kritika

Izvrstan nepretenciozan roman

Piše: Robert Perišić
Jennifer Egan: Vrijeme je opak igrač; prijevod: Mihaela Velina; Profil; 294 str.
(iz Globusa)
Roman „Vrijeme je opak igrač“ mogao bi biti priča o tome kako je rock ostario, ali knjiga Jennifer Egan je više: naprosto puna onoga što ne znamo kako drukčije nazvati nego život. Knjiga je i stilski i kompozicijski sjajno izvedena – Egan je vrhunski pisac. Čista preporuka.



 

Recimo odmah: roman „Vrijeme je opak igrač“ Jennifer Egan (1962) savršen je poklon za rokerice i rokere sa stažom, ali i književnim ukusom. Ova kvalifikacija služi tome da se odmah dobije dojam o tome što znači naslovno „Vrijeme je opak igrač“: ona se odnosi na odrastanje i starenje likova koji su svi više ili manje vezani uz rock, no – da ne bude zabune – nije ovdje riječ o kakvom nostalgičnom cmoljenju za rokerskom mladošću ili dosadnom pobrajanju bendova i izlaganju svog ukusa, nego o slojevitoj, stvarno sjajno pisanoj prozi koja je s razlogom prošle godine nagrađena s američkom National Book Critic Circle nagradom, te Pulitzerovom nagradom za fikciju.

Jennifer Egan nekad je pisala kratke priče i to se po ovom romanu dobro vidi. On je sačinjen od 13 poglavlja od kojih bi mnoga mogla funkcionirati kao odlične, zasebne kratke priče ili novele, no te se priče linkaju jedna na drugu na način da se pokrajni lik iz jedne priče u drugoj priči pojavi kao glavni itd., te se tako stvara širok lanac likova i zbivanja koji daju životan portret jedne kulturne generacije, što nije isto što i jedna biološka generacija, nego šire – svakako se nekoliko generacija može pobliže identificirati s ovom prozom, a nije, na koncu, sve ni u generacijskoj identifikaciji: kad je nešto izvrsno napisano, onda izmiče „generacijskom“ terminu koji zapravo vrlo često oštećuje recepciju knjiga koje, naprosto, tematiziraju mladost. Mladost, te kontrapunktiranje mladosti s onim kasnije, zapravo je tema ove knjige, s time da mladost ovdje nije stereotipno prikazana kao ludo-mlado razdoblje sreće i bezbrižnosti, nego je kod mnogih likova to faza izgubljenosti, puna psiholoških opterećenja.

Jennifer Egan tako u knjigu ulazi s izvanrednom epizodom/pričom o djevojci Sashi koja radi u glazbenoj industriji. Ta priča s glazbom kod Egan je, kao dnevnom u kafiću, uvijek pozadinski element, dok je priča uvijek temeljito psihološka, priča lika, s tim da Egan u svakom poglavlju mijenja ton i tip pripovijedanja, da bi na koncu jednu priču (lik djeteta, 1. lice) čak „ispričala“ u Power Pointu, što dosad u literaturi nismo vidjeli, a nije ni uputno ponavljati (neke fore pale samo jednom). Lik Sashe koja otvara knjigu također je svjež i nov – imamo tu zgodnu, elokventnu djevojku oko tridesete, na večeri je s tipom koji joj se upucava, ali događa se nešto ne baš očekivano: vidimo je kako krade, ne zbog koristi, nego je Sasha kompulzivna kleptomanka, što ne zna nitko osim nje i čitatelja. Pritom Jennifer Egan uistinu uspijeva „napisati“ kleptomaniju tako da izgleda uvjerljivo i psihološki kompleksno – nešto što dosad nismo čitali. Već iz tih prvih desetak stranica vidi se da je Egan majstorica, inteligentni psiholog (bez suviška mudrovanja) i izvanredan stilist: sve se doima točno, realno, shvatljivo. Nije to pritom paradni stil „zahtjevnih rečenica“ (za koje valjda treba poseban čitalački napor) na što neobično često padaju hrvatski kritičari – nego kondenzirana elegancija bez retoričkih repova i viška.  

Nakon epizode sa Sashom, Egan se „linka“ na njenog šefa – poznatog vlasnika rock-etikete – da bismo kasnije tog istog lika vidjeli u njegovoj mladosti, kao člana tinejdžerskog benda sedamdesetih… Jennifer Egan kroz epizode ide naprijed-natrag u vremenu – a križaljka likova koji lutaju kroz priče pomno je konstruirana. Roman je, ukratko, netipično komponiran, naizgled rasut – ali na dubljoj razini cjelovit: sve priče likova negdje se zatvaraju. Jedino je sam kraj nešto lošiji, što ne smeta previše (knjiga je mogla završiti i prije), a slabija točka jest i obrada šireg socijalnog momenta, gdje Egan nije tako dobra kao u psihološkoj analizi.

To ne mijenja osnovni dojam - „Vrijeme je opak igrač“ izvrstan je roman nepretenciozne teme, moderan, nenapadno inovativan, od autorice koja ničim ne provocira niti radi spektakl. Vidi se – njujorška kulerica sa stažom.

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg