esej

HiperRoditelji

Piše: Dragan Jurak

'Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe, ali...'



   Svi čija su djeca krenula u vrtić ili školu traumatizirano ponavljaju isto: čuvajte se roditelja koji se okupljaju oko vrtića ili škole! Od simpatičnih tatica i na djecu fokusiranih mamica bježi se kao od Jehovinih svjedoka, s prezirom se uvijek iznova prepričavaju anegdote o njima, dapače, s užitkom političke nekorektnosti ih se omalovažava i mrzi.

   Kad odlazite po dijete u vrtić ili školu jako dobro morate paziti da ne kontaktirate, ni riječju ni pogledom, s nekim od roditelja. To je čin krajnje malograđanštine, strogo proskribiran od onih koji su i sami roditelji, ali svoj integritet brane i grade prezirući druge roditelje.

   Najopasnija situacija su dječji rođendani. Djeci je dopušteno da zovu djecu iz vrtića ili škole na rođendan, ali se strogo mora paziti na razinu dopuštenog kontakta s njihovim roditeljima. Kada roditelj dovede dijete na vaša vrata, ili na vrata igraonice, vi morate pozvati roditelja da uđe, a on mora pristojno odbiti. Sve drugo je prekršaj.

 Stvari postaju kompliciranije kad je dijete na odlasku. Roditelj dolazi po njega, vi ga pozivate da uđe, on odbija, no ako dijete nije spremno, situacija postaje zafrknuta: tada roditelj stoji u predsoblju, moleći dijete da se što prije spremi, ne znajući kud bi sa sobom, baš kao ni vi, dok stojite sa zaleđenim smiješkom u predsoblju, i držite jednom rukom kvaku širom otvorenih vrata.

   Prezir prema roditeljima neka je vrst diskriminacije i samodiskriminacije. U teoriji ona izgleda poput prezira spram adipoznih osoba ili neke druge vrste suvremene diskriminacije. No u praksi sve to postaje vrlo logično. Za razliku od pretilih koji mogu biti ovakvi i onakvi, i koje se ne može optuživati za samoskrivljenu bolest adipoznosti, roditelji su uistinu stravične figure.

   Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe. Mame su možda lude jebačice, tate su duhoviti, i jedni i drugi možda vode intenzivan život, i u dionizijskom i u intelektualnom smislu, no kada su u pitanju djeca oni se apsolutno poistovjećuju s ulogom roditelja, i od kompleksnih osoba pretvaraju se u karikature posvećene samo jednom – svojoj djeci i svojoj građansko-roditeljskoj ulozi.

   Sistem međusobnog izbjegavanja tih glumaca posvećenog roditeljstva razrađen je do savršenstva. Međutim ako djeca npr. pohađaju bolju školu, koja od roditelja traži više angažmana, više kontakata s učiteljima, onda to znači i više kontakata s roditeljima. Recimo, škola organizira zajedničko sađenje cvijeća u školskom dvorištu. Djeca moraju upoznati roditelje druge djece, roditelji se moraju zbližiti s učiteljima i drugom djecom, a posljedično tome, i roditelji se moraju zbližiti s roditeljima... I sada svi zajedno sade cvijeće u školskom dvorištu, družeći se širokih osmijeha i komunicirajući kroz opće, šablonske razgovore o djeci.

 Da sve dobije i jednu notu pomaknutosti, tu su i neki Amerikanci. Oni su sve i organizirali. Imaju negdje u kvartu neko svoje predstavništvo i kako bi se zbližili „s lokalnom zajednicom“ organizirali su sadnju cvijeća – i posljedično, međusobno druženje roditelja.

   Neki od roditelja tom prilikom zaboravljaju nepisana pravila. Kršeći jedno, počinju kršiti sva, potpuno se uživljavajući u ulogu hiperroditelja. Tako se nekoliko mamica (rekli smo, privatno sasvim sigurno simpatičnih žena, zanimljivih, s karijerom, odličnih jebačica i odličnih zajebantica) udružuje u malu roditeljsku ekipu koja odlučuje nakon sadnje cvijeća ostati i tokom poslijepodneva u krugu škole i temeljito očistiti učionicu svoje djece – jer školske čistačice ne rade svoj posao kako treba, prozori su prljavi, stolovi su nehigijenski očišćeni, itd.

   I tako nekoliko mamica ostaje do duboko u subotnje popodne u školi. Ribaju podove, peru prozore (što većini kod kuće rade kućne pomoćnice), uvijek iznova dezinfekcijskim sredstvima prskaju po razredu dok im se frizure već načete sadnjom posve raspadaju a kroz raspadutu maskaru probija znoj i starost.

 To su mame udarnice. Mame raskolnice. Pravila o strogom mimoilaženju roditelja sada su stvar prošlosti. Novom ideologijom najednom bi mogli postati udarni timovi roditelja koji ne samo da se druže, već se i Udružuju kako bi svojoj djeci osigurali što bolje uvjete, a svoj lik hiperroditelja nadogradile međuroditeljskim, timskim aktivizmom.

 Naravno, temeljito cjelodnevno čišćenje razreda nakon sadnje cvijeća je banalna stvar. Nema tu puno kolateralne štete: ručkovi se nisu skuhali, vikendi su propali, psihičke smetnje koje se manifestiraju čišćenjem dobile su novi prostor sanitarizacije – a umjesto decentnog roditelja-građanina dobili smo aktivističkog hiperroditelja malograđana.

   Zanimljivo, ovaj potonji svoju poželjnu ulogu roditelja vrlo često sadistički fiksira na nižepozicioniranom osoblju vrtića ili škole. Ništa možda nije slučajno, sve je naizgled povezano, a najmanje se čini slučajnim da se mamice-saditeljice ujedinjuju oko kritike školskih čistačica. Na toj točci stvari mogu poprimiti i drastičnije oblike.

   Na roditeljskom sastanku grupa, sada mamica-čistačica, potpuno je ideološki i politički zavladala razredom. Govorimo u okviru povijesnih događaja, a ne hipotetskih modela. Prevrat je očit. Roditeljski sastanak pretvoren je u beskrajno sijelo na kojem se roditelji nadmeću u impostiranju školskih i razrednih problema, te zajedničkom nalaženju njihovih rješenja. Nema te sitnice koja nije vrijedna pažnje, nema tog istupa roditelja koji se ne pretvara u elokventan i dugačak govor: na sam uvodni referat mamica koja je predstavnica roditelja u školskom odboru troši više od pola sata.

   Na dugo se raspravlja i o kvaliteti vode u školskim prostorijama, te mogućnosti da se u razredu postavi plastična boca s vodom. Kad je dogovor pred postizanjem javlja se mamica-liječnica koja, uz naglašavanje svoje struke, obavještava prisutne o opasnostima koje predstavlja voda koja dugo stoji u plastičnoj boci, da ne govorimo o opasnosti koje se mogu dogoditi ako djeca tokom igre nehotice prevrnu bocu od desetak litara. Roditeljsku kongregaciju obuzima trenutak zbunjenosti. Problem vode kao da je nemoguće riješiti. Nitko ne zna što bi rekao, sastanak kao da ide svom prirodnom kraju, ali onda nova tema budi zamrli skup.

   Poteže se pitanje nepristojnosti osoblja koje radi u školskoj kuhinji. Riječ je o jednoj kuharici na koju se mnoga djeca žale da je gruba prema njima, pa čak ih i naziva svakakvim imenima. U riječ djece se ne smije sumnjati. Ona su oličenje svih naših ideala. Ne treba se sumnjati niti u odlučnost roditelja da zaštite svoju djecu. Roditelji su ipak oličenje sveg onoga što nepisani društveni imperativi više srednje klase od njih kao hiperroditelja očekuju.

 Isprva se čuje tek tu i tamo, no ubrzo dobar dio roditelja traži da dotična kuharica dobije otkaz.

 Od redukcije na ulogu roditelja, preko pretjeranog uživljavanja u ulogu, brzo se došlo do vigilantske grupe koja bi kuharicama i čistačicama što zarađuju po 2000 kuna mjesečno dijelila otkaze (a onda sjela u svoje goleme terence i mirne savjesti otišla kući).

   Treba se čuvati teških riječima, no kada bi recimo snimao film o rađanju fašizma onda bi ga počeo s ovakvom ili sličnom sekvencom jednog beskonačnog roditeljskog sastanka s neočekivanim napadom na prokazanu školsku čistačicu/kuharicu. Roditelji su opasna stvar. Nestabilna je to smjesa brige o krvi, i brige o ispunjavanju vlastite društvene uloge.

   Dobro je kada se zajednica druži. Lijepo je vidjeti kako su bliski kartaši, ganutljiva je čak i bliskost pijanaca. No kad se roditelji udruže svašta se može izroditi od toliko reduciranih osoba na jednom mjestu.

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg