kritika

Ambicije, nagrade i čitalački napori

Piše: Dubravka Bogutovac
Aleksandar Novaković: Vođa, VBZ, Zagreb
Iz Književne republike (10-12, 2011)

Teško je povjerovati da ovakvi književni postupci osvajaju srca i umove žirija koji dodjeljuju književne nagrade, i to 2010. godine, nakon što je već odavno prokazano sve što je prokazivo na polju književnosti. Pitanje koje se neizbježno otvara pred ovom nedoumicom jest: zar je doista dovoljno napisati roman provokativne teme da bi se o njemu pisalo isključivo pozitivno i da bi mu se dodjeljivale književne nagrade?



 

 Aleksandar Novaković, dobitnik književne nagrade VBZ–a za najbolji neobjavljeni roman u 2010. godini, predstavljen je nagrađenim romanom Vođa po prvi put hrvatskoj čitateljskoj publici. Pripadnik mlađe generacije srpskih pisaca (rođen 1975.), autor je nemaloga opusa, koji obuhvać a raznolike žanrove: romane (Glečer, 2007.; Keltska priča, 2008.; Dva u jednom, 2009.), drame (Sistem, 2001.; Zubi, 2004.; Aladinova čarobna lampa, 2007.; Naš čovjek (omnibus, koautor), 2008.; zbirke Bliskost, 2006. i Posle utopije, 2009.), aforizme (knjige aforizama Pij, Sokrate, država časti, 1998. i Neće moći, 2006.), pjesme i kratke priče.

Svojim četvrtim romanom Vođa privukao je pozornost ne samo osvajanjem pozamašne novčane književne nagrade, nego i odabirom teme: roman pripovijeda priču o jednom danu u životu kapetana 5. čete Drugog puka VKS, Stojana Stamenkovića, ratnog zločinca. Taj dan je Vidovdan 1914. godine. Priča pokriva razdoblje od četrdesetak godina i kreće se brzim skokovima unazad i unaprijed iz vidovdanske jezgre.

Odabir naslova romana, kao i smještanja radnje na sam Vidovdan, prizivaju neke neizbježne literarne asocijacije: u prvome redu, satirični diskurs Radoja Domanovića, s naglaskom na njegovu priču Vođa (1901.), ali i na ciklus pjesama Miloša Crnjanskog Vidovdanske pesme kojima se otvara njegova zbirka Lirika Itake (1919.). Pripovijetka Vođa Radoja Domanovića i sama ima nešto širi kontekst (Izlazak, odnosno Mojsijeva potraga za obećanom zemljom), a u Domanovićevoj satiričkoj obradi djeluje ne samo kao priča o Vođi, nego i o narodu koji želi ući u obećanu zemlju. Biblijska legenda i Domanovićeva satira se pritom bitno razlikuju po ishodu puta u obećanu zemlju — dok Izraelci ipak stižu nakon četrdeset godina lutanja u Kanaan, a vođa umire prije stizanja na cilj, Domanovićev narod završava u bespuću jer im je vođa — slijepac. S druge strane, prizivanje Vidovdanskih pesama Miloša Crnjanskog nameće se srodnim kritičkim problematiziranjem mitizirane nacionalne prošlosti.

U Novakovićevoj koncepciji, nacionalna prošlost se također prokazuje kao mitizirana priča, a njezini ideolozi kao zaslijepljeni vođe, međutim, način na koji je ta koncepcija pripovjedački provedena problematičan je na više načina. U prvom redu valja istaknuti tešku čitljivost romana, koja nije rezultat osebujnog stila, nego izostanka brige za čitatelja. Teško se oteti dojmu da je autoru stalo do toga da demonstrira svoje historiografsko znanje, ali izostaje vještina pripovijedanja kojom bi se opravdala ta (legitimna) tendencija, tako da roman obiluje pripovjednim sekvencama poput ove: »Čeka on Švabe još poodavno. Prati ih još od Majskog prevrata. Osuli su paljbu po Srbima u svim novinama, od onih carskih do gazetica koje nisu dobre ni za čučavac. ’Narod vašljivaca’, Düngervolk, ’Narod kraljeubica’, Serbien muss sterbien. Vređaju i ne staju. Pa Prva i Druga marokanska kriza 1905. i 1911. godine. Nadao se da će Francuzi zaratiti s Nemcima, pa će i za Srbiju biti neke vajdice, ali ništa. Francuzi su se u njegovim očima pokazali kao kilava rasa. Poradovao se Carinskom ratu 1906. godine. Mislio je da je to uvod u rat, ali opet ništa. Samo se uvećala trgovina s Belgijom. Mislio je da je pravi trenutak u vreme Aneksione krize 1908. godine. Franjo Josif i njegovi Habzburzi i formalno su stavili šapu na Bosnu. Bilo je to pravo vreme da se udari. Rusija se povezala s Engleskom i Francuskom. Nemci neće smeti, a s Austrijancima je lako. Ionako im Sloveni čine pola vojske, a Mađarima je do Bosne k’o do lanjskog snega. Ali, Rusi...« — i tako autor nastavlja na još dvije stranice svoga romana demonstrirati činjenicu koju navodi u Bilješci o autoru na kraju svoga romana (»diplomirani je povjesničar«). Dojam zamora prekida se, nažalost, nečim još gorim po književnost (a ovdje bi se ipak trebalo raditi o književnosti — ako je vjerovati institucijama književnih nagrada): demonstriranjem tobožnje erudicije jeftinim trikovima poput ovog neukusnog dijaloga: »— Pa dobro, važno je zvati se Stojan. Znate, kao Uajldov komad... Da, vi ne idete u pozorište. A čitate li? — Istoriju i vojne rasprave. držim da je to vama dosadno, pa ne bih o tome. — Ne, naprotiv, mene to odista zanima. — Stvarno? — Da, ja dosta slobodnog vremena provodim u čitanju istorijskih knjiga.« — i nakon toga kreće razgovor između našega junačine Stojana Stamenkovića i njegove ljupke sugovornice, gospođice Irine Tomić, koja ga pouči emancipaciji, na što joj on odvrati da je oženjen vojskom i ponudi joj novac za seks. »Ništa ne razumeš. Ja sam ljudsko biće, jednako tebi. Ja sam slobodna žena. Ja nisam kurva. Razumeš li to, seljačino oficirska?« — Irina će našem Stojanu osorno, nakon što su proćaskali o Tacitu (bez šale, razgovor o Tacitu nalazi se na 75. stranici romana!). Teško je povjerovati da ovakvi književni postupci osvajaju srca i umove žirija koji dodjeljuju književne nagrade, i to 2010. godine, nakon što je već odavno prokazano sve što je prokazivo na polju književnosti. Pitanje koje se neizbježno otvara pred ovom nedoumicom jest: zar je doista dovoljno napisati roman provokativne teme da bi se o njemu pisalo isključivo pozitivno i da bi mu se dodjeljivale književne nagrade? Nema sumnje da je ovaj roman atraktivan svojom tematikom i problemima s kojima se pokušava uhvatiti u koštac — njegov autor je pisac velike ambicije, ali raskorak između onoga što konceptualno priželjkuje (a to je i previše jasno čitanjem svake stranice ovoga romana) i onoga što izvedbeno postiže je toliko velik da doista začuđuju teze kritičara iz regije o univerzalnosti njegove priče i pripovjedačkoj umješnosti njena autora. Malo je umijeća pripovijedanja na ovim stranicama; ima ga u ponekoj zgodnoj opservaciji o glavnome liku, poput »Ljubav prema rakiji u mirnodopskim uslovima krio je nabusitim držanjem« i slično — Novaković je puno uspješniji pripovjedač kad usmjerava svoju pažnju na opise ljudskog ponašanja u intimnim situacijama nego kad pokušava dati svoj doprinos traumatskome iskustvu balkanske krčme. U romanu, međutim, dominiraju upravo njegovi pokušaji razračunavanja s duhovima balkanske prošlosti (navedimo samo epizodu u kojoj Stojan Stamenković raspravlja s guslarom o srpskoj povijesti), dok su njegovi najuspjeliji dijelovi pripovjedačke minijature poput, primjerice, situacije u kojoj Stojan Stamenković odlazi u javnu kuću. U načinu na koji se ophodi prema prostitutki, kao i u reakciji na »Dođite nam opet, gosin kapetane«, koje mu upućuje vlasnik javne kuće, saznajemo više o njemu kao liku i postaje nam stvarniji od svih onih karikaturalnih scena s kojima nas suo čava pripovjedač. Osnovni problemi ovoga romana su, ukratko, njegova pretjerana doslovnost, nemogućnost njegova autora da prikrije svoje ambiciozne namjere (ili da ih, što bi bilo sretnije rješenje, uspije funkcionalno oblikovati u književni postupak) i izostanak epskoga zamaha (koju ovakva koncepcija romana zahtijeva, jer se ne radi o, primjerice, osviještenom postmodernistič kom konceptu igranja s velikim historijskim narativima ni o bilo kojoj vrsti subvertiranja žanra povijesnog romana) koji nadomješta gomilanje historijskih podataka bez pretjeranog mara za njihovu kontekstualizaciju. Doista je teško zamisliti ovaj roman u prijevodu: on može funkcionirati samo tamo gdje prijevod nije potreban, što ga čini skromnim provincijalnim djelcem, kojemu se, očito, može dodijeliti izdašna regionalna književna nagrada. Ali teško mi je zamisliti čitatelja koji bi zadržao pažnju na prijevodu romana koji nijednim postupkom ne pokazuje svijest o tome da ga ne mora nužno čitati netko tko je opsjednut opskurnim detaljima balkanskih ratova. Razumljiva je želja za univerzalnošću ovoga romana, i u svijesti njegova autora i u tekstovima njegovih kritičara, ali njegovi su stvarni dosezi daleko od univerzalnosti.

Na kraju bih istaknula jednu zanimljivu temu koju roman otvara, i to gotovo neopazice, marginalno, ispod svih slojeva velike muške priče o vladanju, ratovanju, vojsci, krvi, pravdi, nepravdi, velikima i malima i tome slično. Naime, ovaj roman, očekivano, prikazuje dva lika žene: majku i prostitutku. U patrijarhalnoj kulturi koju prikazuje i iz koje proizlazi (pritom se nikako ne bih ograničila na nacionalne granice te kulture, nego bih se radije pozvala na granice jezika koji ne traži prevođenje) sasvim je uobičajeno da žene nisu subjekti (ma koliko to priželjkivala gospođ ica Irina Tomić, koja Stojanu Stamenković u drži predavanje o pacifizmu i sifražetskom pokretu), nego objekti, bilo obožavanja (lik majke), bilo pražnjenja (lik prostitutke, prikladno označen kao žena–maramica). Ono što je zanimljivo u ovoj predvidljivoj strukturi odnosa je tretman majke: naime, u genezi Stojanova divljaštva stoji njezin svijetli lik podržavateljice i bodriteljice — ona je ta koja ga je hrabrila da postane majčin gardista, dok ga je otac preklinjao da ne postaje vojnik. čini mi se da duboka jeza ovoga romana ne proizlazi iz toga što prikazuje svijet nasilja i brutalnosti, zločina i zločinaca — tome smo ionako izloženi svaki dan i prag tolerancije nam je visoko podignut — jezivo je ovdje, čini mi se, nešto drugo: suptilna podrška patrijarhalnom nasilju koju pružaju njegove žrtve.

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg