kritika

Izvrstan nepretenciozan roman

Piše: Robert Perišić
Jennifer Egan: Vrijeme je opak igrač; prijevod: Mihaela Velina; Profil; 294 str.
(iz Globusa)
Roman „Vrijeme je opak igrač“ mogao bi biti priča o tome kako je rock ostario, ali knjiga Jennifer Egan je više: naprosto puna onoga što ne znamo kako drukčije nazvati nego život. Knjiga je i stilski i kompozicijski sjajno izvedena – Egan je vrhunski pisac. Čista preporuka.



 

Recimo odmah: roman „Vrijeme je opak igrač“ Jennifer Egan (1962) savršen je poklon za rokerice i rokere sa stažom, ali i književnim ukusom. Ova kvalifikacija služi tome da se odmah dobije dojam o tome što znači naslovno „Vrijeme je opak igrač“: ona se odnosi na odrastanje i starenje likova koji su svi više ili manje vezani uz rock, no – da ne bude zabune – nije ovdje riječ o kakvom nostalgičnom cmoljenju za rokerskom mladošću ili dosadnom pobrajanju bendova i izlaganju svog ukusa, nego o slojevitoj, stvarno sjajno pisanoj prozi koja je s razlogom prošle godine nagrađena s američkom National Book Critic Circle nagradom, te Pulitzerovom nagradom za fikciju.

Jennifer Egan nekad je pisala kratke priče i to se po ovom romanu dobro vidi. On je sačinjen od 13 poglavlja od kojih bi mnoga mogla funkcionirati kao odlične, zasebne kratke priče ili novele, no te se priče linkaju jedna na drugu na način da se pokrajni lik iz jedne priče u drugoj priči pojavi kao glavni itd., te se tako stvara širok lanac likova i zbivanja koji daju životan portret jedne kulturne generacije, što nije isto što i jedna biološka generacija, nego šire – svakako se nekoliko generacija može pobliže identificirati s ovom prozom, a nije, na koncu, sve ni u generacijskoj identifikaciji: kad je nešto izvrsno napisano, onda izmiče „generacijskom“ terminu koji zapravo vrlo često oštećuje recepciju knjiga koje, naprosto, tematiziraju mladost. Mladost, te kontrapunktiranje mladosti s onim kasnije, zapravo je tema ove knjige, s time da mladost ovdje nije stereotipno prikazana kao ludo-mlado razdoblje sreće i bezbrižnosti, nego je kod mnogih likova to faza izgubljenosti, puna psiholoških opterećenja.

Jennifer Egan tako u knjigu ulazi s izvanrednom epizodom/pričom o djevojci Sashi koja radi u glazbenoj industriji. Ta priča s glazbom kod Egan je, kao dnevnom u kafiću, uvijek pozadinski element, dok je priča uvijek temeljito psihološka, priča lika, s tim da Egan u svakom poglavlju mijenja ton i tip pripovijedanja, da bi na koncu jednu priču (lik djeteta, 1. lice) čak „ispričala“ u Power Pointu, što dosad u literaturi nismo vidjeli, a nije ni uputno ponavljati (neke fore pale samo jednom). Lik Sashe koja otvara knjigu također je svjež i nov – imamo tu zgodnu, elokventnu djevojku oko tridesete, na večeri je s tipom koji joj se upucava, ali događa se nešto ne baš očekivano: vidimo je kako krade, ne zbog koristi, nego je Sasha kompulzivna kleptomanka, što ne zna nitko osim nje i čitatelja. Pritom Jennifer Egan uistinu uspijeva „napisati“ kleptomaniju tako da izgleda uvjerljivo i psihološki kompleksno – nešto što dosad nismo čitali. Već iz tih prvih desetak stranica vidi se da je Egan majstorica, inteligentni psiholog (bez suviška mudrovanja) i izvanredan stilist: sve se doima točno, realno, shvatljivo. Nije to pritom paradni stil „zahtjevnih rečenica“ (za koje valjda treba poseban čitalački napor) na što neobično često padaju hrvatski kritičari – nego kondenzirana elegancija bez retoričkih repova i viška.  

Nakon epizode sa Sashom, Egan se „linka“ na njenog šefa – poznatog vlasnika rock-etikete – da bismo kasnije tog istog lika vidjeli u njegovoj mladosti, kao člana tinejdžerskog benda sedamdesetih… Jennifer Egan kroz epizode ide naprijed-natrag u vremenu – a križaljka likova koji lutaju kroz priče pomno je konstruirana. Roman je, ukratko, netipično komponiran, naizgled rasut – ali na dubljoj razini cjelovit: sve priče likova negdje se zatvaraju. Jedino je sam kraj nešto lošiji, što ne smeta previše (knjiga je mogla završiti i prije), a slabija točka jest i obrada šireg socijalnog momenta, gdje Egan nije tako dobra kao u psihološkoj analizi.

To ne mijenja osnovni dojam - „Vrijeme je opak igrač“ izvrstan je roman nepretenciozne teme, moderan, nenapadno inovativan, od autorice koja ničim ne provocira niti radi spektakl. Vidi se – njujorška kulerica sa stažom.

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg