja Domanovića i sama ima nešto širi kontekst (Izlazak, odnosno Mojsijeva potraga za obećanom zemljom), a u Domanovićevoj satiričkoj obradi djeluje ne samo kao priča o Vođi, nego i o narodu koji želi ući u obećanu zemlju. Biblijska legenda i Domanovićeva satira se pritom bitno razlikuju po ishodu puta u obećanu zemlju — dok Izraelci ipak stižu nakon četrdeset godina lutanja u Kanaan, a vođa umire prije stizanja na cilj, Domanovićev narod završava u bespuću jer im je vođa — slijepac. S druge strane, prizivanje Vidovdanskih pesama Miloša Crnjanskog nameće se srodnim kritičkim problematiziranjem mitizirane nacionalne prošlosti.

U Novakovićevoj koncepciji, nacionalna prošlost se također prokazuje kao mitizirana priča, a njezini ideolozi kao zaslijepljeni vođe, međutim, način na koji je ta koncepcija pripovjedački provedena problematičan je na više načina. U prvom redu valja istaknuti tešku čitljivost romana, koja nije rezultat osebujnog stila, nego izostanka brige za čitatelja. Teško se oteti dojmu da je autoru stalo do toga da demonstrira svoje historiografsko znanje, ali izostaje vještina pripovijedanja kojom bi se opravdala ta (legitimna) tendencija, tako da roman obiluje pripovjednim sekvencama poput ove: »Čeka on Švabe još poodavno. Prati ih još od Majskog prevrata. Osuli su paljbu po Srbima u svim novinama, od onih carskih do gazetica koje nisu dobre ni za čučavac. ’Narod vašljivaca’, Düngervolk, ’Narod kraljeubica’, Serbien muss sterbien. Vređaju i ne staju. Pa Prva i Druga marokanska kriza 1905. i 1911. godine. Nadao se da će Francuzi zaratiti s Nemcima, pa će i za Srbiju biti neke vajdice, ali ništa. Francuzi su se u njegovim očima pokazali kao kilava rasa. Poradovao se Carinskom ratu 1906. godine. Mislio je da je to uvod u rat, ali opet ništa. Samo se uvećala trgovina s Belgijom. Mislio je da je pravi trenutak u vreme Aneksione krize 1908. godine. Franjo Josif i njegovi Habzburzi i formalno su stavili šapu na Bosnu. Bilo je to pravo vreme da se udari. Rusija se povezala s Engleskom i Francuskom. Nemci neće smeti, a s Austrijancima je lako. Ionako im Sloveni čine pola vojske, a Mađarima je do Bosne k’o do lanjskog snega. Ali, Rusi...« — i tako autor nastavlja na još dvije stranice svoga romana demonstrirati činjenicu koju navodi u Bilješci o autoru na kraju svoga romana (»diplomirani je povjesničar«). Dojam zamora prekida se, nažalost, nečim još gorim po književnost (a ovdje bi se ipak trebalo raditi o književnosti — ako je vjerovati institucijama književnih nagrada): demonstriranjem tobožnje erudicije jeftinim trikovima poput ovog neukusnog dijaloga: »— Pa dobro, važno je zvati se Stojan. Znate, kao Uajldov komad... Da, vi ne idete u pozorište. A čitate li? — Istoriju i vojne rasprave. držim da je to vama dosadno, pa ne bih o tome. — Ne, naprotiv, mene to odista zanima. — Stvarno? — Da, ja dosta slobodnog vremena provodim u čitanju istorijskih knjiga.« — i nakon toga kreće razgovor između našega junačine Stojana Stamenkovića i njegove ljupke sugovornice, gospođice Irine Tomić, koja ga pouči emancipaciji, na što joj on odvrati da je oženjen vojskom i ponudi joj novac za seks. »Ništa ne razumeš. Ja sam ljudsko biće, jednako tebi. Ja sam slobodna žena. Ja nisam kurva. Razumeš li to, seljačino oficirska?« — Irina će našem Stojanu osorno, nakon što su proćaskali o Tacitu (bez šale, razgovor o Tacitu nalazi se na 75. stranici romana!). Teško je povjerovati da ovakvi književni postupci osvajaju srca i umove žirija koji dodjeljuju književne nagrade, i to 2010. godine, nakon što je već odavno prokazano sve što je prokazivo na polju književnosti. Pitanje koje se neizbježno otvara pred ovom nedoumicom jest: zar je doista dovoljno napisati roman provokativne teme da bi se o njemu pisalo isključivo pozitivno i da bi mu se dodjeljivale književne nagrade? Nema sumnje da je ovaj roman atraktivan svojom tematikom i problemima s kojima se pokušava uhvatiti u koštac — njegov autor je pisac velike ambicije, ali raskorak između onoga što konceptualno priželjkuje (a to je i previše jasno čitanjem svake stranice ovoga romana) i onoga što izvedbeno postiže je toliko velik da doista začuđuju teze kritičara iz regije o univerzalnosti njegove priče i pripovjedačkoj umješnosti njena autora. Malo je umijeća pripovijedanja na ovim stranicama; ima ga u ponekoj zgodnoj opservaciji o glavnome liku, poput »Ljubav prema rakiji u mirnodopskim uslovima krio je nabusitim držanjem« i slično — Novaković je puno uspješniji pripovjedač kad usmjerava svoju pažnju na opise ljudskog ponašanja u intimnim situacijama nego kad pokušava dati svoj doprinos traumatskome iskustvu balkanske krčme. U romanu, međutim, dominiraju upravo njegovi pokušaji razračunavanja s duhovima balkanske prošlosti (navedimo samo epizodu u kojoj Stojan Stamenković raspravlja s guslarom o srpskoj povijesti), dok su njegovi najuspjeliji dijelovi pripovjedačke minijature poput, primjerice, situacije u kojoj Stojan Stamenković odlazi u javnu kuću. U načinu na koji se ophodi prema prostitutki, kao i u reakciji na »Dođite nam opet, gosin kapetane«, koje mu upućuje vlasnik javne kuće, saznajemo više o njemu kao liku i postaje nam stvarniji od svih onih karikaturalnih scena s kojima nas suo čava pripovjedač. Osnovni problemi ovoga romana su, ukratko, njegova pretjerana doslovnost, nemogućnost njegova autora da prikrije svoje ambiciozne namjere (ili da ih, što bi bilo sretnije rješenje, uspije funkcionalno oblikovati u književni postupak) i izostanak epskoga zamaha (koju ovakva koncepcija romana zahtijeva, jer se ne radi o, primjerice, osviještenom postmodernistič kom konceptu igranja s velikim historijskim narativima ni o bilo kojoj vrsti subvertiranja žanra povijesnog romana) koji nadomješta gomilanje historijskih podataka bez pretjeranog mara za njihovu kontekstualizaciju. Doista je teško zamisliti ovaj roman u prijevodu: on može funkcionirati samo tamo gdje prijevod nije potreban, što ga čini skromnim provincijalnim djelcem, kojemu se, očito, može dodijeliti izdašna regionalna književna nagrada. Ali teško mi je zamisliti čitatelja koji bi zadržao pažnju na prijevodu romana koji nijednim postupkom ne pokazuje svijest o tome da ga ne mora nužno čitati netko tko je opsjednut opskurnim detaljima balkanskih ratova. Razumljiva je želja za univerzalnošću ovoga romana, i u svijesti njegova autora i u tekstovima njegovih kritičara, ali njegovi su stvarni dosezi daleko od univerzalnosti.

Na kraju bih istaknula jednu zanimljivu temu koju roman otvara, i to gotovo neopazice, marginalno, ispod svih slojeva velike muške priče o vladanju, ratovanju, vojsci, krvi, pravdi, nepravdi, velikima i malima i tome slično. Naime, ovaj roman, očekivano, prikazuje dva lika žene: majku i prostitutku. U patrijarhalnoj kulturi koju prikazuje i iz koje proizlazi (pritom se nikako ne bih ograničila na nacionalne granice te kulture, nego bih se radije pozvala na granice jezika koji ne traži prevođenje) sasvim je uobičajeno da žene nisu subjekti (ma koliko to priželjkivala gospođ ica Irina Tomić, koja Stojanu Stamenković u drži predavanje o pacifizmu i sifražetskom pokretu), nego objekti, bilo obožavanja (lik majke), bilo pražnjenja (lik prostitutke, prikladno označen kao žena–maramica). Ono što je zanimljivo u ovoj predvidljivoj strukturi odnosa je tretman majke: naime, u genezi Stojanova divljaštva stoji njezin svijetli lik podržavateljice i bodriteljice — ona je ta koja ga je hrabrila da postane majčin gardista, dok ga je otac preklinjao da ne postaje vojnik. čini mi se da duboka jeza ovoga romana ne proizlazi iz toga što prikazuje svijet nasilja i brutalnosti, zločina i zločinaca — tome smo ionako izloženi svaki dan i prag tolerancije nam je visoko podignut — jezivo je ovdje, čini mi se, nešto drugo: suptilna podrška patrijarhalnom nasilju koju pružaju njegove žrtve.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg