kritika

Postjugoslavenska književnost?

Donosimo uvodni esej iz knjige "Postjugoslavenska književnost?" književnog kritičara Borisa Postnikova.
Boris Postnikov (Split, 1979.) među najistaknutijim je kritičarima mlađe generacije, a knjigu je objavio Sandorf.



Naslovni pojam neobavezno cirkulira tekstovima književnih kritičara, esejista i publicista. Dionice mu na burzi simboličkog kapitala posljednjih godina ubrzano rastu, dobrim dijelom zahvaljujući pretpostavljenoj samorazumljivosti: svima bi nam, valjda, trebalo biti jasno na što se misli kada se kaže “postjugoslavenska književnost”. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti, tako, znači zauzeti implicitnu distancu spram izolacionizma i autarkije nacionalnih kultura, konstruiranih kroz devedesete godine u procesu legitimacije novih, postkomunističkih država. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači usputno deklarirati vlastitu liberalnost, širinu pogleda i odmak od skučenih, klaustrofobičnih kanona slovenske, hrvatske ili srpske književnosti; negdje u pozadini takvog iskaza lagano titra naznaka subverzivnosti, slatko i benigno uzbuđenje ponovnog prisvajanja sjećanja na zajedničko razdoblje koje je prethodilo raspadu SFRJ. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači nonšalantno zaobići goleme institucionalne pogone akademija, sveučilišta, zavoda i instituta, koji su puna dva desetljeća angažirali intelektualne elite novonastalih država na povijesnoj konstrukciji i znanstvenom utemeljenju samostalnih literatura kao vrhunskih izraza nacionalnog bića. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači pokazati figu dojučerašnjim neprikosnovenim autoritetima: to je zgodna, mangupska, ali i relativno bezopasna gesta usputne provokacije. Baš zbog toga se, valjda, nikome od onih koji posežu za ovom lepršavo fleksibilnom odrednicom nije učinilo potrebnim odgovoriti na sasvim elementarno pitanje: a o čemu to, ustvari, konkretno govorimo kada govorimo o postjugoslavenskoj književno

Područje od Vardara pa do Triglava, razapeto na širokoj ljestvici famozne društveno-ekonomske tranzicije, pokazuje koliko samo mogu biti udaljene njezine amplitude: najzapadnija od sedam novonastalih država okončala je odavno procese dosezanja liberalno-kapitalističkog eshatona pristupanjem Evropskoj uniji i ulaskom u evrozonu; najmlađu, s druge strane, još uvijek nije priznalo više od polovice članica Ujedinjenih nacija. Između Kosova i Slovenije, radikalno različite dinamike političkih, pravnih i kulturnih transformacija, iskustva su koja se teško mogu svesti na zajednički nazivnik. Gdje naći točku oslonca, gdje se pridržati u tom konfuznom kolopletu etno-nacionalističkih naracija, tinjajućih sukoba, sustavnih ofenziva neoliberalnog kapitalizma i “strukturnih reformi” kulturnih, političkih i ekonomskih sfera ako želimo konstruirati nešto poput “postjugoslavenske književnosti”, državnim granicama i kulturno-znanstvenim institucijama usprkos?

Prije nego što se na takvo što eventualno odvažimo, valja raščistiti ideološke naslage nataložene u pozadini pojma. Jer, on je dvoličan: ako mu na licu titra sjetni jugonostalgični osmijeh, dirljiva uspomena na četiri i pol desetljeća zajedničke povijesti, na naličju ćemo mu neizbježno otkriti rad kapitalističkih tržišnih mehanizama. Tek nakon što je logika profita postavila zahtjev za ponovnim uspostavljanjem izgubljenih veza među nekadašnjim socijalističkim republikama, naime, postalo je moguće napraviti onu pseudosubverzivnu gestu transgresije s početka priče, isplaziti jezik političarima, akademicima i znanstvenicima pa promovirati nešto poput zajedničkog, postjugoslavenskog iskustva. Sport i estrada pritom su, znamo, prednjačili; kultura, a s njom i književnost, zaostajali su naprosto stoga što svoje korake broje znatno manjim profitnim stopama. “Novo ujedinjenje” na simboličkoj ravni – ujedinjenje u kojem su knjige hrvatskih spisateljica i pisaca pristizale u beogradske knjižare, cijeli se jedan naraštaj crnogorskih književnika etablirao u izdanjima zagrebačkih nakladnika a tuzlanska nagrada Meša Selimović i nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni rukopis dodjeljuju se već cijelo desetljeće romanima iz sve četiri bivše republike u kojima se pisci i čitatelji mogu sporazumjeti bez prevoditeljâ – takvo ujedinjenje djeluje zapravo kao loša karikatura nekadašnje zajedničke scene i zajedničkoga književnog života. Dobar je primjer hrvatska recepcija suvremene srpske književnosti, dosljedno tabuizirane za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Tek nakon što je višegodišnjim sustavnim zanemarivanjem devastirana ovdašnja knjižarska mreža, tek nakon što je prodaja knjiga prepuštena monopolu tri ili četiri velika nakladnika, koji u svojim knjižarama forsiraju uglavnom vlastita izdanja, dok i posljednji mali, neovisni knjižari polako napuštaju tržište, tek tada je pomaknuta barijera dugogodišnjeg ignoriranja srbijanske književne produkcije, tek tada su se učestalije počeli objavljivati naslovi Vladimira Arsenijevića, Dragana Velikića ili Vladimira Pištala. Posljedica je, naravno, karikaturalno suženje komunikacije hrvatske sa srbijanskom književnom scenom, podređene uređivačkim preferencama smiješno maloga broja nakladnika, što onda stvara posve iskrivljenu sliku suvremene srbijanske književne produkcije. Uvoz knjiga srbijanskih izdavača, koji bi tu sliku mogao ispraviti i donekle precizirati, prešutno je zabranjen, prvenstveno zato što je njihova cijena gotovo dvostruko niža od hrvatskih, pa ih nekolicina nakladničko-knjižarskih oligopolista dosljedno ignorira kako bi ostvarila veću zaradu prodajom vlastitih, skupljih izdanja.

Ako iz ovoga primjera nešto postaje jasno, onda je to činjenica da ne treba polagati previše nade u subverzivnost simboličkih potencijala “postjugoslavenske književnosti”: oni su tek iluzija naivnih liberalnih kritičara, znanstvenika i komentatora, koji zadovoljstvo zbog vlastitog nadilaženja i provociranja uskih nacionalnih kanona plaćaju previdom ekonomske pozadine cijele priče. Govor o postjugoslavenskoj književnosti, želi li biti uistinu kritičan i produktivan, mora prije svega biti govor o političkoj ekonomiji te književnosti: umjesto o aktualnim poetičkim modelima, o “stvarnosnoj prozi”, “novoj osjećajnosti” ili “post-postmodernizmu”, prije svega valja raspravljati o invarijantama kapitalističke artikulacije kulture i književnosti, o devalvaciji simboličkog kapitala pisaca u odnosu na razdoblje socijalizma, o logici uskih koridora i širokih brana na granicama novouspostavljenih nacionalnih književnosti. Iz onoga “jugoslavenstva” na koje se u svome nazivu nastavlja, dakle, postjugoslavenska književnost ne bi trebala baštiniti mutni, slatko-gorki osjećaj nostalgije, nego precizno prisjećanje na jedan radikalno drukčiji sustav kulturnoga rada i kulturne proizvodnje, sustav u kojem distribucija, valorizacija i recepcija pisanja nisu bili primarno povjereni ovakvim tržišnim mehanizmima. I tek tada, tek iz žive interakcije raznolikih tranzicijskih iskustava pojedinih današnjih nacionalnih književnosti, virtualna postjugoslavenska književnost mogla bi se transformirati u nešto poput polja za istraživanje i artikuliranje drukčije zajednice autor(ic)a, nakladnika i čitatelj(ic)a; baš kao što bi cjelokupni pogon (pop)kulturne jugonostalgije, tek kada bi odustao od fascinacije ikonografijom i simboličkom reprezentacijom nekadašnje države, kada bi se prestao oduševljavati značkicama s likom Josipa Broza i prigodnim replikama nekadašnjih proslava Dana mladosti, otvorio prostor za dijalog o alternativama aktualnom globalnom modelu sistemski korumpiranoga kapitalo-parlamentarizma. Potencijal za stvaranje tog, značajno drukčijeg polja danas postoji na marginama književnog života i sastoji se uglavnom u entuzijazmu pojedinaca. Kao kada, primjerice, mala skupina beogradskih kritičara i književnika objavi antologiju mlade kosovske proze, a njihovi im prištinski kolege odgovore antologijom srbijanskih autorica i autora. Kao kada zagrebački neovisni portal Booksa.hr pokrene regionalnu suradnju književnih kritičarki i kritičara, u kojoj hrvatski autori pišu o srbijanskim knjigama, a srbijanski o hrvatskim. Domet je takvog angažmana, naravno, malen, neusporediv s utjecajem institucionalnih dirigenata nacionalnih kulturnih politika i “velikih igrača” na tržištu nakladništva i distribucije. Ali njegovi se učinci, ma koliko skromni, već očituju: čitamo knjige za koje inače ne bismo znali, čujemo za poneko ime koje bi nam zauvijek promaklo. I zato u tom angažmanu treba ustrajati. Jer – da parafraziramo onaj poznati slogan – drukčija književnost jest moguća.

(2012)

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg