kritika

Postjugoslavenska književnost?

Donosimo uvodni esej iz knjige "Postjugoslavenska književnost?" književnog kritičara Borisa Postnikova.
Boris Postnikov (Split, 1979.) među najistaknutijim je kritičarima mlađe generacije, a knjigu je objavio Sandorf.



Naslovni pojam neobavezno cirkulira tekstovima književnih kritičara, esejista i publicista. Dionice mu na burzi simboličkog kapitala posljednjih godina ubrzano rastu, dobrim dijelom zahvaljujući pretpostavljenoj samorazumljivosti: svima bi nam, valjda, trebalo biti jasno na što se misli kada se kaže “postjugoslavenska književnost”. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti, tako, znači zauzeti implicitnu distancu spram izolacionizma i autarkije nacionalnih kultura, konstruiranih kroz devedesete godine u procesu legitimacije novih, postkomunističkih država. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači usputno deklarirati vlastitu liberalnost, širinu pogleda i odmak od skučenih, klaustrofobičnih kanona slovenske, hrvatske ili srpske književnosti; negdje u pozadini takvog iskaza lagano titra naznaka subverzivnosti, slatko i benigno uzbuđenje ponovnog prisvajanja sjećanja na zajedničko razdoblje koje je prethodilo raspadu SFRJ. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači nonšalantno zaobići goleme institucionalne pogone akademija, sveučilišta, zavoda i instituta, koji su puna dva desetljeća angažirali intelektualne elite novonastalih država na povijesnoj konstrukciji i znanstvenom utemeljenju samostalnih literatura kao vrhunskih izraza nacionalnog bića. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači pokazati figu dojučerašnjim neprikosnovenim autoritetima: to je zgodna, mangupska, ali i relativno bezopasna gesta usputne provokacije. Baš zbog toga se, valjda, nikome od onih koji posežu za ovom lepršavo fleksibilnom odrednicom nije učinilo potrebnim odgovoriti na sasvim elementarno pitanje: a o čemu to, ustvari, konkretno govorimo kada govorimo o postjugoslavenskoj književno

Područje od Vardara pa do Triglava, razapeto na širokoj ljestvici famozne društveno-ekonomske tranzicije, pokazuje koliko samo mogu biti udaljene njezine amplitude: najzapadnija od sedam novonastalih država okončala je odavno procese dosezanja liberalno-kapitalističkog eshatona pristupanjem Evropskoj uniji i ulaskom u evrozonu; najmlađu, s druge strane, još uvijek nije priznalo više od polovice članica Ujedinjenih nacija. Između Kosova i Slovenije, radikalno različite dinamike političkih, pravnih i kulturnih transformacija, iskustva su koja se teško mogu svesti na zajednički nazivnik. Gdje naći točku oslonca, gdje se pridržati u tom konfuznom kolopletu etno-nacionalističkih naracija, tinjajućih sukoba, sustavnih ofenziva neoliberalnog kapitalizma i “strukturnih reformi” kulturnih, političkih i ekonomskih sfera ako želimo konstruirati nešto poput “postjugoslavenske književnosti”, državnim granicama i kulturno-znanstvenim institucijama usprkos?

Prije nego što se na takvo što eventualno odvažimo, valja raščistiti ideološke naslage nataložene u pozadini pojma. Jer, on je dvoličan: ako mu na licu titra sjetni jugonostalgični osmijeh, dirljiva uspomena na četiri i pol desetljeća zajedničke povijesti, na naličju ćemo mu neizbježno otkriti rad kapitalističkih tržišnih mehanizama. Tek nakon što je logika profita postavila zahtjev za ponovnim uspostavljanjem izgubljenih veza među nekadašnjim socijalističkim republikama, naime, postalo je moguće napraviti onu pseudosubverzivnu gestu transgresije s početka priče, isplaziti jezik političarima, akademicima i znanstvenicima pa promovirati nešto poput zajedničkog, postjugoslavenskog iskustva. Sport i estrada pritom su, znamo, prednjačili; kultura, a s njom i književnost, zaostajali su naprosto stoga što svoje korake broje znatno manjim profitnim stopama. “Novo ujedinjenje” na simboličkoj ravni – ujedinjenje u kojem su knjige hrvatskih spisateljica i pisaca pristizale u beogradske knjižare, cijeli se jedan naraštaj crnogorskih književnika etablirao u izdanjima zagrebačkih nakladnika a tuzlanska nagrada Meša Selimović i nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni rukopis dodjeljuju se već cijelo desetljeće romanima iz sve četiri bivše republike u kojima se pisci i čitatelji mogu sporazumjeti bez prevoditeljâ – takvo ujedinjenje djeluje zapravo kao loša karikatura nekadašnje zajedničke scene i zajedničkoga književnog života. Dobar je primjer hrvatska recepcija suvremene srpske književnosti, dosljedno tabuizirane za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Tek nakon što je višegodišnjim sustavnim zanemarivanjem devastirana ovdašnja knjižarska mreža, tek nakon što je prodaja knjiga prepuštena monopolu tri ili četiri velika nakladnika, koji u svojim knjižarama forsiraju uglavnom vlastita izdanja, dok i posljednji mali, neovisni knjižari polako napuštaju tržište, tek tada je pomaknuta barijera dugogodišnjeg ignoriranja srbijanske književne produkcije, tek tada su se učestalije počeli objavljivati naslovi Vladimira Arsenijevića, Dragana Velikića ili Vladimira Pištala. Posljedica je, naravno, karikaturalno suženje komunikacije hrvatske sa srbijanskom književnom scenom, podređene uređivačkim preferencama smiješno maloga broja nakladnika, što onda stvara posve iskrivljenu sliku suvremene srbijanske književne produkcije. Uvoz knjiga srbijanskih izdavača, koji bi tu sliku mogao ispraviti i donekle precizirati, prešutno je zabranjen, prvenstveno zato što je njihova cijena gotovo dvostruko niža od hrvatskih, pa ih nekolicina nakladničko-knjižarskih oligopolista dosljedno ignorira kako bi ostvarila veću zaradu prodajom vlastitih, skupljih izdanja.

Ako iz ovoga primjera nešto postaje jasno, onda je to činjenica da ne treba polagati previše nade u subverzivnost simboličkih potencijala “postjugoslavenske književnosti”: oni su tek iluzija naivnih liberalnih kritičara, znanstvenika i komentatora, koji zadovoljstvo zbog vlastitog nadilaženja i provociranja uskih nacionalnih kanona plaćaju previdom ekonomske pozadine cijele priče. Govor o postjugoslavenskoj književnosti, želi li biti uistinu kritičan i produktivan, mora prije svega biti govor o političkoj ekonomiji te književnosti: umjesto o aktualnim poetičkim modelima, o “stvarnosnoj prozi”, “novoj osjećajnosti” ili “post-postmodernizmu”, prije svega valja raspravljati o invarijantama kapitalističke artikulacije kulture i književnosti, o devalvaciji simboličkog kapitala pisaca u odnosu na razdoblje socijalizma, o logici uskih koridora i širokih brana na granicama novouspostavljenih nacionalnih književnosti. Iz onoga “jugoslavenstva” na koje se u svome nazivu nastavlja, dakle, postjugoslavenska književnost ne bi trebala baštiniti mutni, slatko-gorki osjećaj nostalgije, nego precizno prisjećanje na jedan radikalno drukčiji sustav kulturnoga rada i kulturne proizvodnje, sustav u kojem distribucija, valorizacija i recepcija pisanja nisu bili primarno povjereni ovakvim tržišnim mehanizmima. I tek tada, tek iz žive interakcije raznolikih tranzicijskih iskustava pojedinih današnjih nacionalnih književnosti, virtualna postjugoslavenska književnost mogla bi se transformirati u nešto poput polja za istraživanje i artikuliranje drukčije zajednice autor(ic)a, nakladnika i čitatelj(ic)a; baš kao što bi cjelokupni pogon (pop)kulturne jugonostalgije, tek kada bi odustao od fascinacije ikonografijom i simboličkom reprezentacijom nekadašnje države, kada bi se prestao oduševljavati značkicama s likom Josipa Broza i prigodnim replikama nekadašnjih proslava Dana mladosti, otvorio prostor za dijalog o alternativama aktualnom globalnom modelu sistemski korumpiranoga kapitalo-parlamentarizma. Potencijal za stvaranje tog, značajno drukčijeg polja danas postoji na marginama književnog života i sastoji se uglavnom u entuzijazmu pojedinaca. Kao kada, primjerice, mala skupina beogradskih kritičara i književnika objavi antologiju mlade kosovske proze, a njihovi im prištinski kolege odgovore antologijom srbijanskih autorica i autora. Kao kada zagrebački neovisni portal Booksa.hr pokrene regionalnu suradnju književnih kritičarki i kritičara, u kojoj hrvatski autori pišu o srbijanskim knjigama, a srbijanski o hrvatskim. Domet je takvog angažmana, naravno, malen, neusporediv s utjecajem institucionalnih dirigenata nacionalnih kulturnih politika i “velikih igrača” na tržištu nakladništva i distribucije. Ali njegovi se učinci, ma koliko skromni, već očituju: čitamo knjige za koje inače ne bismo znali, čujemo za poneko ime koje bi nam zauvijek promaklo. I zato u tom angažmanu treba ustrajati. Jer – da parafraziramo onaj poznati slogan – drukčija književnost jest moguća.

(2012)

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg